Drago Pilsel
Od prije tjedan dana, od ponedjeljka 21. ožujka, bilo mi je jako loše. Nije mi to što se dogodilo bilo novo, imao sam već iskustvo, neprijatno, kada tijelo napada crijevna bakterija. U četvrtak navečer, kada više nisam imao što za povratiti i kada su već bile prestale te furiozne stolice, odveli su me na Hitnu na Rebro.
Dok su mi davali Reglan, Controloc, potrebne infuzije jer sam bio dehidrirao i ostalo što se u takvim prilikama prima, ležao sam (bila je velika gužva) na nosilima u hodniku jer su svi boksevi bili krcati. Malo nakon mene je stigao mlad momak, isto jako potreban pomoći, s akutnim povraćanjem. Čak i u petak u osam i pol ujutro kada je postalo jasno da je CRP prepolovljen, da antibiotik djeluje, i da me šalju doma, a ne na odjel, meni se u glavi cijelo vrijeme nalazio taj užasan osjećaj bespomoćnosti osobe koja ima nagon za povraćanje, a snage u sebi više nema.
S takvim gotovo istim osjećajem sam se našao u subotu predvečer kada sam, sluteći da griješim i da to ne smijem raditi, ne još, krenuo čitati drugi osvrt Viktora Ivančića (na portalu tjednika Novosti) na pisanje Inoslava Beškera (prvi put nakon Beškerova članka u Jutarnjem listu, drugi put nakon Beškerova reagiranja u obliku pisma redakciji Novosti).
Meni se nakon čitanja Ivančićeva teksta vratio nagon za povraćanje. Smučilo mi se. I trebalo mi je punih 24 sata da razbistrim glavu.
Inoslav Bešker je napisao tekst koji smo mi na Autografu donijeli jer smo ga 28. veljače vidjeli u jednoj internoj prepisci prijatelja i poznanika. Ja nisam znao, tada, da je to za ili s Jutarnjeg lista. Mislio sam, zaista, da Bešker poznanicima samo nudi neke svoje zaključke ili preporuke u vezi potrebe da se ukrajinski toponimi pišu onako kako ih Ukrajinci na svom jeziku izgovaraju. Pitao sam ga za dozvolu da to objavimo, kolega je dopustio i mi smo tekst donijeli 2. ožujka u rubrici Ogledi.
Tek kada sam naletio na prvo Ivančićevo reagiranje u Novostima 4. ožujka sam, priznajem, shvatio da je Bešker svoj tekst dao objaviti i u Jutarnjem listu, a da smo mi na Autografu bili ranije donijeli nešto kraću varijantu, premda s bitnim stavkama.
Na Ivančićev nasrtaj na Beškera (”Jezik za očnjacima”), Bešker odgovara rečenim ”Pismom Novostima”, ali tek 20. ožujka.
Ispod toga pisma, uredništvo najavljuje Ivančićev odgovor Beškeru u idućem broju. To je taj tekst (26. ožujka) zbog kojeg mi se, rekoh, smučilo. Pouzdano znam da nisam jedini kojem se to dogodilo.
Linkovi su navedeni pa, tko voli nek’ izvoli.
Ja ću svesti stvari na meritum Beškerova nastojanja. Prvo treba citirati što on piše, to jest, predlaže:
”…Redakcija Jutarnjeg lista ovih je dana, neovisno o sličnome sadašnjem stavu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i još neovisnije o stavovima koje sam zastupao u nekim ranijim tekstovima, odlučila ukrajinske toponime objavljivati u njihovu ukrajinskom obliku, a ne u ruskome, na koji se hrvatska publika navikla još od XIX. stoljeća, kada je Ukrajina bila dio Ruskog Carstva, razbijena na tri oblasti (dok je četvrta bila u sastavu Austrijskog Carstva i tako u istoj državnoj zajednici s hrvatskim zemljama).
Odluka je u ovom času motivirana zapravo emotivno. Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga. Uostalom, ni Hrvate ne bi oduševilo da u trećim zemljama – vremenski i suštinski daleko od ikakva ratnoga ili okupacijskog konteksta – netko objavljuje Agram ili Esseg, a ne Zagreb ili Osijek, odnosno Zara ili Spalato ili Ragusa, a ne Zadar ili Split ili Dubrovnik…”.
Ističem, moram vam skrenuti pažnju na to, da Bešker ne nastupa apodiktički, već dijaloški, otvoreno, kao pedagog. Ponovimo, za Ivančića, jednu od spornih ili najspornijih rečenica: ”Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga”. Naglašavam: Nekako se doima neumjesnim…
Tamo gdje Bešker piše ”nomenklaturu agresora”, Ivančić mu trpa: ”jezik agresora” (čitaj: ruski koji je, by the way, i jezik mnogih Ukrajinaca). U objavi na portalu Jutarnjeg lista kao i u objavi toga Beškerova teksta na Autografu nema ”jezika agresora”, već, kako sam naveo, “nomenklaturu agresora”.
Premda u svom 10.652 znakova dugom (duplo većem od Beškerova pisma) ”nastavku polemike” koji ima naslov ”Domobranstvo i lingvistika” Ivančić ipak spominje ”nomenklaturu agresora”, cijeli je taj tekst jedan gnjusan pokušaj da se Beškera kao čovjeka ponizi, da ga se uvrijedi, omalovaži i optuži na najbrutalniji način.
Ja sve to neću citirati. Meni je to degutantno (imate link pa pogledajte, ako već niste, a želite), i smatram da je to negacija posla kojim se mi novinari bavimo.
Sahranili smo jednog sjajnog polemičara, Igora Mandića. Kratko nas je, kod naših početaka, obogatio time što je bio kolumnist Autografa. Kada ste čitali Mandićeve polemike (ne književne kritike, već polemike), znali ste da Mandić ne gazi osobu s kojom polemizira, već samo koristi silu argumenata, logiku i dobro sročenu rečenicu. Vrhunski je poznavao predmet o kojem polemizira.
Kod Ivančića nije tako. Bešker je ispao monstrum. Bešker bi trebao biti oličenje totalitarizma, najgori komesar za jezik i um.
Inoslav Bešker je doktorirao lingvistiku, a upućeni znamo da je i ranije bio erudit i genijalac i da ima on razloga zašto piše Evropa (a ne Europa) ili Stalin (a ne Staljin), Kreml’ (a ne Kremlj), zašto je među prvima pisao Ciudad de México (a ne Mexico City) ili sada piše Harkiv, a ne Harkov. Ako su komesari takvi kao što je to Inoslav Bešker, šteta što ih nije bilo više takvih u ona vremena!
U ovomu je stvar (meni je to ona točka nakon koje više nema povratka), u ovomu je poanta: da Viktor (ne Ivančiću, Viktor nije pojam s ruskog, već s latinskog, neznalico!) Ivančić ovo piše o Beškeru: ”Bešker zapravo (nije) imao u vidu hrvatsku javnu kasu, već nešto drugo, nešto istočno, nešto srpsko, nešto prorusko, nešto podmuklo i opasno, odakle možemo očekivati samo silu i batinu. Napokon, svejedno. Nema tako tvrdih pendreka, čiji god da jesu, koji će nadmašiti lupanja Inoslava Beškera”.
Ovo je izuzetno neprofesionalno i nehumano od Ivančića.
Dakle, Bešker je pendrek i to tvrđi od bilo kojeg, dakle i od Tuđmanova, i od Pavelićeva, i od Stalinova… možda i od Putinova?
Za kraj, hoće li se polemika nastaviti? Ne, neće. U pravu bi bio Bešker kada bi (u svom stilu) ovako napisao, da ne vrijedi se baktati sa staljinistom. Koji i u drugom polemičkom osvrtu ponavlja vyšinskijevu metaforu o zvjerskim zubima (u završnom govoru na suđenju Kamenjevu i Zinovjevu). Jalov je to posao.
A čitati Ivančića, njegove manifeste neprofesionalnosti i nehumanosti?
Još jalovije! Ja time prestajem.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ustaše nisu ”hrvatski revolucionari”. Ustrajem u prosvjedu
- Hrvatske biskupe zanima Stepinac? Kada će otvoriti arhive?
- Imamo pravo vitlati šakom prema nebu, ali ljubav obvezuje
- 40 je godina prošlo: pljunite na mene ako sam loš novinar
- Jesam li za ili protiv Tita? I zašto se nisam živ zapalio
- Porfirije Crkvu čini relevantnom. Nije ciničan ni licemjeran
- Braći i sestrama u Knežici i cijeloj BiH
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
