Plemenite ustaške vlasti

Odlučio Glas Koncila ispraviti nepravdu prema hrvatskom povjesničaru Mladenu Iveziću , autoru knjige ”Titov Jasenovac”, koja je – kako kaže ugledno crkveno glasilo – ”unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj javnosti potpuno prešućena i marginalizirana”.

Stoga je kaptolski tjednik zamolio autora te ”potpuno prešućene i marginalizirane” knjige, prešutno i marginalno promovirane u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, da u opsežnom razgovoru ”iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti”.

Prvi ”gotovo nevjerojatan podatak” o kojem se Ivezić raspričao za Glas Koncila navodno potječe iz pisanija Jefte Šašića – generala JNA, visokog rukovodioca OZN-e i načelnika vojne Uprave bezbednosti (što će reći: kosovca nad kosovcima) – i glasi: ”Statistički zavod Jugoslavije je već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik.”

Zašto bi Ivezić – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!

Šašić je taj ”podatak” iza kojega je navodno osobno stajao Josip Broz Tito, objavio nakon smrti svog vrhovnog komandanta, e kako bi dokazao da je pokojni maršal bio srbožder koji je svjesno minorizirao broj žrtava u Jasenovcu.

Ivezić priznaje da nije osobno vidio taj ”dokument” Saveznog zavoda za statistiku što ga je Tito navodno kuvertirao kao službenu tajnu, ali to nije razlog da Jefti Šašiću ne povjeruje na riječ.

Jer zašto bi on – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!

Pokazalo se tako, po tko zna koji put, da nema te srpske historiografske govnarije koju turbohrvatski povjesničari neće uzeti zdravo za gotovo i servirati je s vrhnjem i sirom, samo ako joj pronađu odgovarajući hrvatski narativ.

Pa je sada, eto, i Šašićeva priča o ustaši Brozu u Ivezićevu prepjevu postala neoboriv dokaz da je Tito ”dopustio nastanak toga dokumenta” o ukupno 403 smrtna slučaja u najvećim konc-logorima Endehazije kako bi taj adut izvukao iz kuverte ukoliko ”beogradska čaršija, velikosrbi u JNA i neki komunisti” u smjeni Aleksandra Rankovića 1966. pronađu ”ideologijsku podlogu” za obračun s Hrvatom na čelu Jugoslavije. Pritom je teško odrediti koja je varijanta iste priče – srpska ili hrvatska – uvredljivija i za zdravu pamet i za žrtve Jasenovca i Gradiške Stare.

Iznoseći svoje probrane ”gotovo nevjerojatne podatke”, Ivezić u Glasu Koncila kaže: ”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5.000, vjerojatno ni 3.000, najvjerojatnije oko 1.000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično.”

Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”

A ni epidemije tifusa u Jasenovcu ne bi bilo da liječnici koji su, kako nam otkriva hrvatski povjesničar, listom bili zatočenici nisu ”širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima”.

Eto tako se, veli, širio tifus sve dok plemenite ustaške vlasti nisu osujetile podmuklu namjeru zatočenih liječnika da sve logoraše zaraze tom bolešću i dok nisu osnovale poseban odjel za liječenje već oboljelih.

Kao dokaz plemenitosti ustaških vlasti i pokvarenosti zatočenika Jasenovca, Mladen Ivezić vrti i snimku ”primitka novaka” u logor koja se čitav tjedan svakodnevno vrtjela u svim kinima NDH: ”Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu.

Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: ”ustaše pljačkaju logoraše”.”

Nije to bila pljačka, već – kako hrvatski povjesničar tvrdi – slikopisna potvrda da je ”svaki novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku”.

Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”.

Među Ivezićevim ”gotovo nevjerojatnim podacima” možete pročitati i taj da je jasenovački logor osnovan iz skoro pa humanitarnih pobuda, kako svi oni antidržavni elementi što su ih endehazijske vlasti nahvatale, ne bi nazebli: ”Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac.”

Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine

Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom”, poučava nas Mladen Ivezić i upućuje na zaključak da bez tih Ženevskih konvencija valjda ne bi bilo ni Jasenovca, ni Gradiške Stare, ni Auschwitza…

Upućuje on – zahvaljujući Glasu Koncila koji njegovu preporuku ljubazno prenosi – i na dodatnu literaturu, u prvom redu na knjigu ”Istina za Njemačku” Uda Walendyja, poznatog njemačkog poricatelja Holokausta, te na knjigu ”Njemačka mora nestati!” američko-židovskog autora Theodorea Newmana Kaufmana, napisanu 1941. godine, a koju je Goebbelsova propagandna mašinerija sve do kraja rata koristila kao izliku za istrebljenje onih Židova koji su uspjeli preživjeti nacističke pogrome započete debelo prije njezina nastanka.

I tako se, eto, Glas Koncila, popularizirajući Ivezićevu ”potpuno prešućenu i marginaliziranu” knjigu ”Titov Jasenovac”, upustio i u otvoreno reklamiranje puno poznatijeg štiva u kojemu se negira Holokaust i koje služi kao duhovna hrana neonacistima i antisemitima. Dospio je kaptolski list tamo kamo se odavno zaputio, pozivajući se sveudiljno na blaženog Alojzija Stepinca i istodobno opozivajući onu njegovu rečenicu iz pisma Paveliću, napisanog u gnjevu zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u zloglasnom ustaškom logoru: ”Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

Iskočio je hrvatski katolički tjednik iz domaćih okvira i stupio na svjetsku scenu poricatelja Holokausta, pa je sada – kad se već uhvatio Uda Walendyja – pretjerano očekivati da će s istoga tako lako sići.

(Prenosimo s portala Novog lista).