Prije tjedan dana glavna je tema bio govor kardinala Bozanića i snažna gesta upućena “orbi et urbi” s tornja zagrebačke katedrale uz Dan sjećanja na žrtve holokausta. Bio sam jedan od onih koji su kardinalov govor o holokaustu nazvali povijesnim.
U mnoštvu komentara bilo je i onakvih koji su se čudili tolikom divljenju kardinalovim riječima i gesti. Jedni zato što je, tobože, stav Katoličke crkve u Hrvatskoj prema holokaustu oduvijek bio jasan, a drugi zato što Bozanić u svom pozivu da se “bez ikakve zadrške ističe istina o strahotama Jasenovca i drugih logora” nije izrijekom spomenuo i osudio ustašku NDH.
Za to će kardinal imati još mnogo prilika, jer teško da će preko noći zašutjeti svi oni, a među njima i svećenici, koji ne da imaju zadršku, nego “strahote Jasenovca i drugih logora” sramotno niječu.
Za vjerodostojnost svojih riječi kardinal se tek mora izboriti konkretnim djelima: oštrim ograđivanjem od svih tih revizionista koji su do sada bili ohrabrivani izostankom bilo kakve javne osude unutar Crkve, te uskraćivanjem najmoprimstva i gostoprimstva takvima pod crkvenim krovovima
Za vjerodostojnost svojih riječi kardinal se tek mora izboriti konkretnim djelima: oštrim ograđivanjem od svih tih revizionista koji su do sada bili ohrabrivani izostankom bilo kakve javne osude unutar Crkve, te uskraćivanjem najmoprimstva i gostoprimstva takvima pod crkvenim krovovima.
Povjesničar Hrvoje Klasić za Index je izjavio: “Po meni, ne radi se o nikakvom povijesnom govoru, jer ako 2019. godine govor jednog kršćanskog svećenika koji govori protiv holokausta smatramo povijesnim, onda je situacija mnogo gora nego što mislim”.
Klasić je u pravu kad inzistira na mnogo višim kriterijima “povijesnosti” nekog govora i geste. Ali situacija doista jest mnogo gora nego što on misli i zato kardinalov govor jest važan, čak i samo kao znak nade da je zaokret u ponašanju Katoličke crkve u Hrvatskoj i njenog utjecaja na društvenu klimu moguć.
Sumnjičavost i nepovjerenje su razumljivi i utemeljni, jer nije ovo bilo prvi put da su od jednog biskupa napisane ili izrečene riječi koje su mogle i trebale biti program pastoralnog i društvenog djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Skupa sa svim hrvatskim biskupima, na čelu s tadašnjim predsjednikom HBK kardinalom Kuharićem i krčki biskup Josip Bozanić potpisao je 1. svibnja 1995. pismo povodom 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, u koje piše i ovo:
“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”
Da su ove riječi hrvatskim biskupima uistinu postale i ostale program u liječenju rana i traženju mira, tada ne bismo sve do 2019. čekali ovakav povijesni istup.
Čitavo bi društvo bilo drukčije da većina biskupa čitavo vrijeme nije činila suprotno i prednjačila upravo u neprestanom žaljenju isključivo nad žrtvama vlastite zajednice i naroda i ukazivanju na krivnju i zločine onih drugih.
“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”
Propovjednička praksa bila je drugačija, takva da nije dala ni najmanju šansu oproštenju, miru savjesti i pomirenju među ljudima i narodima.
I ne bi se tek 2019. godine dogodio susret episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije kakav je 17. siječnja održan u Požegi i ne bi odnosi između katolika i pravoslavnih, Hrvata i Srba bili toliko loši da imamo razloga i taj susret, prvi takve vrste, također nazvati povijesnima.
Po svojim funkcijama odabrani i predvođeni predsjednikom HBK nadbiskupom Želimirom Puljićem, u Požegi su na tom susretu, uz domaćina biksupa Antuna Škvorčevića, još bili nadbiskupi Marin Barišić i Đuro Hranić te biskup Petar Palić. Pod vodstvom zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija Perića došli su svi episkopi SPC-a u Hrvatskoj: Gerasim Popović, Jovan Ćulibrk, Nikodim Kosović i Heruvim Đermanović.
Da, situacija je doista toliko loša da je 2019. godine u Hrvatskoj uistinu velika i važna vijest da su se biskupi i episkopi dviju sestrinskih kršćanskih crkava susreli te, zamislite, “posvjedočili zajedničku vjeru u istoga Gospodina Isusa Krista, izrazili jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvode”.
Da, zbog sasvim drugačije dugogodišnje prakse i premnogih drugačijih propovijedi s obje strane doista je povijesna zajednička biskupsko-episkopska izjava u kojoj piše i ovo:
“Spomenuli smo se teških stradanja srpskoga i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostajemo ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.”
A također i ovo, zaključeno citatom iz Novog zavjeta:
“Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’.”
U vremenu sljepoće važan je svaki tračak svjetla, osobito s neočekivanog mjesta (…) Propovjednička praksa bila je drugačija, takva da nije dala ni najmanju šansu oproštenju, miru savjesti i pomirenju među ljudima i narodima
Ovakva zajednička izjava i poruka odudara od dasadašnje prakse, a na pravoslavnoj strani može se smatrati čak i vrlo snažnom porukom episkopa iz Hrvatske samom patrijarhu SPC-a Irineju koji se ne jednom u svojim propovijedima i govorima u Srbiji znao srozati na funkciju posvetiteljskog sekundanta patetično-huškačke Vučićeve retorike.
Naravno, čovjeku ne može promaći i apsurdnost situacije u kojoj hvali biskupe i episkope što su se susreli i sročili zajedničku poruku u duhu zajedničkog im Evanđelja. Kao da hvalimo bolnicu u kojoj su liječnici počeli liječiti pacijente nakon što su ih trideset godina, obuzeti nekom ludošću ili zarazom, trovali.
U vremenu ludosti i zaslijepljenosti, i najmanji tračak svjetla koji se ukaže je važan i dobrodošao, a svaka mirotvorna riječ povijesna, pogotovo kad je upućena s mjesta odakle joj se više baš i niste nadali.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Suze Ivana Repušića dirigirajući Himnu slobode u Lisinskom
- Toranj zagrebačke katedrale napokon je postao svjetionik
- Optužba za izdaju Plenkoviću je doletjela poput jeke šatoraša
- Čovićev recept za pomirenje: i njihovi su ratni zločinci heroji
- Borba protiv fanatizma počinje obračunom s fanatikom u sebi
- Sudobnosno pitanje Goebbelsove tajnice za Novu godinu
- Buljan je vrh europskog teatra, a Hasanbegoviću je nepoželjan
- Život je lijep i čudesan kako pokazuje djelo Prerada Detičeka
- Trajna molitva u Haagu: divan primjer bogoslužja za čovjeka
- Sretan ti Božić i ne boj se, mala, draga, hrabra Srbenko
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.