Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Ova je jesen obilježena mnogim izazovima, kako se danas politički korektno nazivaju smrtonosne situacije kao što su pandemija koronavirusa, talibanska vlast u Afganistanu, bosansko-hercegovački vječni rašomon i globalna ekonomska kriza koja uvijek prijeti pohlepnom i nepravednom svijetu.
Masovni mediji omogućavaju neprekidnu prisutnost ovih pa i drugih vrućih tema u našim životima koji se odvijaju između mobitela, računala, televizije, kolega, članova obitelji i prijatelja. Redoslijed nabrajanja pokazuje količinu vremena koje se prosječno posvećuje navedenim predmetima i grupama.
Među mnogim sukobima i prijeporima kao medicinarku i ženu zabrinulo me novo tretiranje termina ”žena” i bioloških jedinki koje taj termin označavaju u medicinskoj stručnoj literaturi.
O tom sam već pisala u prošloj kolumni jer me to i intrigira i smeta.
Kako piše britanski Telegraph, čuveni Lancet je optužen za seksizam jer je u rujnu 2021. u broju 398 umjesto riječi ”žena” na naslovnicu stavio sintagmu ”tijela s vaginama”.
Riječ ”žena”, koja je stoljećima precizno opisivala ugnjetavanu polovicu čovječanstva, povlači se iz upotrebe u medicinskim istraživanjima koja biološku osnovu statistički povezuju s nekim stanjima i bolestima?!
Tako će ovo brutalno nasilje nad jezikom, koje izaziva komunikacijsku zbrku u svakodnevici i kaos u administraciji, dovesti u pitanje medicinska istraživanja koja u osnovi uvijek imaju određenu biologiju i patofiziologiju koja se na njoj zasniva.
Žene se ili ignorira, ili ponižava i podjarmljuje, a uvijek ih se nastoji instrumentalizirati za postizanje nekog političkog cilja, na primjer, za održavanja statusa quo u patrijarhalnom društvu. To je vidljivo u svim aspektima društvenog života i kulture
No to nije prvi (a vjerojatno ni zadnji) put da Lancet podliježe lobističkim pritiscima.
Prije skandalozne Lancetove naslovnice politička korektnost je na Zapadu kumovala jednako blesavim i apsurdnim izostavljanjem tradicionalnih imena nekih grupa.
Tako su u osudi uskršnjeg terorističkog napada na kršćansku zajednicu Šri Lanke 2019. (300 mrtvih), Barack Obama i Hillary Clinton na Twitteru izrazili žaljenje zbog nasilja nad Easter worshipers (doslovno uskršnji obožavatelji, uskršnji vjernici) umjesto da precizno opišu grupu njenim dva milenija starim imenom kršćani.
Ovakve budalaštine mene osobno ljute, smatram da nisu bezazlene, i u političkoj motivaciji koja stoji iza takve dekonstrukcije identiteta, i u posljedicama. Ne može se cijeloj kategoriji ukinuti ime tek tako i preimenovati tu kategoriju u jednu sastavnicu kategorije. Pojam ”kršćanin” se ne odnosi samo na poštovanje i vjerovanje u Uskrs već i u Božić i u puno drugih teoloških sastavnica na kojima počiva kršćanstvo.
Slično tome, pojam ”žena” se ne odnosi samo na ”jedinke koje imaju cerviks” ili na ”jedinke koje imaju vaginu” ili na ”ljude koji menstruiraju” (menstruating people – Alexandria Ocasio Cortez, popularna demokratska kongresmenka iz New Yorka) već na ”jedinke” koje imaju sve to i još puno toga više, a koje se osjećaju ženama.
Ovakav iščašeni govor bitno otežava komunikaciju i razmjenu ideja među ljudima. U svakom govoru u pravilu nastojimo što potpunije i točnije imenicom, imenom, nazivom, izrazom opisati pojavu o kojoj govorimo što novi, tzv. progresivni pristup u javnoj komunikaciji kompromitira, osobito kad se radi o bitnim političkim kategorijama.
Svođenje bioloških žena na dijelove njihovog tijela je nasilan, nepravedan i štetan čin. Povijesno gledano, svi su znali sve o ženama bolje od žena samih pa se u tom smislu ništa nije promijenilo.
Žene se ili ignorira, ili ponižava i podjarmljuje, a uvijek ih se nastoji instrumentalizirati za postizanje nekog političkog cilja, na primjer, za održavanja statusa quo u patrijarhalnom društvu. To je vidljivo u svim aspektima društvenog života i kulture.
Suvremena društvena pravednost se dijelom postiže cjepidlačenjem oko imenica i zamjenica (transrodni aktivizam) što samo pokazuje kako i koliko su imena pojmova i načini obraćanja važni u javnoj i privatnoj komunikaciji; važni su transrodnim osobama, ali i ženama svih dobi i karakteristika pa i biološkim ženama.
Nepravedan društveni tretman žena besmislenim preimenovanjima bioloških žena je nova situacija koja se smatra napretkom, što sigurno nije. Žene, najveću manjinu na svijetu, prije ovog ”napretka” se zakonski isključivalo iz života zajednice negiranjem glasačkog prava, diskurzivno ponižavalo i demoniziralo u značajnom broju svetih spisa raznih religija ili ih se jednostavno ignoriralo.
Svi navedeni prijestupi prema ženama nekad nisu učinjeni svjesno već su manifestacija patrijarhalne strukture društva koja se automatski i nesvjesno očituje u raznim situacijama.
Tako nas je ovog tjedna obradovao izbor filma na Trećem programu HRT-a: prikazan je nezaboravni film iz 1950. godine ”Sve o Evi” (All about Eve), Josepha Mankiewicza koji je scenarist i redatelj.
Film se bavi životima brodvejske glumice Margo Channing, njene prijateljice Karen Richards i Margine opsesivne obožavateljice Eve Harrington koje se kreću u visokim kazališnim krugovima New Yorka kojima upravljaju moćni muškarci.
Margo Channing, brodvejska glumačka zvijezda je na vrhuncu slave, ali je upravo napunila 40 godina što je u glumačkom svijetu onog vremena (samo za žene) ravno dijagnozi maligne bolesti. Margo ima sve – uspjeh, novac, ljepotu, inteligenciju, talent, divnu ljubavnu vezu sa zaručnikom Billom i odane prijatelje.
U njen život najbolja prijateljica, Karen Richards, uvodi njenu opsesivnu obožavateljicu Evu Harrington koja kapilarno ovladava svim aspektima života velike zvijezde Margo koja naivno ne sluti ništa. Eva, ambiciozna, talentirana, beskrupulozna manipulatorica, lažno skromna, dodvorna i opasna, nezadrživo osvaja Margine bliske osobe i unosi pomutnju u njen život i odnose.
Margo, kao sve glumice njene dobi tog pa i današnjeg vremena, gubi samopouzdanje kao žena jer godine čine štetu ljepoti i odnose mladost, važne adute svake glumice. Eva instrumentalizira Karen, Kareninog muža Lloyda i Marginog zaručnika Billa u ostvarivanju svog plana – postizanja kazališne slave.
Evi to sve uspijeva, ona postaje najsjajnija brodvejska zvijezda, uspješno izbjegavajući posljedice svoje zlobe, bešćutnosti, laganja i neiskrenosti. Ali, karma is a bitch, pa film završava dolaskom Evine opsesivne obožavateljice Phoebe u njene odaje i život na način koji nedvojbeno ukazuje na ponavljanje povijesti s obrnutim ulogama.
Masovni mediji omogućavaju neprekidnu prisutnost ovih pa i drugih vrućih tema u našim životima koji se odvijaju između mobitela, računala, televizije, kolega, članova obitelji i prijatelja. Redoslijed nabrajanja pokazuje količinu vremena koje se prosječno posvećuje navedenim predmetima i grupama
Film je, prije prikazivanja, prodiskutiran u HRT-ovoj emisiji ”Posebni dodaci”. Dean Šoša, kome smo vječno zahvalni na pokretanju HTV 3 koji je glavni medijski kulturni kapital u Hrvatskoj, s dvojicom filmskih kritičata – dr. sc. Brunom Kragićem i Živoradom Tomićem – s pravom je nahvalio taj predivni film koji je pokupio brojne nominacije i filmske nagrade.
Diskutanti su nadugačko, profesionalnim žargonom, analizirali film ističući da se radi o dijaloškom filmu koji se bavi karakterima i odnosima među ljudima i srazom iluzija o kazalištu i zbilje.
Sve to rečeno stoji i jest važno, kao što je važan i odnos filmskih producentskih kuća prema scenaristima i redateljima što je uvelike oblikovalo konačne verzije filmova, a zaokupilo naše diskutante u emisiji.
Međutim, moram reći da diskutanti nisu primijetili ili nisu smatrali vrijednim naglasiti da se u tom konkretnom filmu radi o problemima žena u kazalištu, o glumicama i njihovom starenju što je glavna tema filma od naslova do posljednjeg kadra o čemu se piše od prvog prikazivanja filma do danas.
Muški likovi u filmu su grubo oslikana kulisa i čine labirint moći kojim se provlače ženske protagonistice u vječitom međusobnom rivalitetu čineći svojevrstan hranidbeni lanac.
U Guardianu je Jenny Stevens prije dvije godine Mankiewiczev film proglasila savršenim feminističkim filmom i za današnje doba jer slavi žensku snagu i jer ne osuđuje žene koje se u okrutnom svijetu zauzimaju za sebe.
Kako mi je poznato iz dosadašnjeg javnog djelovanja diskutanata iz ”Posebnih dodataka”, oni nisu ni mačisti ni seksisti, ali, kako kaže neuroznanost, okolina djeluje na pojedince jače od direktnog uvjetovanja.
Iz potonjeg proizlazi pretpostavka da je moćni hrvatski patrijarhalni kontekst u osnovi ignoriranja važnosti ženskih likova u emisiji ”Posebni dodaci” o konkretnom filmu ”Sve o Evi”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Molitelji, molite se za samokontrolu pa ćete postati frajeri
- Putina na Međunarodni sud za ratne zločine
- Rat u Ukrajini je naš rat i moramo ga zaustaviti
- Ako se ljevičarima gade molitelji na Trgu neka ih ne gledaju
- Psihijatrijska (nesvjesna) mizoginija
- Jesu li katoličke obitelji odvratne?
- Oportunizam vladajućih: dozlaboga jadno i razočaravajuće
- Hrvati i Srbi 30 godina pravdaju svoj toksični nacionalizam
- Moramo se solidarizirati sa slabijima koje zlostavljaju jači
- Strahovi su zavladali diskursima svih medija
