Znak vremena je suradnja kršćana i ateista!

Suradnja kršćana i ateista, dijalog Crkve i marksizma: nakon 200 godina otuđenosti a sada bliskosti. 

”Lijeva politika bez angažmana kršćana? Neće ići.” Tu kategoričnu tvrdnju Drage Pilsela neka podjednako čuju Crkva i politika i prihvate da je prošlo vrijeme kad su se ljevica (komunisti i socijaldemokrati) i kršćani doživljavali kao ”vatra i voda” (prema Augustu Bebelu).

Dijalog između kršćana i socijaldemokrata, socijalista i marksista pokrenut je još prije početka Prvog svjetskog rata i tada se već institucionalizirao čak i na političkoj razini. Nadživio je Drugi svjetski rat (u ”ilegali”, ali je nadživio i oblikovao i skromne strukture otpora).

Dijalog kršćana i marksista – i danas još pod upitnikom – postoji, a postoji i suradnja. Ne samo što su ta dva ”nespojiva” elementa, ta ”vatra i voda”, spojiva, nego su saveznici na istim temeljima: ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, solidarnost sa svim marginaliziranima, ”opcija za siromašne”, svijet pravde i pravednosti, poštovanje prema stvorenom svijetu, briga za održivo privređivanje.

Dijalog kršćana i marksista – i danas još pod upitnikom – postoji, a postoji i suradnja. Ne samo što su ta dva ”nespojiva” elementa, ta ”vatra i voda”, spojiva, nego su saveznici na istim temeljima: ljudska prava, ljudsko dostojanstvo, solidarnost sa svim marginaliziranima, ”opcija za siromašne”, svijet pravde i pravednosti, poštovanje prema stvorenom svijetu, briga za održivo privređivanje

Ovaj duh inspirira kršćane i nevjernike u političkim strankama i radnim skupinama u politici i izvan nje. Dijalog i suradnja teku – iako se o tome malo čuje: institucije u Njemačkoj i Austriji su se nazvale – nepretenciozno – radnim zajednicama kršćana i socijalista (Arbeitsgemeinschaft Christen und Sozialdemokraten).

Jasno i glasno – tko se u njih učlani, daje javno do znanja za što se zalaže: članovi radne zajednice su javni djelatnici – koji svojim članstvom potvrđuju da je religija ”dio kulture” i da zato ”ne smije biti privatna stvar” (teoretičar Eduard Bernstein, protivnik Bebela).

Ljudsko dostojanstvo i – proizlazeći iz nje – zahtjev za socijalnom i ekonomskom pravednošću crvena su nit suradnje od kraja Drugoga svjetskog rata.

Ljudska prava su crvena nit do danas: pravo na slobodu savjesti, vjere i izbora vjeroispovijesti, sloboda pripadati vjeroispovijesti ili ne pripadati ni jednoj. Sloboda tiskane i izgovorene riječi, sloboda znanstvenog istraživanja.

Pravednost je trajna tema – solidarnost u domovini, kao i globalno i međunarodno – danas su suvremeni ”znakovi vremena” u uvjetima rastućeg vjerskog i kulturnog pluralizma, globalizacije i širenja sekularizacije.

U navedenim težištima suradnje prepoznaje se utopija iz revolucionarne Europe 1848. godine: izlazak čovječanstva iz protuprirodne tiranije u slobodu. Sasvim usputno, uskoro, 5. Svbnja obilježavamo 200. godišnjicu rođenja Karla Marxa.

Utopija 200 godina stara nije podlegla realnom komunizmu i socijalizmu – unatoč komunističkim zločinima i unatoč tome da su socijaldemokracija i socijalisti zatajili naspram nadolazećem fašizmu.

Utopija je nadživjela i poraz realnog socijalizma 1989./1999. Godine 1848. je Marx zajedno s Engelsom u članstvu Saveza komunista (Bund der Kommunisten), jedne od prvih internacionalnih ljevičarskih organizacija, sa sjedištem u Londonu, i kao autor ”Kapitala” (1867.) pokazao da kapitalizam nije nikakva bogomdana nužnost, već samo ekonomski uvjetovan društveni odnos, etapa na čovjekovu razvoju ka slobodnom i dobrovoljnom – proizvođaču-stvaratelju.

Marx je ”kapitalizam okrenuo s glave na noge”, prestao je govoriti o prirodnim pravima i prirodnim zakonitostima, kazao je da treba prihvatiti prolaznost i povijesno uvjetovanost prirodnih i društvenih procesa – radikalno prizemna znanost o čovjeku napadala je i vjeru i tretirala vjerske zajednice kao povijesno, tj. uvjetovan stadij svijesti u određenoj fazi.

Ljudska prava su crvena nit do danas: pravo na slobodu savjesti, vjere i izbora vjeroispovijesti, sloboda pripadati vjeroispovijesti ili ne pripadati ni jednoj. Sloboda tiskane i izgovorene riječi, sloboda znanstvenog istraživanja

Marksistička kritika religije smatrala je sebe radikalnom provedbom prosvjetiteljske kritike vjere i sekularizacije, znanstveno, racionalno, strogo imanentno tumačenje svijeta. Suština marksističke kritike – poznato je (trebalo bi biti poznato) – izravan je napad na religiju i zato kamen spoticanja na kojem su se razilazili marksisti i institucionalne crkve, najviše Katolička Crkva.

Marksizam je i odvojenost države od vjerskih zajednica (a time u povijesnom kontekstu i odvajanje papinsko-duhovne od svjetovne vlasti). To podrazumijeva i pristanak na tezu da su stanovnici zemlje jedini suveren u toj državi te da postoji pravo odbiti posluh vlastima i pružiti im otpor.

U razlozima uvjerenja Katoličke crkve (poglavito nje) ali i protestantizma da su marksizam i socijaldemokracija nespojivi s vjerom i pripadnošću Crkvi ima mnogo elemenata, ali treba naglasiti da je za luterane marksizam bio ”manje neprihvatljiv”, jer se Evangelička Crkva, u Lutherovoj i reformacijskoj tradiciji fokusiraju na pojedinca, pojedinog čovjeka u njegovoj izravnoj odgovornosti pred Bogom (Individualni čovjek je i u žarištu suvremene ideje o ljudskim pravima).

Elementi razilaženja marksizma i religije

Ne samo što je za religije karakterističan dualizam ”svjetovno – izvansvjetovno”, primat transcendentnosti naspram imanentnosti, već bi ukidanje ljudske otuđenosti trebalo nužno ukinuti i potrebu za transcendentnim obrazloženjem svijeta i religiju učiniti suvišnim fenomenom društvene faze, već prevladane ili prolazeće.

No, paušalno negativna reakcija svih religijskih sustava i kršćanskih crkvi na marksističko poimanje religije je i sama ”prolazna faza svijesti”.

Još prije kraja Prvoga svjetskog rata bilo je pitanje za elementima vjernicima prihvatljivih stavova marksističke kritike religije: I marksisti su se pitali o mogućnosti postojanja nadnaravne realnosti, priznajući da manipulacija njome – što su spočitnuli vjerskim vođama – ne pobija postojanje te stvarnosti.

Kršćanima nije bilo lako prihvatiti ulazak u raspravu s komunizmom – tim teže što je Crkva morala prihvatiti da svijet živi svojim autonomnim zakonima i da to čini i unatoč crkvenim i vjerskim anatemama kroz povijest.

Susret svijeta sa zrelim, neovisnim svijetom, u kojem je Bog moralna, politička i znanstvena ”radna hipoteza” (Karl Barth), više nije funkcionirao (nije zapravo nikad ni funkcionirao). To je crkvama još uvijek bolna, otrežnjavajuća konfrontacija.

Kršćanin će se držati uvjerenja da Bog u Isusu Kristu djeluje u svijetu i da kršćanin djeluje u svijetu, no problemi ovoga svijeta ne rješavaju se ”teološki”, religiozno, vjerski konfesionalno, nego pragmatičnim, empirijski provjerenim rješenjima – i oni funkcioniraju.

Karl Barth je vjerovao da je to bit poteškoća suvremene evangelizacije – pa bi mladima u Istočnoj Europi preporučivao: ”Pouzdajte se u svoj razum”.

Barth savjetuje (kršćanima u bivšoj DDR), njima podjednako kao i ateistima: ”vjerovati … jednostavno, radosno i ozbiljno slušati Njega, kad uređujemo i organiziramo ovozemaljski osobni i socijalni život i sjećati se da sve dobro i lijepo imamo očekivati od Njega. Drugu  stranu ne smatrati predstavnikom neprijateljske ideologije, nego partnerom koji – u ime Boga – pod istim preduvjetima rješava iste probleme ovoga Svijeta, učini Svijet kvalitetnijim i boljim…”

Svijet je racionalan – zato se zabranjuje ”obložiti” sekularne stvari ”religioznom podstavom”.

Karl Barth i Helmut Gollwitzer, dakle evangelički teolozi, upozoravali bi da nema smisla marksizam ”pokrstiti”, na silu otkrivati u njemu navodnu ”religioznu dubinsku dimenziju” koje nema. Marksizam sam sebe ne doživljava čak ni ”kriptoreligioznim”.

Što nas povezuje i spaja

Okružnica Mater et Magistra pape Ivana XXIII. i Shema XIII. Drugoga vatikankog koncila pruža poticaj za dijaloški susret vjernika i marksista. U uvodu Shemi XIII. (Za konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu) Crkva sebe ”podsjeća” da, radi što sveobuhvatnijeg ispunjavanja svojeg poslanja, mora kontinuirano utvrđivati i pratiti ”znakove vremena” kako bi ih protumačila u svijetlu Evanđelja.

”Znakovi vremena”, to su prema papi Ivani XXIII. ”emancipacija radničke klase, ravnopravnost žena, dekolonizacija Trećega svijeta, globalizacije i približavanja kontinenata i kultura, rastuće socijaliziranje raznih aspektata ljudskog života” (oni su spomenuti i u enciklici Pacem in terris).

Za dijalog s nevjernicima i Koncil je već natuknuo da se Crkva ne da zastrašiti evidentnim ateizmom ljevice, već njezin ateizam shvatiti manje kao borbeni poklič Crkvi, a više kao protest protiv zala ovoga svijeta, s imperativom da treba raditi na istrebljenju zla.

”Luciferska oholnost samooslobađanja” – tako je papa Benedikt XVI. (pogrešno) shvatio marksizam. Marksizam je religijama spočitnuo da su ”opijum za narod” ciljajući na činjenicu da su kršćani nerijetko bili (su)odgovorni za zlo.

Ateizam je kršćanstvu spočitnuo da njegovo poimanje Boga zahtijeva ponižavanje i podjarmljivane čovjeka. Ateizam nije pobuna protiv Boga, nego protiv Boga kakvim su ga poimali kršćani – kao neprijatelja čovjeka.

Konkretno za dijalog

Iz toga pak proizlazi mogućnost i postulat suradnje na promicanju dostojanstva kao kvalitete ovozemaljskoga života – ali bez preduvjeta (kakve je papa Pio XII. propisao za početak dijaloga: uvažavanje religioznosti od strane komunista i suglasje o moralnim principima).

Zajednički zadatak zalagati se za kvalitetu života, što su ga provoditelji dijaloga s jedne i s druge strane prihvatili, stajao je odricanja: Katolička je Crkva odustala od svoje pretenzije da zna najbolje koji je socijalni, pravni, ekonomski sustav najprikladniji i priznaje ateizmu, a priznala bi i marksizmu da mu je stalo do boljitka čovječanstva.

Marksizam je i odvojenost države od vjerskih zajednica (a time u povijesnom kontekstu i odvajanje papinsko-duhovne od svjetovne vlasti). To podrazumijeva i pristanak na tezu da su stanovnici zemlje jedini suveren u toj državi te da postoji pravo odbiti posluh vlastima i pružiti im otpor

Priznajući to, može se i prijeći preko marksističkog ateizma: Barth savjetuje (kršćanima u bivšoj DDR), njima podjednako kao i ateistima: ”vjerovati … jednostavno, radosno i ozbiljno slušati Njega, kad uređujemo i organiziramo ovozemaljski osobni i socijalni život i sjećati se da sve dobro i lijepo imamo očekivati od Njega. Drugu  stranu ne smatrati predstavnikom neprijateljske ideologije, nego partnerom koji – u ime Boga – pod istim preduvjetima rješava iste probleme ovoga Svijeta, učini Svijet kvalitetnijim i boljim…”.

Kad kršćanin shvaća značenje i značaj marksističkog humanizma, a kad marksist uspijeva ostaviti za sobom borbu protiv Boga, koja je u suštini rat protiv bogova i mitova, kad pronikne prave ideale, onda se dvije strane mogu udružiti za zajednički i univerzalni boljitak.

Radi se o tome da kršćani i marksizam gledaju unaprijed, a manje na svoje izvore i polazišta, zbog kojih ostaju privrženi restauraciji prošlosti. Jürgen Moltmann upozorava da Sveto pismo obiluju nadom i najavama budućnosti, nadom ne samo za onkrajnji svijet, nego i za sada.

Još tekstova ovog autora:

• Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
• Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
• Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
• Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
• Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
• Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
• Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
• Pomiješane emocije nakon austrijskih parlamentarnih izbora
• Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
• O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima

» Svi tekstovi ovog autora