Znanost ima svojih granica, ali nam religija nije potrebna

Danas je postalo politički korektno govoriti o skladu vjere i znanosti, tako da se svi oni koji eventualno tvrde suprotno nazivaju fanaticima, radikalnim ateistima i sličnim ljupkim nazivima.

I kod brojnih znanstvenika koji sebe smatraju vjernicima – a koji su ipak relativna manjina u znanstvenom svijetu – uvriježila se rečenica kakvu voli reći isusovački znanstvenik Francisco Ayala: ”Ja u znanosti ne vidim ništa što bi se protivilo mojoj vjeri”.

Naravno, dug je put morala proći teologija da bi se tako ugodno smjestila uz znanost. Teologija se odrekla tisućljetne tradicije pokušaja da iznosi stavove o vidljivoj realnosti, morala je potpuno promijeniti i pristup vlastitim tekstovima, osobito Bibliji, tako da je danas došla do točke da govori samo o smislu svemira, života, čovjekovom mjestu u kozmosu i etici.

A to što želi reći u osnovi je jednostavno – znanost nam daje opis svijeta, a religija nam daje njegov smisao i našu ulogu u svijetu ili, njegovim riječima, ”razumijevanje vlastitog mjesta u većem poretku stvari, a istodobno mi pruža intelektualnu arhimedovsku točku s koje mogu shvatiti smisao svijeta oko mene”

Meni osobno najzanimljiviji pobornik takve simbioze znanosti i religije je sjevernoirski teolog Alister McGrath, oxfordski profesor zapanjujuće erudicije. Njegovim sam se spisima intenzivno bavio tijekom magisterija teologije (on je napisao zamašne tomove knjiga o povijesti protestantske teologije), a dovoljno je reći da McGrath ima tri doktorata, od kojih je jedan iz molekularne biologije.

Pravi je skriboman; ako čovjek želi ući u detaljnu analizu njegovih stavova, mora pročitati doslovce tonu literature – koja se praktički svakodnevno uvećava novim knjigama, člancima i blogovima.

Doduše, počesto on zna brojne svoje citate i misli iznova kopirati u druge spise, pa se relativno brzo uhvati ono što on želi reći.

A to što želi reći u osnovi je jednostavno – znanost nam daje opis svijeta, a religija nam daje njegov smisao i našu ulogu u svijetu ili, njegovim riječima, ”razumijevanje vlastitog mjesta u većem poretku stvari, a istodobno mi pruža intelektualnu arhimedovsku točku s koje mogu shvatiti smisao svijeta oko mene”.

McGrath će pritom i ateizam i teizam smatrati vjerom, a svoj odabir teizma (nakon što je u ranoj mladosti prošao i ateističku fazu) objasnit će dugom naracijom o konvergenciji između kršćanstva i znanosti.

Da se razumijemo, iako spadam u one ”fanatične ateiste” koji smatraju da znanost implicira ateizam, uopće ne branim ideju da znanost ima odgovore na sva pitanja.

Zapravo, znanost nema odgovore ni na sva znanstvena pitanja – i to će vam svaki znanstvenik bez uvijanja priznati.

Možda na neka strogo znanstvena pitanja nikada nećemo ni dobiti odgovor. Primjerice, kozmologija objašnjava cjelokupnu povijest svemira počevši od jednog vrlo sićušnog trenutka u vremenu kojega se zapisuje s 33 nule. Što se točno dogodilo prije tog trenutka?

I kod brojnih znanstvenika koji sebe smatraju vjernicima – a koji su ipak relativna manjina u znanstvenom svijetu – uvriježila se rečenica kakvu voli reći isusovački znanstvenik Francisco Ayala: ”Ja u znanosti ne vidim ništa što bi se protivilo mojoj vjeri”

”Nama bi trebala sva energija svemira da bismo mogli to eksperimentalno utvrditi”, rekao mi je nedavno jedan naš ugledni fizičar. I možda stvarno nikada nećemo doznati odgovor na to pitanje – premda sam ja posljednji koji bi tek tako koristio riječ ”nikada”.

Kad smo kod fizičara – pitajte ih što je potrebno da bi detektirali gravitone, pretpostavljene čestice koje su ključne u objašnjavanju gravitacije (ovo je sad vrlo pojednostavljeno objašnjenje). I onda ćete dobiti bolju sliku praktičke nemogućnosti odgovora na pitanja koja su eminentno znanstvena.

Mene bi osobno jako zanimalo i objašnjenje kada se i kako u povijesti čovječanstva pojavila religija – nešto o tome vrlo učeno i pametno spekulira Daniel Dennett – ali smo svi svjesni da nastanak religije nije iza sebe ostavio fosilne zapise, pa se, kako rekoh, o tome učeno i pametno spekulira.

Odmah da na ovom mjestu presiječem eventualnu diskusiju – ja ne vidim nikakvog smisla da se unutar tih znanstvenih rupa odjedanput uvede koncept Boga kao neko objašnjenje. Osim što je tu ideju kritizirao teolog Paul Tillich (God fo gaps), ona nam ne bi donijela nikakvog prosvjetljenja o bilo kojoj pojavi.

Pokušajte u kvantnu mehaniku ubaciti Boga i onda ćete, osim odgovora na pitanje kojega je tražio Schrödinger, sada odgovarati i na pitanje što je Bog uopće s tim htio (možda se ipak kocka?).

Pokušajte nastanak religije objasniti božanskom intervencijom, pa ćete ostati zbunjeni da je trebalo možda i milijun godina da bi se došlo do ”prave religije”. I onda vi odlučite koja je to prava religija – McGrath je odabrao objavu u Isusu i svejedno ostao uz svoj stav da su i ateizam i teizam podjednako vjera. Kao da vjera ne donosi onda i odabir konkretne religije, zasnovan prije svega na odgoju i navikama, a ne na nekoj velikoj racionalnoj prosudbi.

Da nastavim dalje – postoje i brojna legitimna pitanja koja nisu strogo znanstvena. Jedno od njih svakako je položaj čovjeka u kozmosu (kako se zvala i odlična knjiga fenomenološkog filozofa Maxa Schellera).

I sva naša etička i politička opredjeljenja nisu znanstvena, jer iz znanosti je jako teško zaključiti kakav bi naš moral trebao biti i koji je politički sustav najbolji za ljudsko društvo.

Da se razumijemo, iako spadam u one ”fanatične ateiste” koji smatraju da znanost implicira ateizam, uopće ne branim ideju da znanost ima odgovore na sva pitanja

No i ovdje je stvar ista kao i s prethodnim pitanjima – jednostavno ne vidim kakvo bi nam svjetlo na sve te enigme bacilo uvođenje Boga.

Krenimo od onih etičkih pitanja – trebamo li izbjegavati ubijanje bližnjih zato što je ubojstvo nekako zlo po sebi ili zato što je Bog tako rekao?

Ako je ubojstvo zlo po sebi, onda nam ne treba Bog da bi nam to objasnio. Ako ubojstvo nije zlo po sebi, nego ga trebamo izbjegavati zato što je Bog zabranio ubojstvo – trebamo li ubijati kad nam Bog veli da ubijemo?

Koliko možemo prosuditi po raznim svetim spisima, religiozni ljudi će odabrati upravo takav stav – i meni je teško vidjeti kakvo bi dobro moglo uslijediti od takve slijepe i okrutne poslušnosti.

Ili da postavimo i to pitanje koje voli McGrath – o našem mjestu u svemiru. Ono se, naravno, može i prilično precizno utvrditi ukoliko riječ ”mjesto” shvatimo doslovce. Zna se u kom smo sustavu, u kojoj galaksiji, u kom galaktičkom jatu, itd.

Ako se mjesto shvati kao neka uloga, onda opet ne znam što dobivamo uključivanjem Boga u cijelu priču.

Stvoren je beskonačni svemir, koji ne možemo ni svim mogućim aparatima u cijelosti registrirati i opažati. Nemamo istinske mogućnosti da ikako fizički prodremo izvan jednog praktički zanemarivog dijela naše galaksije, da ne govorimo o svemiru općenito.

Vidimo kako je ogromni dio tog nezamislivog prostora potpuno nepogodan za neki život, osobito za ovako visokorazvijeni oblik. Kaže li nam tko da iza svega toga stoji neko apsolutno biće, mi možemo samo slegnuti ramenima i pitati se čemu cijeli taj kozmos sa svim kaosom u njemu. Bog jednostavno nije odgovor na to pitanje, niti to uopće može biti.

Jedino područje znanja koje mogu vidjeti kao smisleno i koje nam može makar donekle pomoći u dopunjavanju svega onoga što znamo iz znanosti je filozofija. Sva ona pitanja koja McGrath i njemu slični tako olako stavljaju u domenu religije zapravo su filozofska pitanja o kojima su umovali grčki i rimski filozofi puno prije no što se kršćanstvo uopće pojavilo.

Ako je ubojstvo zlo po sebi, onda nam ne treba Bog da bi nam to objasnio. Ako ubojstvo nije zlo po sebi, nego ga trebamo izbjegavati zato što je Bog zabranio ubojstvo – trebamo li ubijati kad nam Bog veli da ubijemo?

Meni osobno i jest najbliža upravo ta antička tradicija u kojoj se pokušavao naći sklad između onoga što znamo i onoga što trebamo činiti. Drugim riječima, ne znam kako bismo uopće mogli filozofirati o poželjnom postupanju ukoliko ne bismo shvatili sve ono što nam znanost veli o našem porijeklu i našoj prirodi.

U filozofiji postoji i duga tradicija, koja je svoju kulminaciju doživjela u postmoderni, da se rezultati znanosti ne smatraju uopće bitnim za bilo kakvo filozofiranje.

O tome bih mogao pisati iznova neki novi članak (pa i knjigu), ali takav je način filozofiranja i doveo do toga da se čak i briljantnim umovima kao što je nedvojbeno McGrathov religija počne činiti valjanom opcijom.

U stvarnosti religija nam ne daje odgovore, nego nam samo donosi dodatnu hrpu nepotrebnih pitanja. Izvan granica znanstvene spoznaje imamo samo još filozofiju – i to jedino onu koja se čvrsto drži znanstveno utvrđenih istina.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
• Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
• Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
• Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
• Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
• Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
• Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
• Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
• Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
• Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

» Svi tekstovi ovog autora