autograf.hr

novinarstvo s potpisom

SVJETSKO PRVENSTVO

Autor: / Leave a Comment

on trči

ja ne trčim

 

zarađuje

ne zarađujem

 

ševi

ne ševim

 

drži ruku na srcu

ja to srce nemam

 

u prokleto dugim intervalima jedno te istog dana

on će često spominjati boga i domovinu

 

trebalo bi se poistovjetiti s takvim čovjekom

dozvoliti da njegova igra

bude i moja

njegove manekenke moje

 

osim zajedničkog jezika

on i ja nemamo ništa zajedničko

 

nemam to srce

 

 

TO JE SVE

otplate kredita i zaduživanje

nemanje posla ili uzaludno traženje posla

tjeskoba

nemogućnost promjene

ravnodušnost okoline

očekivanje nečeg zanimljivog

 

često se život svodi na

ustaljenu rutinu dosadnih ponavljanja

 

ponekad bljesne

neka situacija

ili čovjek koji vraća nadu

ponekad se dogodi nešto takvo

ali izgubi se prije nego se pojavio

 

vraćanje u sigurnost maternice

bilo bi rješenje ali

to se neće dogoditi

 

dogodit će se sutrašnji dan

u kojem ćemo prati auto

tugovati zbog poraza reprezentacije

ženiti djecu

ljubiti unuke i

napokon umrijeti

 

nakon toga blijeda njuška

okupljenom mnoštvu

reći će

‘‘bio je dobar tip“

 

 

NADA

ko je rekao da si izgubio

stavio te u poziciju da se braniš

 

to što ništa ne vidiš

ne znači da je tvoj zadatak obrana

 

trebaš slijep mlatiti rukama

nanositi bol

raskrvariti šake

razbiti vilicu

 

kao lokomotiva

vući za sobom

sav taj teret

iznevjerenih očekivanja

propalih ljubavi

djecu plaćenu alimentacijom

 

ko je rekao da si izgubio

stavio te u poziciju da se braniš

 

ti si slijep

al ni drugi ne vide

nema se što vidjeti

 

zadatak je vrlo jednostavan

 

moraš se ceriti

nemogućim prilikama

 

 

SREDOVJEČNI MUŠKARAC

ne vjerujem pretjerano u važnost vlastitih riječi

tek u kratkotrajni samozadovoljni osjećaj da je

to što sam napisao dobro

 

sjednem i pišem

pa mi se učini da imam dara

da dar treba podijeliti

i tako u krug

 

već sutra taj dar

izgledat će kao patetično hvastanje

sredovječnog muškarca

ali danas sam dobar pisac

i imam stila

koji bi mogao nekoga natjerati na razmišljanje

 

uglavnom, danas precjenjujem sebe

plivam preko ledene rijeku

ne zapišavam dasku na wc-u

sasvim sam obećavajući lik

 

kupi me dok još ima vremena

nekom sitnom pažnjom ili povlađivanjem taštini

kupi me dok nisam završio u ludnici ili tako nešto

jer je sasvim izvjesno da se treće ne može dogoditi

TAKO JE LIJEPO

Autor: / Leave a Comment

unose se u lice i pjevaju navijačke pjesme

u primorskom gradu na obali

 

mlada djevojka u badiću

viče ‘‘za dom“

odgovaraju ‘‘spremni“

a guzovi joj ispadaju iz gaća

 

da sam Bukowski razmišljao bih ‘‘jebati“?

ovako razmišljam ‘‘da li bih se mogao zaljubiti “

 

unose se u lice i pjevaju navijačke pjesme

u primorskom gradu na obali

nervozni jer gubi reprezentacija

pokrao nas sudac

crko da bog da

komunističko smeće

za dom spremni

prekrasno dupe

u toplu ljetnu večer

 

čovjek u stvari vjeruje u previše toga

da bi podnio svu ovu stvarnost

 

 

U LICI

u Lici

na motoru

potez Gračac-Jošani

120 na sat

vjetar u kosi

i šum u ušima

 

pomislih, možda je vrijeme

da svima oprostim sve

da svi oproste meni

da se oprostim

oprosti mila

 

eto malo patetike

oduzimanje života u trenutku kada je najljepše

 

želim u stvari reći

da postoje trenuci veći od života

ali da ja ne znam kako bih to dočarao

pa pokušavam s tvrdnjom da je tada najbolje ubiti se

 

naravno da nemam pojma što je najbolje

vozim se

u Lici na motoru

120 na sat

s vjetrom u kosi

i iznenada me spopadne osjećaj

ovo je nešto

 

 

LJUDI IMAJU POTREBU

ljudi imaju potrebu

napisati mi pismo

zatražiti nešto

potužiti se

ili me jednostavno poslati u vražju mater

 

ta čudesna moć televizije

da oni nešto kažu

da ih zapamtiš

udovoljiš njihovim željama

čuješ njihov glas

kako idu godine sve me više fascinira

 

imam moć ući u njihove svjetove

uzimati njihove sudbine u svoje ruke

pomagati im da lakše prođe dan

 

imam tu moć

ali je ne koristim

 

što bih ja sa svim tim sudbinama

sa svim tim kreditima

socijalnim situacijama

prepunim bijesa

 

kako idu godine sve manje me zanima drama

šećem dijete u parku

izbjegavam nadobudne roditelje

i redovito pijem

prethodno pripremljen čaj od mente

navodno blagotvoran za živce

 

 

PROMOCIJA

na promociji knjige

u malom primorskom gradiću

zbog velikog interesa publike

guraju me u veliku sportsku dvoranu

 

uguran u veliku sportsku dvoranu

veliki interes publike izostaje

pa se gledamo u oči

svaki posjetilac i ja

tražeći uzajamno razumijevanje, ili neke odgovore

 

svakog posjetioca optužujem što je ljudi u dvorani malo

svaki posjetioc me optužuje što umjesto o politici

pričam o poeziji

 

međutim, kada se sve zbroji i oduzme

tih sat vremena nekako je ipak prošlo

 

možda čak i dosta sadržajnije

nego dobar dio života

SVE JE U REDU

Autor: / Leave a Comment

to ima neke veze s kemijom

 

ne znam kako bih drukčije objasnio

svoje živce

 

svi su složeni

svi pod kontrolom

u Azijskom restoranu dok naručujem hranu

zvijer koje me inače prati negdje se izgubila

 

u hrvatskom postoji riječ za takav osjećaj

ona se zove spokoj

zvijer se izgubi i to je to

 

naravno da bi ovdje sada za dramatski zaplet

zgodno došao zaključak

kako mi zvijer fali

kako s njom sve dobiva neki smisao

dijalektika života ili tako nešto

 

međutim sve je to teški bulšit

 

ništa mi ne fali

ponajmanje zvijer

 

moglo bi se sada i ovdje mrijeti bez nje

i sve bi bilo u savršenom redu

 

 

NA IZLOŽBI

ti si umjetnik

koji se izražava

na razne načine

 

crtaš ovo i

crtaš ono

imaš potrebu reći kako to izgleda

tamo negdje gdje  ti rasteš

 

ti si umjetnik koji se izražava

ali teško je s tim umjetnicima

jer kolko vidim

na promociji tvoje umjetnosti

muče te stvari

gdje što stoji, kako će proći izložba

kako će reagirati masa

 

ti si umjetnik koji traži da se pojača zvučnik

kako bi svi čuli

tvoje uvodno slovo

namještaš leptir mašnu

dok govoriš

 

teško je s tom umjetnošću

večeras sve nekako izmiče

 

recimo da bi čitav svijet trebao biti ulovljen u tvom pogledu

recimo da je to to

ali toga nema

 

 

LJETNA NOĆ

stvarno ništa više nije potrebno

može se hodati

od Ilice do Frankopanske

ići s noge na nogu u kasni sat

izbjegavati ljude

pozdravljati ljude

ponekom samo kimnuti u znak odobravanja

a ponekom skrenuti pažnju na sebe

 

stvarno ništa više nije potrebno

kada dođe šesti mjesec

i kada je moguće hodati po toplom asfaltu

 

noć i topao asfalt

dosta toga na ovome svijetu

dao bih za takvu situaciju

 

za situaciju u kojoj te ponovno srećem

u toploj noći

ovlaš dodirujem po leđima

precizno detektirajući

onaj dio tvoga tijela

gdje leđa prelaze u dupe

tako karakterističan za tebe

za tvoje mlade godine

koje se nude

 

 

PLAŠIM SE LJUDI

kako idem stariji plašim ljudi

 

sve manje znam o sebi

pa ne ostaje puno vremena da upoznajem druge

 

kako idem stariji plašim se ljudi

ne vjerujem njihovim riječima

i pojma nemam zašto su ovdje

 

stvarno , možda sve ovo izgleda

kao nepostojeća muka sredovječnog muškaraca

ali pokušat ću biti jasniji

 

pre neki dan razgovaram sa ženom

koja za notornog zločinca tvrdi da je heroj

a tip je ubijao djecu

 

to je to

isti stari film

isto trošenje nacionalističke matrice

u kojoj naši mogu sve

 

kako idem stariji plašim se ljudi

bez pretjerane volje da dalje sudjelujem u svemu tome

 

ako znaš postupak

ugradi me u zid

okači na mene lamperiju i slike

okači bilo što

samo da ne gledam govna

SLAVKO LINIĆ

Autor: / Leave a Comment

Ništa Linić nije rekao, ništa. Ništa što bi Milanovića moglo stajati karijere. Ogorčen zbog činjenice da ga se Milanović riješio Linić održava teatralne presice na kojima ne govori ništa. Optužuje premijera za kriminal, ali ne daje dokaze. Optužuje ga za autokraciju, ali zbog toga se ne gube izbori. Optužuje ga da ne zna voditi državu, a dvije i pol godine bio mu je najvjerniji suradnik. Slavko Linić u Vladi Zorana Milanovića bavio se egzaktnim stvarima. Mnogi su ga doživljavali odgovornim političarem. Nakon što je otišao iz Vlade Zorana Milanovića počeo je s ezoterijom. Jedan više Kreši Mišaku za emisiju.

 

 

MRLE

Pričam s Damirom Martinovićem Mrletom. Ima brkove, zavidim mu. Ima ženski šljokičasti topić i dlakavi trbuh . Tu sam rezerviran. I blago lice ima. Pričamo o djeci. Martinović govori kako voli dijete. Kako uživa u ulozi oca dvogodišnje djevojčice. Htio bi još djece. Smatra da je u najboljoj dobi za odgoj i gladi dlakavi trbuh. Dijete ga opušta i misli da se dobro snalazi u toj ulozi. Prepričavam prijatelju kako sam sreo Mrleta. Pita me jel’ Mrle normalan. Nije, lud je k’o puška, odgovaram.

 

 

LJUŠTINA

Pričam s Duškom Ljuštinom. Duško Ljuština ima puno toga za reći. Uglavnom o Milanoviću. O Zoranu Milanoviću može pričati 10 minuta. Za tih deset minuta pijem kavu i klimam glavom. Htio bih reći nešto pametno, ali sve što kažem zvuči kao glupa fraza. Uglavnom šutim. Čudim se sam sebi na ograničenosti. Duško Ljuština je srčan dok govori. Imam dojam da vjeruje u svoje riječi. Ne mogu mu ničim parirati. Možda je moj unutarnji svijet bogatiji od svijeta Duška Ljuštine, ali to nitko ne zna. S tom pretpostavkom ne mogu započeti nikakvu priču, ne mogu izvesti nikakav zaključak. Ljuština dominira u razgovoru, danas je njegov dan. Dan Duška Ljuštine.

 

 

MATURALNA VEČER

Sličan osjećaj kao s Ljuštinom prati me i na maturalnoj večeri. Slavimo 25 godina. Bolje bi bilo reći obilježavamo. Loše volje odlazim na taj događaj, loše se i vraćam. Više-manje svi su dobronamjerni i veseli, više-manje ja glumim da sam sve to. Priča se o mladosti, o prošlim vremenima, o tome što se promijenilo i koliko imamo djece. Mladost je bila lijepa, nekada se živjelo bolje, ja imam jedno dijete, a koliko imaš ti? U jednom trenutku sa susjednog stola gdje se također obilježava godišnjica mature zovu me da se slikam s njima. Rado se dižem i udovoljavam im. Svi su razdragani i veseli, ja sam poznata osoba. Mladi ljudi se slikaju sa mnom. Dok se vraćam za svoj stol, prate me pogledi nekadašnjih razrednih kolega. Nema tu zavisti ni zlobe. Dapače, pomalo su ponosni na mene. Ja sam uspio u životu.

Mr. successful as himself.

LIJEPO JE BITI HRVAT

Autor: / Leave a Comment

Svi smo solidarni, uplaćujemo i pomažemo. Humanizam na djelu. Konačno smo se pokazali kao ljudi. Poplava je u nama potaknula plemenite osjećaje. Najbolji smo kada je najpotrebnije. Spašavamo životinje i ljude. Mi smo plemenita nacija. Za druge nacije nije nas briga. To što godišnje 6 milijuna djece neke druge nacionalnosti umre od gladi nije naš problem. Svakih pet sekundi jedno dijete krive nacionalnosti umre od gladi, pa što? Tko mu je kriv što nije Hrvat? Jesmo li mi možda krivi što je rođeno u Namibiji? Mi brinemo za djecu iz Posavine, a 17 tisuća afričke djece koja dnevno umru od gladi za nas su brojke. Mi nikada nismo brojali do 17 tisuća, koliko je to?? Tko uopće može brojati do 17 tisuća? Tko je tol’ko lud. Zašto nas maltretirate velikim brojevima? Mi imamo tri mrtva i o njima se brinemo. Imamo mrtvu stoku u Posavini i tko bi još razmišljao o afričkoj djeci. Mrtvoj. Ne zanimaju nas tuđa djeca i njihovi ružni veliki trbusi. Mi smo mi, oni su oni. Naša mjera empatije proporcionalna je udaljenosti žrtve. Pokazali smo se kada je najteže. Ovih dana lijepo je biti Hrvat.

 

 

IZBORI

Prošli su još jedni izbori. Desnica jača. Oni koji ne mogu vidjet pedere i drukčije. Koji plješću Šimuniću i Thompsonu. Mrze ćirilicu i Pupovca. Tako je to. Bilo i bit će. Šovinističko klerikalno društvo opterećeno starim podjelama. Ali nije svako zlo za zlo, tješi jedna sitnica koje nije bilo na dosadašnjim izborima. Ostavka. Pojavio se čovjek koji samoinicijativno snosi konzekvence vlastitog lošeg rada. Dragutin Lesar. Nikada nisam simpatizirao njegov politički populizam, ali ostavka nakon loših izbornih rezultata vraća vjeru u politiku. Mali korak za čovječanstvo, za Lesara nešto veći.

 

 

MILANOVIĆ

Zagrebački gradonačelnik Bandić imao je primjedbe na ponašanje premijera Milanovića prilikom obilaska poplavljenih područja. Bandić Milanoviću zamjera nedostatak aktivizma u nastaloj situaciji. Da sam ja kojim slučajem premijer i da su europarlamentarni izbori, ovu situaciju s poplavama iskoristio bih da budem dan i noć u Posavini, u vodi do koljena s ministrima na terenu, tvrdi Bandić. Zanimljiva je stvar kako Bandić sasvim otvoreno izjavljuje kako elementarnu nepogodu treba zlorabiti za vlastitu promociju. Štoviše, čak daje upute kako si dići popularnost na tuđoj muci. Osobno mu nije palo na pamet da bude dan i noć sa stradalima i to samo zato jer se nije kandirao na europarlamentarnim izborima. Da jest, spavao bi u mulju, s preživjelim svinjama i kravama, a sve kao dokaz vlastitog humanizma.

 

 

DOBRICA ĆOSIĆ

Umro je Dobrica Ćosić, otac srpske nacije. Na pogrebu mu je bilo jedva tisuću ljudi. Poplave u Srbiji zasjenile su smrt Dobrice Ćosića. Da nisu, na sprovod bi mu došlo deset puta više ljudi, tvrdi jedan srpski analitičar. Ako se držimo one glupe poslovice da je cijeli život priprema za što bolji i kvalitetniji sprovod, Dobrica Ćosić nije imao sreće. Puno je truda uloženo, a slabo mu se vratilo. Međutim, ne treba biti zlurad. Možda Dobrica nije megaloman u smrti. Čovjek čija je životna filozofija bila velika Srbija i koji je za života patio jer takve Srbije nema, možda je u smrti ipak pronašao mir. Onaj mir koji nam je svima zajamčen u tri metra dubine, metar i po širine.

ZA DOM SPREMNI

Autor: / Leave a Comment

U Lisinskom zastave, ljudi s kravatama, svi na nogama.Cijela dvorana plješće Jou Šimuniću. Zatim Thompsonu. Šimuniću pljesak zbog ustaškog pozdrava, a Thompsonu zbog nečeg sličnog. Zašto su ustaše privlačne ljudima? Sve ono što povijest zna o njima nije za pljesak. Može li borba za Hrvatsku (pa makar i zločinačka) biti dovoljan razlog da se nekom plješće? Očito da. Dobar dio ljudi smatra da je u borbi za državu dozvoljeno sve. Vjerojatno sami ne bi ubijali ženu i djecu, ali prešutno to drugima odobravaju. Ubij, zakolji da drugi ne postoji! Ponekad popijemo kavu s takvim ljudima, djeca nam se međusobno žene, pridržavamo si vrata na hodnicima stambenih zgrada.. Našu djecu oni ponekad poglade po glavi, raspituju se za zdravlje ukućana. Živimo jedan miran, pristojan, građanski život, dobri smo susjedi…sve dok ne odemo u Lisinski.

 

 

RATA MI DAJTE

Viđeniji branitelj daje intervju za Glas Koncila. Tvrdi kako je mirna reintegracija nešto najgore što se moglo dogoditi Vukovaru. ‘‘Trebali smo ratovati. Bilo bi poginulih, ali preživjeli bi bili ponosni i na svome.“ Branitelja nitko ne pita bi li u ratu žrtvovao kćer ili sina. Svojedobno je Žarko Domljan razgovarao s Tuđmanom o tome koliko je žrtava za Hrvatsku prihvatljivo. Složili su se da bi 15 tisuća mrtvih bila gornja granica koju bi Hrvatska mogla podnijeti. Nisu spominjali vlastitu djecu. Nisu imali srca.

 

 

IZBORI

Bliže se izbori. Izborno vrijeme je vrijeme kada osjećam izvjesnu udaljenost od ljudi koji me okružuju, svih njihovih briga, strasti, strahova. U izbornim debatama ne zauzimam stranu. Sve riječi, sadržaje i misli izrečene u takvim situacijama promatram pod kutom pod kojim ih sami akteri nisu takve plasirali i takvim ih ne doživljavaju. To me odmara, dozvoljavam imaginaciji da se razmaše. Ponekad utišam ton na televizoru i gledam pretendente na vlast kako govore, mašu rukama, smiju se. Izgledaju normalno. Kao ljudi željni pažnje. Svijet u kojem bi svi bili nijemi čini se boljim nego ovaj u kojem smo sada.

 

 

GOTOVINA I TUNE

Kada Ante Gotovina daje intervju, od njega se očekuje da se izjasni, odredi, kaže nešto što bi moglo biti predmetom dnevnopolitičke analize. Kako redovito takvo određivanje izostaje, mnogi su nezadovoljni. Od ratnika se očekuje da zadrži borbenu retoriku, da ratuje u miru, proziva, napada, brani se. Svega toga nema kod Gotovine, tvrdi da je ribar i gotovo. Gdje je nestala ona njegova odlučnost, dosljednost u borbi protiv neprijatelja, militaristički fanatizam? Je li moguće da ratnik postane ribar? Kako kraj svih živih neprijatelja u Hrvatskoj Gotovina ratuje jedino s tunama? Svaka tuni čast, grabežljivac i sve to, al’ tuna nije Srbin.

LINIĆ

Autor: / Leave a Comment

Svi su ludi zbog Linića. Svi. Koji me okružuju. U očima bližnjih vidim želju za životom dok komentiraju Linića. Malo su zluradi, malo veseli, malo analitični, malo, malo. Uglavnom ushićen svijet. Zadužen da ispravi ono što je krivo, oboružan željama i nagonima za pravdom, svijet koji se iskreno raduje odlasku Linića jer eto ima temu za svakodnevne brbljarije. Meni smjena Slavka Linića ne znači ništa. Smjene u Vladi nisu ono što bi mom životu dalo smisao. Gotovo me sram što tako mislim. Nesiguran u ocjeni svega što se događa, nezainteresiran za Linića i potrese u SDP-u obaram pogled na odlasku kući. Plašim se da ne sretnem nekog tko će me izmasakrirati ovom temom. Provlačim se kroz iglenu ušicu svijeta koji me čudi.

 

ŽENE

Nakon moderiranja okruglog stola na temu nasilja u obitelji na ulici mi se pridružuje šezdesetogodišnjak koji mi objašnjava kako su žene same krive za nasilje kojem su izložene. Štoviše, najčešće lažu da su zlostavljane, udružuju se u kojekakve pokrete kako bi eto napakostile muškom rodu. Ne proturječim mu, gorljiv je, unosi se u lice, a ja ubrzavam korak kako bih ga se otarasio. ”Vi ste dobar voditelj, g.Stankoviću, hvala vam što ste me saslušali i želim svako dobro vama i obitelji.“ Stišće mi ruku i tapše me po ramenu. ”Hvala i vama!”, odgovaram mu.

 

KNJIGA

U Čakovcu upoznajem čovjeka koji tvrdi da nikada u životu nije kupio knjigu. Zatim je kupio moju knjigu i daje mi je na potpis. U prvi moment to doživljavam kao čast, a zatim u drugi, treći i četvrti moment to također doživljavam kao čast. Osjećaja časti ne mogu se riješiti na povratku kući. Već danima ga u različitim prigodama vučem sa sobom. Okupirala me čast, ja sam čovjek-čast, suočavam se s čašću dok gledam izloge, iznenada me salijeće u različitim situacijama. Neobično je časno biti ja. Biti u središtu svijeta sa svojom dragocjenom ličnošću.

 

KOLAČ

Sinoć sam napravio kolač. Nikada u životu nisam. Jučer mi je iznenada došla potreba, pomiješao sam sastojke, sjekao i pekao i na kraju jeo. 44 godine ne razumijem ljude koji od pripreme hrane rade umjetnost. 44 godine nemam razumijevanja za takve priče sve do jučer. Tada mi se na jedan sat javlja potreba za kuhanjem. Nakon toga još jedan sat gledam televizijske kanale na kojima se kuha. Kada se sve zbroji i oduzme, u životu sam dva sata imao interes za kuhanje, a onda sam se zainteresirao za nešto drugo. Recimo za ženu s bradom koja je pobijedila na Eurosongu.

KRIZA

Autor: / 1 Comment

Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.

 

 

ZADUŽBINA

Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.

 

 

RASTANAK

Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.

 

 

KNJIGE

47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.

MARINA LOVRIĆ MERZEL

Autor: / Leave a Comment

Draga i pristojna. Marina Lovrić Merzel. Stišće ruku i povjerava se kako joj je prijatelj veliki ljubitelj moje poezije i kako joj moram potpisati knjigu.

 

‘‘Naravno ‘‘ odgovaram. Draga i pristojna Merzel poklanja mi plastični auto. ‘‘Za vaše dijete“ kaže. ‘‘Oooo radovat će se moje dijete“ kažem. Onda se pale kamere i sve odlazi k vragu. Eto baš jučer dobivam tužbu od Merzel. ‘‘Uvreda i kleveta“. Nitko više ne spominje poeziju, crni sam HDZ, zlotvor i nekrst, Marina će na sudu dokazati tko iza mene stoji i kakvi me motivi vode.

 

Mogu nešto upitati gđo Merzel? Zašto ne pričamo o poeziji? Zašto moramo o milijunima, krađi i pohlepi? Kako stvari stoje bit ćemo na sudu Marina i ja. Davat ćemo važne izjave o pravdi, sijevat će bijesni pogledi, sutkinja će na kraju presuditi…a onda, ko zna…možda  jednog dana ipak potpišem knjigu. ‘‘S ljubavlju… Aco Stanković“

 

 

SARAJEVO

 

tri dana tapšu ga po ramenu

na promociji knjige u Sarajevu

 

situacija u kojoj neprestano daju komplimente

na licu mu crta grimasu

 

kao da sere ili tako nešto

trebalo bi razbiti tu njušku

 

 

ZLOVOLJA

 

S 13 mi umre otac. Pripremam ručak roditeljima koji trebaju doći s posla

a na vratima se pojavljuje muškarac s riječima ‘‘ocu nije dobro“

 

Godinama poslije sanjam oca kako samnom i majkom sjedi za obiteljskim stolom a zatim se diže, odlazi i ne javlja se više.

 

Osuđujem ga u snovima.

 

Često sanjam isti san. Ozlojadi me. Nekad sanjam i na javi. Nađem se tako u sitauciji da za vrijeme nekog zanimljivog razgovora pomislim što ću ja ovdje dođavola, čemu sva ta priča, razmjena misli, ideja, u krajnjoj liniji otvaranje duše?

 

Prošlo je puno godina kako sam izgubio oca i čovjek bi pomislio rane zacjeljuju, sve teče i neke glupave fraze sličnog tipa, ali ne… Sve što se događalo ili se događa ima jako malo veze s onim što bih ja htio da se dogodi. Okupira me takav osjećaj.

 

 

PRVA KAVA

 

u posljednje vrijeme

malo toga ostaje

 

ne, ti ne umireš

već se jednostavno ne pronalaziš

 

eto, baš jučer

potpisivao si knjige

i oni su govorili hvala

a ti si skromno odmahivao rukom

 

nit je ta ruka bila skromna

nit su ti ljudi trebali tebe

uopće

jedna promašena situacija

 

u posljednje vrijeme

malo toga ostaje

 

ko što rekoh ne radi se o umiranju

ili nekakvoj patetici tog žanra

jednostavno u relativno čestim trenucima

jedno te istog dana

obuzima te osjećaj

da bi najradije sve ovo prespavao

prešutio, zaboravio

 

u nekoj ozbiljnijoj analizi

doći ćeš do zaključka

da ti izvjesno zadovoljstvo

predstavlja samo ispijanje

prve jutarnje kave

 

ali s tim prvim gutljajem kao da

si i popio sebe

 

ostaje prazan dan

RADE ŠERBEDŽIJA

Autor: / Leave a Comment

 

svjetina Radu Šerbedžiju razvlači po kaljuži

uživa u situaciji da pjesnika izjednačuje sa sobom

s njihove strane

svođenje umjetnika na svoju razinu

najviše je što se može postići

 

nije im poso jalov

 

u jednom kratkom trenutku

dok se Šerbedžija brani

dok kao umjetnik ništa ne znači

svi su isti

i napadač i žrtva

i lovac i lovina

 

blato po svima

 

u raspodjeli uloga Rade ipak bolje prolazi

svaka nova uloga

svaka nova pjesma

izmješta ga u iluziju vječnosti

mjesto gdje svjetina ne zalazi

nema pristupa

 

 

ŽIVOJIN PAVLOVIĆ

 

Još malo o Šerbedžiji. Optužili su ga da je sa Žikom Pavlovićem snimao film u okupiranom Vukovaru. Šerbedžija se brani kako zna, a Pavlović se kao mrtav čovjek braniti ne može. Međutim nije zgoreg prisjetiti se njegovih riječi zapisanih još 1987.

 

‘‘Na Balkanu se još čuju halaci jurišnika i smrt se smatra najvećom vrednošću. Život, ljudski život, na Balkanu kao da je prolazna i ružna pojava koje se treba što pre otresti. Radost, radoznalost, raznolikost, obilje – sve to ljude na Balkanu više razdražuje no što veseli i oni, očas zahvaćeni rušilačkim bezumljem,uništavaju sa sladostrašćem sve što je stvorilo ljudsko trajanje, pa i sam život, a i sebe.

 

Otud pod ovim podnebljem ne može začeti nikakva druga tradicija do tradicija razaranja i smrti.

 

Življenje na Balkanu odvija se bez iluzikja. I bez pogleda. Ni u prošlost. Ni u budućnost.

Življenje na Balkanu nije život; ono je slučajnost.“

 

 

—–PJESME—–

 

 

SAMOĆA

 

vozi se sa ženom

 

žena

sređuje kosu

otvara pretinac

gleda se u štitniku za sunce

nervozno pocupkuje nogom

 

zatim uzima mobitel

na kojem ništa ne piše

odlaže ga na stranu

 

cokće kao što cokće Mišo Kovač

 

uzima torbicu

traži nepostojeće stvari

maže ruke s kremom

mijenja stanice na radiju

 

ti nikako ne možeš biti sama sa sobom

pita je

ne mogu odgovara

 

 

NAOPAKA

 

o njoj je mogao puno toga reći

 

zla i naopaka

dodijava mu, isljeđuje svaki njegov korak

u stanju je satima braniti neku svoju teoriju

samo kako bi potvrdila nadmoć

 

ne dozvoljava ničije mišljenje

ustrajava u besmislica i silno je okupirana

stvarima, njihovim položajem  u dnevnoj sobi

i uopće stvarima

 

nema joj se snage oduprijeti

u mladosti je pokušavao

danas odustao

nema svađa u staračkom domu

 

zla žena polaže pravo na njegov život

još od dana

kada mu je kao djetetu

cijepala loše napisane zadaće

lomila češalj

raščešljavajući njegovu gustu crnu kosu

 

mrzi

i češalj i nju

nju puno više

 

ona njega voli

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt