Posrči, zataji, naguzi

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

 

Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.

Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka

 

S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.

 

Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!

 

Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”

 

Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.

 

Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:

 

“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”

 

Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno

 

No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.

 

Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”

 

Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.

 

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:

 

“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.

 

Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora