Jadranka Brnčić
Kad kažemo svijet, riječ je o konstelaciji našega bića projicirana u kulturu, cjelokupnost naših odnosa i njihove proizvodnje.
Prije nego što počnemo raspravljati može li svijet mijenjati te kako, valjalo bi prvo postaviti pitanje o potrebama i željama: je li potrebno svijet mijenjati i želim li promjenu svijeta?
Potom: želim li promjenu svijeta i jesam li u njoj spremna sudjelovati? A jednako je važno da to pitanje prvo postavim u jednini, a tek onda u množini, zajedno s drugima.
Pitanje: da li je svijet potrebno mijenjati ovisi i o perspektive iz kojega ga postavljamo. Ako mi je dobro, možda ga ni ne želim mijenjati. Premda ostaje upitno: može li mi biti dobro, ako nije dobro i drugima, svima.
Da li je svijet dobar kakav jest? I o čemu ovisi ono što nije dobro u njemu? O mojem ili tuđem pogledu ili djelovanju?
Nije li nas povijest naučila da nas nije ničemu naučila? Možda samo kako sredstva uništenja učiniti bržima, efikasnijima i sveobuhvatnijima. Ili da je napredak iluzija.
Možda neki od nas da je razmišljanje o promjeni svijeta bespredmetna jer ne ovisi o nama. Bilo da će se mijenjati bez obzira na naše djelovanje ili ga mijenjaju drugi na koje ne mogu utjecati.
Možda smo mijenjanje svijeta prepustili kome drugim. Mi imamo posla s našim malim životima, neka netko drugi uređuje svijet. Neka ga mijenjaju bez mene. Promjene kojima ja mogu pridonijeti ionako su neznatne.
Svijet je onakav kakvi smo mi: uključuje i naša svjetla i naše sjene, i naše potrebe i negiranje potreba odmjenjujući ih drugima, uključuje i naše želje i izmicanja njihovim ozbiljenjima.
Najvažnije i najdublje promjene su u polju bivanja, ne djelovanja, iz mjesta gledanja a ne među predmetima koje gledamo. Proishode ne samo iz potrebe, nego i naše želje.
Srećom da postoji nevidljivi svijet, i, srećom ili nesrećom, sazdan je od energija.
Sva ta pitanja sadržana su u koanu fra Bonaventure Dude, koanu kojemu priča treba zato da se probudimo. Razumijevanje, razgovori, suradnja i djelovanje dolaze potom.
Fra Bonaventura je običavao poslije nedjeljne mise susretati se s ljudima u samostanskoj dvorani pored crkve. Kao domaćin, posluživao bi ih čajem dok su čavrljali, a onda bi im se pridružio. Posebice je volio roditelje s djecom.
Jednom je ušao u dvoranu, stao nasred i počeo kružiti pogledom po prisutnima. Utihnuli su, osjećali da će im se fra Bonaventura obratiti, štogod važnoga reći.
I doista, progovori: “Recite, vjerujete li da možete promijeniti svijet?”.
Ljude je takvo nenadano pitanje zbunilo, a potom su se počeli međusobno pogledavati očekujući da će onaj drugi odgovoriti. Nitko nije imao spreman odgovor. Zavladala je tišina.
Fra Bonaventura, ne dobivši, nakon podužeg čekanja, reakciju, reče: “Ako ne vjerujete da možete, pogriješio sam što sam ovamo došao”.
Potom se okrene na peti i mirno izađe iz dvorane.
Ne odgovorim li na pitanje, prigoda za promjenu možda će se okrenuti na peti i otići. A nikad ne znamo je li možda posljednja.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo nas poziva: ”Činimo sve dobro koje možemo!”
- Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
- S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
- Prostor za trećeg(a) – opće dobro – u dijalogu
- Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
- Susret s Irinom iz Mariupolja
- Bio nam dobar Prelazak!
- Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
- Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
