Ivana Šojat
Možemo li se nadati nečemu drukčijem u svjetonazorskim okvirima okruženja u kojem živimo? Teško. Odavno su se monstruoznosti zacementirale kao predlošci stavova o svijetu i drugima.
Romi su tako već stoljećima Cigani koji su iskovali čavle kojima je Krist pribijen na križ. Čak i ako se malo nas još sjeća te čudovišne priče o čavlima. Čavli su ostavili trag na kolektivnoj svijesti.
Židovi su Krista osudili na smrt. Židovi su ubili Spasitelja kojeg više nitko od ogorčenih kršćana ne smatra Židovom. Spasitelj je postao visok i vretenasto građen Europljanin sjevernjačkih odlika, blijed i plavook.
Žena je uzela ono voće koje je tijekom vremena postalo jabuka. Poslušala je zmiju, Sotonu. Žena je svojom podmuklom, kurvinskom lukavošću prostodušnog, dobrodušnog i naivnog muškarca navela da kuša to voće koje im je Jahve zabranio kušati.
Muškarac je nagrabusio zbog žene: ostao je bez besmrtnosti, a dobio sina bratoubojicu. Žena je zauzvrat dobila menstruaciju i novog gospodara – muškarca.
Premda slaba i podložna, nemušta i manje inteligentna, žena je podmukla. Ona izaziva nedužne muškarce bombardirane hormonima, navodi ih na blud, po potrebi im kroz povijest odsijeca glave. Zbog žena stradavaju i proroci i zlikovci. Od Holoferna do Ivana Krstitelja.
Kako bi se pobunila i prevagnula, žena se koristi seksom. Spolno opći s Neprijateljem, Sotonom kako bi si priskrbila magijske moći i na metli jahala iz točke A u točku B. Zato su muškarci, božji ratnici za Dobro i pravdu stoljećima nepodobnice na lomačama spaljivali nakon vrlo uvjerljivih istraga.
Kako se išta može promijeniti u svijetu na kojemu su žene drugotne? Nikako. Osobito ako taj svijet nastanjuju žene koje pod utjecajem štokholmskog sindroma potaknutog općeprihvaćenom muškom supremacijom marširaju, pardon: hodaju za život, za sve živote osim ženinog.
Ako tom, stoljećima stvaranom ozračju pridodamo kršćansko učenje o mučeništvu, muci i patnji koju moramo živjeti, proživjeti bez cviljenja ako želimo dospjeti u raj, načelo krivnje koje nalaže da je žrtva jednostavno morala nešto učiniti da bi joj se dogodio nekakav jad, onda izlaza nema.
Izlaza nema dokle god velikom vjerom potaknuti ne mole ispred onkologija, neonatologija ili infektologija, ispred tenkova koje kapital šalje po još više kapitala i utjecaja.
”Svaki život je važan”, kažu, viču. ”Slučajno” zaboravljaju napomenuti kako su neki životi za njih uvijek važniji od drugih i da je važno patiti, mučenički umrijeti smrću o kojoj se može svjedočiti s neke govornice.
Kao dijete one osmerostruke majke koje se u bolnici rodilo s pet-šest srčanih mana, u muci ”živjelo” u bolnici i umrlo ondje. Bolje biti mučitelj, nego ubojica.
To se valjda podrazumijeva kad pseudo-kršćanska, od Kristovih učenja nikad dalja ideologija, na stup srama pribija Mirelu koja ne želi da njezin Grga pati, da se unaprijed osuđen na smrt rodi za patnju, kad se ženi oduzima temeljno pravo da odlučuje o vlastitu tijelu, o sudbini vlastita tijela, vlastita života.
Žena je drugotna. Javno se to, bez trunke srama deklarira. Bilo da je silovana ili zlostavljana, žena je uvijek i dalje kriva. Valjda zbog onog voća koje je postalo jabuka. Ili zato što izaziva, provocira.
Nasilniku koji je tuče, koji je ubije uvijek se pronađe neki razlog, izlika, opravdanje, isprika, povod za nedužnost. Svaki život je važniji od njezina života.
Žene i dalje zapravo nemaju prava sudjelovati u javnom i intelektualnom životu. U politici ih ima na kapaljku. U nas se čak osuđuje stranka koja je na izbornoj listi ponudila više žena nego muškaraca.
U književnim udruženjima se na čelnim pozicijama pojavljuju poput malformacije. Čak su ih od ”ozbiljne”, muške književnosti odijelili, odrednicom ”žensko pismo” ukalupili u svojevrsnu trivijalnost.
Našom Akademijom dominiraju muškarci. Muškarci u svojstvu književnih kritičara u blato bacaju svaki književni pokušaj pobune protiv mizoginog društvenog stanja. I ništa im se ne događa, nego i dalje predsjedavaju kojekakvim odborima.
Pobunjene žene se diskvalificira kao ružne babetine koje nitko neće, zato što su frustrirane, rospije, gadure.
Razvedene žene se uvijek kvalificira kao one koje ”nisu bile dovoljno dobre”, pa su ostavljene. Nikad se na razmatranje ne uzima mogućnost da su možda one otišle iz braka koji nije bio dobar.
Žene koje vlastitom odlukom ne žele imati djecu su uvijek sebične gadure. Jer: žene su stvorene da rađaju, budu domaćice, da peru, peglaju, dvore, zadovoljavaju mužjaka koji im je gospodar.
Žele li proći ispod radara sveprisutne mizoginije, pametne, talentirane žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle, moraju biti sve u jednom. Sve. Ili ostati krotko, drugotno ništa.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
- Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
- Da je zakon pisat’ lako, zakon bi pis’o sva’ko
- Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna