Čamotinja na mjesečini

Ako nas pozna karijera živahnog i plodotvornog starčića Woodyja Allena uči nečemu, onda nauk glasi da pri putovanju životnim putem svako toliko valja zastati i pomirisati jasmine. ”Jasmine French” bio je tako istinski potresan film da se ono što je za njim moralo uslijediti u Allenovu ubitačno brzom scenarističko-redateljskom tempu neizbježno izlagalo mogućnosti da razočara.

 

Ipak, ”Čarolija na mjesečini” neobično brutalno gazi po kočnicama kreativnog zamaha stečenog u proteklih desetak godina, ovjenčanog Zlatnim globusom za ”Vicky Cristina Barcelona” i Oscarom za ”Ponoć u Parizu”.

“Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora

 

Ovdje, pak, baš ništa ne djeluje kao da je Allen uopće pokušao stvoriti film koji bi mogao biti u bilo kojem pogledu dojmljiv u odnosu na prethodna četrdeset tri iz njegove dosadašnje filmografije; promjena žanra u nazovi-romantičnu komediju pritom nije više od posve uobičajene postavke automatskog mjenjača koji Allenu omogućava strelovitu vožnju kroz stvaranje jednog filma godišnje.

 

Problem možda leži u igranju na sigurno. Priča o čangrizavom Englezu, agnostiku i skeptiku, i tankoćutnoj Amerikanki, eteričnoj i spiritualnoj, djeluje tako poznato iz prevelikog niza ranijih Allenovih filmova da već od samog početka zdvojno znamo kojim će se smjerom razvijati i kakve bi se komplikacije tu mogle proizvesti. Pogledajmo samo o kakvoj se premisi radi.

 

On je mađioničar, pače slavan, pače poznat kao kineski mađioničar, ali upravo zato što mu je scenska magija poziv, u istinsku magiju ne vjeruje. Ona je medij, jedan od onih medija iz 1920-ih godina koji su lakovjernim bogatašima znali otimati novce. Zaplet se vrti oko njegovih nastojanja da nju razobliči, premda bi više od svega volio dokazati samome sebi da je njezino umijeće stvarno, kako bi time i duhovi bili stvarni, pa time i zagrobni život, a tim i život sâm.

Da se itko od protagonista u bilo kojem trenutku filma morao istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo

 

Okej. Koliko bi minuta, ne, sekundi trebalo jednom od klasičnih Allenovih likova – recimo, onom iz ”Hanne i njezinih sestara” – da upre prstom u sva opća mjesta ovakve radnje i na razorno smiješan način prozre njezine latentne šupljine? ”Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora.

 

Lišen stvarne duhovitosti u predlošku, film naročito pati zbog nastojanja da se dokaže kao romantična komedija: budući da mu je takav identitet zadan, Allen pažljivo izbjegava bilo koji, pa i najsitniji element radnje oplemeniti realistično neugodnim razvojem zbivanja koji bi se mogao pokazati pogubnim po žanrovsko određenje.

 

Da su se bilo on, bilo ona u bilo kojem trenutku filma morali istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo.

 

Ovako, ”Čarolija na mjesečini” pluta u mjestu, ne donoseći baš ništa novo u Allenov opus, niti otkrivajući da je najrječitiji promicatelj egzistencijalističkog apsurda u filmskoj povijesti otišao iole dalje u svojem poimanju krajnjih stvari nego što je bio prije deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pa i pedeset godina. Što je najšokantnije, ovako zbrzano napisan scenarij, plitak i prepun ponavljanja jednih te istih tvrdnji – koliko puta likovi moraju reći da je teta Vanessa uistinu divna osoba? – prijeti osujetiti upravo onu britkost po kojoj je Allen u punoj formi zasluženo slavan.

 

 

Usudio bih se čak reći da rijetko koji film u cjelokupnoj Allenovoj karijeri djeluje kao da je snimljen na temelju prve ruke scenarija, napisanog preko volje i bez brisanja pleonazama, ne bi li se došlo do jedine nadahnute scene koja ga je vodila, one završne. No ako je film u svojim temeljnim odrednicama više nego očigledno ishitren, nedomišljen i nerazrađen, nastao prije zbog toga da se i za 2014. ispuni potreba za postojanjem novoga “neimenovanog projekta Woodyja Allena”, u njemu začudo ipak ima izvjesne čarolije.

 

Ima je u načinu na koji inače neodoljivo šarmantni Colin Firth spašava svoj lik od još jednog imitiranja samoga Allena, što je zamka u koju ostali vrhunski glumci kojima redatelj daje uloge svojih glasnogovornika redovito upadaju.

 

Njegov je Stanley, koliko god plošan bio, bar obdaren onom nikad istinski sazrelom kvalitetom velike djece na pragu treće životne dobi kakva je još bila moguća u Europi između dva rata; Firth izvlači najviše iz jednog od rijetko pogođenih vidova scenarija, cvjetnog jezika ere kojoj je Art Deco još bio svjež u sjećanju. Da je samo još Stanley čitao Sakija, gdje bi bilo kraja šarmu ovog filma.

 

Ima čarolije i u načinu na koji se Emma Stone, inače fenomenalna kad je dobro redateljski vođena – kao u predstojećem Iñárrituovom ”Birdmanu” – snalazi dok tumači svoju Sophie, uz “čarobne” geste ruku i mršavu mladalačku putenost tako popularnu u eri flappera.

 

Allen je inače notoran po minimalnom mizanscenu koji pruža svojim glumcima, uvjeren da sve što trebaju znati već piše u scenariju, pa se Stone često nalazi na pola puta do šmiranja: upravo zbog toga, zapravo, njezin lik uspijeva djelovati uvjerljivo sve do samoga gorkog kraja, kad film od nje traži da se do ušiju zaljubi u dvadeset osam godina starijeg muškarca.

 

Ima čarolije, napokon, u načinu na koji iransko-francuski snimatelj Darius Khondji u svojoj četvrtoj suradnji s Allenom (iako će uvijek biti poznatiji kao Fincherov direktor fotografije na filmu ”Sedam”) snima Azurnu obalu, gdje je glavnina radnje smještena.

Nekritično napisan uz preobilje ponavljanja na putu do jedine nadahnute scene, one završne, “Čarolija na mjesečini” minoran je film u karijeri Woodyja Allena

 

Čak i kad tri i pol vizualna efekta koje film donosi djeluju kao da ih je izradio Eugen Schüfftan odmah nakon rada na ”Metropolisu” – ”Čarolija na mjesečini” ipak se zbiva samo godinu dana nakon premijere Langova filma – u svjetlosti i zraku koje Khondji uspijeva prenijeti na celuloid ima opipljive divote koju Allenov nemušti scenarij ne uspijeva posve prigušiti.

 

Ne treba biti odveć strog prema ovome filmu: Allen se znao vratiti s vrhunskim djelima i nakon gorih promašaja od ”Čarolije na mjesečini”. U njegovu novom neimenovanom projektu glavnu ulogu iznova tumači Emma Stone, očito nova redateljeva nubilna muza kakve su svojedobno bile Mia Farrow, Diane Keaton ili, uvjetno rečeno, Scarlett Johansson.

 

Možda se iz njezina gestikuliranja u ovom polovičnom, ali ne i sramotno lošem filmu možda uspije i prizvati kakav dobri duh koji će posjesti taj sljedeći film.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Za Lisu
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina

» Svi tekstovi ovog autora