Razumjeti naša ponašanja

Ivan Cvitković, ”Sociologija obreda”, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Sarajevo, 2014.

 

Religijski obredi i njima imanentne ceremonijalne aktivnosti doista su dugo predmetom znanstvene pažnje i istraživanja, ali su jednako tako sva ta istraživanja bila, a ponekad još uvijek jesu, uvjetovana kako kulturnim perspektivama, disciplinarnim pretpostavkama, tako i raznorodnim historijskim, pa i ideološkim agendama. Zašto je to tako?

 

U sociološkoj perspektivi, a ”Sociologija obreda” je nova knjiga prije svega jednog sociologa religije – Ivana Cvitkovića, obred je (ili kako je to još uobičajeno u literaturi ritual) uz vjerovanje središnji pojam za razumijevanje religije. A razumijevanje religije je i kulturološko, i interdisciplinarno, ali i političko pitanje!

U sociološkoj perspektivi, a ”Sociologija obreda” je nova knjiga prije svega jednog sociologa religije – Ivana Cvitkovića, obred je (ili kako je to još uobičajeno u literaturi ritual) uz vjerovanje središnji pojam za razumijevanje religije. A razumijevanje religije je i kulturološko, i interdisciplinarno, ali i političko pitanje!

 

Bilo kako bilo, vjerovanje i obredi su zapravo ključna poveznica svih onih elemenata koji su, o tome se slaže većina sociologa, potrebni za određenje religije, a to su: nadnaravno, sveto, simboli, običaji, religijska zajednica i vodstvo, te etičke ili ćudoredne definicije. Još od Emilea Durkheima i glasovitih ”Elementarnih formi religijskog života”, gdje je religija ništa drugo do ”…unificirani sistem vjerovanja i praksi koje se odnosne na sveto…”, pa do suvremenih sociologa religije poput Hent De Vriesa, koji polazi od postavke da je ”…religija kvintesencijalno razlika…”, odnosno u isto vrijeme spaja, ali i razdvaja, obred je neminovno prisutan.

 

Kad bismo vjerovanje u određenom smislu mogli razumijevati kao najčešće unutarnji, individualni aspekt religije i religioznosti ne zanemarujući pritom činjenicu da se sistem religijskih vjerovanja ne iscrpljuje u individualnom aspektu, obred bi onda bio najčešće spoljnji, kolektivni aspekt religije i religioznosti koji se, dakako, ne iscrpljuje samo u tom aspektu. ”Preko obrednih aktivnosti grupa kolektivno pamti svoja zajednička značenja i revitalizira svjesnost o sebi samoj.

 

To ima značajne posljedice i za grupu i za sve pojedinačne članove. Grupa obnavlja svoj zanos i smisao ujedinjenosti, a pojedinci se identificiraju sa grupom i njenim ciljevima”, piše sociologinja religije Meredith McGuire (”Religion: The Social Context”, Wadswort Inc, 1992., str. 17) sintetizirajući teoriju pomenutog Durkheima, ali i antropološke uvide Cliforda Geertza.

 

Ne iznenađuje stoga da je nova knjiga Ivana Cvitkovića, koja koincidira s periodom najzrelije faze njegova znanstvenog djelovanja kao sociologa religije, ima za predmet proučavanja upravo obrede. I kako to na uvodnim stranicama knjige piše Cvitković odgovarajući na pitanje zašto su obredi privlačni sociolozima – ”zato jer obredi izražavaju, održavaju i obnavljaju jedinstvo i identitet grupe” (str. 24).

 

Ili pak na nekoliko stranica prije toga, u perspektivi sociologije religije možda najbitnije – ”Obred je simbolička radnja koja se vrši po prihvaćenim pravilima kroz koju se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećaji i pomoću kojih se želi uticati na Nadnaravno. To je onaj vanjski, vidljivi, ’opipljivi’ oblik religioznosti. Religija je ‘vidljiva’ (između ostalog) preko obreda” (str. 20).

Ne iznenađuje da nova knjiga Ivana Cvitkovića, koja koincidira s periodom najzrelije faze njegova znanstvenog djelovanja kao sociologa religije, ima za predmet proučavanja upravo obreda. I kako to na uvodnim stranicama knjige piše Cvitković odgovarajući na pitanje zašto su obredi privlačni sociolozima – ”zato jer obredi izražavaju, održavaju i obnavljaju jedinstvo i identitet grupe.”

 

I doista, uvidom u bilo koji značajniji udžbenik ili studiju iz oblasti sociologije religije akcenat je, kada su u pitanju obredi, na pomno propisanom setu ponašanja i praksi koji simbolizira vrijednost i vjerovanje; obredi zauzimaju jedno od centralnih mjesta u svim religijama svijeta. A kako smo to već navikli u Cvitkovićevim knjigama, tako su i u ovoj u fokusu njegovog interesovanja religije suvremenog svijeta, od plemenskih religija Afrike ili Polinezije, preko religija Indije i Dalekog istoka, suvremenih monoteističkih religija, pa do novih religijskih pokreta.

 

Pomenuo sam najzreliju fazu u djelovanju autora i želim samo ukratko pojasniti što pod tim ovom prilikom podrazumijevam – napisati knjigu takve stukture i uz tako impozantan broj informacija i ilustracija iz svetih spisa, sistematizirane ili nesistematizirane teologije, iz korištenih bibliografskih jedinica, ali i iz iskustva istraživača, a da su u direktnoj vezi sa centralnim tematom rukopisa može biti samo pothvat koji nastaje u i kao rezultat najzrelije faze znanstvenog rada.

 

Knjiga se, pored Uvoda i popisa Literature, sastoji od jedanaest poglavlja, plus još jednog poglavlja datog kao eksurs, i to redom: Pojam obreda (uključujući potpoglavlja o funkciji obreda, obrednim sredstvima i zabranama sudjelovanja u obredima), Dobni obredi (rođenje, imenovanje, inicijacijski obredi, obrezivanje, obredi pri sklapanju braka, pogrebni obredi, komemorativni obredi), Obredi očišćenja (abdest, obred pričesti, obredno kupanje, ostali obredi očišćenja), Blagdanski obredi, Obredi hodočašća, Obredi zahvalnosti, Gozbeni obredi, Kalendarski obredi, Obredi žrtvovanja, Ratni obredi, te Ostali obredi (tabui, ples, glazba, proricanje, magija, karneval, seks, iscjeljenje) te konačno dvanaesto poglavlje dato kao ekskurs: Obredi u “svjetovnoj religiji.

 

U knjizi se nalazi još jedan veoma važan dio, što se nekima može učiniti tek kao tehnička formalnost, a to je, po meni pogrešno razumijevanje: Kazalo imena i Kazalo pojmova. To je, nažalost, sve rjeđe prisutno u bosanskohercegovačkoj recentnijoj publicističkoj praksi, a na sreću, ponavljam, ova knjiga sadrži i taj dio.

Napisati knjigu s takvom strukturom i uz tako impozantan broj informacija i ilustracija iz svetih spisa, sistematizirane ili nesistematizirane teologije, iz korištenih bibliografskih jedinica, ali i iz iskustva istraživača, a da su u direktnoj vezi sa centralnim tematom rukopisa može biti samo pothvat koji nastaje u i kao rezultat najzrelije faze znanstvenog rada

 

Ovdje valja podsjetiti na još jedan bitan stručni uvid u proučavanju obreda koji je u određenom kontekstualnom suglasju s knjigom ”Sociologija obreda”. Naime, radi se o socijalnom antropologu Victoru Turneru i njegovom istraživanju rituala, publikovanom u knjizi ”The Ritual Process: Structure and Anti-Structure” (Aldine Pub., Chicago, 1969.). Turner u svom istraživanju identificira dva povezana aspekta rituala: (1) najčešće nastaje u tzv. liminalnim situacijama i (2) stvara osjećaj communitasa među učesnicima.

 

Liminalne situacije su, u Turnerovim uvidima, one kada se osobe nađu na ”između i ni jedno ni drugo” mjestima u društvu (between and betwixt), na primjer u kući žalosti gdje pokojnik/a više nije živ/a, ali još nije u potpunosti prihvaćeno da je umro/la, ili pri ceremoniji inicijacije gdje osoba koju se inicira više nije ono što je bio/la, ali još nije ni ono što će tek biti. Turner naglašava da upravo osobe liminalnih pozicija članove svoje grupe dovode u stanje nelagode zato što ne zauzimaju stabilne, stalne pozicije u socijalnoj strukturi.

 

U vrijeme njihove transformacije nisu ni tamo ni ovdje, nisu ni ovo ni ono. Da bi se razriješilo stanje anksioznosti i dekomoditeta liminalne situacije, ljudi razvijaju i elaboriraju rituale kako bi izašli na kraj s ovim čudnim, zabrinjavajućim, ni-na-nebu-ni-na-zemlji osobama. Dakle, ritualom članove svoje grupe, ali i sami sebe, postavljamo na stabilno mjesto u socijalnoj strukturi.

 

Communitas također počinje sa društvom koje je strukturirano, diferencirano i često hijerarhijski ustrojeno u sistem političko-pravno-ekonomskih pozicija sa raznorodnim tipovima evaluacije razdvajajući članove po principu ”više” ili ”manje”. Društvo je sveprisutno i ograničava ljudsko ponašanje i interakciju. Ali svako malo ljudi transcendiraju hijerarhiju i nejednakost i u posebno (Mircea Eliade bi rekao sveto) vrijeme doživljavaju egalitarne veze jedni s drugima. Zasjenjuju socijalnu strukturu i doživljavaju zajednicu, “communitas”, baš  u vrijeme rituala i kroz ritual.

 

I ma koliko god bilo prostora za kritiku ovog sad već klasika iz socijalne antropologije, svaki čovjek iz ličnog iskustva imao je priliku da se nađe suočen sa situacijom liminalnosti i communitasa shvaćenog upravo kao kod Turnera. Oni koji budu čitali knjigu Ivana Cvitkovića, uvjeren sam, moći će si lakše objasniti te i takve situacije koje su doživjeli i kojima su svjedočili, razumjeti svoje i ponašanje članova svoje zajednice, lakše se suočiti i sa situacijama koje su tek pred njima, ali i upoznati se sa iskustvima i aktivnostima članova drugih zajednica o kojima nisu mogli ni pretpostaviti da su dio njihove prošlosti ili odveć aktualne prakse.