Pažljivi rezbar naracije

Vareš, planina Zvijezda i njen Zvjezdangrad ključni su toposi u pričama Željka Ivankovića. Planina i njen grad, doduše, u pričama za djecu, kako taj žanr u kojemu se prepleću fantazija, stvarnost, oniričko, iskustveno, obrazovno, odgojno, jednom riječju igra mašte u jeziku koja baštini bajku, basnu, uspavanku, poučnu priču itd., određuje književna znanost u nastojanju da klasificira umjetnost riječi.

 

No, ti toposi nose Ivankovićeve prozne svjetove tako da se u njima gubi razlika između fiktivnog i stvarnog, fantastičnog i realnog, snovidog i faktografskog, a oni, ti prozni svjetovi, streme u različitim pravcima.

 

Jednom odlaze u prošlost, u bosansku srednjovjekovnu povijest, njenu egzistencijalnost i ljudske drame u njoj na osnovi kojih se goneta transvremenost i transkulturalnost čovjekove sudbine.

Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti

Drugi put, pak, ti svjetovi streme da dosegnu čudnovato i fantazmagorijsko, ono iza predmetne i ukupne pojavne stvarnosti, kako bi uhvatili u mrežu riječi transcendentalno i na njemu ukotvili ljudsku egzistenciju u prostoru koji se ne može pojmiti racionalnim kategorijama, nego onim što dolaze iz ezoterijskog tipa znanja i njemu sukladnog modela kulture.

 

Treći put i Vareš, i Zvijezda, i povijesno-maštovna stvarnost srednjovjekovne Bosne odlebde u čistu jezičnu igru kojoj kao da je cilj usmjeriti se na samu sebe, na način na koji se realizira, a priča jest na koncu metatekstualna igra opsjednuta sobom i gotovo bez interesa za bilo koji oblik realnosti.

 

Četvrti put ti se svjetovi usmjeravaju na povijest i njen kulturni sadržaj nastojeći biti kulturnopovijesnim arhivima grada, planine ili nekog drugog toposa, a prostorne relacije koje određuju ljudsku sudbinu usmjeravaju se k svojoj vremenskoj dimenziji tvoreći osobeni arhiv kulture i iz nje proizašlog smisla ili besmisla ljudske egzistencije.

 

Naredni put, Ivankovićeva proza bazira se na ljubavnom narativu, paradoksalnosti ljubavi koja je obećanje sreće i sklada, a zna se izvrći u krajnji nesporazum i apsurd. Ili se prozni svjetovi usmjeravaju k ličnom iskustvu i porodičnoj sudbini, a priča onda funkcionira kao ispovijest, odnosno kao fragmentarna porodična kronika.

Model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse

 

Na koncu, Ivankovićeva proza bazira se i na poetici svjedočenja u okviru koje junaci ispovijedaju svoje iskustvo zadnjeg bosanskog krvavog rata i tragediju gole ljudske supstance u njemu, oslobođene svih metarazina i njihovog apriorističkog definiranja ljudskosti.

 

Nabrojani niz intencija proznih svjetova posvjedočuje koliko je tipološki i modelativno razuđen Ivankovićev prozni opus i koliku mrežu razlika u sebi posjeduje. Sposobnost da priču organizira na tako različite načine ukazuje na to da je Ivanković jedan od najplodnijih prozaista našeg vremena ne samo u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti već i u znatno širim kontekstima, pogotovu onim koji pripadaju štokavskom jezičkom izrazu iz kojega su proizašli hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski standardni jezici.

 

Iznimno su rijetki prozaisti sposobni da na osnovi jedne relativno uske topografske podloge izgrade tako različit prozni svijet, koji kulturološki i povijesno jest svijet izjedna, ali u svom formativnom obrascu i načinu izvedbe on je prozni kosmos razlika.

 

Uz to Vareš, Zvijezda i Bosna mijenjaju u Ivankovićevoj prozi svoj narativni izgled, pa su učas u heterotopijskoj igri, gdje se realni prostor preobražava u utopijsko, s nakanom da iz utopijske dimenzije promotri i osvijetli nesavršenost stvarnih prostornih i njima sukladnih kulturnih, egzistencijalnih, ukupnih društvenih i drugih relacija.

 

Vremenske granice pri tom u prostoru razvijaju svoje identitarne razlike, na osnovi kojih se povijest upisuje u prostor ili ponire u ljudsku psihu, um, čak i tijelo, temeljito ih (pre)oblikujući. Stoga se može reći da spomenuti toposi ne tvore samo Ivankovićevu proznu topografiju nego i simbolički Ivankovićev markesovski Macondo.

 

U njemu izranja galerija likova i njihovih sudbina rasprostrta od borbe s transcendentalnim, čudovišnim, zlim, s onim vrstama usuda koje nadilaze čovjekove racionalne sposobnosti, bez šanse da se umakne njihovoj nemilosrdnoj sili.

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist

 

Taj model fantastičke priče u Ivankovića nije nastajao samo tragom postmodernog obrata u književnosti s borhesovskom pričom koja se bavi eidetskim zamkama čovječanstva, nego i iz susreta s mitocentričnim podlogama realnog prostora i njegovom tradicijom priče i pričanja, od one andrićevske ritualnosti priče i pričanja do fantastike npr. Vitomira Lukića. Otud je Ivankovićeva fantastička priča neka vrsta sinteze ovdašnje pričalačke tradicije i postmodernističke prozne prakse.

 

Mirakulski ambijent tih priča ima i svoj gnoseološki učinak, jer susret s izvanrazumskim preoblikuje spoznajni horizont, kao npr. u priči o Florijanovom iskustvu čuda u kojemu nije moguće bilo kojim racionalnim aparatom objasniti susret s onostranim. Otud prostor Vareša i Zvijezde jesu arkadijski toposi u kojima se junaci nose s nekim od transcendenasa koji ih nadilaze i koji proširuju horizont egzistencije.

 

Arkadijski prostor potom se pretvara u kulturološki arhiv gdje kultura postaje egzistencijalna šifra smisla postojanja, a vremenske granice u kulturi nadaju se i kao granice redefiniranja ljudskosti. Iz takve perspektive promatrana Ivankovićeva priča spada u model kulturološke proze koja hvata kulturalne hijatuse kao tačke egzistencijalne praznine i uzaludne potrage junaka za bilo kojim oblikom čvrste, koherentne egzistencije.

 

Povijesna priča, pak, na bazi redefiniranja koncepta povijesti u horizontu postmodernističke poetike, uronjena je u srednjovjekovnu Bosnu, da bi se u naraciji izgubila granica između visokog i niskog, plemićkog i pučkog, a ljubavni narativ zna u priči osporiti onaj herojskocentrični.

 

Na drugoj strani, u takvom modelu priče se mitotvoračkom, idealističkom projektu bosanskog srednjovjekovlja, na kojemu političke ideologije grade mitove o utopijskoj zemlji u prošlosti, zemlji dobrih Bošnjana, suprotstavlja priča ljudi koji iz podnožja društvene stratifikacije hrabro prelaze granice društvenih normi. Pri tom, na bazi spajanja realnog i snovidog, iz horizonta planine Zvijezde u tzv. dječjim pričama izrasta heterotop Zvjezdangrada u kojemu se isprepleću bajkovito i žuđeno, a priča postaje osobenom postmodernom bajkom.

Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu

 

Etički horizont ratne priče, pak, suočava nas s potrebom za katarzom u uvjetima povijesne apokalipse koja potire svaku ljudsku elementarnost. Taj model priče bazira se na skeptičnom pogledu pripovjedača i dokumentarnom učinku junakove ispovijesti. Ljubavna Ivankovićeva priča ne lišava se poniranja u neizrecivo i neiskazivo kako bi u prvi plan iznijela unutarnji horizont likova uhvaćenih u stupice žudnje, ili potopljene u apsurd u kojem ne vide oksimoronsku prirodu ljubavnog nesporazuma. Tu je Ivanković pravi postegzistencijalistički prozaist.

 

U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama.

 

Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča.

 

U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu.

 

Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog  tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.

    •  Hajka na Franju Šarčevića
    •  Lovrenovićeva poetika bola

> Svi tekstovi ovog autora