Pobjedu na izborima odlučit će žene. Ne samo zbog toga što ih je statistički više, ne zbog toga što su savjesne u obavljanju građanskih dužnosti, ne zbog toga što će misliti kao krdo, neće se okupljati ispod zastava. One će izaći na izbore.
Naravno, i žene se dijele prema političkim uvjerenjima, nemaju svoju političku stranku. Političke razlike dijele ljude općenito na glasačke skupine, pa se na svakoj strani političke palete nađu žene, no njih povezuju i jake sličnosti interesa, baš zato što su žene.
Žene nisu ukrasni dodatak već ličnosti i jasno profilirana i samosvjesna skupina.
Zato je meni nerazumljivo kako pojedine stranke i kandidati s prezirom govore o ženama. Oni ih skupljaju kao šutljivi ukras iza svojih govornica. Tako oni izgledaju bolje. Misle da nije važno što govore. Dobro izgledaju.
Misle da publika zapaža i pamti više nasmiješena lica hrvatske političke scenografije. Tamburice i grlene pjesme privlače birače, ističu kandidate kao poletne, pametne muškarčine. Tako su mladi i žene dio politike, nijemi i potrošni kao roba, jer političari smatraju da ženski osmjesi njima daju važnost.
Koliko je to daleko od stvarnosti!
Žene nisu glupače koje će po nalogu nekog autoriteta zaokružiti listu. To je predrasuda da će žene, nježne i cmoljaste, popustiti šarmu pjevača romantičnih pjesama, da ozbiljno shvaćaju prodike ostarjelih muškaraca bez iskustva u seksu.
Život nije pjesma i nije parola, prijetnja s propovjednice.
Umjesto pravila vrijedi masovno licemjerje. Pravilo vrijedi, ali ne za sve, ne isto svima. Neživotna pravila su oblik relativizacije pravila, bijeg u ilegalu i nezakonitost, a onda nastradaju manje moćni (djevojke i žene), manje bogati i manje obrazovani
A sad se u kampanji nameće pitanje pobačaja. Djeca nisu posljedica zagovora i molitve, djeca se rade snošajem, pobačaje rade žene, i to nije lagana odluka, već strašno iskustvo, odluka se ne donosi olako i s radošću, već radi neprilike, često pod pritiskom muškaraca koji ne žele biti očevi. Ženama to nije igra, neka vrsta popravka zakašnjelog trenutka neopreza.
Počinjem vjerovati da ženomrsci pisci nekih programa (ma programa nema, to su fraze i parole!), pišu odgovore na pitanja koje im diktiraju oni koji sa stvarnim ženama ne žive.
Žene nisu samo bića opsjednuta izgledom i šopingom, one nisu površne i opterećene samo molitvom, one su bolji đaci, predane poslu, znaju svoja prava i vrijednosti, one su i putene i odgovorne, samostalne i misle svojom glavom.
Nepromišljene i olake izjave o ženama, pobačaju i podizanju srednjeg prsta ženomrscima su primitivizam i glupost.
Desnica nije mogla izabrati gore poprište političkog, ideološkog i vrijednosnog sučeljavanja. Žene ne žive u svjetovima ideologija, u ovom pitanju žive u gorkoj stvarnosti.
One su one koje prve znaju da su trudne, one donose odluku o svom tijelu. Trudne su ostale u trenutku (tuđe?) strasti, ali abortus nije lakomislena razonoda već patnja.
Na pobačaj su se odlučile u duševnim mukama, agoniji sumnji i razočaranja. To nije pojedinačni slučaj.
Desetine i stotine žena svake godine to prolaze, štoviše radi se o stotinama tisuća žena, bez obzira na to što je u statistikama drastičan pad broja pobačaja u posljednja dva desetljeća.
Žene koje su pobacile žive tu oko nas. Ne hvale se time, ne žele se sjećati, potiskuju sjećanja, sretne su što je sve prošlost, što imaju drugu djecu. Sjećaju se kako je to izgledalo kao konspirativna operacija za koju ne smije znati ni najbolja prijateljica, rodbina i poznanice.
Možda su ležale nakon zahvata u sobičku u Petrovoj bolnici, žele zaboraviti doktora koji ih je pitao kako podnose bol jer je bez injekcije sve brže, nisu išle na slavljenički ručak nakon intervencije, mnoge nitko, pa ni predviđeni otac, nije zagrlio i poljubio.
Nisu osjećale olakšanje, već su osujetile razočaranje i depresiju, osjećaj krivnje. One imaju pravo odlučiti o svom tijelu i životu.
Zašto očigledno pretjeruju novi hipokriti, traže da se zabrani i pobačaj začeća koji je posljedica silovanja?
Zar nisu svjesni masovnih silovanja u ratu, strašne situacije kad u majci raste plod brutalnog, smrdljivog i bezobzirnog stranca koji ih je silovao? Ili nekog od takvih koji je svoju moć dokazao obljubom? Možda se time probija jedna barijera?
Ako je zabranjeno pobaciti nakon silovanja, zašto ne bi bilo zabranjeno pobaciti nakon lakomislenog akta na ljetovanju, tulumu, izletu kompanije ili stručnom seminaru u nekim toplicama. Tu se radilo o trenutku, nije se pazilo i ”zalomilo” se.
Možda je to bio samo trenutak bez prave radosti i ljubavi u pijanstvu. Fundamentalistički branitelji zabrana, likovat će uz stav da su trebali misliti prije, biti odgovorni pa nisu.
Savjest tih neljudi je mirna jer su oni na strani života kažu. Jesu li? Kažu dijete će odrasti u domu, bit će živo i na ponos svoje majke.
No to je tako jednostran stav, neživotan i površan, slijep prema složenosti života, sudbini majke i pretpostavljenog oca (žena nije sama ostala trudna!). Zar u stvarnosti otac nema neku drugu obitelj, blizance kovrčave kose i kćerku koja ide na satove baleta. Neka se razvede!
Oni kažu jer se radi o drugima: zašto je kurva popustila, zašto nisu mislili. Neka plate. A ne znaju li da to znači neka plate u privatnoj klinici, neka idu u Maribor ili Bjelovar, a u lošijem slučaju u Srbiju ili Tuzlu.
I još liječnici i njihovi šefovi koji se pozivaju na prigovor savjesti. Jesu li se tako izjašnjavali u prijavi za posao? Zašto ne specijaliziraju patologiju ili gerontologiju? Rade li pobačaje u privatnim klinikama, a savjest imaju u javnoj ustanovi. Ako im se ne radi posao ginekologa, ako im se zgadilo, ako iz moralnih razloga ne žele taj posao neka rade drugi. To je njihov izbor, a izbor žene neka ne diraju.
Zamislimo, a nije lako zamisliti, da je u jednoj nesmotrenoj avanturi seoski župnik napravio dijete svojoj površnoj poznanici. Što onda? Najprije, reći će – to se ne događa jer mu je tako nešto zabranjeno i još je i grijeh.
No događa se. Dakle, on će razvrgnuti svoj savez s crkvom, oženiti trudnicu, i zasnovati sretnu obitelj. A što ako ga ona ne voli? Što ako je ona u sretnom braku i ima djecu, ugledne roditelje i posao? Tko će odlučiti?
Jednostavno, nije dosta reći, da se to neće dogoditi jer je zabranjeno, a u stvarnosti, jednostavnih odluka nema pa ni jednostavnih fraza ”čuvati život od začeća do smrti”.
Umjesto pravila vrijedi masovno licemjerje. Pravilo vrijedi, ali ne za sve, ne isto svima. Neživotna pravila su oblik relativizacije pravila, bijeg u ilegalu i nezakonitost, a onda nastradaju manje moćni (djevojke i žene), manje bogati i manje obrazovani.
Pobjedu na izborima odlučit će žene. Ne samo zbog toga što ih je statistički više, ne zbog toga što su savjesne u obavljanju građanskih dužnosti, ne zbog toga što će misliti kao krdo, neće se okupljati ispod zastava. One će izaći na izbore
Abortus se nekad smatrao sredstvom kontracepcije siromašnih.
Iako svoj stav ne skrivam, namjerno ističem samo onaj dio problema povezan s predizbornim ludilom.
Da bi se dodvorili Crkvi, kandidati i stranke pitanje zabrane pobačaja, ističu kao crtu razdjelnicu prema drugima. To je ludost političke promidžbe, to je gore nego glupost, to je politička pogreška.
Stav zbunjene desnice odbija žene i one koje se ne izjašnjavaju kao oporba i one koje nisu glasne prepoznat će stav zabrane kao ugrožavanje žena, ne apstraktnog roda, već žena koje žive danas i ovdje, koje se izjavama tretira kao ”nosače uterusa”, drugorazredne i nerazumne ljude, osobe koje ne mogu same odlučivati o svom tijelu.
Reći da se trebaju posavjetovati s obitelji je glupo i okrutno, žene trpa u neki soj drugorazrednih članova te obitelji. Zašto se od članova obitelji ne traži suglasnost za stupanje u brak? Zašto se ne traži suglasnost za stupanje u spolne odnose?
Zar bi žena svog silovatelja trebala obavijestiti o namjeri? Ili muž tražiti mišljenje žene koju je prevario. Dobro da se ne traži forma javnobilježničke isprave.
Naravno sad će se poricati rečeno. Rečeno je u nekom kontekstu, nije točno preneseno, opravdavaju se, međutim već je prepoznata zla namjera da se uskrate prava ženama, prenesena je nepromišljena poruka.
Sad ostaje samo da priznaju da su rekli glupost.
Podignuti prst nije upozorenje, to je stav.
Da parafraziram i okrenem izjavu: žene nemaju samo pravo biti izabrane (a mnogi su ih maknuli), one biraju i odlučit će izbore. Žene, a ne labudovi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše
Ne čine pobačaje samo one žene koje nisu vjernice. One su u manjini. Većinu pobačaja čine baš one žene koje su katolkinje, a koje su po statistikama većina u RH. I sada bi neki (npr. muški) katolici nedemokratski i njima zakonski zabranjivali pobačaje, nakon što ih više ne mogu nagovoriti milom – ili strahom od religijskih predodžaba – da ne smiju griješiti pobačajem? Neka ti muški katolici najprije nauče zbrinjavati svoju i tuđu djecu nakon što seksaju (ili čak siluju) žene koje kao bi trebale rađati baš svaki puta kada (dobrovoljno?) moraju poraditi oko zadovoljstva svojih licemjernih i patrijarhalnih muških partnera.