Zbog Balaševića svijet još nije otišao u vražjeg vraga

Svijet nam je velik onoliko koliko ga gradimo zamjećujući ljepotu oko sebe, onoliko koliko drugima dopuštamo da ga ruše. Svatko si sam gradi vlastiti svijet, određuje njegove parametre, širinu ili uzanost.

Htjela sam isprva pisati o moralnim nakazama koje su svoje svjetove svele na materijalno, koje su svojim djelovanjem, svojom besramnošću ozbiljno potkopale kolektivno stanje duha ovog našeg, geografski određenog prostora.

No ta moja nakana urodila bi tragičnim promašajem prebacivanja pozornosti na rušitelje čija imena povijest neće pamtiti, čija će ”slava” minuti u trenutku njihova silaska s političke scene ili banalnom smrću.

Dogodila se, naime, monumentalna smrt, odlazak velikog, tankoćutnog majstora-graditelja mnogih naših svjetova, pjesnika bistra, širokog pogleda koji je opjevao srž slavenske duše, pobratimio nas u najvažnijem – u duši kojoj nije važno koliko, nego kako.

Napustio nas je Đorđe Balašević.

Prije deset godina smo Balaševićev imenjak, subotički pjesnik Kuburić i ja sjedili u secesiji subotičke kavane Papillon u središtu grada i razglabali o panonskome duhu i melankoliji ravnice koji nas oblikuju bez obzira na državne granice, o tom beskrajnom nebu koje se zimi spusti nad beskrajnu, sivu ravnicu o kojem govori Balašević, o tom prostoru u kojem melankolija ne pronalazi sidrište u kojem bi se zaustavila, nego se kotrlja, luduje do paradoksa.

Slušajući Balaševića uvijek se vraćamo sebi. Zato je to tako melankolično. Zbog spoznaje koliki smo odmak, otklon učinili u odnosu na ono nevino što smo bili

Govorili smo o toj maničnoj bipolarnosti koja skakuće između mađarskoga čardaka i najčamotnijeg b-mola i obilno spominjali Balaševića koji je pjesnički zapravo bio slikar stanja duše, kolektivnih varijacija, ali zapravo i sakupljač svega od čega su nam sazdani životi.

Zato, slušajući Balaševića uvijek se vraćamo sebi. Zato je to tako melankolično. Zbog spoznaje koliki smo odmak, otklon učinili u odnosu na ono nevino što smo bili.

Posve glatko, kao zimi preko ”klize”, prije no što će babe preko u led ugažena snijega pobacati pepeo iz šporeta, vratimo se malim, bijelim zečevima, crnim muškim biciklima, vrbicima uz bajere i šoderice, trešnjama koje smo sakupljali u njedra, njima farbali majice, zaticali ih iza ušiju.

I vraća nam se miris žute prašine, vrapci u toj prašini, starci koji na klupčicama ispred kuća sjede, zadižu rukave, pokazuju ožiljke iz ratova, žale za konjima, vraćaju nam se svi lunaparkovi u kojima smo za žetone mogli u krug letjeti na vrtuljcima.

Vidimo birtije kakvih više nema, one s kariranim stolnjacima i plehnatim pepeljarama, vlakove koje su vukle parnjače, ljubavi za koje smo mislili da su prave…

Vraća nam se spoznaja da je sve manje ljudi koji u nama bude dobro, čije nas riječi čine mekšima.

Balašević, međutim, nije bio ”samo” pjesnik, trubadur, sakupljač emocija za herbarij sjećanja, slikar.

Svijet nam je velik onoliko koliko ga gradimo zamjećujući ljepotu oko sebe, onoliko koliko drugima dopuštamo da ga ruše. Svatko si sam gradi vlastiti svijet, određuje njegove parametre, širinu ili uzanost

Bio je ljudina, veliki čovjek koji je imao hrabrosti gnjileži ove geopolitičke vjetrometine ne dopustiti da ga zahvati i stropošta u zadrtost.

Bio je hrabar čovjek koji je devedesetih imao hrabrosti napisati ”Čoveka s mesecom u očima”, reći ”Krivi smo mi”. A trebalo je imati ”čuke” (što bi se reklo) izreći to u vrijeme dok su i ”babe s hladnim trajnama” bile nacionalistički nabrijane kao rotvajleri pred borbu.

Na prvom osječkom koncertu nakon klanja, 17. lipnja 2002., Balašević je odlučio neka ”Noć kad sam preplivao Dunav” otvori večer.

Imala sam dojam, osjećala sam da se otvaraju velika, nezemaljska vrata i da se razgrće zrak koji je prije tog koncerta opako zaudarao na močvaru.

Neki novi klinci pjevali su s njim. Iz petnih žila smo pjevali i svi mi kojima je djetinjstva nastanio pozornošću na najsitnije detalje.

Život treba živjeti ”natenane”, polako, opipati ga svim čulima, kao iz fijakera što ga vuče gizdav, vlastite snage i ljepote svjestan čilaš. Jer ”život je ona crtica na nadgrobnoj ploči povučena između godine rođenja i godine smrti”.

Đole je puno, puno više od toga.

Zbog takvih kao što je on svijet još nije otišao u vražjeg vraga.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Matoševa rodna kuća na bubnju zbog provincijalnih birokrata
• Čudovišta su skrivena među nama
• Odavno smo prestali disati na nos
• Pitanje imati ili biti svelo se na: Imati znači biti
• Usmrćivanje Banije je zločin počinjen iz pohlepe bez kazne
• Od nemila do nedraga
• Vukovar ne smije biti mrak zbog nečije pozicije moći
• Smrad u kojem i životarimo i spavamo, u kojem se budimo
• Kako su ”selebritiji” i ”influenseri” pojeli kulturnjake
• Tonko Maroević nije otišao u kajanju zbog propuštenog

» Svi tekstovi ovog autora