Živimo u fazi zarobljene države

Nanizalo se proteklih desetak dana u Hrvatskoj nekoliko slučajeva koji su još jednom natjerali medije, ali i javnost na to da se zapitaju funkcioniraju li uopće u Hrvatskoj institucije, a ako jesu zašto svoj posao rade nakon dugo čekanja i dosta pritisaka.

Tako je Ustavnom sudu trebalo 26 godina da se očituje na zahtjeve o ocjeni ustavnosti zakon kojim se regulira pitanje abortusa, slučaj Miroslava Maškarina u onoj je dijelu u kojem ga država propituje po službenoj dužnosti otišao u zastaru, on i dalje nakon 11 godina čeka dogovor oko nagodbe za odštetu, a unatoč unutarnjim kontrolama i brojnim propisanim procedurama, netko je ili više njih u Banskim dvorima, u samo srcu izvršne vlasti godinama ispisivao putne naloge i podizao dnevnice za putovanja na koja nitko nije išao.

O tomu da se takva praksa događala do jučer Državno odvjetništvo je , kako tvrde u Vladi, izvijestio premijer Andrej Plenković, iako se sam DORH slučajem ”Dnevnice” bavi već mjesec dana i na raspolaganju ima iste dokumente kao i Vlada.

Je li riječ o tome da se tih nekoliko događaja slučajno vremenski poklopilo pa pojačavaju dojam da su institucije u Hrvatskoj slabe, a javnost se na valu kritika institucija i administracije diljem svijeta dodatno ”naošrtila” ili one doista jesu slabe na štetu i građana i poduzetnika i nisu se uspjele nametnuti u 25 godina Hrvatske samostalnosti?

Nešto ranije i Vlada je dala svoj obol, pa je odredila da cijena plina kućanstvima mora ostati ista, bez obzira što su se na tržištu promijenile cijene i to na više, a Hrvatske energetska regulatorna agencija (HERA) svoje bi izračune tek trebala u javnoj raspraviti i uklopiti u tu Vladinu odluku.

Je li riječ o tome da se tih nekoliko događaja slučajno vremenski poklopilo pa pojačavaju dojam da su institucije u Hrvatskoj slabe, a javnost se na valu kritika institucija i administracije diljem svijeta dodatno ”naošrtila” ili one doista jesu slabe na štetu i građana i poduzetnika i nisu se uspjele nametnuti u 25 godina Hrvatske samostalnosti?

”Mi smo u takozvanoj fazi ‘state capture’, u fazi zarobljene države. Imamo institucije, one formalno postoje i ustrojene su, postoje i formalne procedure, ali ipak funkcioniraju u korist interesnih skupina, ili uopće ne funkcioniraju što opet paše pojedinim skupinama, a ne svim građanima i svim poduzetnicima”, ocjenuje ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.

Hrvatska je kaže on, u procesu pridruživanja Europskoj uniji počela graditi neovisne institucije, neovisne regulatore koji su trebali omogućiti jasna pravila igre među poduzetnicima, ali nakon utvrđivanja formalnih okvira nije se otišlo puno dalje, jer je Hrvatska ušla u Europsku uniju i uvjerila se da je posao gotov.

U Uniji, pak, u vrijeme ekonomske krize i ostalih problema većih od Hrvatske nisu pretjerano pritiskali da se razvoj institucija nastavi i nakon pristupanja, pa je je odgovor na krizu u zemljama poput Mađarske, Poljske Slovačke, pa i Hrvatske, bio jačanje nacionalne države na štetu institucija.

Na primjedbu da se isti stvari događaju i u nekim starim europskim demokracijama, gdje jačaju politički pokreti koji građanima također sugeriraju da su njihove institucije i administracija loši i za taj stav imaju sve više pristaša, Lovrinčević odgovara da se to događa u krizi jer se mijenjaju društvene preferencije.

”Što je jača i dublja kriza, i što dulje traje građani traže više sigurnosti, više intervencije, više distribucije bolje može osigurati nacionalna država, nego neovisne institucije i to naravno ne ide ide u korist tih institucija nego retrogradnih sustava. Ali kad kriza prođe promijeniti će se i društvene preferencije i u zemljama s dugom tradicijom jakih institucija stvari će se vratiti u ravnotežu, dok smo i mi u Hrvatskoj tek na početku i moramo odlučiti hoćemo li na formalnom okviru kojeg smo zadali doista raditi institucije”, naglašava Lovrinčević.

Nanizalo se proteklih desetak dana u Hrvatskoj nekoliko slučajeva koji su još jednom natjerali medije, ali i javnost na to da se zapitaju funkcioniraju li uopće u Hrvatskoj institucije, a ako jesu zašto svoj posao rade nakon dugo čekanja i dosta pritisaka

Dodaje i da se po pitanju ekonomije pokazalo da su zemlje koje su unazadile nezavisne regulatore i institucije u ime nacionalne države, one koje imaju najlošiju produktivnost.

”Takve su zemlje onda podložnije korupciji, za dobiti posao puno je važnije imati veze, stvoriti mrežu, nego ulagati u obrazovanje ili stručno usavršavanje. A, posljedice na ekonomiju su jasne ovisno o tome što se izabere”, kaže Lovrinčević.

Iako izazovno i zavodljivo zvuče ideje po kojima su institucije podbacile i pojedinci trebaju u ime građana preuzeti stvari u svoje ruke, država koja želi biti ekonomski uspješna, a to je podloga da bude servis svojim građanima i da im osigura pravnu sigurnost, mora graditi svoje institucije. Makar morala početi od temelja, ni Hrvatska, napominje Lovrinčević, nema alternativu, a ona još mora početi graditi povjerenje svojih građana u institucije.

To je povjerenje ono što su pojedine demokratske zemlje gradile polako, stoljećima ili desetljećima, pa ni u Hrvatskoj neće ići preko noći.

Politički analitičar Žarko Puhovski kaže da će se to povjerenje teško izgraditi sa sadašnjom generacijom u kojoj svaki drugi čovjek, kad misli da je zakinut počne spominjati urotu interesnih skupina protiv sebe ili djelovanje Udbe.

”Bio to samo dojam ili dobra procjena stvarnog stanja, činjenica je da građani institucijama ne vjeruju i činjenica je da im za to institucije daju argumente. Kad to spojite s brojnim teorijama urote, mislim da je ova generacija nepovratno izgubljena. Pa se možemo samo nadati da će nove generacije znati postupiti drukčije. Kod nas i jedanaesterac ne može biti pogrešno dosuđen, nego je riječ o uroti. Tko god dođe na čelo tih nogometnih institucija, ako odluči raditi najbolje, neće lako steći povjerenje, jer naravno da će se suočiti s time da radi za nekoga”, napominje Puhovski.

No, nije povjerenje građana, ističe Puhovski izgubljeno samo od sebe, jer Hrvatska nije učinila puno na izgradnji institucija još od vremena dok je bila dio Austro-Ugarske. Institucije se nisu gradile u Jugoslaviji, niti su ih građani osjećali kao svoje, ali onda se u ratno vrijeme, objašnjava Puhovski, pod pritiskom nacionalizma, naglasak stavljao na pojedinca koji je dio obitelji i zajednice, a država nije bila tu da se brine o prikupljanju poreza ili pravila igre na tržištu, nego da se naprosto ljubi.

Iako izazovno i zavodljivo zvuče ideje po kojima su institucije podbacile i pojedinci trebaju u ime građana preuzeti stvari u svoje ruke, država koja želi biti ekonomski uspješna, a to je podloga da bude servis svojim građanima i da im osigura pravnu sigurnost, mora graditi svoje institucije. Makar morala početi od temelja, ni Hrvatska, napominje Lovrinčević, nema alternativu, a ona još mora početi graditi povjerenje svojih građana u institucije

”Pa ako mene pitate koje institucije dobro funkcioniraju mogu vam reći da su vrh Hrvatska gorska služba spašavanja i vatrogasci. HGSS su u potpunosti volonteri, a i vatrogasci dobrim dijelom počivaju na volonterstvu. To je vrh javnih službi i institucija u Hrvatskoj”, procjenjuje Puhovski.

Na primjedbu da ljudi ipak idu u bolnice, na hitnu i šalju po osam sati dnevno djecu u škole i vrtiće, te da to sugerira da u zdravstvu i obrazovanju stvari funkcioniraju, Puhovski odgovara da ljudi idu i na policiju kad ih netko napadne, ali da Hrvatska zaslužuje i bolje policajce.

No, i on kaže da teški put izgradnje institucija nema alternativu, da hrvatsku politiku kao predvodnika čeka težak posao, onaj koji su desetljećima odrađivale danas uređene zemlje, ali da oko tog cilja mora postojati i društvena suglasnost.

OECD: Vode Danska, Finska i Norveška, a na začelju su Hrvatska, Srbija i Bugarska

Prošlogodišnje istraživanje OECD-a pokazalo je baš to koliko su povezani povjerenje građana u institucije, ali i u druge građane, s kvalitetom života u nekoj zemlji, pa i njezinim ekonomskim napretkom. Na vrhu ljestvice, i kad je u pitanju povjerenje u institucije, ali i u druge ljude u njihovoj državi, su Danska, Finska, Norveška, Švedska i Švicarska, dok su na začelju i po vjeri u institucije ali i vlastite sugrađane Portugal, Hrvatska, Srbija, Bugarska.

(Prenosimo s portala Novoga lista).