Zemlja pokradene duše

Prije dva tjedna vratila sam se u svoj rodni grad nakon mjesec dana izbivanja. U središtu svoga bića ja sam zavičajnik, duboko odana mjestima koja su me oblikovala, njihovim vizurama, mirisima koji su me budili, ljudima koji u njima žive i odnosima koje smo tijekom života stvarali.

Duboko sam, gotovo poetski ukorijenjena u zavičajne slike i otiske, jer bez ukorijenjenosti čovjek je samo slamka na vjetru. Ta je ukorijenjenost, poetska i osobno emotivna, ono iz čega izrasta moj patriotizam ili, politički korektno rečeno, domoljublje.

Veze to nema ni sa kakvom državom i njenim uređenjem, jer sam kao kršćanka svjesna da su sve zemaljske domovine prolazne, pa stoga, mogu imati i dvije, tri ili više zemaljskih domovina, jer domovina je mjesto gdje je srcu dom, koje daje rasti u svim smjerovima, koje poštuje i podržava, u kojem si voljen i prihvaćen.

Kao kršćanka sam svjesna da su sve zemaljske domovine prolazne, pa stoga, mogu imati i dvije, tri ili više zemaljskih domovina, jer domovina je mjesto gdje je srcu dom, koje daje rasti u svim smjerovima, koje poštuje i podržava, u kojem si voljen i prihvaćen

Ne samo u osobnim odnosima nego i od pravnih struktura jedne države, koje su u službi razvoja pojedinaca kao osoba, i društva u cjelini.

Do nedavno nisam bila u potpunosti svjesna da i s državom čovjek može proći sve faze jedne emotivne veze, od zaljubljenosti i poleta, preko uprezanja svih raspoloživih resursa da bude bolje i da se odnos održi, do vraćanja iz navike, jer si uložio puno, proveo neke najbolje godine svog života i zbog njih te obuzima sjeta i još se boriš protiv ravnodušja koje te iznutra sve više obuzima.

U ovoj, posljednjoj fazi sam ja već mjesecima s mojom Hrvatskom. Državom čije jedino državljanstvo posjedujem jer sam tako izabrala, prije više od četvrt stoljeća, smatrajući da mi ne trebaju i drugi dokumenti, smatrajući da će biti dovoljno dobro mjesto za rast čim se izliječe ratne rane; svi ćemo tome pridonijeti i Hrvatska, mala i lijepa, čuvat će svoje bogatstvo i prirodne resurse, razvijati se i mi ćemo se, kao njeni građani, razvijati i rasti gradeći državu koja će nas podržavati u osobnom razvoju za zajedničko dobro.

Vrlo naivno, čak i za dvadeset i četverogodišnjakinju, koja je tada, dok su još granate padale po Pokupskom, radila kao prevoditelj za talijansku tvrtku koja je uređivala interijer hotela ”Sheraton” koji se gradio.

Naivno, jer sam već tada, znajući da usred rata ”Sheraton” gradi tvrtka osnovana samo za tu namjenu nekoliko mjeseci ranije, jedna od brojnih tvrtki-kćeri bivšeg socijalističkog ugostitelja i direktora, a u vrijeme predsjednika Tuđmana i prijatelja njegove kćeri Nevenke, čiji je ”Netel” nešto kasnije napunio podrume plazmama s postoljem zahtijevajući izmjenu plana uređenja kako bi se iz svih predsjedničkih apartmana izbacile komode od mahagonija s prostorom za televizore i mini bar da bi se apartmani opremili televizorima na nogice iz podruma.

Tada mi je bilo smiješno i jedva sam čekala da dođe lord Ashton, glavni i odgovorni Sheraton lanca, i mrtav hladan sasluša prijedlog i tipično engleski, bez ikakvog izraza, ravnodušnim tonom kaže ”Nemam ništa protiv da izbacite komode i stavite televizore kakvi vam se sviđaju. Niti da hotel potom nazovete kako želite, jer ‘Sheraton’ neće biti.”

Nakon toga televizori su otišli u nepoznatom smjeru, a ja sam mislila da je to izgred. Da su se dečki zaigrali malo preko svojih mogućnosti.

Kasnije, kad su na sastanku rekli kako će prestati plaćati mjesečne situacije i izgurati Talijane iz posla jer pregovaraju s drugima i tražili od mene da to ne prevodim, što sam odbila, tražili su moje izuzeće sa sastanaka.

Potom, kad su došli s Talijanima pred arbitražni sud u Zürichu, bila sam tužna i bilo me sram, no i dalje sam mislila da su to tegobe države u izgradnji. I da ćemo mi to sve prevladati. Zato i nisam otišla za svojim poslodavcima u Italiju i nastavila raditi i živjeti tamo. Jer i Italiju volim i vrlo bi mi lako postala druga domovina.

Duboko sam, gotovo poetski ukorijenjena u zavičajne slike i otiske, jer bez ukorijenjenosti čovjek je samo slamka na vjetru. Ta je ukorijenjenost, poetska i osobno emotivna, ono iz čega izrasta moj patriotizam ili, politički korektno rečeno, domoljublje

Imala sam vjere, snage i dišpeta da se borim za izgradnju svoje rođene domovine.

Nisu me pokolebale ni priče o otpadu i traganje po Žumberku za ilegalnim odlagalištem otpada iz NE Krško, na koje sam, skupa s ekipom iz Zelene akcije krenula na poziv mještana. Koji su se, dok smo se mi ekipirali, prestali javljati na pozive jer ih je u međuvremenu načelnik općine počastio asfaltom i priključcima.

Kad smo došli tamo, više nisu bili voljni govoriti, a kamoli odvesti nas kako su obećali.

Tada nisam mogla ni htjela vjerovati da će država počivati na mikro i makro korupciji, da će zaista ljudima postati svejedno tko je potkrada i u kakve se klike umrežuje dok i oni dobiju nešto. Makar priključak. Može i legalizaciju nelegalnog objekta ili zaposlenje djeteta u zamjenu za glas na izborima.

Nikad nisam bježala od građanskog i javnog angažmana, ne bježim ni sada i gotovo sam na ulicama koliko i doma. Još uvijek i pišem i govorim. Ali više ne iz entuzijazma.

Sad samo i jedino zbog toga da se mogu pogledati u ogledalo i znati da sam dizala glas i radila što je bilo u mojoj moći. Zbog djece koja stasaju.

Prašnjavi kotači autobusa nakon mjesec dana izbivanja dovezli su me u Zagreb iz lijepe i velike Francuske, moje pradomovine. Koja zacijelo ima svojih problema, no u kojoj sam se osjećala više kao građanka sa znanjem i iskustvom koje poštuju nego u Hrvatskoj u posljednjih četvrt stoljeća.

Tihu nježnost koju izaziva privrženost rodnom gradu prekrio je smrad CIOS-a koji, gle čuda, ponovo gori.

Nitko nikada mojim gradom nije upravljao s toliko bahatog nepoštovanja kao aktualni gradonačelnik.

Moji suputnici su, vadeći stvari iz autobusa, kroz šalu primijetili da ”spalionica radi”. Isti oni koji su rekli kako je Mamić u Međugorju bio širokogrudan i pozvao sve na ručak, cijeli autobus, a odazvalo se njih desetak.

Ne znam kada smo točno došli do te točke degradacije ni kada smo postali, kao narod, jeftina roba koju kupuju političke kaste i njihovi kumovi i prijatelji. Kada je jedna lijepa, mala zemlja, osim što je pokradena fizički, postala kužna jama, zemlja pokradene duše i kako su ljudi na to pristali

Na moju konstataciju da nema hrane koja bi mi pasala da je plati Mamić, odgovor je bio kako je on krao, ali je dao i malom čovjeku.

Smrad CIOS-a postao mi je u tom trenutku samo metafora. Ne znam kada smo točno došli do te točke degradacije ni kada smo postali, kao narod, jeftina roba koju kupuju političke kaste i njihovi kumovi i prijatelji.

Kada je jedna lijepa, mala zemlja, osim što je pokradena fizički, postala kužna jama, zemlja pokradene duše i kako su ljudi na to pristali.

Znam da joj se sada vraćam po inerciji, zbog lijepih trenutaka djetinjstva, zbog uloženih godina i mog mikrosvijeta ljudi koji su mi važni.

Sve me više, kao u umirućoj ljubavnoj vezi, obuzima ravnodušje i sjeta. Neizmjerno sam tužna zbog toga, jer osim mog mikrosvijeta više ne postoji nešto s čim se mogu identificirati. A nikad, zaista nikad nisam mislila da ću živjeti u zemlji pokradene duše.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto čitam Handkea ili književnost i zabluda
• Barnagor – poetsko ishodište zavičajnosti
• ”Bombarderi” nepokorenog grada nisu ljudi koji odustaju
• Društvena pravednost kao hrvatska utopija
• Politika ”Mi ili oni” – suverenizam ili fašizam?
• Uništavanje šuma je ekocid i teški kriminal
• Kosturi u ormaru socijalnog glasačkog lena
• Kriza EU – kriza autentičnosti
• Mogu li ja kao kršćanka biti i liberal?

» Svi tekstovi ovog autora