Mi ljudski, vremenom ograničeni prolaznici životom ili ne vjerujemo ili pak često zaboravljamo da smo stvoreni od vječnosti za vječnost. Uronjeni u svom vremenu uglavnom smo premalo svjesni svoje prolaznosti kao i svoje usmjerenosti prema vječnosti. O prolaznosti i vremenitosti vlastita života te o vječnosti ćemo eventualno razmišljati tek u anticipaciji neizbježne smrti i to ponajčešće na površno-naivan i teološko iskrivljen način poimanja zagrobnog života.
Ključno je pitanje, međutim, kako vječnost živjeti u sadašnjosti? Kako u naš svijet i naše vrijeme unijeti te u njima iskustveno primijeniti viziju i vrednote Božjeg vječnog kraljevstva? Kako živjeti smisleno i odgovorno u vremenu, svjetlu i snazi trajnog i neprolaznog?
Pitanjem što je vrijeme i u čemu je smisao povijesti bavile su se sve religije, a ono je mučilo i mnoge velike mislioce svijeta. Po nekima se povijest vrti u krugu te nema ”ničega novoga pod Suncem”, dok su za druge stalno napredovanje i novi civilizacijski usponi konstanta ljudske egzistencije.
Ključno je pitanje, međutim, kako vječnost živjeti u sadašnjosti? Kako u naš svijet i naše vrijeme unijeti te u njima iskustveno primijeniti viziju i vrednote Božjeg vječnog kraljevstva? Kako živjeti smisleno i odgovorno u vremenu, svjetlu i snazi trajnog i neprolaznog?
Stari su Grci o tome ozbiljno razmišljali jer ih je s jedne strane zabrinjavala vremenita prolaznost života, a s druge, važnije strane, zanimalo ih je, kao što i danas zanima sve misaone ljude, kako darovano vrijeme smisleno koristiti u izgradnji povijesne stvarnosti i oblikovanju budućeg svijeta.
Uglavnom se slažu da Svemir i povijest svoj izvor duguju Vječnome. Parmenid tvrdi da se vrijeme pojavljuje u opreci s nepromjenjivošću i vječnošću bitka. Za Platona je vrijeme ”pokretna slika vječnosti”, a sadašnji trenutak se pojavljuje kao beskonačno nastavljanje trenutaka. Po Aristotelu vrijeme je pak ”mjera gibanja u odnosu na prije i poslije”, a sve promjene (unutar vremena) registrira svijest koja je pamćenje gibanja.
Sveti Augustin pitanju vremena pristupa kao ontološkom problemu. Za njega je svijest o vremenu otkrivanje nutarnje dimenzije trajnosti ljudskog bivovanja. Za Tomu Akvinskog svijet nije vječno postojao, nego je njegov postanak ni iz čega prouzrokovao Bog svojom stvaralačkom svemoći u određenome trenutku, s kojim je otpočelo postojati i samo vrijeme.
Za Kanta je vrijeme transcendentalni uvjet osjetilne spoznaje i temeljni uvjet za svijet iskustva, pa time i prostor etičkog djelovanja, dok Heidegger u vremenitoj prirodi vidi za čovjeka mogućnost da ispuni svoju ontološku zadaću u zadobivanju autentičnosti.
I za E. Levinasa je vrijeme etički utemeljeno, a događaji etičkoga trenutka razbijaju vremenitost onoga ”ja” koje nema fragmentarno iskustvo vremena. Po u nas premalo poznatom Levinasu novi smisao vremena se otkriva i nastaje otkrićem Drugog i drugosti, te se odvija u odgovornosti (uzajamnog) služenja.
U svetopisamskoj (pri)povijesti vrijeme otpočinje Božjim stvaranjem svijeta i čovjeka. Na samom početku stoji Adam, ali se od Abrahamova poziva (Postanak 12) nadalje vrijeme na poseban upisuje u zbilju povijesti spasenja (historiae salutis) koja je objaviteljsko-otkupiteljski otvorena prema budućnosti u kojoj je Bog vječan jer je gospodar svakoga vremena.
Kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti. Iskustvo i prakticiranje ljubavi ima svoje izvorište u vječnosti, jer ”Bog je ljubav”. Promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem
U Novome zavjetu silazak vječnosti u vrijeme Ivan Bogoslov opisuje kao inkarnaciju u kojoj vječna i stvaralačka Rijec (logos) postaje tijelom/čovjekom (Ivan 1).U kompletnome kristološkome događaju se vidi kvalitativno izdvajanje vremena u ispunjenju Božjih obećanja kada je došla ”punina vremena” (Galačanima 4). Kristovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem započinje nova era ili vrijeme spasenja.
U toj zgusnutoj kristološki utemeljenoj povijesti spasenja je Uskrs pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti. Na neponovljiv način se jednom zauvijek dogodilo nešto što označava početak trajnoga, jer je Bog srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrti.
Dolazak Isusa Krista kao središnji spasenjski događaj i vrhunac objave se višekratno opisuje i ilustrira i kao ulazak vječnog Kraljevstva Božjeg (vladavine Božje) u ljudsku povijest prolaznih kraljevstava ovoga svijeta. Tu je važno imati na umu značenje vremensko-teološke semantike ”već i još ne” koja izražava nastup vječne budućnosti koja istovremeno ostaje budućnost, a koja djeluje retroaktivno na stvarnost koja može anticipirati svoju budućnost.
Pojednostavljeno rečeno: misija nasljedovatelja Isusa Krista je da već u sadašnjosti ostvaruju viziju i vrednote vječnoga Kraljevstva Božjeg koje je on suvereno donio, a čiju realizaciju on suradnički s nama omogućuje. U tom planu i programu Božjeg pomirenja s otuđenim čovječanstvom mi smo istovremeno ovlašteni navjestitelji i aktivni agenti pomirenja kao i ambasadori (2. Korinćanima 6) Božjeg vječnog kraljevstva među prolaznim kraljevstvima ovoga svijeta.
Kršćani dakle već zive budućnost ostvarujući vječnost u svom vremenu.
Zato je Evanđelje Isusa Krista ”dobra”, odnosno ”radosna vijest” za svaki naraštaj jer nam otkriva i nudi Boga spasonosne ljubavi upravo za naše vrijeme.
Evanđelje dakle nipošto nije nešto zastarjelo, prošlo i potrošeno, nego je u najvećoj mjeri suvremeno i relevantno. Njegova poruka i transformativna moć zrače u sve prostore osobnog i skupnog života, nadahnjuju kreativno razmišljanje kao i odvažno postupanje i kulturalno stvaralaštvo te posvemašnje preobrazbeno djelovanje.
Kako živjeti viziju budućnosti udruštvu sveprisutne korupcije i u demokraciji u kojoj političari pred svake izbore slatkorječivom demagogijom varaju građane neostvarivim obećanjima, a predimenzionirana i nekompetentna državna i lokalna birokracija guši kreativnost i onemogućuje inicijativnost bez koje nema poduzetnosti?
Zato kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti. Iskustvo i prakticiranje ljubavi ima svoje izvorište u vječnosti, jer ”Bog je ljubav”. Promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem.
U društvu koje se guši u sebeljublju živjeti u svjetlu vječnosti znači živjeti ljubav u prakticiranju sebedarja. U svijetu u kojem demagogija, diskriminacija i prisila još uvijek ponizuju čovjeka vrednote vječnosti Božjeg nauma za čovječanstvo ostvarujemo afirmacijom slobode i dostojanstva svake osobe bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, socijalnu i inu različitost.
Kako živjeti viziju budućnosti udruštvu sveprisutne korupcije i u demokraciji u kojoj političari pred svake izbore slatkorječivom demagogijom varaju građane neostvarivim obećanjima, a predimenzionirana i nekompetentna državna i lokalna birokracija guši kreativnost i onemogućuje inicijativnost bez koje nema poduzetnosti?
Kako u vrijeme u kojem ljudi sa sve većim nepovjerenjem gledaju u budućnost probuditi ljudske nade i angažirati neotkrivene potencijale?
Nemirenjem sa statusom quo te nužnim razvijanjem samostalnog kritičkog razmišljanja koje prati proročka hrabrost za istinu i smiono suprotstavljanje svemu što je lažno, pokvareno i nepravedno.
Prosvjed je uvijek ispravniji od licemjerstva! Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore u kojima iskustvo i misao vjere trebaju biti prisutni, djelotvorni i smjerodavni. To je nerazdvojivi dio misije umanjivanja straha a povećavanja nade u svijetu nesigurnosti i beznađa
Prosvjed je uvijek ispravniji od licemjerstva! Ako želimo boljitak, treba nam odvažnost umjesto straha, sveta neustrašivost da angažirano uđemo u sve prostore u kojima iskustvo i misao vjere trebaju biti prisutni, djelotvorni i smjerodavni. To je nerazdvojivi dio misije umanjivanja straha a povećavanja nade u svijetu nesigurnosti i beznađa.
Kristovi vjernici nisu zatvoreni u neki geto niti žive u zrakopraznom prostoru. Oni u strahu od sadašnjosti ne bježe u prošlost, a nisu ni slijepi zanesenjaci neba koji u ovoj ”dolini suza” pasivno očekuju Božju buduću intervenciju.
Vjernička zajednica je kristovski utemeljena, nepovratno orijentirana prema vječnim kategorijama, te je stoga prepoznatljiva po tome što u svom vremenu i prostoru radosno živi i autentično zastupa trajne vrednote Božjeg dobrohotnog nauma za čovjeka i njegov svijet.
Još tekstova ovog autora:
- Antivakserski pokret ide protiv Boga i protiv čovjeka
- Protiv demagogije, korupcije, lopovluka i nepravde
- Američki Dan neovisnosti kao Festival slobode
- Biden u Europi popravljao porušene mostove
- Dan D za Europu slobode, demokracije i ljudskih prava
- Blagdan Duha Svetog: neka Crkva ne postane spomenik Bogu!
- Dan Europe je imenovan po budućem blaženiku Robertu Schumanu
- U rimokatoličkoj katedrali u Wormsu visi Lutherova slika!
- Hans Küng, najčitaniji i najutjecajniji teolog današnjice
- Isusov Uskrs i kraj povijesti
Ja ovo isto pokusak kazati ljudima, ali na drugi nacin. Porucih to ljudima koji su ateisti, koji teoloski jezik ne poznaju niti termine takve ne razumiju, koji nikada Sveto pismo u rukama nisu imali. Mozda moje pisanje moze biti jedan novi kamencic u mozaiku tumacenja Rijeci, one koja sve stvori da u vjecnost traje.
https://www.autograf.hr/pakao-u-bajkama-i-na-zemlji/