Ante Žderić
Broj od 78.97 posto onih koji su se na popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2021. izjasnili katolicima, izazvao je prijepore.
Naime, zbog neusuglašenosti popisnog pitanja, odgovor je mogao tumačiti kako je tko htio. Neki razlog problemu vide u amaterizmu dijela popisivača. Drugi tvrde da je riječ o nestručnosti dijela onih koji su uređivali popisna pitanja.
Spomenuti postotak katoličkih vjernika u ukupnom broju stanovništva jamačno jest netočan. No ovdje je riječ o drugom problemu, koji nema veze sa statistikom, s brojevima.
Naime, katoličku (i ostale) vjerske pripadnosti na našem se prostoru percipira najprije kao kulturološko-nacionalnu označnicu, a ne kao osobno vjersko uvjerenje. U tom je smislu postotak ”vjernika” uvelike ovisan o društvenom trenutku.
U vremenu u kojemu institucionalne vjerske zajednice rapidno gube na autentičnosti u očima društva, nije izgledno da će rasti udio njihovih vjernika u ukupnom broju stanovništva. To ne treba čuditi. Zbog toga je sasvim izvjesno da je i 78.97 % katoličkih vjernika prilično umjetno napuhani broj.
Za one koji pitanje vjere promatraju vjerničkim očima, spomenuta statistika ne treba biti razlog sablazni. Ona nas, zapravo, bolno otrežnjuje i vraća stvarnosti, vraća iz svijeta samoobmana i iluzija.
Već smo prije popisa iz 2021. znali da 90 % mladih nakon krizme u praksi otpada od Crkve. Što je, onda, tu novo?! Ili da s promjenom društvene klime dolazi do promjene percepcije vlastitog religijskog identiteta, sistemom prilagođavanja.
Zato se ne treba čuditi da će udio onih koji se u društvu smatraju vjernicima vremenom bivati sve manji. To je stvarnost s kojom treba računati, ali koja ne treba obeshrabrivati.
I Isus Krist je imao svega 12 učenika. Zbog toga Crkva koju je osnovao nije bila ništa manje sveta, katolička i apostolska. Vjera ne ovisi o broju. Tako snaga Duha Svetoga u Crkvi neće biti ništa manja ako (nas) opet bude – dvanaest.
Drugi znakoviti događaj vezan uz pitanje vjere na našim prostorima je Susret hrvatske katoličke mladeži, održan u Bjelovaru 17. rujna.
Nevezano za loše vremenske uvjete (na što su organizatori mogli i trebali računati), dio samih sudionika, kao i promatrači događaja, slažu se da je riječ o potpunom promašaju.
Naime, već se mjesecima vidjelo da među mladim katoličkim vjernicima ne vlada oduševljenje za takav tip vjerskog događaja. Osobito ne u ranu jesen, ususret kišama i poplavama, na početku nove nastavne godine.
Procjena broja sudionika od oko 7.000 mladih ljudi, u odnosu na vjernički potencijal Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva je – porazan. Prosječna nogometna utakmica druge nogometne lige okupi više gledatelja. S tim činjenicama se valja suočiti.
No sukladno navici medija koji na hrvatskom govornom području nose pridjev ”katolički” – o fijasku bjelovarskog susreta se uglavnom šuti. Dežurni internetski botovi žustro su upregnuli sve svoje pljuvačke snage za neutralizirati kritičke tonove skupa, na što se – očito naivno – usudio jedan od novinara jednog katoličkog portala.
Dobra je stara navika o problemima u našem društvu, pa i u Crkvi – ”šutjeti i pomesti ih pod tepih”. Kao da se nije ni dogodilo.
Iz bjelovarskog poučka, koji samo potvrđuje ranije izneseni zaključak o rapidnom padu vjerničkog udjela u hrvatskom društvu i utjecaja Crkve, razvidno je da je, u ovom slučaju, mlađoj vjerničkoj populaciji svaka aktivnost institucionalne Crkve – oličene u (nad)biskupima – doživljena odbojno.
Izostanak mladih sa skupa u Bjelovaru nije uzrokovala kiša koja je padala, već percepcija pastira Crkve kao tutora društva koji se, mahom, u sve petljaju, a malo što razumiju.
Mladi čovjek to osjeća. On osjeća nespremnost iste Crkve da s njima komunicira jezikom koji razumiju i da razumije društveni trenutak u kojemu svi skupa živimo.
Zorna slika toga je preduga liturgija u Bjelovaru po kiši, na kojoj su mladi stajali, dok su (nad)biskupi jedini bili pod nadstrešnicom. I gdje su uvodni pozdravi trajali gotovo dvadeset minuta.
Tu je riječ o mladima kao svijetu za sebe i (nad)biskupima, kao svijetu za sebe. Ta dva svijeta međusobno ne komuniciraju. Oni niti ne govore istim jezikom.
Svidjelo se to nekom ili ne, mladim ljudima u hrvatskom društvu glas institucionalne Crkve (ne Boga) uglavnom ne znači ništa. Svaka pozitivna reakcija po tom pitanju samo je dio njihove kulture i kućnog odgoja.
To nam valja priznati i krivca prepoznati kad se, odjeveni u purpur aristokratskog mentaliteta, pogledamo u ogledalo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Crkva koja ne služi čovjeku, ne služi ni Bogu
- Božić koji propitkuje i Bog koji kopa po kontejnerima
- Naš milosrdni Otac nije nacionalni ili teritorijalni bog
- Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove
- Naši i njihovi
- Vjera poziva vjernika da bude spreman na kušnje i izazove
- Ne vjerujem u Boga koji kažnjava svijet
- Božja čast ne brani se tako da se izbode pisca i umjetnika
- Papino hodočašće kajanja i iscjeljenja
- Srebrenica – Gdje mrtvi dozivaju
