Zorane Milanoviću, idi i ne griješi više

Sjedim nedavno na kavi s dvojicom prijatelja i razgovaramo – a o čemu drugome? – o politici. Obojica mojih sugovornika pripadaju progresivnom dijelu političkog spektra, i svojim su potpisom podržali predsjedničke kandidature različitih kandidatkinja i kandidata, od centra na lijevo. Nakon što sam im rekao da sam svoj potpis dao Zoranu Milanoviću, povela se rasprava o tome kako će tko glasovati u slučaju da se u drugom krugu izbora nađu Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović.

Jedan od mojih sugovornika kaže da će u tom slučaju ”začepiti nos” i glasati za Milanovića, a drugi kaže da u tom slučaju naprosto neće izaći na izbore.

Mislim da su slične kave i razgovore poput ovog vodili svi koji se identificiraju kao politički progresivni – i pritom su se, u proteklih nekoliko godina, pronašli barem u jednoj od pozicija koje smo zauzeli moji prijatelji i ja.

Mislim da je mnogo zahtjevnije i odvažnije promišljati kako svijet mijenjati na bolje i kako budućnost ne čekati nego kreirati, od prostog i uzaludnog, unaprijed na propast osuđenog pokušaja da svijet sačuvaš u stanju u kakvom je danas, ili kakav je bio jučer

Progresivne političke opcije po svojoj su naravi fragmentarne i lako djeljive, i to je nešto što smatram vrlinom progresivizma, nešto što ga razlikuje od konzervativizma. I mislim da je mnogo zahtjevnije i odvažnije promišljati kako svijet mijenjati na bolje i kako budućnost ne čekati nego kreirati, od prostog i uzaludnog, unaprijed na propast osuđenog pokušaja da svijet sačuvaš u stanju u kakvom je danas, ili kakav je bio jučer.

U Hrvatskoj nije teško postići suglasje da stvari nisu dobre. Pritom ne mislim samo na slogu u progresivnom dijelu političkog spektra, nego i šire.

Problem nastaje u trenutku kad počne razgovor o tome što bi trebalo učiniti da stvari budu bolje, i, osobito, kad počne razgovor o tome tko bi trebali biti nositelji tih promjena.

Dakle, većinom se slažemo da je promjena potrebna. Ovo je vrlo važno, budući da je to najmanji zajednički nazivnik političke volje velike većine građana – to nam govore i istraživanja javnog mnijenja.

Na ovogodišnjim izborima ne biramo samo osobu koja će obnašati dužnost šefa ili šefice države. Ovi su izbori prije svega referendum o tome kakvu Hrvatsku želimo graditi narednih pet godina.

Kad pogledam tko su ljudi koji, ako je vjerovati anketama, imaju najveću šansu za pobjedu na predsjedničkim izborima, moram priznati da mi doista nije jasno kako itko može pomisliti ili izgovoriti onu neslavnu frazu: ”svi su isti”.

S jedne strane imamo Kolindu Grabar-Kitarović, osobu koja se u posljednjih pet godina pokazala kao najprevrtljivija osoba u povijesti hrvatske politike: od osobe koja je od zagovaranja zajedništva i europejstva došla do toga da su joj na inauguraciji sjedili osuđeni ratni zločinci, neonacisti i mafijaši; do toga da javno i bez imalo srama govori kako bi osobi koju USKOK sumnjiči za desetke kaznenih djela, čije je ime praktički sinonim za korupciju, u zatvor nosila kolače.

Kolindu Grabar-Kitarović do te mjere boli briga za građane ovog našeg malenog grumena soli na obali Jadrana, da se, kad njezin autobus na cesti udari zaustavljeni automobil u kojemu se nalazi i  dijete, ne samo da ne stane da vidi je li netko ozlijeđen i razmijeni podatke za naknadu štete, nego bez primisli o zaustavljanju pobjegne s mjesta nesreće.

Samo za ovo zadnje, bilo koji drugi građanin platio bi mnogo tisuća kuna kazne.

Kolinda Grabar-Kitarović u svojih je pet nesretnih godina na Pantovčaku napravila sve što je mogla da oslabi institucije koje se, rukom položenom na Ustav Republike Hrvatske i uz riječi ”tako mi Bog pomogao”, zaklela čuvati. Upravo je Kolinda Grabar-Kitarović utjelovljenje svega što danas u Hrvatskoj ne valja, i svega što treba mijenjati.

Većinom se slažemo da je promjena potrebna. Ovo je vrlo važno, budući da je to najmanji zajednički nazivnik političke volje velike većine građana – to nam govore i istraživanja javnog mnijenja

Miroslav Škoro pojavio se kao kandidat građana, ali je uskoro postalo jasno da je zapravo kandidat krajnje desnice. Škoro bi kao predsjednik Hrvatske prekopavao Jasenovac, prebrojavao kosti ondje ubijenih i tražio neku istinu o Holokaustu koja, valjda, samo njemu i strankama koje ga podržavaju nije poznata.

Škoro ne bi bio poslušan ustavnim vrijednostima, ali zato, po riječima njegovog šefa kampanje, ”živi u poslušnosti ocima biskupima”. Ali Škoru ionako najmanje zanima to da bude predsjednik Hrvatske. Nije bilo javnog govora u kojemu Škoro nije članicama i članovima HDZa poručio da je baš on njihov kandidat a ne Kolinda Grabar-Kitarović, i da će baš on biti njihov predsjednik.

Škoro, čini se, ne zna da izbori na kojima se natječe nisu izbori za predsjednika HDZ-a, ali svi koji nisu članovi HDZ-a, slušajući Škoru, mogu biti sigurni u jedno: ako pobijedi na izborima, Miroslav Škoro nema namjeru niti se pretvarati da je predsjednik svih građanki i građana Hrvatske. On to jednostavno neće biti.

”Glasao sam za njega više puta u prošlosti, i svaki put je napravio neko sranje koje me razočaralo. Previše sam star da bih ponovio grešku”.

Tim je riječima moj prijatelj objasnio zašto u drugom krugu ne bi glasao za Zorana Milanovića. Takve, ili slične riječi, čuo sam od jako puno ljudi koji glasaju progresivno.

Ljudi Milanoviću zamjeraju mnogo grešaka: od toga da je sa šatorašima sjeo za stol, preko toga da je za tim stolom rekao stvari koje su mnogima sjele dovoljno loše da ga otpišu: ”deda ustaša”, ”majka vojni lekar” i Bosna kao ”big shit” samo su neke od njih.

Zamjeraju mu što je za sebe rekao da je liberal, što je išao na ručkove u skupe restorane, što se nije dovoljno odlučno suprotstavio radikalizaciji društva, što je dozvolio referendum o bračnoj jednakosti, što nije bio dovoljno socijaldemokrat u vremenu neslavnog austerityja.

Posebno su mu zamjerili što komunicira na bahat i elitistički način i što nije isporučio sve reforme za koje je dobio mandat i povijesnu priliku.

Skraćeno rečeno, riječima jedne moje poznanice: ”Najgore što mogu reći o njemu? Zoran Milanović je bahati neoliberal.”

Ok, a sada, dragi čitatelji, molim vas da još jednom pročitate dijelove o Kolindi Grabar- Kitarović i Miroslavu Škori.

Kolinda Grabar-Kitarović u svojih je pet nesretnih godina na Pantovčaku napravila sve što je mogla da oslabi institucije koje se, rukom položenom na Ustav Republike Hrvatske i uz riječi ”tako mi Bog pomogao”, zaklela čuvati. Upravo je Kolinda Grabar-Kitarović utjelovljenje svega što danas u Hrvatskoj ne valja, i svega što treba mijenjati

Da živimo u nekoj drugoj državi – i to čak ne nekoj dalekoj, nordijskoj državi, nego već, primjerice, u Sloveniji – mane Zorana Milanovića možda bi i bile dovoljno dobar razlog da netko tko sebe smatra socijaldemokratom ili socijalistom otpiše bivšeg predsjednika Vlade kao svog kandidata na ovim izborima.

Međutim, mi živimo u Hrvatskoj. I u Hrvatskoj, reći da je Zoran Milanović isti kao Kolinda Grabar-Kitarović ili Miroslav Škoro, naprosto ne drži vodu.

S jedne strane imamo čovjeka koji je, uz ono što mu se može zamjeriti, napravio čitav niz dobrih stvari za Hrvatsku, čiji je kompletan popis daleko predugačak da bih ga ovdje navodio, ali izvlačenje zemlje iz najgore recesije od Velike depresije tridesetih godina 20. stoljeća jedna je od njih.

S druge strane, imamo… mrak. Da, mrak.

Mrak korupcije, mrak nacionalizma, mrak uskogrudnosti i izolacionizma, mrak podjela i potrage za unutarnjim neprijateljima, mrak koji prijeti da proguta svaku različitost. Mrak koji od Hrvatske želi napraviti zemlju u kojoj se odvija radnja ”Sluškinjine priče”.

O Kolindi Grabar-Kitarović i o Miroslavu Škori naprosto se ne može reći ništa pozitivno.

Ako želimo promjenu, ako mislimo da je promjena nužna – a kao što smo vidjeli, velika većina građana doista želi promjenu – moramo mijenjati ono što nam je prvo u moći, u mjeri u kojoj je promjena moguća.

Uloga predsjednika države je da štiti Ustav i zakon, i da se brine za uredno djelovanje svih institucija. Između troje kandidata koji vode u anketama, samo ”bahati liberal” je pokazao da je spreman za tu dužnost.

Od ostalih dvoje, jedna je pokazala da to ne želi, a drugi se ni ne pretvara da ta dužnost zanima.

”Nagovorit ću ja tebe da izađeš na izbore u drugom krugu” – to sam rekao svom prijatelju nakon što sam mu izložio sve što ste i vi upravo pročitali.

”Možda i hoću, moram razmisliti”, odgovorio mi je.

Mislim da mu je jasno da ostanak kod kuće nije način na koji se mijenja društvo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Govor mržnje za početnike
• Premijeru, nisu vam aršin Karlo Ressler ili Davor Filipović
• Brexit i budućnost demokracije
• Javnost mora znati tko je odgovoran za kriminal u obnovi
• Političar, pištolj i zlato, guraju Sj. Makedoniju u blato
• Ifigenija u Banskim dvorima
• Moj djed Vukovarac ne poznaje pravdu
• Sliči li ekipa iz Slovenske 9 na Plenkovića u Europskom vijeću?
• Zašto valja gledati u Dritana Abazovića
• Zašto napuštam SDP

» Svi tekstovi ovog autora