Povratak Franje Tuđmana

Ima tome već dobrih više od trinaest godina kada je na posljednjoj stranici Feral Tribunea osvanuo Franjo Tuđman, u starom puloveru, sa snopom Ferala pod rukom. Prošla je točno godina dana od njegove smrti, a fotomontažu je pratio natpis: ‘‘Jel me netko tražio“. I doista, malo tko bi u tom času mogao i pomisliti koliki će zamah dobiti sve postavke njegove politike u, iz te perspektive dalekoj, budućnosti 2014. godine.

Svašta se ovdje preguralo u međuvremenu – umjetna konjunktura, iluzija novog poleta, brojna razočarenja, ulazak u Europsku Uniju, višegodišnji povratak HDZ-a na vlast, suđenje predsjedniku vlade, kojekakve sramotne referendumske inicijative – da bismo na kraju, ni od kog podgovarani, pod punom sviješću, izabrali povratak jednoj suludoj politici. O da, Franjo Tuđman je u posljednje vrijeme življi no ikada.

I to ne samo zato što Karamarko hodočasti po provinciji noseći njegovu bistu po binama i mumljajući nešto o povratku korijenima, nego je revival uzeo tolikog maha da samo čekamo i posljednji čin u kojem će krenuti izdavački pothvat Tuđmanovih kuharica ili nekog sličnog štiva. U konačnici ne bi trebalo isključiti ni opciju njegove pop-kulturne reinkarnacije, zahvaljujući kojoj će razni ogranci mladeži po Hercegovini i tuzemstvu nositi majice s njegovim likom dok stameno budu stajali na predziđu.

Ima tome već dobrih više od trinaest godina kada je na posljednjoj stranici Feral Tribunea osvanuo Franjo Tuđman, u starom puloveru, sa snopom Ferala pod rukom. Prošla je točno godina dana od njegove smrti, a fotomontažu je pratio natpis: ‘‘Jel me netko tražio“. I doista, malo tko bi u tom času mogao i pomisliti koliki će zamah dobiti sve postavke njegove politike u, iz te perspektive, dalekoj budućnosti 2014. godine

Da ovdje nije riječ o osobnim vizijama iz najgorih noćnih mora, može nam poslužiti par amblematskih primjera kojima svjedočimo u posljednje vrijeme. Medijski prvoborci novog buđenja tuđmanizma, čvrsto ukopani u Večernjem listu, s posebnim naglaskom na njegovo bosanskohercegovačko izdanje, tako 14. veljače, upravo na 69-tu godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma, jedan čitav temat posvećuju tom datumu, pri čemu čitatelj naravno ne saznaje ništa što bi ga moglo navesti na pomisao da je grad tada oslobođen od fašizma.

Čitav stav je, uostalom, sažet u komentaru fra Ike Skoke o danu brojnih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Koji dan potom, sad već u svenacionalnom izdanju, u velikom intervjuu koji vodi Jozo Pavković prostor dobija Bakir Izetbegović, koji iznova u socijalnim prosvjedima traži neku vrstu tajnog urotničkog plana.

No to još nije sve s obzirom na to da nas u subotnjem broju sarajevskog Oslobođenja čeka poduži tekst hrvatskog povjesničara Zlatka Hasanbegovića, koji na nekoliko gusto tipkanih kartica poručuje braći u domovini da ne nasjedaju provokacijama, budući da je ovdje riječ o master-planu napada na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Hrvatska televizija ne propušta prigodu da nas podsjeti na dane ponosa i slave puštajući kao vrhunske analitičare Tuđmanove zapovjednike tajnih službi i ostale odvjetnike herceg-bosanske politike, koji nam s visina autoriteta poručuju kako bismo trebali misliti.

Tu je zatim i sveprisutni, domovinski HDZ koji, predvođen Andrejom Plenkovićem i Milanom Kovačom, 18. veljače odlazi na Filozofski fakultet u Mostaru ne bi li ohrabrio suvremenu federalističku misao kod mladih studenata. To što bi se taj federalizam imao provoditi na teritoriju stečenom osvajanjem i progonima očito nije Plenkovićeva briga.

No najsjajnija zvijezda čitavog procesa ove ‘‘Duhovne obnove“ je ipak predragi Tuđmanov veleposlanik Hidajet Biščević, koji je po povlačenju iz diplomacije nanovo otkrio novinara u sebi. Pa nas tako već mjesecima prosvjetljuje svojim dugim novinskim plahtama teksta, čija je vokacija takva da nakon čitanja niste u stanju shvatiti kog je vraga Hido želio poručiti.

Tuđman je u posljednje vrijeme življi no ikada. I to ne samo zato što Karamarko hodočasti po provinciji noseći njegovu bistu po binama i mumljajući nešto o povratku korijenima, nego je revival uzeo tolikog maha da samo čekamo i posljednji čin u kojem će krenuti izdavački pothvat Tuđmanovih kuharica ili nekog sličnog štiva

Međutim, iz mora ništavila i bezličnosti izranja jedan tekst pisan u svečarskom tonu o Tuđmanovom posjetu Rusiji. Taj će se jednog dana na ozbiljnim sveučilištima proučavati kao vrhunac podaničkog novinarstva i najdublje zahvalnosti za komociju veleposlaničke stolice. Prenosi nam tako Biščević svu tremu i dramatične okolnosti koje je morao nadići da bi dostojno ugostio najdražeg gosta: ‘‘No, trebalo je i predahnuti od pregrijanih briga. Krenusmo na tenis, tamo negdje na jugu grada, uvečer, pod grijanim šatorom.

Nakon sat-dva, nestade svjetla, pa onako znojni navukosmo debele pernate jakne, rekete u futrole i pod mišku, trčeći do auta na barem minus 20 i nazad kući. Ali, avaj, ispod nekog leda skrila se puknuta tramvajska tračnica, probila obje desne gume… vani mrkli mrak, prestrašna hladnoća, smrznut ćemo se ovdje i prije nego Tuđman sleti, prođe mi kroz glavu.

Ali, preko puta, kao svjetlo spasa, ugledasmo jednu od onih tipičnih moskovskih ‘‘kavana“… na pročelje kakve stare zgradurine, ‘‘hruščobe“ su ih zvali, po Hruščovu, novi bi mafijaši primontirali željeznu konstrukciju, učvrstili stakla, ubacili pet stolova i šank i eto kafića. Hladnoća je dodala inja i ledenih zvjezdica, unutarnja toplina zamaglila je uglove prozora, iz daljine su se nazirale sjene zagrljenih tijela plesača, čista predbožićna idila… nama, naravno, nije bilo do idile već do spasa od smrzavanja. Ne preživim li, neću preživjeti ni Tuđmana!“

Tuđmana smo nekako ipak preživjeli, ali je vrlo upitno možemo li se nositi s ustrajnim obožavateljima.