Transformiranje paradigme

Prvih pet mjeseci ove godine dalo je solidnu financijsku berbu u multipleksima. Uz neočekivan uspjeh ”Lego filma” u veljači, te usporediv rezultat ”Kapetana Amerike: Vojnika zime” u travnju utržak na blagajnama bio je za deset posto veći nego u istom razdoblju lani. Ta dva naslova nastavila su uveseljavati knjigovođe do dana današnjeg. Ispolitizirani Marvelov triler približio se danskom trijumfu mašte na svega nekoliko tisuća dolara razlike u zaradi, ali već više od mjesec dana ne može nadoknaditi taj završni promil i preoteti mu naslov najgledanijeg filma godine. Toliko o usporedivim rezultatima – ali toliko i o godini.

U suvremenoj povijesti Hollywooda, naime, posve je nečuveno da dva izvansezonska filma drže primat nad sezonskim naslovima dobrih mjesec i pol dana nakon početka sezone. Kraj je lipnja: službeno je ljeto u kinima počelo ”Čudesnim Spider-Manom 2”, predstavljenim svijetu potkraj travnja, a Americi početkom svibnja.

Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga “Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine

To je bio najgledaniji film svog vikenda: zatim se svaki vikend na vrhu ljestvice našao novi naslov, već redom dolaska. ”Susjedi iz pakla”, ”Godzilla”, ”X-Men: Dani buduće prošlosti”, ”Gospodarica zla”, ”Krive su zvijezde”, ”22 Jump Street” – svakom od tih filmova publika je znatiželjno dala priliku pojavivši se masovno u prvim danima prikazivanja, a zatim ih je jednako masovno napustila u nadi da će s idućom atrakcijom biti više sreće.

Nijedan pokušaj, dakle, nije zadržao fascinaciju američke nacije na iole dulji rok. (Podaci o međunarodnoj gledanosti nešto su teže dostupni.) Bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu konkretnog naslova, čini se da bi ljeto 2014. moglo očitati gorku lekciju iz održivosti aktualne poslovne paradigme industrije koja samo na svom domaćem, američkom tržištu, vrijedi deset milijardi dolara godišnje.

Da, tu su olakotne okolnosti poput nagle ekspanzije multipleksa u zemljama poput Kine i, u perspektivi, Indije – na tržištima gdje provjerene franšize još jamče sigurne desetke milijuna dolarske zarade. Ali zamor američke publike takvim naslovima, naznačen ovogodišnjim ljetnim podbačajem, prenijet će se kao trend i na njih čim ih prođe prvotna fascinacija novotarijom. A što onda? Hollywood nema drugačijeg aduta u rukavu.

Danas uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, ”Transformersi” imaju isti cilj kao i oduvijek: preobličiti maštu malenih u megazaradu velikih

Cijelo ovo stoljeće zasad nije izrodilo jednu održivu i omiljenu igranofilmsku franšizu: aktualni naslovi recikliraju maštu pedesetih (”Gospodarica zla”, ”Godzilla”), šezdesetih (”X-Men”) ili osamdesetih (obje navedene komedije, čak i kad ne nastavljaju franšizu) – a što se sedamdesetih tiče, tek nam slijedi Disneyjev plotun novih filmova iz svijeta ”Ratova zvijezda” u ritmu jednoga godišnje.

Cijeli ovaj zabrinjavajući trend prelama se sada na megarobotskim plećima. ”Transformers: Doba izumiranja” – četvrti nastavak najunosnije recentne franšize Hollywooda, čija su prva tri dijela jamčila najmanje tristo milijuna dolara samo na blagajnama SAD-a u razdoblju od 2007. do 2011. – mogao bi obrnuti trend i nastaviti u istom, dominantnom stilu. Ako se tristomilijunska zarada ponovi, teško da će ijedan šef studija ozbiljnije dovesti svoju poslovnu politiku u pitanje.

O sposobnosti ”Transformersa” da funkcioniraju kao bankomat za studio Paramount ovisi krajnja percepcija cijelog financijskog ljeta, a o njoj, pak, doživljaj smislenosti cjelokupnog smjera ove industrijske grane. Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga ”Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine.

Ima stoga izvjesne ironije u činjenici da glavni ljudski lik filma tu “riječ na S” doživljava kao osobnu uvredu. Cade Yeager bavi se recikliranjem i prepravljanjem smeća, naime, koliko god da samoga sebe naziva izumiteljem. Svaka sličnost između njega, u uobičajeno maničnom tumačenju Marka Wahlberga, i njegova redatelja, uobičajeno neobuzdanog Michaela Baya, vjerojatno je sasvim nenamjeravana, koliko god bila primjerena.

S druge strane, film počinje namjernom metaforom: Cade posjećuje staro kino u Teksasu, hram celuloida koji se nakon dolaska multipleksa morao zatvoriti pretvarajući čaroliju sedme umjetnosti u sjećanje – ali umjesto otpadnih projektora on iz kina otkupi derutni kamion koji se ondje nekako našao.

Nikoga ne treba iznenaditi otkriće da je taj kamion zapravo Optimus Prime: plemeniti vođa Autobota, Transformera koji su kroz prva tri filma vodili bespoštedne bitke protiv Decepticona, slika je i prilika onoga što je snašlo stari Hollywood. Uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, oni su više od recikliranih uradaka namijenjenih dječjoj mašti u prethodnim desetljećima.

Tvrtka Hasbro još je osamdesetih stvorila brend Transformers licenciranjem dvaju japanskih linija igračaka (zvanih Diaclone i Micro Change, ako to ikoga zanima): oni su oduvijek bili posvećeni preobličavanju mašte malenih u megazaradu velikih.

Prvi ”Transformersi” i dalje su najsimpatičniji film franšize možda i zato što su uspjeli donijeti bar izvjesnu dozu nevinosti građi koje je nikad prije zapravo nije imala. Nevinost nije bila dječja, nego adolescentska, ali bar je bila ljudska i shvatljiva – cijeli je svijet tog vrućeg (iz današnje perspektive hladnog) ljeta 2007. slinio za Megan Fox zajedno sa Shijom LaBeoufom. Zatim se Fox posvađala s Bayem, Decepticoni su razorili Chicago, i cijela je stvar prerasla razmjere kako nevinosti, tako i koherentnosti. ”Doba izumiranja” nastoji serijalu vratiti i jedno i drugo.

Na prvi pogled čini se primjerenim što je Cade ovdje ne samo izumitelj koji se slabo snalazi nego i otac koji se snalazi još slabije. Ali, naravno, kad bismo kao ljudski dio priče o sudaranju megarobota dobili dirljivu podzaplet o samohranom roditelju, ne bi to bio Michael Bay. Cade je, naime, utjelovljenje one omiljene fantazije muškaraca srednjih godina – još uvijek izgleda izvrsno, ali dovoljno je star da ima kćer na pragu sazrijevanja.

Njezina majka je umrla na porodu, pa je sad on, u takvom naponu snage, sav predan brizi za zjenicu oka svoga: briga se, doduše, uglavnom sastoji od zatiranja njezine propupale spolnosti. Što pak redatelju daje priliku za isticanje dotičnih vizuala onakako kako to inače radi u reklamama za Victoria’s Secret.

Cadeova će brižnost doći na veliku kušnju kroz pojavu dva faktora remećenja neophodna za pokretanje uobičajeno komplicirane radnje scenarija Ehrena Krugera – njezinog dečka, s kojim Cade smjesta zapodijeva prznički odnos u čudnovatoj sprezi majke kvočke i konkurentskog kokota u isti mah, te zlih saveznih agenata željnih Optimusa kao takvog.

Ljudski čimbenici radnje – samohrani otac izumitelj posvećen čuvanju zjenice oka svoga, zli savezni agent izmanipuliranih poriva te individualistički industrijalac koji zadržava sposobnost vlastitog odabira – daju ovom nastavku najosebujnije franšize Hollywooda dopadljivost kakvu nije imao još od prvog

Na prvi pogled taj drugi ljudski čimbenik zapleta ima sva obilježja tipične fantazije današnje američke desnice: crni kombiji zle središnje vlasti dolaze ugroziti dobroćudnog individualca na njegovu teksaškom imanju ukrašenom “zvijezdama i prugama”. No ako uspijete pratiti radnju i nakon što njihov dolazak napokon u radnju uvede Transformere, zamijetit ćete i neke malčice subverzivnije note.

Zli agenti ovdje ne rade zaista za vlast, nego za račun svojeg šefa unutar CIA-e koji nikome ne polaže račune. A taj šef, Harold Attinger – u odličnom tumačenju prerijetko viđanog Kelseyja Grammera – ne preza od odstrela dojučerašnjih saveznika Autobota u svojoj navodnoj namjeri da očisti cijeli planet od svemiraca sposobnih za transformiranje. I, jasno, kako to kod svih prerevnih desničara biva, zapravo je pulen u tuđoj, mnogo većoj igri.

Treći ljudski čimbenik je ovdje možda najzanimljiviji: zove se Joshua Joyce i u tumačenju stalno izvrsnog Stanleyja Tuccija svojevrsni je amalgam svih epski osebujnih individualaca američke tehnologije, od Elona Muska (koji bi pristao raditi na crno sa saveznim vlastima) do Stevea Jobsa (koji ne bi).

Joyce za Attingera pravi Transformere ljudske izrade jer je otkrio tvar od koje se sastoje, metal sposoban za poprimanje bilo kojeg oblika, nazvan, naravno, transformij. (Ako postoji neznanstveni klišej elementa s periodne tablice s čudesnim osobinama, Paramount je studio koji će posegnuti za njim: posljednji put je to učinio u ”Iron Manu 2”.) A u srazu s agentima u crnom i doticaju s kolegom izumiteljem s najnižih grana narodne inventivnosti Joyce će otkriti kamo vodi sklapanje dotične pogodbe s nečastivim vojnoindustrijskim kompleksom.

Ipak, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije svrgnuti “Lego film” s prijestolja najgledanijeg naslova godine, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi druge po redu izvozne industrije SAD-a (nakon oružane) doista slijedi doba izumiranja

Naravno, vodi naposljetku u Kinu – zemlju u kojoj su, nakon matične Amerike, Transformersi najomiljeniji. ”Doba izumiranja” potpuno cinično smješta svoju završnicu u najpoželjnije strano tržište, premda pritom Bay miješa lokacije suptilnošću osobe koja snima reklame za turistički savez države kojoj ne želi stati na žulj: epohalno udaljeni prostori poput Guilina, Beijinga i Hong Konga za potrebe ovog filma svi su si “tu negdje”, na par sati vožnje. Vrhunski darovite glumice poput Li Bingbing tu su da bi bile praznik za oči i utjelovljenje klišeja o borilačkim vještinama koje zna svatko dovoljno sretan da bude rodom iz istočne Azije. A ipak, a ipak…

Ima izvjesnog istinski djetinjastog oduševljenja koje u sebi nosi prizor Optimusa Primea koji oboružan mačem jaše dinobota. (Nisam spomenuo dinobote? Pa to je glavni adut u rukavu ovog nastavka i/ili početka druge trilogije, koliko god ostao zapleten u zamršenoj radnji: otkriće da je transformij bio odgovoran za zatiranje dinosaura prije 65 milijardi godina – zatiranje, ili transformiranje u njihovu svemirsku inačicu.)

Ima izvjesnog feminizma – u mjeri u kojoj je Bay za to sposoban – u načinu na koji Cadeova kći Tessa, koju posve suvislo tumači Nicola Peltz, napokon dolazi do prava na samostalan odabir u srazu s pretjerano zaštitnički nastrojenim ocem. Ima izvjesne poželjne pravičnosti u načinu na koji dvojica izumitelja napokon nauče poštovati ono vrijedno u onom drugom, a ima i pozamašnog poželjnog patosa u borbi za čovječanstvo koju Autoboti povedu u ime čovječanstva koje ih je željelo zatrti.

(Ima, naravno, i posve predvidljive nespretnosti u načinu na koji svi gorespomenuti odrasli muškarci jedan drugome odlučuju predati ili uskratiti nešto što se zove Sjeme, ali, hej.)

”Transformers: Doba izumiranja” dovoljno je dopadljiv nastavak najveće franšize Hollywooda da postigne ono što se od njega očekuje – da spasi ovogodišnji učinak druge po redu izvozne industrije Sjedinjenih Država i tako barem do kraja ovog desetljeća zataška njezino uočljivo kreativno bankrotiranje. O ishodu upravo ove konkretne bitke umnogome ovisi gotovo cjelokupan sadržaj multipleksa u godinama koje su pred nama.

Jer, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije poraziti ”Lego film”, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi Hollywooda doista slijedi doba izumiranja.