Ivo Josipović
Ovih se dana, nakon propalog izbora vrsne pravnice i profesorice Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda postavlja pitanje kako dalje. Ulazimo li u vrijeme ustavne krize? Treba li mijenjati način izbora predsjednika ili predsjednice VSH? I zašto profesorica Đurđević nije izabrana za predsjednicu?
Ustvrdio sam, Zlata Đurđević junakinja je našeg doba. Ne kao Ljermontov Pečorin, oličenje beznađa i destrukcije, već upravo suprotno.
Ona je heroina koja je, svjesna da neće biti izabrana za predsjednicu VSH, da će biti izložena orkestriranoj harangi desničara i pravosudno-političkog lobija koji ne želi novu osobu, drukčiju od njih samih na čelu pravosuđa, da će biti predmetom laži, kleveta i uvreda, pristala ući u utakmicu.
Napustila je svoju sigurnu akademsku nišu i pod svjetlima reflektora, svima na znanje i ravnanje, rekla što su slabosti našeg pravosuđa i koje su mu reforme potrebne. A sve to, nimalo se nije svidjelo ni vladajućoj političkoj eliti, ni njima partnerskom pravosudnom lobiju.
Količina laži i uvreda, kleveta i insinuacija, od onih stručne do onih političke, etničke, domoljubne, zapravo primitivne nacionalističke i interesno-koruptivne naravi.
Valja očekivati promjenu koja će pokušati, naravno, neustavno, omogućiti izbor predsjednika VSH, ili barem v.d. predsjednika VSH, bez ili uz tek formalno sudjelovanje predsjednika Republike
Podloga svemu je i očita netrpeljivost predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića u kojoj je premijer kao dokaz svoje snage na vagu moći stavio i Zlatu Đurđević uskraćujući joj podršku.
A Zlata Đurđević bila je odlična kandidatkinja, moralno besprijekorna i iznimno stručna, stručnija od bilo kojeg pripadnika sudačke vrhuške.
Ako je tako, a jest, što će takva pravosuđu!? Onome koje vodi postupke godinama bez ikakve odgovornosti. Onome u kojemu svako malo pukne kakva korupcijska bomba, s osjećajem da je to tek vrh ledenog brijega.
Onome koje ne objavljuje sve svoje odluke, a one koje objavljuje gotovo da ne možete pronaći tražilicama dostupnim građanima. Pri tome, suci imaju svoju, puno bolju bazu podataka o presudama, ali je ne žele podijeliti s građanima i ostatkom struke.
Što će onome pravosuđu koje se uporno opire transparentnom izboru sudaca temeljem stručnosti i tako često za suce bira svoju rodbinu ili rodbinu bliskih im političara.
Onome koje se grčevito bori protiv periodične sigurnosne provjere sudaca i još grčevitije protiv kritike pravosuđa i sustavnih reformi. Jer, pravosuđe je, kao super, a svaka kontrola i nadzor umanjuje njegovu neovisnost. Da ne bi!
Da, imamo mnogo dobrih sudaca, poštenih i stručnih. Ali, glavnu, odlučujuću mirodiju pravosuđu daju oni drugi.
Zlata Đurđević ne treba takvom pravosuđu i pridruženoj mu politici.
U ishodištu problema koje imamo s pravosuđem je način kako smo artikulirali neovisnost pravosuđa, uz asistenciju EU-a, polazeći od krive i naivne pretpostavke kako su suci pošteni, hrabri, nepristrani i stručni ljudi, nepokolebljiva znanja i morala, i da ih u kvalitetnom suđenju sprječavaju pokvareni političari.
Pa je EU nama i drugim tranzicijskim državama ”pomogao” kreirati pravosuđe koje je država u državi, koje naprosto ne funkcionira sukladno standardima modernog, stručnog i demokratskog pravosuđa.
Koncept je naivan jer su i političari, i suci, pa i obični građani sa svim vrlinama i manama koje su nam zajedničke.
U Ustavu stoji načelo trodiobe vlasti. Vlast proizlazi iz naroda, podijeljena je i međusobno se nadzire. Tako piše u svakom demokratskom ustavu, pa i našemu.
Ali, kod nas postoji podjela, ali ne i međusobna kontrola vlasti. A svaka vlast, pa i pravosudna, ako je autarkična, ako sama odlučuje o sebi, prije ili kasnije postaje država u državi, sustav koji postoji radi samog sebe, koji ne ispunjava društvenu funkciju koju pravosuđe ima u demokratskom društvu.
Teza o dobrom, poštenom i stručnom pravosuđu i lošim političarima, nevladinim organizacijama i svima drugima, lažna je slika, crno-bijeli svijet. Posebno, kad se ispod stola, taj ”bijeli svijet” s obje ruke drži za onaj ”crni”, politički.
Voljeli ili ne predsjednika Milanovića, slagali se s njegovim političkim vrijednostima ili ne, voljeli njegovu pitoresknu retoriku ili ne, svatko nepristran i razuman u ovome će ratu zaključiti kako je predsjednik Republike bio na pravoj strani i napravio odličan potez predlažući Zlatu Đurđević.
Da spriječi njen izbor, vlast je instrumentalizirala Ustavni sud koji je skandaloznom odlukom o ustavnosti očito neustavne zakonske odredbe članka 44.a Zakona o sudovima protivnicima promjena u pravosuđu dao najjači mogući alat da otkloni izbor Zlate Đurđević.
Novi ”ustavni” sustav izbora predsjednika VSH nesumnjivo sužava manevarski prostor predsjedniku Republike da opet predloži kandidata ili kandidatkinju sličnu Zlati Đurđević.
Naime, nakon ovog slučaja, teško će se naći još netko tko će se izložiti harangi pravosudno-političke alijanse protiv promjena.
S druge strane, kako da se predsjednik i premijer dogovore o kandidatu kojega će predložiti predsjednik, a da ne izvrgnu ruglu instituciju javnog poziva.
Sad imamo začarani krug. Suvisli kandidat neće se javiti bez jamstva da neće proći isto što i Zlata Đurđević, a predsjednik i premijer se ne mogu unaprijed dogovoriti jer ne znaju tko će se javiti na poziv.
Ovih se dana, nakon propalog izbora vrsne pravnice i profesorice Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda postavlja pitanje kako dalje. Ulazimo li u vrijeme ustavne krize? Treba li mijenjati način izbora predsjednika ili predsjednice VSH? I zašto profesorica Đurđević nije izabrana za predsjednicu?
Ako, pak, zajednički prišapnu kome da se javi, čemu onda javni poziv i nije li to tipična zlouporaba toga instituta.
Očekujem, na poziv će se, osim uobičajenog broja autsajdera iz klase optimist, javiti samo kandidati poželjni pravosudnoj vrhuški.
Nadam se da će predsjednik biti principijelan i da će sve kandidate te vrste odbiti i spriječiti da ojača koncept pravosuđa kao države u državi.
Naravno, pravosudna vrhuška i vlast već smišljaju kako tome doskočiti. Namjeravaju li zaista u Saboru, bez predsjednika Republike, imenovati v.d. predsjednika VSH? Kako je krenulo, Ustavni bi sud i takvo narušavanje Ustava mogao proglasiti ustavnim.
Ili, mandat zamjenika predsjednika Vrhovnog suda (predsjednika kojega nema!) namjeravaju produljivati unedogled? Pa onda raditi pritisak na predsjednika Republike jer da opstruira izbor predsjednika VSH, sve dok konačno ne predloži nekog od pravosudno-političkih lieblinga.
Uz to, kažu, spremaju i promjene Zakona o sudovima u odnosu na izbor predsjednika VSH. Jedina korektna izmjena bila bi da naprosto ukinu neustavni članak 44.a i na zakonskoj razini prihvate Ustavom propisan postupak izbora predsjednika VSH.
Ali to sigurno nije za očekivati. Valja očekivati promjenu koja će pokušati, naravno, neustavno, omogućiti izbor predsjednika VSH, ili barem v.d. predsjednika VSH, bez ili uz tek formalno sudjelovanje predsjednika Republike.
Sve ovo što se dogodilo do sada u izboru predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda, vjerojatno i ono što slijedi, možemo nazvati samo na jedan način: mali državni udar.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Politika i moral u Hrvatskoj
- Kvartet za kraj vremena
- Politika i moral u Hrvatskoj
- Kvartet za kraj vremena
- Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
- Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
- Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
- Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
- JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek
- Otvorimo širom vrata pomirbi Hrvata i Srba!
Sve je ovo točno i sa svime što je ovdje napisano slažem se i ja uz, nadam se većinu našega naroda, ali to nema neku naročitu važnost jer u našem realitetu prevagnulo je nešto drugo… Da je i Predsjednik Zoran Milanović imao bespričuvnu, stvarnu i iskrenu namjeru i želju da Zlata Đurđević bude izabrana za predsjednicu VS, to bi se sigurno i ostvarilo. Ali, ali, ali Predsjedniku Milanoviću mnogo je važniji bio dojam koji je želio ostavljati u javnosti da on cijelim svojim bićem, svojim autoritetom i ugledom tu želju ima, te da se na taj način iskazuje kao jedini borac protiv inače potpuno, i tu zbora nema, negativne sveopće hadezeovštine u našemu društvu. Da je svoju energiju uz nešto mudrosti upotrijebio kako je trebalo, Hrvatska bi danas imala kvalitetnu predsjednicu Vrhovnoga suda i posljedično – neke šanse da se izvuče iz aktualnoga gliba u pravosuđu.