Kolinda ne zna za Građanina

U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.

 

A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.

 

A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.

 

“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.

Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom. A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni

 

“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”

 

Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.

 

Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.

 

Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?

 

Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?

Jesu li i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?

 

Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.

 

Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.

 

Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.

 

Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.

 

Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…

U predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo. Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G

 

No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.

 

Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.

 

Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.

 

Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.

 

Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.

 

I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Kako su pastiri rastjerali stado
    •  Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
    •  Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
    •  Novinarstvo u slučajnoj državi
    •  Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
    •  Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
    •  Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu...
    •  Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
    •  Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
    •  Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

> Svi tekstovi ovog autora