Hrvatski političari vrlo rijetko spominju kulturu, a ravnodušnost politike prema kulturi nije samo stvar dojma, nego egzaktnih brojki u državnom proračunu Republike Hrvatske.
Utoliko bi nepravednije bilo olako i ravnodušno prijeći preko govora što ga je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko 24. veljače ove godine održao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Prigoda je bila 25. godišnjica održavanja prvog Općeg sabora HDZ-a, a razlog takvom programatskom govoru, toliko sveobuhvatnom i širokom da se u njemu našla čak i kultura, predstojeći su parlamentarni izbori i kampanja koja već traje.
Kultura kao sredstvo prepoznavanja, dakle razlikovanja povijesnih od nepovijesnih naroda, e to je već područje ideologije i čiste nacionalističke demagogije koja ima zadatak ne da dovede do obećanog blagostanja svih pojedinaca, naroda, društva i države, nego upravo suprotno: da iracionalnim i mitomanskim tlapnjama svrne pažnju od golog siromaštva, materijalnog, kulturnog i duhovnog
Govor je trajao 25, a kultura je došla na red u 21. minuti, odmah nakon naglašavanja skrbi za Hrvate u Bosni i Hercegovini koji su “tamo konstitutivan i, dapače, povijesno najstariji narod”, te namjere čvršćeg povezivanja domovine sa svekolikim hrvatskim iseljeništvom i njegovim potencijalima.
Rečenica u kulturi bilo je u tom govoru dovoljno malo da bismo ih ovdje mogli sve citirati. Pritom je važno napomenuti da riječi koje slijede nisu bile improvizacija, nego napisan govor, prema tomu, s obzirom na važnost prigode i političkog trenutka, vjerojatno i dobro promišljen.
Dakle, čitajući s onih jedva vidljivih zaslona, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u 21. minuti svoga govora od 25 minuta na temu kulture izrekao je sljedeće rečenice:
“Kulturna i duhovna pitanja također su u žarištu naših zadaća. To je ključ nacionalnog identiteta, a identitet se izgrađuje prepoznavanjem i promicanjem vrednota hrvatske kulturnopovijesne baštine koji su ‘differentia croatica’ po kojima sami sebe prepoznajemo i po kojima nas drugi prepoznaju kao povijesni narod. Ništa više, ali ništa manje od onog što širom svijeta imaju nacije koje drže do sebe.
Želim podsjetiti da hrvatski narod nikad nije bio kulturno isključiv. Naprotiv. Svaka istinska kultura, svaki istinski kulturni program imao je i treba imati svoj životni prostor u našoj domovini. Danas, nažalost, nemamo nacionalnu kulturnu politiku.
Dapače, ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota. Tome ćemo odlučno stati na kraj, a podržat ćemo razvoj mjesnih, zavičajnih i nacionalnih kulturnih projekata koji su autentičan izraz našeg identiteta. Jednako tako veliku pozornost posvetit ćemo izobrazbi…”, nastavio je Tomislav Karamarko.
No, zadržimo se na rečenom o kulturi.
Od svih riječi zapele su mi za uho naročito one dvije na latinskom. Pisac govora vjerojatno je baš zato i ubacio te dvije latinske riječi da bi se istaknule i bile upamćene. Differentia croatica.
Doslovno prevedene one znače: “hrvatska razlika”. Dakle, ono po čemu “sami sebe prepoznajemo” i po čemu “nas drugi prepoznaju”. Doista, prepoznati nekoga znači upravo to: razlikovati ga od svih drugih.
U Lisinskom je te večeri između predsjednika i članova HDZ-a, čini se, vladao veliki stupanj razumijevanja. Sudeći prema reakciji stranačke publike kao da je svima njima bilo jasno na što to i na koga točno misli Tomislav Karamarko govoreći: “ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota”, jer velikim su ga pljeskom prekinuli u pola sljedeće rečenice, pozdravivši riječi “tome ćemo odlučno stati na kraj…”
Na prvu vam se može učiniti lijepo čuti kako hrvatski političar o kulturi govori kao o onoj stvari po kojima bismo mi Hrvati željeli da nas svijet prepoznaje i razlikuje od svih drugih naroda. Međutim, za Tomislava Karamarka kultura – i to ne bilo kakva, nego hrvatska nacionalna kultura – predstavlja nešto po čemu bismo i mi sami sebe trebali prepoznavati.
Što valjda znači da se sada ne prepoznajemo. Onog jutra kada se pred ugledalom upitate tko je taj čovjek preko puta vas, znat ćete, ili još vjerojatnije nećete znati ništa, pa ni to da imate ozbiljan mentalnozdravstveni problem.
Ta nevolja može postati još veća samo ako padnete u ruke nekome tko će vas učiti kako da ponovno prepoznate samog sebe na točno određen način: kao pripadnika povijesnog naroda.
Kultura kao sredstvo prepoznavanja, dakle razlikovanja povijesnih od nepovijesnih naroda, e to je već područje ideologije i čiste nacionalističke demagogije koja ima zadatak ne da dovede do obećanog blagostanja svih pojedinaca, naroda, društva i države, nego upravo suprotno: da iracionalnim i mitomanskim tlapnjama svrne pažnju od golog siromaštva, materijalnog, kulturnog i duhovnog.
“Kako je divna i velika ta naša baština”, otelo se baš onako iskreno iz grudi Milku Šparembleku dok smo razgovarali ovih dana o njegovoj predstavi “Johannes Faust passion” u zagrebačkom HNK. Naša baština: Johann Sebastian Bach i Johann Wolfgang von Goethe. Naša kulturna i duhovna baština, hrvatska, europska, svjetska, univerzalna. Nemamo baš takvih velikana za sunarodnjake, ali, ako nam je već do toga, veličinu onih koje imamo prepoznajemo upravo u onim blistavim točkama dodira, preklapanja, preplitanja i međusobnih nadopunjavanja velikih Johanna i Ivana, recimo Gundulića i Mažuranića.
Treba znati od koga prepisati. Nikoga od njih nije spomenuo, niti je itko od takvih bio na umu presdjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku dok je, ravnodušno kao i sve ostale, čitao kulturi posvećen ulomak svoga programatskog političkog govora.
Ali, u Lisinskom je te večeri između predsjednika i članova HDZ-a, čini se, vladao veliki stupanj razumijevanja.
Sudeći prema reakciji stranačke publike kao da je svima njima bilo jasno na što to i na koga točno misli Tomislav Karamarko govoreći: “ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota”, jer velikim su ga pljeskom prekinuli u pola sljedeće rečenice, pozdravivši riječi “tome ćemo odlučno stati na kraj…”.
Kultura svedena na pojam “differentia croatica” pretvorena je tako u ovčarskog psa koji bi trebao trčkarati i lajati oko stada male, plašljive, vječno u samu sebe nesigurne, sustavnom zapuštenošću zatupljene i uskogrudne nacije. Ne znam tko bi u budućnosti trebao biti HDZ-ov ministar hrvatskog naci-kulturnog razlikovanja i određivanja koji su to kulturni projekti “autentičan izraz našeg identiteta”
Kultura svedena na pojam “differentia croatica” pretvorena je tako u ovčarskog psa koji bi trebao trčkarati i lajati oko stada male, plašljive, vječno u samu sebe nesigurne, sustavnom zapuštenošću zatupljene i uskogrudne nacije. Ne znam tko bi u budućnosti trebao biti HDZ-ov ministar hrvatskog naci-kulturnog razlikovanja i određivanja koji su to kulturni projekti “autentičan izraz našeg identiteta”.
Vjerojatno je za taj posao kompetentan svaki član stranke o kojoj je njen predsjednik na kraju govora rekao: “Dorasli smo svim izazovima… jer poznajemo i razumijemo hrvatsku povijest, jer imamo autentičan osjećaj za nacionalne i državne interese, jer prepoznajemo potrebe hrvatske sadašnjosti i budućnosti.”
Ne znam je li član HDZ-a, ali ministar takve kulture mogao bi biti i don Anđelko Kaćunko. Zašto baš on? Pa zato što su rečenice u kojima se spominje “differentia croatica” i prepoznavanje povijesnih naroda, baš od riječi do riječi iste onima koje je izgovorio Tomislav Karamarko u Lisinkom, objavljene još 2013. na internetskoj “blogosferi” Večernjeg lista, u blogu don Anđelka Kaćunka.
Taj ih je svećenik, pak, ne navodeći autora, prepisao iz jednog “briljantnog članka” u katoličkom tjedniku MI.
Prepisivanje je u HDZ-u, znamo, cijenjena vještina. Ali, mudro odabrati od koga se prepisuje također je neko umijeće.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Loša imitacija srpskih događanja naroda na splitskoj rivi
- Jacqueline Bat + Lana Bobić + Jadranka Brnčić + Marina Škrabalo = Crkva
- U Crkvi sam oblačio haljine i oslobodio se (trans)rodnih fobija
- A što ako se biskup Košić probudi kao transrodna osoba?
- Je li važnije ono što je u ljudskom srcu, ili ono u gaćama?
- Umjesto straha i zatucanosti, odjekivat će Bachova glazba
- Posljednji dani čovječanstva
- Kada riječi pokazuju nemoć da uspostave red i sklad
- Što bismo uopće bili mi Hrvati da nas Srbi nisu napali?
- Hoće li državnici postati normalni kao što je većina građana
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.