Živjeti od Uskrs(nuć)a

Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer danas je po cijelom svijetu slavljen kao ”genijalni mučenik”. U nacističkom paklu posebno je duboko proživljavao i promišljao pitanja vjere i nevjere te su iz tih iskustava nastala njegova izuzetno utjecajna pisma koja su na hrvatskom jeziku objavljena u knjizi ”Otpor i predanje”.

U jednom od njih, pred svoju mučeničku smrt, napisao je: ‘‘Živjeti od uskrsnuća, to zapravo znači Uskrs“. Bonhoeffer je vjerovao da je Uskrs događaj koji se ne tiče samo Isusa, nego svih nas, ovdje i sada te da se ne smije svesti samo na nešto što spada u prošlost niti reducirati na pobožne fraze koje mi kao Crkva ponekad i bez dubljeg razmišljanja ponavljamo svake godine u ovo vrijeme.

Ekumenska je providnost htjela da ove godine cjelokupno, inače kalendarski podijeljeno kršćanstvo, zapadno i istočno, komemorira događaje Svetoga tjedna i proslavi Uskrs istovremeno. Kao i židovska Pasha na koju se kalendarski i povijesno-spasenjski nadovezuje svojom žrtvom, tako se i kršćanski Uskrs s pravom slavi početkom proljeća. Prate ga buđenje novoga života u prirodi, pobjeda dana nad noći i svjetla nad tamom.

Isusova osobna povijest nije završila na križu, iako je upravo ta smrt otkupiteljski iznimno važna za naše spasenje. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti. Zato već dvadeset stoljeća kod nebrojenih milijuna, danas i na svim jezicima svijeta, odzvanja onaj radostan usklični poj: ‘‘Doista, Krist je uskrsnuo!“

Isusova osobna povijest nije završila na križu, iako je upravo ta smrt otkupiteljski iznimno važna za naše spasenje. Isusova smrt je presuda smrti, a njegovo uskrsnuće pobjeda života. Uskrs je pobjedonosno finale one kozmičke drame koja je otpočela u Betlehemu ulaskom vječnosti na igralište naše povijesne prolaznosti. Zato već dvadeset stoljeća kod nebrojenih milijuna, danas i na svim jezicima svijeta, odzvanja onaj radostan usklični poj: ‘‘Doista, Krist je uskrsnuo!“ Smrt je pobijeđena, povijest je promijenjena. Od Isusova uskrsnuća na ovamo vjerom znamo da smrt, koliko god ona izgledala konačna, ipak nema posljednju riječ.

U međuvremenu, ljudska je egzistencija u cjelini, a posebice u nekim svojim intenzivnim fragmentima, još uvijek obilježena dijalektikom života i smrti, slabosti i snage, križa i uskrsnuća Svetoga tjedna. Pjesma i plač, razočaranje i radost te život i smrt nerazdvojivi su dio čovjekove pratnje u njegovu hodu kroz povijest obilježenu naizmjeničnim osobnim i kolektivnim porazima i pobjedama.

Njemački se pjesnik Reiner Kunze, preuzimajući neke slike od Goethea te osjećaje ljudi u uskrsno vrijeme, izvrsno izrazio:

Zvona su zvonila.

Kao da će se prevrnuti od radosti

Nad praznim grobom

zbog toga, što se jednoć

tako nešto dogodilo

i što to dah zaustavlja

već dvije tisuće godina

no premda su zvona

tako snažno o ponoći zvonila

tmine nimalo ne nestade.

Kršćani vjeruju da je Isus iz Nazareta ”svjetlo svijeta” te da su i oni od njega pozvani i poslani da budu i šire svjetlo koje rastjeruje tamu usprkos njezinoj naizgled trajnoj prisutnosti. Isus je svojim uskrsnućem probio prolaz kroz zid ljudske prolaznosti i tako nas pozvao na susret sa živim Bogom.

Od uskrsnuća naovamo život nije u propadanju i nestajanju, nego u preporodu i postajanju. Jednom zauvijek dogodilo se nešto što označava početak trajnoga, jer Bog je srušio granice vremena i vječnosti te predvodnički ušao u za nas do tada neosvojive prostore s onu stranu smrtnosti.

Zaključimo smjerodavnom mišlju da Uskrs kazuje i pokazuje kako velika preobrazba svijeta, o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari, nije prvenstveno politički nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode. Stoga nam valja trajno eksperimentirati kako ”živjeti od Uskrs(nuć)a”

Što bi u svjetlu takvih razmišljanja mogla biti relevantna uskrsna poruka za ovu Lijepu našu koja se nalazi u tako ružnom stanju zbog rastuće nezaposlenosti, sve veće bijede, neučinkovite i korumpirane politike, socijalne neosjetljivosti, općedruštvene apatije te manjka ljudske solidarnosti?

Ponajprije treba naglasiti da je Uskrs najsnažniji poziv na osobno obraćenje i autentičnu evangelizaciju. Nije dovoljno da smo kršćani samo imenom i tradicijom, a bezbožnici praksom i nemoralom. Kod nas je slavljenje Uskrsa nažalost još uvijek više stvar običaja i folklora, a premalo izazov osobne vjere i autentične duhovnosti. Uskrs nam kaže da je moguć novi početak, preporod čovjeka i ljudske zajednice.

Zatim, Uskrs je trajni poziv na solidarnost, na djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Bog se životom, smrću i uskrsnućem Kristovim solidarizirao s nama ljudima – on jači s nama slabijima, on savršen s nama grješnicima. U njegovom djelokrugu darivajuće ljubavi posebno mjesto zauzimaju oni najslabiji, djeca i starci, siromašni i nemoćni. I mi smo pozvani na požrtvovnu ljubav i kršćansku solidarnost u nesebičnom služenju svojim bližnjima.

Mogli bismo onako evanđeoski radikalno ustvrditi da je Uskrs i poziv i poriv na pobunu. Netko je lijepo rekao da je Isusa optužila mržnja, a osudila nepravda. Njegovo je uskrsnuće pobuna i pobjeda ljubavi nad mržnjom, istine nad laži, milosrdne pravde nad nesmiljenom nepravdom, dobrote nad silama zla i svjetla nad tminom. I mi kršćani smo kao nasljedovatelji Uskrsloga pozvani da dignemo kritičko-proročki glas protiv svake mržnje, nepravde, demagogije, licemjerstva i korupcije.

Zaključimo smjerodavnom mišlju da Uskrs kazuje i pokazuje kako velika preobrazba svijeta, o kojoj su sanjali mnogi utopisti i neuspjelo je stvarali brojni revolucionari, nije prvenstveno politički nego duhovni program u kojem se uvijek radi o konkretnom čovjeku kao biću neizrecive vrijednosti u zajednici iskrene ljubavi i odgovorne slobode. Stoga nam valja trajno eksperimentirati kako ”živjeti od Uskrs(nuć)a”.

Još tekstova ovog autora:

• Smjerodavni i mjerodavni duhovnik, sveti Bonaventura Duda
• Kineski nobelovac koji je htio mržnju demontirati ljubavlju
• Sjevernokorejske provokacije i apokaliptički scenarij(i)
• U Beogradu poslije Tita novi Tito
• U najsiromašnijoj zemlji Europe
• Važan susret ministra Stiera s kolegama Lavrovom i Hilarionom
• Svjetski samit za obranu progonjenih kršćana
• Civiliziranost susreta umjesto neciviliziranosti sukoba
• Uskrs je pobjeda bez osvete
• Nema napretka bez proroka poput don Ivana Grubišića

» Svi tekstovi ovog autora