Odličan feljton Drage Hedla o političkoj emigraciji i ubojicama jugoslavenske tajne policije podsjetio me je prije nekoliko dana na tu epizodu i pomislio sam kako je prava šteta da je ona ostala potanje neistražena.
Historija nam vjerojatno ne bi bila naročito zahvalna za taj trud, jer je stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica, ali bi opet valjalo, makar za ljubav dobre priče, naći žive svjedoke, policijske bilješke, presudu kanadskog prekršajnog suda i članke u arhivama Ottawa Suna i Ottawa Citizena ne bismo li rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Gojko Šušak 29. studenog 1979. na svinji napisao Tito.
Zamislite užas koji je zavladao među borcima za prava životinja, nevjericu sanitarnog inspektora, zamislite zgranutost prolaznika koji se zatekao na mjestu zločina i savjesno nazvao nadležne. Službenica na policijskoj centrali zacijelo je mislila da je šaljivac zavitlava kad je čula da nekakav fuckin’ moron niz glavnu gradsku aveniju nosi išaranog odojka u otvorenom mrtvačkom kovčegu.
Građani su s pivskim čašama izašli iz barova i šokirano zurili, zaposlenik vodovoda virio iz otvorenog šahta zaustavljen u pokretu, s papagajkama u ruci, majke su dlanovima pokrivale oči djeci, dok je maleni krmak uznemireno skvičao, a naš se čovjek smiješio zadovoljan pozornošću koju je izazvao na kanadskoj ulici i već vidio kako će njegov politički performans snažno odjeknuti, sve do Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje će na izvanrednoj sjednici oštro upozoriti jugoslavenski komunistički režim zbog gušenja sloboda izražavanja nacionalnih i vjerskih osjećaja, i kako će to biti okidač masovnih prosvjeda protiv Brozove diktature u svim većim hrvatskim gradovima, i kako će najkasnije za dva tjedna…
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki. Prči mu mater, tko će dulje čitati!
Fantaziranje Gojka Šuška na ovom mjestu prekida dolazak komunalnog redara.
Mnogo godina kasnije isti će se taj gradski službenik Ottawe nakon objeda možda izvaliti na sofi, rastvoriti novine i u vanjskopolitičkoj rubrici, pri dnu sedamnaeste stranice, pročitati zapanjujuću vijest.
“Cynthia!”, doviknut će ženi u kuhiji. “Cynthia, sjećaš se onog tipa što je ulicama nosio svinju u lijesu? Znaš gdje je on sada?”
“U ludnici?”
“On je ministar obrane Republike Hrvatske.”
“Pa, neka im svima zajedno nebesa pomognu”, zaključit će Cynthia turobno.
Nije to zaista bio veliki povijesni događaj, ali bi nam svejedno mogao nešto vrijedno kazati o našoj zemlji i o našem narodu. Jer, vidite, u isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik “Nepodnošljivu lakoću postojanja”.
Opazite taj nesrazmjer – gdje Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras! Ravno u glavu. Majstor kratke forme sažme svoju političku poruku u četiri slova na svinjskoj plećki.
Prči mu mater, tko će dulje čitati.
Istina, Šušak je više bio čovjek od akcije nego nadahnut mislilac, ali opet, i mimo njega, intelektualna dostignuća naše emigracije zapanjujuće su skromna. Hedlov feljton o muškarcima s dugačkim zulufima, u kariranim sakoima i zvoncarama, koji su se u tuđem svijetu srčano i uz velik osoban rizik borili za hrvatsku stvar, skrivajući se od udbaških kilera koji su im često bili zemljaci, iz njihovog sela, vratio me na trenutak u uzbudljivo političko doba šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata (..) I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja je ih ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija
Objavljivali su i oni, doduše, nekakve knjige i revije, kuckali na pisaćim strojevima bojažljivo osluškujući hodnike na stubištu, no uzmete li u ruke njihove strastvene vizije blagostanja i pravednosti koji će nastupiti kad se komunizam jednom neizbježno sruši, uhvati vas malodušnost kako je to loše napisano i neprosvijećeno.
Ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, neovisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada bili su neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli.
Što god krenete čitati, političke spise Bruna Bušića ili Đurekovićeve pamflete koji se nejasno zašto nazivaju romanima, uvijek je to jednaki tanušan stil, promašene metafore, patetično i dozlaboga banalno štivo amatera skribenata, koje bi se u današnje vrijeme eventualno moglo tiskati samo u časopisu Matice u Đurđevcu.
I zbog toga mi se njihove smrti doimaju nekako još stravičnijima, Udba koja ih je ubila zbog takvih budalaština dođe još zlokobnija i okrutnija. Kako je itko normalan našao išta stvarno opasno u recima tih lunatika koji, učini vam se, nekad samo nasumično nižu riječi u naivnoj vjeri da će im tekst do kraja dobiti nekakav smisao, a ako koji put i dokučite što su željeli kazati, to je rijetko kad zaista složenije od četiri slova na Šuškovom odojku.
Ima nešto i proročanski, shvatio sam naposljetku, u tome događaju koji je u studenom 1979. zaprepastio kanadsku javnost. Otud je sve počelo; državno uređenje u kojemu živimo, ako se to uopće smije nazvati uređenjem, kao da se iščahurilo iz te prostačke poruke. I danas, trideset i pet godina kasnije, za mnoge je vrhunac političkog mišljenja i djelovanja napisati na svinji Tito, a nema komunalnog redara i sanitarne inspekcije koji bi ih zaustavili.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Uskoro ćemo Hrvatsku moći samo prodati za dijelove
- Kad zaključimo da nam je dosta turista, pozovimo Glasnovića
- Država po mjeri katoličkih fanatika i retarda s ustaškim kapama
- Smrt Slavka Goldsteina razgolitila je našu moralnu mizeriju
- Priča o Tuđmanu i HOS-ovcima
- Narod je ginuo da bi Neum postao dio Hrvatske, a sad?
- Kako se naši klubovi nadaju uspjesima u Europi, a onda…
- Kako je Hasanbegović pronašao zajednički jezik sa Šešeljem
- Pored svih tih ustaša i četnika, što će nam dva džentlmena?
- Gospa i maršal Tito: neka se vidi vjera naša!
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.