Žudnja za posjedovanjem Hrvatske

U primitivnom pred-društvu vlada načelo svi protiv svih, a u suvremenim društvima nesvjesnim vlastite primitivnosti vlada načelo svi protiv jednoga.

Hrvatska je ovo područje inovirala, tako da u hrvatskom društvu neprestano ili koegzistiraju ili se izmjenjuju ta dva načela.

R.Giarard je pisao o nasilju, mimetičkom ciklusu i triangularnoj žudnji. Nasilje se u mimetičkom ciklusu odigrava po zakonitosti triangularne žudnje. Žudnja nastaje kada je neki subjekt usmjeren prema nekom objektu koji želi posjedovati ili, naprotiv, kada se nađe u prisutnosti ili nekom drugom odnosu pogodnom za identifikaciju sa subjektom koji već posjeduje predmet za kojim se žudi. Ovdje odmah možemo navesti i primjer iz naše mitske, mimetičke povijesti.

Franjo Tuđman je žudio za slobodnom Hrvatskom, on je Hrvatsku i njezinu slobodu htio posjedovati, a svi koji se pozivaju na Franju Tuđmana pozivaju se na njega zahvaljujući žudnji koja je dovela do njihovog identificiranja s Tuđmanom, koji je posjedovao Hrvatsku i njezinu slobodu.

Svako naknadno pozivanje na Tuđmana zapravo je govor žudnje i pokretanje mimetičkog ciklusa da se zadovolji žudnja za posjedovanjem Tuđmanovog objekta – Hrvatske.

Nema tu ljubavi, riječ je o čistoj žudnji, zato se i onima koji žele ovakvom mimetičkom žudnjom posjedovati Hrvatsku oprašta što posjeduju samo dio Hrvatske (stanove, tvornice, vile, roštilje, pašnjake, građevinska zemljišta, itd.), a način na koji su do posjeda došli je sasvim prihvatljiv jer proizlazi iz tzv. plemenite ili domoljubne žudnje i identifikacije sa subjektom koji je Hrvatsku posjedovao kao cjeloviti objekt.

Franjo Tuđman je žudio za slobodnom Hrvatskom, on je Hrvatsku i njezinu slobodu htio posjedovati, a svi koji se pozivaju na Franju Tuđmana pozivaju se na njega zahvaljujući žudnji koja je dovela do njihovog identificiranja s Tuđmanom, koji je posjedovao Hrvatsku i njezinu slobodu

Međutim, da bi se ostvarila triangularnost žudnje i mimetički ciklus, osim subjekta koji žudi i objekta koji je žudnjom subjekta zahvaćen, potreban je i posrednik koji tumači, potpuno oduševljen, svetost objekta i tako omogućava da se sačuva veza između subjekta i objekta.

Budući da je objekt žudnje u potpunosti sakraliziran, uzdignut iznad uobičajenog realiteta, razumljivo je da su posrednici triangularnosti žudnje u našem društvu svećenici koji vjeri određuju političke ciljeve.

Zanimljivo je da u tom procesu nužno dolazi do depersonalizacije – subjekta koji žudi za objektom i posrednika koji tumači svetost objekta i opravdanost žudnje prema njemu.

Ni za jedne ni za druge ne vrijede nikakvi humani ili moralni principi, oni su, naprosto, sveti, oni su uvjereni da su sveti i da zastupaju svetost.

Budući da njihova svetost proizlazi iz objekta, ta svetost ne može nadići granice objekta. Konkretno, oni su sveti samo u Hrvatskoj, nigdje drugdje, zato se svi nacionalisti bore za nepropusne granice.

No, kako ih je depersonalizacija učinila zarobljenicima objekta, između njih nastaju sukobi, nastaje rat svih protiv svih. Taj rat može biti eksplicitan, u vidu stranačkih i unutarstranačkih bori ili, naprotiv, može biti prisutan u implicitnoj formi, kao spremnost na rat.

Prilikom rekonstrukcije Vlade imali smo prigodu vidjeti kako izgleda implicitna forma spremnosti na rat depersonaliziranih žuditelja prema objektu. Svi su najavljivali spremnost na rat svih protiv svih (Stier, Kovač, Đakić, Žalac, Tolušić, Plenković…), a poslije će se, snagom mimetičkog ciklusa i trinagularnosti žudnje, pronaći jedan žrtveni jarac te će započeti eksplicitni rat svih protiv jednog, a taj jedan će biti, naravno, kriv za sve (sada će to biti Plenković, prije je to bio Karamarko, prije njega Jadranka Kosor, itd.) i on će omogućiti da se iznova stabilizira stranka beskrvnom žrtvom u kojoj će stradati samo on.

Mimetički ciklus i triangularnost žudnje tako naprosto funkcioniraju; ne treba biti prorok pa znati što će se dogoditi.

Budući da smo sačuvali mehanizme ratovanja koji stvaraju i stabiliziraju zajednicu, razumljivo je da smo kolektivno opsjednuti ratovanjem.

Ratovanje je, inače, bezumni čin kojim se neprijatelja želi biološki uništiti ili trajno pokoriti tako da mu se oduzme ljudskost i prava koja mu, samo zato što je čovjek, pripadaju.

Ratovanje se isto odigrava sukladno mehanizmu mimetičkog ciklusa i triangularnosti žudnje.

Kada imamo pripadnike nekog naroda koji ostaju na razini plemenske svijesti, a kako je jedno od obilježja plemenske svijesti izostanak suradnje s onima koji su drugačiji, sasvim je logično da će, čim nastupe pogodne povijesne okolnosti, pleme započeti rat s ciljem osvajanja teritorija koji pripadnicima plemena, zahvaljujući brižno njegovanom mitu o posebnosti i svetosti plemena, pripada.

Hrvatska se u Domovinskom ratu našla pod udarom plemenske svijesti. Domovinski rat je završio obranom države te je, u filozofijskom, iako ne i u pravnom smislu, postao utemeljujući čin suvremene hrvatske države.

Nema tu ljubavi, riječ je o čistoj žudnji, zato se i onima koji žele ovakvom mimetičkom žudnjom posjedovati Hrvatsku oprašta što posjeduju samo dio Hrvatske (stanove, tvornice, vile, roštilje, pašnjake, građevinska zemljišta, itd.), a način na koji su do posjeda došli je sasvim prihvatljiv jer proizlazi iz tzv. plemenite ili domoljubne žudnje i identifikacije sa subjektom koji je Hrvatsku posjedovao kao cjeloviti objekt

No, umjesto da mirnodopsko razdoblje formiranja institucija i javnog života povjeri u ruke političara koji su lišeni triangularne žudnje i  mitova, hrvatski građani su se odlučili za povijesno-egzistencijalni regres birajući političare plemenske svijesti. Posljedica svega je da nam se javni život izručio mimetičkom ciklusu i triangularnosti žudnje.

U ovakvim okolnostima ne cijeni se realnost, nego mit, jer je jedino u mitu moguće neke figure proglasiti zaslužnima što su kaos preveli u red, red mita.

Tada ne smijete postaviti pitanje zbog čega sada svi ne živimo u istoj realnosti, jer se realnost ne usklađuje sa zaslugama.

Realnost bi trebala biti zakonitost koja se podjednako odnosi na sve. Zašto u nečije ratne zasluge ulazi nedodirljivost višemilijunskog biznisa, a u nečije ratne zasluge ne ulazi ni pravo na pristojan život?

Zašto pravo na pristojan život nije realnost za sve?

E, to će objasniti posrednici naše traingularne žudnje. Naime, oni će nam potanko objasniti kako hrvatsku državu svi ne vole podjednako, kako je mnogi nisu htjeli, kako je Hrvatska kršćanska zemlja, kako su se mnogi urotili protiv hrvatstva i katoličanstva…

Ti posrednici trinagularne žudnje mogu danima nabrajati što su sve mitski neprijatelji hrvatske države radili i što sve danas rade, ali nikad neće reći što su hrvatskoj državi učinili oni koji je žudnjom zahvaćaju.

Uostalom, znamo mi to, a znaju to i posrednici triangularne žudnje.

Nažalost, znamo mi dobro što javnom životu i svakom egzistentnom subjektu čini rat prema načelu svi protiv svih i rat svih protiv jednoga.

Sudionici tih ratova su danas jedini neprijatelji Hrvatske.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kninski govor je uprizorenje lošeg, destruktivnog mita
• Veterinarska ideologija
• Je li svaki građanin predsjednik vlastitog života?
• Antropološka trulež u religiji i politici
• Hrvatska politika je jedna velika izgubljenost
• Političko prijateljstvo kao kategorijalna pogreška
• Isključivi pojas nacionalnih nadničara
• Ljudsko upravljanje i animalno-ljudsko vladanje
• Hrvatski biofili i nekrofili
• Kriza humanistike i kriza humanosti

» Svi tekstovi ovog autora