OKLOP OD PAPIRA

Zaraza kreacionizmom

Autor: Igor Mandić / 11.12.2013. 3 Comments

Da nije bilo Adama i Eve, ne bi bilo – nogometa(ša). Sad se očekuje, s pravom, da će i moja malenkost ovdje, na prvu loptu, uzeti u đir iliti pokušati prodriblati jednog našeg bivšeg nogometnog reprezentativca, imenom Darija Šimića, koji nas je, mnoge, nekidan razdragao jednom izjavom. Kako ništa drugo nisam od dotičnoga nogoloptaša (pro)čitao, to se čini da njegov opus stoji u ovih nekoliko redaka: ”Vjerujem da sam potomak Adama i Eve iz Noine arke. I na taj način znam otkud sam i znam kuda idem. I želim to isto svakom čovjeku i svakom djetetu, da ima taj identitet.” Kratko i glupo, ali nije važno, jer će obožavatelji nogoloptaškog igranja već iz svoje memorije sjećanja izvući podatke o ovim ili onim igračkim potezima dotičnoga, a koji su potezi zapravo njegov opus (svakome njegovo).

Kako ne pamtim nijednu utakmicu i ne znam za bilo kojega nabijača napuhane kožnate mješinice, ne bih se u takav opus miješao (i to prepuštam himnopojcima odreda izlistanima iz redova hrvatskih pisaca i čak intelektualaca!?), a ni s navedenom izjavom ne bih se baš mnogo šalio, kad mi se ne bi činilo da na nogometaševa (dječja) usta ne progovara i nešto ozbiljnije, a što valja na vrijeme poslušati. U nevinoj čistoći svoje neobrazovanosti, posežući čak za prvim stranicama Knjige Postanka iz Staroga zavjeta, makar da je ponešto i pobrkao (koliko znam, naknadno se čak i ispravljao), on je i ne znajući signalizirao da se i u ovu našu ubogu sredinu počinje uvoziti/uvažavati tzv. k r e a c i o n i z a m.

S onu stranu ”kreacijske teologije”, koja naučava da je ovaj svijet (tj. našu Zemlju, kao i sav Svemir) namah stvorilo neko vrhunaravno biće, tj. neki transcedentalni um kojega smatraju Bogom (pa, neka im, svakome njegovo vjerovanje), ”kreacionizam” je militantni pokret, koji se, najprije samo kao antievolucionizam, razvija protiv teorije Ch. Darwina u 19. st., da bi se u 20. st. iz SAD-a raširio cijelim svijetom kao kršćanski f u n d a m e n t a l i z a m!

S onu stranu ”kreacijske teologije”, koja naučava da je ovaj svijet (tj. našu Zemlju, kao i sav Svemir) namah stvorilo neko vrhunaravno biće, tj. neki transcedentalni um kojega smatraju Bogom (pa, neka im, svakome njegovo vjerovanje), ”kreacionizam” je militantni pokret, koji se, najprije samo kao antievolucionizam, razvija protiv teorije Ch. Darwina u 19. st., da bi se u 20. st. iz SAD-a raširio cijelim svijetom kao kršćanski f u n d a m e n t a l i z a m!

U svojem pobijanju svih znanstvenih razina saznanja o porijeklu Zemlje i Svemira, o evoluciji živih bića, ta se teorija, ukratko, pridržava slova Biblije, kao doslovnog izvještaja o nastanku svijeta: Bog koji ga je stvorio, bio je tamo, pa nas o tome izvješćuje (iliti reporter na licu mjesta).

Kao pijan plota pridržavajući se sadržaja biblijskih priča, legenda i mitova – za koje, većinom, čak i kršćanska službena teologija preporučuje alegorijsko čitanje! – kreacionisti bi bili samo smiješni, da nisu kao politički podržavani pokreti (posebno u SAD-u) prouzročili mnogo neugoda i nelagodnosti (posebno oko obaveze školskoga podučavanja), je li darvinizam ili kreacionizam?!

Stoga je Parlamentarna skupština Europskoga vijeća, potkraj 2007. g. rezolucijom o ”Opasnostima kreacionizma u odgoju” odbacila pokušaj američki inspiriranih kreacionista da uvedu kreacionizam u europske škole: ”Rat protiv teorije evolucije i njezinih zastupnika najčešće izvire iz religijskoga ekstremizma usko povezanog s ekstremno desničarskim političkim pokretima… jer neki zastupnici kreacionizma teže demokraciju zamijeniti teokracijom. Ako ne budemo oprezni, vrijednosti koje su sama suština Vijeća Europe, mogle bi se naći pod izravnom opasnosti kreacionističkoga fundamentalizma.”

Evo nas ipak natrag do toga fakin Adama, kojega je zavela fakin Eva, da bi mu u divljoj zajednici, (jer u Raju nije bilo vjere ni crkve pa ni svećenika za obred vjenčanja, a pogotovo nije bilo matičara za civilni brak), najprije rodila Kajina i Abela, a kad je ovaj potonji zginuo od bratske ruke, naši su praroditelji pravili treće dijete i dobili su Šeta, i to kad je Adamu bilo 130 godina (!?)

E, pa neka je tako u Europi (daleko joj lijepa kuća ili, pardon, zar i mi nismo u nju primljeni?), ali uvijek će se naći neka nacija, kroz čiju će se mišju rupu provući stupidarij kreacionističkih konfabulacija. A, ta nacija, to je ovdašnji zagrebački mjesečnik ”Nacija”, koji u svojem br. 30 (studeni o. g.), kao kolonijalna ispostava američkih fundamentalista, donosi prijevod jednog teksta iz ”Creation Ministries Internationala”: ”Bog nam u Bibliji daje da znamo da On nije koristio evoluciju i Veliki prasak da bi ovo stvorio… Ljudi koji ne vjeruju Božjoj riječi pokušavaju nas uvjeriti da je svemir star milijardama godina, ali Bog nam objavljuje da to nije tako. Računanjem generacija od Adama dolazi se do toga da se Tjedan Stvaranja dogodio prije 6000 do 7000 godina…”

Evo nas ipak natrag do toga fakin Adama, kojega je zavela fakin Eva, da bi mu u divljoj zajednici, (jer u Raju nije bilo vjere ni crkve pa ni svećenika za obred vjenčanja, a pogotovo nije bilo matičara za civilni brak), najprije rodila Kajina i Abela, a kad je ovaj potonji zginuo od bratske ruke, naši su praroditelji pravili treće dijete i dobili su Šeta, i to kad je Adamu bilo 130 godina (!?). No fakin je Adam još dugo poživio i narodio još sinova i kćeri, a umro je u dobi od 930 godina (što mogu, tako piše u SZ, Post. 5,5). No to još nije sve, kako bi rekao Bago, jer je Šet poživio 912 godina, a njegov sin Enoš 905 godina. Ali, ni to još nije sve, jer slijede daljnje generacije Adamovih potomaka; neki Kenan je poživio 910 godina, a Mahalalel 830, pa Jered 962 (”potom umrije”), pa Henok 365, a Metušalah 969 dok je neki Lamek poživio samo 777 godina (”potom umrije”)…

Hoće li ovo reći da su uračunavanjem ovih generacija naši kreacionisti došli do svojih izračuna? Pa, jasno, ako su povjerovali u bajke o navedenoj dugovječnosti, onda je i to ”logično”, ali nam omogućuje i da posumnjamo u njihovu normalnost…

Zapravo je dirljiva infantilna mašta nekih navodno ozbiljnih ljudi, ali koji nisu nimalo djetinjasti kad su stekli sredstva kojima mogu uzdržavati luksuzni mjesečnik ”Nacija” i koji su k tome još i moguće opasni kao širitelji dječjih bolesti kršćanstva, a od kojih bolesti može biti zla, ako se na vrijeme ne upotrijebi koje umno cjepivo. Eto, zašto se ne valja šaliti na račun nogometaša, kad su k nama navalili kreacionisti, s kojima je nemoguće logično raspravljati, jer takvi, tek što su sišli sa stabla, već mašu Biblijom u rukama.

S. F. – S. N.!

Spermić smutnje

Autor: Igor Mandić / 04.12.2013. 5 Comments

ZA DOM – S P E R M N I ! One koji ovo čitaju molim da se ne daju zbuniti metatezom (spremni – s p e r m n i) jer se osim šaljivosti u njoj krije i otkriva jedan crvić, pače spermić smutnje. Budući da je ”svaki spermić – svet” – kako se pjeva u glasovitom songu planetarno popularne zafrkantske družine Monthy Pyton – pretpostaviti je da će ih za to zadužen (muški) spolni organ odsad pomnije, revnije, točnije, ispravnije, dublje ulagati u rodnicu bračnih im družica (drugarica, supruga), ”da prostite – žena”. A, zašto od sada? Zato što je 25% hrvatskih državljana, na nedavnom referendumu presudilo kako u Ustav RH mora biti uklopljena odredba (premda istovjetna već postoji u Zakonu o obitelji), da je ”brak životna zajednica žene i muškarca”. Dakle, u braku se treba jebati – ustavno!

Zanimljivo, ali u čitavoj halabuci, sumnjivoj koliko i smiješnoj, koja je prethodila referendumiranju, uopće se nije objašnjavalo na koji se to brak treba odnositi: na crkveni ili građanski??? No, kako se između redaka, tj. između sultana i uniformi, moglo naslutiti, da je pokretanje referendumske inicijative duboko prožeto kleronacionalističkim nadahnućem, poticajima, crkvenom logistikom i novcem, to je lako bilo razvidno da se zaključak o braku odnosi na onaj crkveni?! Jer, preostali, koji su kraće ili dulje vrijeme već, ili će biti u građanskome braku, ionako su ”zaštićeni” odavno reguliranim zakonom.

Time je sve rečeno i razglašeno: postustaške snage u Hrvatskoj htjele bi da se u svakom braku poradi na što izdašnijoj reprodukciji, e, kako bi se namnožilo što više malih, mladih postustaša. Toliko su rovarili od devedesetih godina, kad je otpočela tuđmanoidna reustašizacija lijepe naše da su nekidan svojim istomišljenicima uspjeli napuniti čitave tribine na nogometnom stadionu

Sada, kad se i crkveni brak utječe zaštiti države, dalje je razvidno kako se cjelokupno društvo pokušava reklerikalizirati, i to u PROUSTAŠKOM DUHU. To se očituje iz onih propagandističkih, predreferendumskih poteza, koje su zalaganje za stvar obitelji i doma, sugerirajući kako treba zaokrižiti ”za”, naprosto pretopile u krilaticu ”ZA DOM”! Time je sve rečeno i razglašeno: postustaške snage u Hrvatskoj htjele bi da se u svakom braku poradi na što izdašnijoj reprodukciji, e, kako bi se namnožilo što više malih, mladih postustaša. Toliko su rovarili od devedesetih godina, kad je otpočela tuđmanoidna reustašizacija lijepe naše da su nekidan svojim istomišljenicima uspjeli napuniti čitave tribine na nogometnom stadionu.

Nije pitanje ni problem samo u onome izazivaču ustašoidne galame, mnogi su ustvrdili, već je ključ u gomili koja zna kako se treba odazvati kad joj netko zakriči ”Za dom”. Ta masa sumanutih nogometnih navijača – koje razdražuje i na niskost stimulira upravo ta jadna infantilno-majmunska igra nabijanja napuhane kožnate mješinice, očito je u ovih dvadesetak godinica navodno suverene, navodno neovisne i navodno demokratske Hrvatske, stekla dobar kućni i obiteljski odgoj, kao što su je u školama i visokim i višim učilištima očito fino podučili. Preparirana (mentalna) sirotinja nekako je stekla uvjetni refleks tako da je uvijek spremna izražavati svoje (post)ustaške resantimane.

Ali kako i zašto nešto oprečno nije bilo moguće postići? Zato što nitko ne daje primjera u ovoj državici koja se u Ustavu diči kako je, između ostaloga, sljednica tekovina ANTIFAŠISTIČKE BORBE. Zamislimo, recimo ili kažimo da smijemo budni sanjati, da se na zagrebačkome Markovu trgu na nekoj, ne baš na svakoj, ali recimo na kojoj važnijoj saborskoj sjednici, predsjednik tog uvaženoga skupa ovako obrati uvaženim zastupnicima: Gospodo zastupnici, ”SMRT FAŠIZMU”, očekujući i nadajući se skupnom i gromkom odazivu ”SLOBODA NARODU” (koji navodno upravo oni zastupaju).

Nije pitanje ni problem samo u onome izazivaču ustašoidne galame, mnogi su ustvrdili, već je ključ u gomili koja zna kako se treba odazvati kad joj netko zakriči ”Za dom”

Baš bi me zanimalo koliko bi zastupnika, bilo vladajuće koalicije, bilo oporbe, ostavši sjediti ili ustajući, odgovorilo na taj način? Koliko znam, sličan se pokušaj do sada nije zbio i je li danas već prekasno da se uspostavi kao očiti i vidljivi i čulni znak kako gomila naših vrlih i ponajboljih zastupnika javno očituje svoju odbojnost prema reustašizaciji Hrvatske.

Televizijski prijenos jedne ili više ovakvih sjednica, (a znamo koliko naši zastupnici ljube svoju pojavu na malim ekranima), bio bi vjerojatno učinkovit, a pokazao bi odzivom koji od njih otklanjaju ”slobodu narodu”, jer kao da misle kako je ”smrt fašizma” nešto definitivno, ali dakako da nije jer ”Ur fašizam” ili ”vječni fašizam”, kako ga definira U. Eco, trajno puzi kroza sva društva i dalje, dugo nakon vojne pobjede nad silama koje su uzrokovale drugi veliki rat…

Pitanje je najprije u tome kako i gdje prepoznati njegove tragove, jednako kao što treba preispitati i sam antifašizam da se na njemu ne zastane samo kao na ”reaktivnom fenomenu” (F. Zenko), već da se nakon ”pedeset godina neuspjeha antifašizma” (Ž. Puhovski) potraži njegov zbiljski smisao, a koji bi bio ”zagovaranje političkog humanizma kao načela vladavinskoga poretka. Zbiljski je antifašizam zagovaranje vladavine prava nasuprot pseudoreligijski obrazloženoj diktaturi.

Premda je g. Horvat dugovječan, (rođ. 1935. g.), teško bi bilo zamisliti da je on osobno čuo kako se u 17. st. taj pozdrav ”upotrebljavao uvijek i svugdje”, pa kako o tome nemamo audiozapisa, dobro bi bilo prinijeti kakv pismeni dokaz, a ne samo pretpostavljati

Antifašizam je moralni stav svakoga pojedinca kako bi sačuvao subjektnost vlastite osobe, slobodu i sigurnost. Otuda je antifašizam prije svega stav pripadnika nacije u kojoj se fašizam pokušava uspostaviti kao poredak” (I. Prpić; ovaj i prethodni citati domaćih autora su iz zbornika ”Antisemitizam, holokaust, antifašizam”, Zgb. 1996.).

Nažalost, umovanje – jednako pametnome radovanje, a zbunjenome da odmahne rukom i da i dalje, kao monomanijak vidi uvijek jedno te isto. Tako se nakon svega javila jedna časna starina, pater dr. sc. Vladimir Horvat, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta D. I., kako bi mljeo brašno, misleći da je žito. Klonulo nadmetanje oko ”povijesnosti” usklika i odziva ”Za dom spremni”, on iznemoglo obnavlja tvrdeći kako je taj ”stari hrvatski povijesni pozdrav” poznat ”još u doba Zrinskih i Frankopana”. Premda je g. Horvat dugovječan, (rođ. 1935. g.), teško bi bilo zamisliti da je on osobno čuo kako se u 17. st. taj pozdrav ”upotrebljavao uvijek i svugdje”, pa kako o tome nemamo audiozapisa, dobro bi bilo prinijeti kakv pismeni dokaz, a ne samo pretpostavljati.

A, što se tiče uzbune protiv ustaškoga pozdrava, časni pater računa na zaborav, kao što se, kaže, vremenom stišala i graja protiv naziva ”kune” za hrvatsku valutu. To gospodin samo misli i pretpostavlja jer milijuni građana još i danas proklinju kunu koja ih podsjeća na NDH, pa nije istina kako pater misli da će se isti proces (zaborava) i danas ”normalno dogoditi” i ”s povijesnim hrvatskim pozdravom u duši svakoga PSIHIČKI ZDRAVOG (ist. I. M.) hrvatskog rodoljuba, koji s našim Šimunićem može reći: ”Meni je dom asocijacija na ljubav, toplinu, bez političkoga konteksta” (u VL, 2. XII. o. g.).

Evo kako se ”Za dom” trijebi žito od kukolja: psihički nezdrave domoljube najprije ćemo odstraniti (i to sve ”bez političkoga konteksta”), kako bi onih 65,86% koji su glasovali ”ZA”, od ukupno 38% svih koji su glasovali na referendumu, mogli sada, kao i na stadionu, prema patrovim riječima ”razdragano i oduševljeno pobjednički” vikati ”ZA DOM – S P E R M N I”.

Ali: S. F. – S. N.!

S. F. – S. N.

Autor: Igor Mandić / 27.11.2013. 2 Comments

„NE, NE VOLIM HRVATSKU!“, odjeknulo je ovih dana ”lijepomnašom” i već bi policajci duha bili naćulili svoja uha da čitaju išta osim reklamnih letaka koje im naguravaju u poštanske sandučiće. Kad već oni nisu budni i kad ih već svašta može iznenaditi, i to naknadno, evo da ih probudim i da ih pobudim na djelovanje (dum-dum, a može i referen-dum!?).

Ukoliko doznaju da je takva izjava, ovih dana, krupnim slovima ispisana na naslovnoj stranici jednoga novinskog separata, umetnutog u jedan hrvatski dvotjednik za kulturu i društvena pitanja, spremne za dom(oljublje), već ih vidim kako skaču na noge kilave, hvataju škarice za nokte te se izdiru: ”Koji se to gad usuđuje reći da ne voli Hrvatsku, ako je mi volimo i bolje bi mu bilo da tu svoju ne-ljubav zadrži za po doma (kao i pederska posla!), a ne da je javno obznanjuje. Inače? Inače ima da mu glasnice kojima je to izgovorio i prste kojima je to natipkao kratkim postupkom bolno odstranimo. Uopće tko je to rekao, kad i gdje, a nećemo pitati i zašto jer je po sebi jasno da takav svoju manjinsku ne-ljubav ne može očitovati u toplini naše kolektivne domovinske ljubavi?”

Prepariran u Australiji od ustašoidnog okružja, (ništa nije slađe nego u tuđini žaliti za propalom prošlosti), dotični nabijač napuhane mješinice nekidan se, nakon senzacionalnog sramoćenja još pokušavao opravdavati kako on nikoga nije poticao na bilo kakav oblik mržnje ili nasilja, već da je samo izražavao – ljubav. Točno: LJUBAV PREMA USTAŠIJI

Ukratko, vratio se ”ARKZIN”, a stoga što su se ”vratile devedesete”. Tko ne zna, pravo mu budi i neka se malo pomuči ako ga zanima. Nekada, još devedesetih godina prošloga stoljeća, kao ”metazin za politiku i kulturu civilnoga društva”, Arkzin je bio korektiv pokvarene tuđmanoidne ere, a njegov ”Kolektiv Bastard” danas ga oživljuje (za svoj račun) i kao projekt Europske unije i EU kulturne fundacije. Jedan separat udomio se u spomenutom dvotjedniku ”Zarezu” (21. XI. o. g.), a drugi, malo opsežniji, u ”Novostima” (22. XI. o. g.), samostalnom srpskom tjedniku (kao hrvatskoj publikaciji)… I da, izjavu spomenutu na početku u tim je novinama još 1997. g. (br. 92) sročio i usudio se objaviti BORIS BUDEN.

Tko je, sad, pak taj? Joj, da mi ga se je dočepati, zavolio bi on Hrvatsku, ako ne milom, a onda… ništa, ništa, mrmlja neki naš domoljub. B. Buden (rođen 1958. u Zagrebu), jedan je od nekolicine post-ex-YU značajnijih filozofskih pisaca, ali strašnom utjerivanju ljubavi u glavu nije više dostupan otkako je preselio izvan granica ‘lijepenaše’. No ako smo iz Hrvatske izvezli jednog B. Budena, a onda smo u prekograničnom prometu uvezli jednoga Joea Šimunića. Filozofa za nogometaša (ili obrnuto), pa kakva je to računica?

Prvi je otišao dobrovoljno, a drugi se doselio dobroplaćeno. Za Budenom nećemo plakati, a za Šimunića ćemo zavijati, da, zavijati kao krvoločni čopor. Jer ako to australsko (mentalno) siroče nije znalo, ali u ustaškoj tzv. NDH, skupno izvikivanje ”spremnosti” kao odziv na pozdrav ”Za Poglavnika i dom!” nije bio nikakav izljev ljubavi. Prepariran u Australiji od ustašoidnog okružja, (ništa nije slađe nego u tuđini žaliti za propalom prošlosti), dotični nabijač napuhane mješinice nekidan se, nakon senzacionalnog sramoćenja još pokušavao opravdavati kako on nikoga nije poticao na bilo kakav oblik mržnje ili nasilja, već da je samo izražavao – ljubav. Točno: LJUBAV PREMA USTAŠIJI, koja se razbuđuje i razmahuje u novokomponiranome članstvu (pod mentorstvom onih starijih koji su izbjegli pravodobnoj retorziji). Ako je iz njegova pozdravljanja iz lukava neznanja, na vrijeme izostavljeno spominjanje ”Poglavnika”, to ništa ne mijenja na stvari kad to već ionako NIJE nikakav ”stari narodni iliti hrvatski pozdrav”.

Znamo jedno – suprotiva ”domuspremni” – da su se one pozitivne snage u Hrvatskoj (i šire), koje su u 20. st. dovele ovu zemlju na prave staze i izvele je u pobjednički tabor (saveznici protiv nacista; NOB protiv kvislinga), da su se te pozitivne snage pozivale na isti slogan koji je uvijek zvučao gromko. Najprije ću napisati samo akronim jer ne znam tko sve ne viri u ovaj tekst: S. F. – S. N.

Valjam se od smijeha kad se nogometaši i njihovi tutori pozivaju na nekakvu operu kao na ”dokaz” te ”starine”. Zajčev Nikola Zrinski, stubokom je različit od Petra Zrinskoga, (združenoga s Krstom Frankopanom), jer je Zajčev (po Badaliću, na predlošku Th. Körnera) samo izmaštana, mitizirana figura iliti najobičniji ”proaustrijski, prohabsburški konotjer…” koji nam je u drugoj polovici 19. st. nametnut austrijskom prohabsburškom propagandom, među ostalim i kao protuteža starčevićanskom mitu o Petru Zrinskom i F. K. Frankopanu, borcima protiv Beča… kako je govorio Miroslav Krleža. No čak i u romantičarskoj plačimačak Zajčevoj operi nema onih riječi na koje se naša nogometna inteligencija poziva, opravdavajući svoju endehašku nostalgiju.

No dok su se o Šimunićevu animiranju gledališta na stadionu (za koji su trebali biti pripravljeni vatrogasni šmrkovi jer na smeće se ide metlom), do sada već mnogi raspisali, čini se da je nekima na vrh jezika, ali se još ustručavaju reći, koji bi to bio ukorijenjeni narodni pozdrav, a s kojim bi se moglo parirati današnjem revivalu ustaštva u ”lijepojnašoj”. Znamo jedno – suprotiva ”domuspremni” – da su se one pozitivne snage u Hrvatskoj (i šire), koje su u 20. st. dovele ovu zemlju na prave staze i izvele je u pobjednički tabor (saveznici protiv nacista; NOB protiv kvislinga), da su se te pozitivne snage pozivale na isti slogan koji je uvijek zvučao gromko. Najprije ću napisati samo akronim jer ne znam tko sve ne viri u ovaj tekst: S. F. – S. N.

Pod tim akronimom bilježenim i/ili došaptavanim najprije kao lozinka u ilegalnoj borbi, potom upotrebljavanim kao početak svake borbene akcije partizana protiv ustaša, pa kao zaključak raznih zasjedanja i dogovora, pod njim je izvojevana i ova današnja državica, koja se, eto, hvali da je stvorena na temeljima antifašističke borbe. Stoga, umjesto da ikom više padne na pamet ona ustaška ljubavna izjava, (kao što je nekidan ponovljena u Splitu!?), treba ponovno proširiti, ojačati, glasno u Saboru i na stadionu izvikivati uvijek isto:

S M R T F A Š I Z M U – S L O B O D A N A R O D U !

Zakon – za jezik polizati!

Autor: Igor Mandić / 20.11.2013. Leave a Comment

JEZIK: MI-RNO! Naprijed gledaj, ne okreći se prema budućnosti. Taa-ko! Prsa van, trbuh unutra! JEZIK: ISPLAZI SE, taa-ko! JOŠ, NA DESNO; RAVNAJ’S! Što ti buljiš, ti, očalinko? Ne znaš šta je desno, šta lijevo? Za kaznu: POLIŽI ONAJ – ZAHOD! Da, da, dobro si čuo, poliži onaj natpis – WC! Kakve su to škrabotine na jednoj javnoj površini, a koje nagrđuju pravopisna i pravogovorna načela, propisana ”Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”? WC? Da to nije nekakva ćirilica? Kažeš da se to čita ”ve-ce” i da su to prva slova engleskih riječi ”water closet” i da označavaju (javni) zahod iliti nužnik. Pa ako označavaju to isto, što će nam onda ti hijeroglifi kao WC, pišimo hrvatski da nas cijeli svijet razumije.

Stranci, kažeš, ma koji ”fakin” stranci u našem čistom jeziku, uostalom, neka se snalaze kako znaju i umiju, pa nisu nam oni valjda donijeli kulturu uljuđenog ispuštanja tjelesnih izlučevina? POLIŽI TO, JEZIČE! A vi ostali, PAZI OVAMO: ATOMSKI UDAR SLIJEVA! To znači da se svi kao pokošeni bacate udesno i plazite po pločnicima, uz kućne zidove i da s gas-maskom, pardon, s plinskom krinkom na glavi ”izvršite nadzor” (čl. 19.) nad svim ”stranim imenima tvrtki” (čl. 20./f), koja se imena bezočno koče ”bez hrvatskog imena”.

Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu

JEZIK: POLIŽI TAJ ”coffee-bar” jer zašto ne bi bila samo ”kavanica”, premda, kažeš, da ni ta ”fakin” kava nije baš neka izvorno hrvatska riječ. Pa, neka, ako već može ”akademija” kao u HAZU, neka ostane i ta kava. Svejedno, POLIŽI TO, ”market”, ”shop”, sale”, ”express”, ”kino”, ”export-import”, uf, koliko posla, a tek smo počeli, premda smo naredili da je ”Vlada Republike Hrvatske dužna u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona usvojiti akt o imenovanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika” (čl. 25.), a to će Vijeće ”u roku od devet mjeseci od svojeg imenovanja predložiti Vladi Republike Hrvatske državni program jezične politike.” (čl. 26.)

Da moja malenkost slučajno ima smisla za parodiranje, možda bih se ovako usudio (sebi) predočiti prizor u kojem dostojanstveni predstavnici samoimenovanog Vijeća s tekicama u rukama obilaze gradske ulice i daju upute ”inspekcijskim službama ovlaštenima za područja na koja se odredbe… Zakona odnose. A dotični su Zakon, kao prijedlog, pripremila upravna tijela Matice Hrvatske i objavila ga u ”Vijencu” br. 514, od 14. studenoga o. g.

Nu, čini mi se da je ovo o ”stranim imenima tvrtki”, kao i o ”nazivima kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi i sličnih manifestacija” ubačeno u prijedlog Zakona samo kao pikantni začin za odvlačenje pozornosti od nekih bitnih sastojaka. Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu.

Uostalom, u mnogim su našim novinama već desetljećima poduzimane slične inicijative i predlagano je da bi trebalo uvesti neki red u javnoj uporabi domaćih i stranih imena. Dakle, za ovako nešto banalno angažirati brojne prominentne ustanove, institute, odsjeke, društva i ministarstva, smiješno je već po sebi i to ne treba parodirati (stoga se pardoniram!). Ono bitnije, na što se smjera ovim prijedlogom, upućenom, piše se, na adrese 15 institucija, jest polaganje prava na donošenje mišljenja ”o pravopisnim i pravogovornim načelima na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici” (čl. 16).

Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj

Na ovako izraženu težnju za monopolističkim pokroviteljstvom nad pravopisnim i pravogovornim priručnicima, referirat će se, logično, oni kojih se to bude ticalo, a ”prijedlog da se… izvrši nadzor… može dati svaki građanin Republike Hrvatske” (čl. 19.). Kad tamo, ali preuzimanje odgovornosti nad ispravnom uporabom hrvatskoga jezika zapelo je već na samome početku jer je kao samorazumljiva činjenica određeno da je u toj uporabi ”hrvatski standardni jezik” (čl. 1.), pa je, kao takav, on i ”službeni jezik” (čl. 5.) … Baš fino, ali koji bi to bio hrvatski standardni jezik ako znamo da još i danas mnogi naši jezikoslovci sve svoje kolege koji pišu o istim stvarima smatraju neznalicama i kvaritonima?

Jezični rat za pravilni hrvatski – standardni, pa čak i ”književni” – jezik, još se itekako vodi i vodit će se dok i posljednji pismenik u Hrvatskoj ne ispusti posljednji dah. Što je najzanimljivije, predlagatelji tu službenost hrvatskoga standardnog jezika nameću i medijima, tvrdeći da je to jezik svih medija registriranih u Hrvatskoj (čl. 14.).

Ovo je, dakako, samo pusta želja i fantazija jer se pismenost u medijima (valjda se misli prvenstveno na tipografske, dakle, na novine!) odavno odmetnula od svih dobrih i loših normi, ne samo visokoškolske naobrazbe, nego čak i srednjoškolske. Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj. K tome, kad bi u novinskim redakcijama, kao nekada, radili stručni lektori, oni bi mogli utjecati samo na bazičnu pismenost, ali činjenica što se medijski jezik oteo teroru kojekakvih načela uopće principijelno nije tako loša kao što se čini.

Naime, hrvatski je standardni (”književni”) jezik već odavno nemoderan, istrošen i mucav i kao takav nepodesan za medijsku uporabu. Ako bi ga se ovim prijedlogom Zakona htjelo vratiti u praksu, onda će mediji taj Zakon nabiti na – parodiju!

Od Zeusova Olimpa do Staljinova Kremlja

Autor: Igor Mandić / 13.11.2013. Leave a Comment

Kad onemoća, politika se sa svjetske seli na kazališnu scenu. Dok je u snazi, politika oblikuje ljudske sudbine, a kad jednom siđe i/ili biva otjerana sa zbiljske pozornice, ona na kazališnim daskama, sada svrgnuta, svučena, pokazuje svoju golotinju (ovo o ”kazalištu” valja uzeti uvjetno jer danas postoje i moderniji, tehnički prikladniji prikazivački modusi, kao što su film i televizija, koji još dojmljivije od teatra udomljuju ogoljenost nekada supermoćnoga političkog usuda).

No da bi valjano zaživjela u svojoj kazališnoj (ne)istini, politika se nužno mora stanovito vrijeme marinirati u kompostu od dokumenata, arhivske građe, proturječnih tumačenja političara, teoretičara i više ili manje (ne)pristranih povjesničarskih objašnjenja. Iz te marinade nužno je politiku izvaditi dok još nije posve strulila, kako današnje ne bi smutilo vonj stare lješine.

Dok je u snazi, politika oblikuje ljudske sudbine, a kad jednom siđe i/ili biva otjerana sa zbiljske pozornice, ona na kazališnim daskama, sada svrgnuta, svučena, pokazuje svoju golotinju

Tu je na djelu famozna ”teorija distance”, koja je u prošlome stoljeću na ovim prostorima dugo zbunjivala pisce, beletriste i književne kritičare, koji su uz njezinu pomoć uzaludno objašnjavali zašto najrecentniju iliti tek proživljenu prošlost, slabo ili teško ili nikako ne oživljuju u djelima naših tada suvremenih autora (dakako, tražila se pozitivna refleksija ne bi li se potvrdila pobjeda soc.-kom. revolucije u ondašnjem vremenu, jednako kao što se i danas vapije za herojima Domovinskoga rata, koje, eto nitko ne ovjekovječuje).

Famozna distanca više nije toliko nužna u potrazi za pozitivnim likovima, već ona danas djeluje inverzivno, tražeći negativnu potvrdu prošlosti. Što gore – to bolje, pa je u vremenu podivljalih kriterija jasno i zašto je sve prošlo potrebno popljuvati (ne bismo li mi sami ispali boljima u vremenima dok smo kolaborirali), što objašnjava porast zanimanja za ”Smrtonosnim knjigama o Titu”, a koje je navodno napisao neki naš emigrant kriminalac, stanoviti Đ. (prezime poznato javnosti), upravo dostupne u prikladnoj, dajdžestiranoj, obradi Rašete&Galovića (izd. 24 sata; Zagreb 2013.). Kolikogod da je štivo odbojno, kao smeće, svejedno se u njemu nailazi na natuknice, ključne pojmove kod kojih se može zastati.

Riječ je o sintagmama kao što su ”Titov dvor”, u Beogradu i na Brionima, a koji su dvori toliko bremeniti značenjima da je upravo neshvatljivo (ili ”bode u oči”), kako i zašto nisu još stekli svoje dostojno uprizorenje, bilo na kazališnim daskama, bilo na filmu ili na TV-u (je li famozna distanca još u pitanju?).

Od Zeusova Olimpa preko Shakespearovih kraljevskih tragedija do danas su svi historijski potonji kraljevsko-prinčevski-papinski dvorovi i svi režimski dvorovi u mnogo navrata i s raznih aspekata bili dramatizirani, tematizirani, prikazivani, ekranizirani, ali od druge polovice 20. st. do danas upadljivo manjkaju oživotvorenja socijalističko-komunističkih ”dvorova”

Još se nije rodio pisac ili scenarist i redatelj koji bi mogli dramskom imaginacijom obuhvatiti jedan tako gigantski lik kao što bijaše JBT, a ako ostavimo po strani njegovu rokambolesknu predprošlost kao ilegalca, revolucionara, gerilca i možebitnog agenta ruske službe NKVD-a (kako to sjajno obrazlažu W. Klinger i D. Kuljiš u knjizi ”Tito: neispričane priče/Tajni imperij Josipa Broza Tita” (izd. Nezavisne novine, Banja Luka i Paragon; Zagreb 2013.), njegovo finalno i definitivno instaliranje u ”dvorima” naprosto vapije za uobraziljom kojega dramskoga genijalca. Jer ”dvori” su još od mitološkog Olimpa privilegiran topos dramskoga pisma, utoliko što se u njemu objelodanjuju i amalgamiraju najrazličitije ljudske osobine, od želje za moći do apsolutizma, od tragičnosti do farsičnosti nekih karaktera koji na tako zgusnutome mjestu pokazuju zašto su bili povijesne figure. Od Zeusova Olimpa preko Shakespearovih kraljevskih tragedija do danas su svi historijski potonji kraljevsko-prinčevski-papinski dvorovi (francuski, talijanski, španjolski) i svi režimski dvorovi (fašistički, nacistički) u mnogo navrata i s raznih aspekata bili dramatizirani, tematizirani, prikazivani, ekranizirani, ali od druge polovice 20. st. do danas upadljivo manjkaju oživotvorenja socijalističko-komunističkih ”dvorova”, a nije da ih nije bilo!!!

Utoliko sam prije ostao osupnut , (a čini mi se da dijelim množinski dojam), kad sam nazočio (ljetos na o. Brionu i 4. studenoga u zagrebačkom HNK) predstavi komada Ive Štivičića ”Shakespeare u Kremlju”. Riječ je o prvom dramskom autoru (ne samo u našim, domaćim, nego i u europskim i svjetskim razmjerima) koji se dosjetio, koji je imao petlje, znanja i imaginacije da topos dvora, od Zeusova Olimpa pronađe u Staljlinovu Kremlju. Ta svjetski inteligentna domislica, sada kao kruna dramskog opusa Ive Štivičića (rođ. 1936. g.), dočarava nam (historijski dokazanu dugotrajnim mariniranjem) negativnu refleksiju komunističkog Olimpa. Sva groza jednog despotskog ustroja probija u farsičnoj servilnosti L. Berije, tad aktualnog Staljinova ministra i šefa policije (a radnja je situirana neposredno pred Staljinovu smrt 1953. g., koje se danas, o 60-godišnjici, ovako podsjećamo), a uz njega i čitavoga preplašenog Politbiroa. Dovesti na scenu, kao protagonista, jednog od zloglasnih šefova NKVD-a (Berija je bio na toj funkciji od 1938. do 1953.), odgovornoga za milijun deportiranih u Gulag, za pokolj u Katinskoj šumi, za bezbrojna pojedinačna umorstva (kao Trockog!)… uglavnom, jednog od izvršitelja Staljinovih čistki i svakovrsnoga terora…, a to je bilo škakljivo i to je mogao napraviti samo darovit pisac koji se dosjetio da bezdušnu krvoločnost obrne u farsičnost i grotesku. Nacereno lice jeze, na potiljku nosi masku lude ili klauna, jednako kao što i Staljin (predočen u predstavi točno kako ga opisuje Milovan Đilas u svojim ”Razgovorima sa Staljinom”!), svoju mračnu i zlokobnu narav kompenzira nagnućem prema Shakespearovim tragedijama i sonetima (posebno znakovitom, onom 66-om). Ali, osim što nam je dojmljivo predočio ugođaj ”sutona bogova” u Kremlju, ovaj Štivičićev dramski uradak spoznajno se reflektira u mnogočemu što naše, još dramski neobrađene ”dvorove”, na Brionu i u Beogradu, sudbinski vezuje uz našu jedva probavljenu prošlost!

Četiri sprovoda i vjenčanje

Autor: Igor Mandić / 06.11.2013. 1 Comment

Ove sam se jeseni napokon uspio oduprijeti magičnoj privlačnosti masovnoga rituala, tj. sudjelovanja u sveopćem podjarivanju plamene orgije koja se i kakva priređuje po grobljima uzduž i poprijeko Hrvatske, na dane i u noćima 1. i 2. studenoga svake godine. Obavezni crkveni i državni, neradni dan, na blagdan Svih svetih i potom, nepropisani, ali još zdušnije od naroda prigrljen Dušni dan, prizivaju desetine, ma što?!, stotine tisuća nečim obavezanih ljudi, da se na te dane na ”svojim” grobovima pomole (ili što?) te da zapale na njima koju prikladnu svjećicu (kao metonimiju one svjetlosti koja će svijetliti u vječnosti).

I sve bi bilo dobro tijekom tih katoličkih feštanja (nepoznatih i nepojmljivih odmah preko naše granice prema sjevernim susjedima!) da poigravanje vatrom ne uzbuđuje ljudstvo s onu stranu naturenih im crkvenih klišeja (tko bi nabrojio Sve svete, da čujem?) i posve shvatljivo induciranih, ali uvijek privatnih, turobnih osjećaja. Sa željom da svojim preminulima osvjetljavaju onostrano ništavilo, (tj. raj ili pakao?!), ljudi do paroksizma podjaruju kolektivne lomače, kupajući se u blaženstvu vatrene vrućine, na kojoj se rastaljuju ne samo bezbrojni plastični lampioni, nego izgaraju i njihovi vlastiti osjećaji.

Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste

Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste.

No, pitam se, tko je i otkad za ove rituale smislio i na tržištu ponudio jeftine plastične lampione, koji su zbog svoje pristupačnosti stostruko pojačali ljudsku nesvjesnu želju da neki plamičak – kao metaforu ”duše” – bar jednom godišnje zapale za svoje najmilije (ako ne već i onako paušalno i en gros ne mole za sve pokojnike i posebno za Sve svete!?)?

A, da nema tih lampiona – ili – što je bilo prije njihove masovne pojave na tržištu?

Nekada su ”bolji” grobovi,dakle imućnijih obitelji, imali svoje privatne fenjere u kojima se prigodno moglo pripaliti koju voštanicu ili uljanicu, dok su si oni manje dobro stojeći mogli priuštiti poneku ”dušicu” iliti lumin. Ali kako ovi potonji brzo gasnu na svaki dašak vjetra, to je njihova upotreba postajala sve besmislenija (mada se još može na njih naići). Tako su nekadašnje uljanice, lojanice i voštanice pale u zaborav, a u ovim pomahnitalim grobljanskim vremenima malo se tko usuđuje na ”svoje” grobove instalirati kakvu pretenciozniju svjetiljku, svijećnjak ili slično. I tako smo svi osuđeni na istovjetne bofl lampione jer od dudice u kolijevci do lampiona na grobu, svima nam je isto – plastično doba.

Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala (što je i sam pokojnik dijelom zaslužio), a ja sam na televiziji pratio prijenos tih lamentacija: ”Nad otvorenim grobom, tužni zbore…” Sad, na stranu moji privatni resantimani, ali ”Bog s Gvozda” uspio je umrijeti ispravno ili na vrijeme, baš u zadnji čas, tj. dok su ”njegovi” bili na vlasti. U tome je smislu i pogledu jedan drugi talentiran pisac baš omanuo, jer kad je umro Antun Šoljan (9. VII. 1993.), onda se na njegovu pogrebu ”nije našao nitko koji bi zastupao Republiku Hrvatsku niti je Društvo hrvatskih književnika u tome smislu dobilo ikakav brzojav sućuti” (kako je Upravni odbor DHK-a žalobno protestirao u povodu smrti ”jednog od svojih najuglednijiih članova”, a za one manje ugledne baš i njih briga!?).

Hladni tuš obrazloženja Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport Sabora RH stavio je činjenice na pravo mjesto, budući da, napisali su, Uprava DHK ”nije prema uobičajenim pravilima institucionalnoga ponašanja nikakvim dopisom obavijestila ni Sabor, ni Vladu RH, pa ni Odbor…” da je dotični preminuo. Čisto i bistro, evo, valja umrijeti ispravno iliti ”pravilno”, s dostavljenim dopisom (čemu sam se narugao još tada; u SD; 24. VII. 1993.), jer inače nema brzojava sućuti ni govorancija iliti lamentacija. Vjerojatno se zafrkantskome Šoljanu fućkalo za (preko)grobne počasti, ali takve se i ne priređuju za pokojnika, nego za one koji preostaju (neka znaju što ih čeka!).

Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala

U tome smislu točno je na vrijeme s ovoga svijeta otišao svibnja 1998. Gojko Šušak, pizza-man i ministar obrane RH kojega su posmrtni ostaci bili ispraćeni u dostojanstvenoj povorci od središta grada do Mirogoja, a počastima i govorancijama koje su daleko nadilazile puki vojnički pogreb i utoliko sam ustvrdio da su ”generala pokopali kao pjesnika” (Globus; 3. XII. 1999.).

Svakomu njegovo: Krleži vojnički lafet, a Šušku guslari. Ovim već emblematskim hrvatskim sprovodima moglo bi se pridružiti i komemoraciju koja je, malne kao parnasovcu, u rujnu 2013. g. u muzeju Mimara (kad će se u njemu naći koji hrvatski pokojni kulturnjak?) bila priređena preminulom nogometnomu menadžeru Vlatku Markoviću.

Nakon četiri sprovoda doživjeli smo i jedno pseudo-vjenčanje, naime, listopada 2013., povratak izgubljene nevjeste Jovanke njezinu ”razmetnom” suprugu Josipu Brozu. Žive ih razdvojili, mrtve ih spojili, kako je rekla Latinka Perović, (Novosti; 25. X. o. g.).

Grobarizacija

Autor: Igor Mandić / 30.10.2013. 1 Comment

Da “ima više starih pijanaca, nego starih doktora”, odavno je kvaziduhovita samoobrambena pošalica kojom alkoholičari otklanjaju dobronamjerna upozorenja o štetnosti svoga “poroka”. Na prvi pogled, ovaj bi se brojčani omjer još i mogao pričiniti istinitim, naravno ako se zaboravi i/ili ne uračuna da se liječnici regrutiraju iz uskoga sloja usko školovanih osoba, dok su pijanci masovna pojava i da kao takvi nemaju problema u popunjavanju ili novačenju kadrova.

Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!).

E, ali, moralistički teroristi ne predaju se samo tako jer u tome soju vrti nekakav inkvizitorski nagon, koji naprosto mora pronaći kakav svoj novi objekt: ako je alkohol postao slabom metom, onda će duhan biti bolja i primamljivija. Tako je antiduhanski ili antipušački križarski rat pokrenut na globalnoj razini, na svim stranama svijeta, nalazeći strastvene sljedbenike koji su se zakleli da će nam svima (pušačima) učiniti nešto dobro, pa makar i na – štetu naših zadovoljstava.

Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!)

A to “dobro” koje nam čine, sastoji se u uskraćivanju naših prava da sami raspolažemo vlatitim zdravljem, svjesni da mu škodimo u onoj mjeri koliko nas to zadovoljava. Pa jasno, kad već “ima više starih pušača, nego starih liječnika”, kako se kroz kašljucanje kvaziduhovito branimo mi odani duhanskomu dimu.

Kampanje protiv pušenja u “lijepojnašoj” već su se svima popele navrh glave i jedva se još može naći novih argumenata kojima bi im se moglo narugati. Osobno sam se bio još sedamdesetih godina prošloga stoljeća jako angažirao protiv takvih cenzora naših užitaka, pa sam u nekoliko navrata polemizirao s njima u “Vjesniku u srijedu”, a i matirao sam ih u “TV poroti”, jednoj originaloj diskusijskoj emisiji u programu Televizije Zagreb, koja je bila emitirana tih godina. Dakako da moja malenkost nije time bila ništa postigla, niti sam na to i računao, jer nakon što su propali ti antipušački ratovi u socijalizmu, oni su u novije vrijeme ponovno pokrenuti, sad već osnaženi idejom planetarne GROBARIZACIJE.

Jer sve što je lijepo u životu, to nas vodi grobu, cinički nam poručuju ideatori zloćudne kampanje kakvu su mogli pokrenuti i voditi samo morbidni duhovi. Tko bi inače na jedan artikl masovne potrošnje, koji svojim trošarinama do čak 5 milijardi kuna godišnje, puni državni budžet, gle ironije (!?) – mogao isticati upozorenja o bolesti i smrtnosti, koja zvuče toliko jezivo da kupce prolaze trnci od smijeha. Kad već traže da na kutijama cigareta budu nalijepljene etikete kako “pušenje izaziva rak… ili impotenciju… ili tko zna što još”, onda ti birokratski teroristi pokazuju svoj nekrofilni karakter, doslovno mržnju prema sugrađanima, sudržavljanima, ljudima uopće!

Nekrofilni vođe ove totalitarne terapije zacrtali su “grobarizaciju” u kojoj im rado priskaču u pomoć revni kolonijalni slugani. Na ovo sam htio doći nakon što sam godinama istrošio sve baterije svoga bijesa na račun antipušačkih kampanja u proteklih četrdesetak godina, naime na činjenicu da su njihovi provoditelji u “sluganskojnašoj” gori nekrofili od svojih zapovjednika iz Europske unije.

Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom

Naime, kad su proteklih dana prodajne police u našim trafikama iliti “duhandžinicama” iznenada osvanule zakrivene zaštitnim pokrovima, nešto kao mrtvačkim kamuflažnim plahtama, u povjerenju su mi neki prodavači došapnuli kako je ova sugestija iz Bruxellesa kod nas provedena prerevno. Ako je već bilo naloženo da se cigaretnom ponudom previše ne paradira – kao da je potrošnja duhanskih proizvoda nekakav blud ili šund, nešto stidno (?) – onda to nije značilo da se i u specijaliziranim trgovinama duhanskim proizvodima, (od kojih su neke čak povučene u hodnike i u kućna stubišta, nijednom slučajnom prolazniku na vidiku), treba pokriti ama baš cjelokupni njihov asortiman.

Dotična radnja postoji, ali što radi, kako djeluje, što nudi, trži, e – to se ne smije vidjeti! Užasan je to, glup jadan i ponižavajuć prizor koji se i kakav se danas nudi i vidi po odgovarajućim tržišnim mjestima. Police s duhanskim proizvodima prekrivene su plahtama da se ne sablazni nečiji, ali čiji pogled? Ovaj posljednji potez našega nekog ministarstva (ali kojega?, je li zdravlja ili unutarnjih poslova?), apsolutno je poniženje pušačke manjine, premda “ima više sretnih pušača nego zadovoljnih nepušača”!

Svakodnedvno nabavljanje stanovitih artikala ovako se preobražava u stidnu akciju, kao da koji obični pušač pod zaštitom plahte traži koju nemoralnu uslugu, kao da kupuje koju opasnu i zakonom zabranjenu drogu?! Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom.

Stoga, u nadi da ću umrijeti mlađi od ovoga vremena – u skladu s prijetnjom koja me gleda s omota moga luluškoga duhana, kako, navodno, “pušači umiru mlađi” – stoga mi ne preostaje nego da se šalim kad se obraćam prodavačici: “Hajde, dušo, digni suknju da vidim što imaš!” Dakako, “suknja” je zaštitna krpa na polici, a ja kupujem vrijeme unatrag, da umrem što mlađi.

“Inženjeri duše”? Ti bokca!

Autor: Igor Mandić / 23.10.2013. 2 Comments

Maksim Gorki, čovjek imena koje zvuči kao program, nekoć neobično iliti pretjerano poznat i slavan, najprije ruski, potom sovjetski, onda i svjetski pisac, rođen je 1868. godine u Nižnjem Novogorodu, koji od 1932. g. više ne postoji, ali ne stoga što bi bio uništen, razoren ili sl., već stoga što je piscu u čast preimenovan u Gorki.

Ti bokca, rekli bi udivljeno naši fini psovači, pa ni ja neću biti sočniji, a koje li zasluge ima dotični Aleksej Maksimovič Peškov, (što je rodno ime Maksima Gorkoga), pa da se dovinuo takva priznanja?! To treba pitati frizer(k)e njegove biografije, kako nam je ova u skorašnje vrijeme, a prigodom premijere Gorkijeve drame “Na dnu” (iz 1902. g.), predočena u programskoj knjižici u zagrebačkome HNK-u 3. listopada 2013. g.

Dobro, dobro, u takvoj prigodnoj kronotaksi nije moguće, a možda ni potrebno, navesti sve nijanse u nečijoj burnoj, kontradiktornoj, čak i (namjerno?) zbrkanoj biografiji, ali krupnije iliti prijelomne događaje nema smisla (ili možda, ima razloga?) zaobilaziti, previdjeti, maskirati, zamumuljivati…

Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!), pa se to interpretira, (kao što je Paolo Magelli, redatelj premijere u HNK-u u programskoj knjižici) da je Gorki “postao žrtvom brutalne ideološke spekulacije” i “koristili su ga često kao propagandni materijal…”

Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!

Ti bokca! Kao samoskrivljena žrtva, Gorki u “svojoj” vili, valjda na nagovor samoga “hazjajina” (Staljina), 26. listopada 1932. g. priređuje večericu za nekih 40-ak pisaca, koji su se zatekli u Moskvi (među inim Šolohov i Katajev), ali neće izostati ni članovi Politbiroa kao Molotov, Vorošilov i Kaganovič. U žestokom ritmu nizanja votka-zdravica, napokon Staljin intervenira govorancijom u kojoj će lansirati sintagmu koja će postati famoznom, čak i širom svijeta, (upotrebljiva još i danas u vrijeme “kapitalističkoga realizma”). Praveći paralelu s tenkovima, koji da su “bezvrijedni ako su duše koje njima trebaju upravljati od gline. Stoga, govorim: proizvodnja duša važnija je od proizvodnje tenkova…”

No, dakle, kako se to može primijeniti na pisce? “To je važno” – podučavao je Staljin svoje sluge, (a od 40 pisaca nazočnih te večeri 26. 10. 1932. g., njih 11 neće preživjeti čistke!), “proizvodnja ljudskih duša!”. I, stoga, dižem čašu za vas, pisce, za “inženjere duše”! (Ovo se sve, odlično ispričano, može pronaći u knjizi “Inženjeri duše”, Franka Westermana; prev. s nizozemskoga Maja Weikert, naklada Durieux, Zagreb, 2007.).

Eto, gdje su se rodili “inženjeri duše” (ne “duše” u množini, kako se oduvijek pogrešno navodi), rodili su se, eto, u (tuđoj) vili jedne “žrtve” i ne bi M. Gorki ni po čemu bio ni kriv ni zaslužan što je Staljinov slogan već umalo jedno stoljeće posvuda direktivan (tako da se i “holivudski realizam” njime obilato nadahnjuje!), da i sam nije rado pokleknuo. Naime, već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!

Već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!

Ti bokca, koja morbidna ideja! A ne, ne, kad je to odlična i jedina prava tema za socijalističkog umjetnika, naime, vidjeti na licu mjesta kako se stari čovjek preodgaja u novoga putem tjelesnoga rada. Zato su se siti i pijani na buljuke povedeni pisci – među inima i Iljif i Petrov, Aleksej Tolstoj, Boris Piljnjak, Mihail Zoščenko i dr. – provezli duž najnovije prokopana plovnoga toka iliti kanala između Lenjingrada i Bijeloga mora. “Bjelomor – kanal” u dužini od 227 kilometara, u roku od 20 mjeseci, svojim je rukama iskopalo 126.000 na prisilni rad osuđenih logoraša, a po Gorkome pozvani pisci trebali su opjevati taj robovski rad, kojim je u slavu Staljinu i Partiji ostvareno ono što ranijim vladarima nije uspjelo (kao caru Petru Velikom!). Kao kruna socrealizma u nekakvom formatu “grupne literature” nastala je tako knjiga “Bjelomor, povijest izgradnje kanala nazvanog imenom J. V. Staljina između Bijelog mora i Baltika”, djelo koje je zaslužilo epitet “najsramotnije knjige u povijesti literature: glorifikacija koncentracionih logora” (kako su je odredili M. Heller i A. Nekrich, u knjizi “Utopija na vlasti – povijest SSSR-a od 1917. do naših dana”, prev. s ruskoga, fr. izd., Pariz, 1982.).

Ti bokca, baš “najsramotnija knjiga”, a nema je u piščevoj kronotaksi kakva nam je podvaljena u knjižici za premijeru ”Na dnu” u zagrebačkome HNK-u 3. listopada ove godine? Nema je jer krijumčarenje socrealizma počinje upravo lakirovkom i friziranjem biografija, pa tako nema ni spomena o jednom ranijem posjetu M. Gorkoga jednom od najstrašnijih otoka u “Arhipelagu Gulag”, naime zloglasnim Solovjeckim otocima, a što se zbilo još 1929. g., kad je ovaj, po mišljenju nekih naših današnjih kolumnista, bio samo u “turističkom” posjetu domovini.

Nažalost, A. Solženjicin, koji je u svojem “danteovskom” “Arhipelagu Gulag” ostavio dokument o tome, kod nas nije poznat, pa je stoga i moguće koješta konfabulirati i prešućivati u programskoj knjižici, kao i u novinama!

Sudbina pamfleta

Autor: Igor Mandić / 16.10.2013. Leave a Comment

Ima neke gole istine u onome o čemu se nedavno začuđeno zapitala Nives Celzijus u “Globusu” 27. IX. 2013. – naime: “Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar, nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata?”

Pretpostavljam da će se nakon prvog uvodnoga citata namah promeškoljiti kojekakvi lijepodusi, mrgodeći se da kakav je to fakin “oklop” ako u njegov sklop prodire jedna starleta, pjevačica, razglašena zbog svoje naklonosti “loptojurcima”, a koja, premda je obdarena kao seksi ljepotica, svejedno pretendira i da je spisateljica, pa je u “Globusu” predstavljaju kao hrvatsku književnicu…? Zar je važno, reći će se, što o književnim stvarima misli, piše i (ima priliku da) objavljuje polugola ljepotica s “crvenoga tepiha”? Važno je i utoliko što je njen napis u citiranom tjedniku naslovljen kao “Moj obračun s kulturnim licemjerima”, pa je očito da je pukla jedna ćuška, (premda je krležovski “moj obračun” ipak malo previše).

U nemogućnosti da ovdje prepričam važnije Pavličićeve ideje i da o ponekoj polemiziram, želio sam samo objediniti dva citirana pamfleta, od kojih jedan dolazi iz nepriznatih pseudoknjiževnih budoara, a drugi se spušta s akademskih visina. Jer, pamfleti kao “pogrdni spisi koji u oštrom obliku ismjehuju određenu pojavu… u političkom ili društvenom životu…” (ELZ) ili pak ismjehuju neku osobu i/ili njeno djelo(vanje)…, ti su i takvi pamfleti znali biti neobično važni u mnogim europskim društveno-književnim sredinama, ali nisu ni kod nas baš sasvim rijetke ptice

Zapravo je jedna podcijenjena spisateljica zapletena u besmislenu aferu oko (ne)dodjeljivanja iliti (ne)uručivanja nagrade “Kiklop” (pulskoga Sajma knjiga, još 2008. g.), sad objavila svojevrsni pamflet, koji je u tome žanru, u novijoj povijesti hrvatske tekstualnosti, prvi na temu spolno/rodne diskriminacije! Ali ni po jada da se samo N. Celzijus obrecnula glede “čitanosti” knjiga “u Hrvata” kad je sličnu pomisao mnogo strastvenije i sustavnije razradio, nitko manji, nego naš akademik Pavao Pavličić!

U svojem “Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti” (!!??), objavljenom u “Forumu” (br. 4-6, ljeto 2013.) ovaj ugledni, svestrani pisac (pripovjedač, romanopisac, feljtonist, publicist, filmski scenarist…), k tomu i sveučilišni profesor, kao da je na kraju, (ma vraga, još je mlad, rođen 1946.), nakon nebrojeno objavljenih knjiga, odlučio uništiti, u prah smrviti svoju doživotnu igračku: “Postoje tisuće razloga da se hrvatska književnost dokine, a ni jedan razlog da se i dalje održava na životu. Jer, kao prvo, nju nitko ne čita. Dobro je poznato da je prosječna naklada u nas tisuću primjeraka, a i od tih pišljivih tisuću primjeraka dobar dio ostane neprodan. Prosječan Hrvat, kad jednom izađe iz škole, ne uzme više do kraja života u ruke ni jednu hrvatsku knjigu.”

Pa da ovakve skandalozne pomisli objavljuje mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU-a), to je bilo i jest nepojmljivo, da svi nisu, čini se, na taj opsežan i dobro razrađen tekst odmahnuli rukom, kao da je riječ o skarednoj šali uvaženog akademika ili o pamfletu na koji se ne treba obazirati. Ali, jao pamfletu koji ode ututanj!

Pavličić je (čak isuviše) temeljito razradio tko sve treba surađivati na uništavanju, ukidanju hrvatske književnosti – pa je tako predvidio što sve moraju napraviti pisci, što kritičari, a što mediji, što žiriji, a što nakladnici i znanstvenici, a napokon i sama država…, tako da sve ode u fakin racku – pa opet ništa, sva Hrvatska “nelijepo hrče”, a budne su jedino starlete!

U nemogućnosti da ovdje prepričam važnije Pavličićeve ideje i da o ponekoj polemiziram, želio sam samo objediniti dva citirana pamfleta, od kojih jedan dolazi iz nepriznatih pseudoknjiževnih budoara, a drugi se spušta s akademskih visina. Jer, pamfleti kao “pogrdni spisi koji u oštrom obliku ismjehuju određenu pojavu… u političkom ili društvenom životu…” (ELZ) ili pak ismjehuju neku osobu i/ili njeno djelo(vanje)…, ti su i takvi pamfleti znali biti neobično važni u mnogim europskim društveno-književnim sredinama, ali nisu ni kod nas baš sasvim rijetke ptice.

I zato, ako sam koga zainteresirao, a u svrhu bolje kontekstualizacije Celzijus-Pavličićevih uradaka, pokušat ću sada, ne sasvim poučno, ali navesti po svojem izboru predstavnike ovoga žanra u hrvatskoj tekstualnosti, tako da ga zainteresirani mogu proširivati ili skraćivati.

Prvi je knjižicu “Pamfleti”, (“knjižica” iliti “libelo” zove se pamflet kad preraste dimenzije “letka”), objavio Bruno Popović, i to 1969. godine. (Dobro je pamtim jer sam i sâm u njoj žestoko izriban!). Slijedi Branimir Glumac s “Kritikom hrvatske književne kritike”, 1982. g., (moja je malenkost ponovno bila objektom!); pa nesretna i već skoro zaboravljena Vesna Parun, s knjigom “Pod muškim kišobranom”, 1987. godine. Onda dolazi vehementni egomanijak Vlado Gotovac i “Moj slučaj” iz 1989. g.; potom nesretno izgubljeni Goran Babić i njegov rad “Bespuća Franje Tuđmana” iz 1992. g.; no najbriljantnija i najžešća pamfletistička knjižica je “Uhvaćen za izraz” Predraga Raosa iz 1995. g.; potom “Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma” Marinka Čulića, iz 1999. g., a u 21. st. bilježimo “Sovu” Nenada Ivankovića, 2004. g.; pa najjezičaviju, najbezobrazniju zbirku pamfleta “Ad hominem” Denisa Kuljiša iz 2006. g.; potom “Iz desne perspektive” Nevena Sesardića, 2012. godina; i na kraju, ne kao šećer, nego kao isprdak, knjižicu Slavena Letice “Mala povijest Velike Srbije”, 2013. godine.

Dakle, moglo bi se reći da za pamflet, ne samo kao za književni žanr, nego i kao način mišljenja i izlaganja, (kako je to pokušao objediniti već veliki pamfletist Paul-Louis Courier, 1772.-1825., kod nas, nažalost, neprevođen i nepoznat, ali postoji prijevod u Srbiji!), i mi snage i žestokih jezičina imamo. Ali, bojim se, kako sam se uvjerio u višedestljetnoj praksi, da pamfleti kod nas većinom odlaze u vjetar jer je prešućivanje najodvratnija poluga moći u hrvatskoj javnosti, (čitaj i pamti za buduće podmetanje noge, ali ne odgovaraj!).

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!