Privlačna, zarazna, bolesna

Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga. U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije.

 

Postoje situacije u kojima nije moguće izbjeći mržnju. Mržnja je razumljiva reakcija na zlo – i mržnju. No, kada pojedinac čini zlo u ime etnosa, a protiv pojedinaca koje iz bilo kojeg razloga identificira s drugim etnosom, zbiva se intelektualna i moralna implozija koja pojednostavljuje svijet i stvarnost.

Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu (…) U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije

 

Mehanizam je perverzno jednostavan i perverzno privlačan. I zarazan. Započinje odustankom pojedinca od svoga identiteta i dragovoljnim potapanjem vlastitog Ja u kolektivitetu. Taj pojedinac s lakoćom poseže za zločinom jer je individualnu savjest zamijenio kolektivnom, ”nacionalnom sviješću”. Njegov osobni identitet kafkijanski se preobražava u utjelovljenje etničkog kolektiva.

 

Tako ga percipiraju žrtve i protivnici jer ih na to primorava košmar sukoba i patnje, ali i on sâm potiče takvu percepciju. Kada počini zločin, a takvi su zločini u pravilu posebno grozni, taj se zločin doživljava kao zločin njegove nacije i kao alibi za mržnju prema toj naciji.

 

U tom kritičnom trenutku i najplemenitiji duh može pasti u iskušenje da zaboravi zlotvora-pojedinca s imenom, prezimenom i jedinstvenim identitetom i da ga doživi samo kao pripadnika. No, riječ je o zabludi i lijenosti uma iznad kojih se – ako želi – može uzdići i prosječni duh.

 

Popuštanje iskušenju da se nečije osobno zlo identificira sa kolektivom pokreće perpetuum mobile u kojem svatko može naći opravdanje za sve što učini ili što osjeća spram svih pripadnika, kakav god oni stav imali prema tom zločinu, čak i kada ga se gnušaju, pa i onda kada se ne osjećaju kao pripadnici već su samo percipirani kao takvi iz bilo kojeg razloga.

 

U toj epidemiji i bolno nepravednoj dinamici sveopćeg svođenja individua na kolektiv, krivnja krvnika i patnja žrtve postaju krivnja, odnosno patnja nacije. To je, međutim, privid kao što je i sama nacija privid, fikcija čija jedina svrha je da proizvodnjom nesporazuma, nepravdi i sukoba dokine pluralnu demokraciju i uspostavi totalitarno jedinstvo u jednoličnosti.

Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti

 

Što god zločinac mislio o svojem identitetu i koliko god da je podlegao prividu kolektiva u čije ime čini zločin i koliko god ga drugi doživljavaju kao takvoga, on ipak ostaje jedna jedina, neponovljiva biološka, psihološka i moralna (odnosno nemoralna) jedinka. Samo pojedinac može počiniti zločin čak i kada ga čini u ime nacije i protiv pripadnika druge nacije. Samo on o tome donosi odluku pred svojom savješću ili u potpunoj odsutnosti te savjesti, zato što je – opet – samo on, sâm, donio odluku da odustane od savjesti i ljudskosti, bio on Adolf Eichmann, Maks Luburić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, ubojica Aleksandre Zec ili anonimus koji je mučio zarobljenike u logoru Stajićevo.

 

Ljudi koji su u plinske komore ubacivali Zyklon B, ljudi koji su povlačili obarač, klali, silovali ili glasovali za stranku koja je zazivala mržnju i patnju, činili su to zato što su kao pojedinci donijeli takvu odluku. Jasno, isto takvu osobnu odluku donosili su njihovi naredbodavci i ideolozi. Svo zlo što se ikada dogodilo u povijesti čovječanstva i ljudskom društvu bilo je posljedica individualne odluke koja samo prividno stoji u vezi s pripadnošću bilo koje vrste.

 

Pripadnost je – neovisno o tome koliko netko u nju vjeruje ili je emotivno doživljava – samo interpretacija, apstrakcija koja ne određuje ljudske odluke jer, uostalom, doista ničim ne određuje ni ljudske osobine i identitet. Etnička ili nacionalna pripadnost ne proizlazi iz ničeg zadanog i realnog, ona ne počiva na krvi i tlu, ona je tek zabluda o krvi i tlu, zabluda na koju se – također – pristaje osobnim odlukom.

 

Ljudske odluke određuje samo individualna savjest ili njena odsutnost. Pripadnost je u najboljem (najgorem) slučaju samo izgovor za činjenje zla, ali zlo ostaje individualno.

Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote

 

Kada pojedinac čini zlo – a samo ga pojedinac i može činiti – nije ni Nijemac, ni Srbin, ni Hrvat. On je u tom trenutku sâm u svome mraku, ustrašen od vlastite nemoći ili pijan od svoje jadne moći. Kolektivna krivnja ne postoji. Kada bi hipotetski bila i moguća bila bi etički nepodnošljiva i nedopustiva jer se temelji na moralnom i intelektualnom komoditetu, zapravo na infantilnoj generalizaciji, na sustavu zabluda, samoobmana i tabua koji naciji daju privid činjenice i vrednote.

 

Na posljednjim slobodnim izborima u Weimarskoj Republici u studenom 1932. za NSDAP je glasovalo 11.737.395 njemačkih državljana. Je li za dolazak nacista na vlast i sve užase koji su iz toga proizišli kriva njemačka nacija? Ne. Za to je krivo jedanaest milijuna sedamsto trideset i sedam tisuća i tri stotine devedeset i pet individua, doduše budala, sitnih duša, manjih i većih zlikovaca i zlobnika, ponešto naivaca i gomila oportunista, ali pojedinaca s imenom i prezimenom, datumom rođenja, brojem cipele, snovima, strahovima i svime što svakog čovjeka čini jednim i neponovljivim.

 

Oni su, svaki ponaosob krivi za Drugi svjetski rat i Holokaust. Krivnja Hitlera, Göringa, Goebbelsa i Himmlera svakako je neusporedivo veća od krivnje anonimnog glasača iz nekog sela u okolici Mannheima, kao što je krivnja tog glasača neusporedivo manja od krivnje egzekutora u logoru smrti, ali neovisno o količini uložene kriminalne energije, sve su te krivnje individualne i sve su proizišle iz individualne odluke.

 

I zato donesite vašu vlastitu, osobnu odluku: ako vam je netko nanio zlo mrzite samo njega. Ne morate (i ne trebate) mu oprostiti niti prihvatiti njegovu ispriku, ali znajte da je njegovo zlo njegov osobni izbor koji s ovom ili onom, vašom ili njegovom pripadnošću zapravo ne stoji ni u kakvoj bitnoj vezi. Takvim stavom i takvom odlukom možete spriječiti rat i patnju.

 

(Prenosimo s tportala).

    •  Business as usual
    •  Lakoća ispaljivanja gluposti
    •  Između bijesa i nesposobnosti
    •  Autoceste ne smiju biti naše
    •  Utopija škotske države
    •  Bravo SDP! Vraćaš HDZ
    •  Likvidacija hrvatske demokracije

> Svi tekstovi ovog autora