Alija Izetbegović i ”ideja Bosne”

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije Izetbegovića  (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne. Ove subote je pak Alija Izetbegović i neumjereno ”beatificiran”. U nekrologu Izetbegoviću, koji sam napisao prije deset godina, pokušao sam ustanoviti kako stoje stvari sa ”sačuvanom idejom Bosne”.

Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u bratskom paklu devedesetih

U velikom preokretu 1990. godine Alija Izetbegović, penzionirani sarajevski pravnik i politički osuđenik komunističkoga sistema, s društvene margine ući će u samo središte političkoga života, pretvorivši se preko noći iz autsajdera u lidera, te ne samo da počinje sudjelovati u vladajućem diskursu, nego ga počinje i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijeloga bošnjačkog naroda, postao je jedna od planetarnih političkih ikona poput Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame.

Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u bratskom paklu devedesetih. Napokon, ostat će zapamćeno da je Izetbegović prvi smogao snage da uputi javnu ispriku svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, umio crpsti snagu iz slabosti.

No, jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniji decenij u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: ”sačuvali smo ideju Bosne”, kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu…

U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Dejtonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja. Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom normalizira, ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana.

Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod sačuvanom idejom Bosne? Ako bi se to odnosilo na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za stvaranje obećavajućega društva, tako ”sačuvana ideja Bosne” ne bi predstavljala nikakav uspjeh.

Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju ”ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u svojim ranim knjigama. Kad se jednim pogledom pokuša obuhvatiti sve što je i kako je Izetbegović govorio o svojemu gledanju na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasnije zašto se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite ”ideje Bosne”: on je u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da ju uobliči. Umjesto toga on je pragmatično puštao vrijeme i događaje da donesu ono što moraju donijeti, i tomu prilagođavao svoju političku poziciju.

S lakoćom je u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Govorio je o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjen na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu ostat će najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku.

Razapet između vjere, naroda i države, između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države i građanskoga društva – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.

Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim vremenima zna uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku. Historija ovoga svijeta pokazala je mnogo puta istu stvar: s tom svojom ambivalentnošću on može živjeti posve lijepo, bez ikakve ”krize identiteta”, u harmoničnom odnosu s užim zavičajnim i širim regionalnim i svjetskim okruženjem, samo ako su opće okolnosti mirne i nekonfliktne.

Dapače, tada mu njegova ambivalentnost biva i komparativna prednost. Ali čim započne govor antagonizma, pa još ako je obojen ”civilizacijskim” i ”vjerskim” nalozima i argumentima, ambivalentnost se preobraća u unutarnji pakao. U ovom uvidu krije se i najdublji razlog zbog kojega se za Izetbegovićev projekt ”islamizacije” bosanskih muslimana može reći da je bio nasilan ideologijski eksperiment, suštinski protivan njihovome povijesno-kulturnom identitetu, kao što udara i u same temelje mogućnosti višeetničke Bosne i Hercegovine.

Na bosanskim muslimanima se od početka devedesetih godina po tko zna koji put u modernoj historiji obistinjuje gorki i tjeskobni smisao civilizacijsko-povijesnoga hira, koji u mirnim vremenima zna uznosito zvučati, da su, naime, bosanski islam, bosanski muslimani i, uostalom, cijela Bosna – Istok na Zapadu, Zapad na Istoku

Simbolički ilustrativan događaj odigrao se na Izetbegovićevu grobu dan-dva po njegovome ukopu: dvojica turskih parlamentaraca ceremonijalno su posuli grob zemljom iz turbeta sultana Mehmeda II el Fatiha (Osvajača), objasnivši da je to najveća počast, i da je sultanov grob do sada bio otvaran samo jedanput – za bivšega predsjednika Turske Turguta Ozala. Izetbegoviću možda privatno nisu bile mrske elfatihovske sanjarije, koje su kod muslimana obojene toplim bojama pseudopovijesne naracije o dobromu caru, koji je ”divlju i nesretnu zemlju blagodarno rasvijetlio svjetlom islama”. O tomu nije govorio javno, osim što mu se koji put znalo omaknuti da ispovjedi svoju tvrdu vjeru u znanstvenokritički davno odbačene mitove o ”bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka-muslimana”.

No, danas se ta vrst povijesne simbolike sustavno njeguje kao aktualno-politička, kao medij suvremene kolektivne političke identifikacije, o čemu svjedoči bošnjačka politička, kulturna i pedagoška praksa. S namjerom ili bez nje, na taj se način oblikuju psihopolitičke pretpostavke za produbljavanje međuetničkoga nepovjerenja i za neke buduće sukobe. U takvom razvoju brzo bi se i lako našao kraj svake tlapnje o ”sačuvanoj ideji Bosne”, o ”očuvanoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini”, a grob Alije Izetbegovića na prelijepom mezarju na Kovačima ponad staroga Sarajeva obilazili  bi još samo jednosmjerno indoktrinirani zavjerenici prastarih iluzija o jednoj povijesti, koje nikada nije ni bilo.