novinarstvo s potpisom
Tatjana Gromača
Istina je, ima dana kada propadamo u crnu rupu, kada se sve čini promašenim, kada strahujemo pred računom kojega će život iznijeti pred nas.
Svatko od nas sam se nalazi na tom mjestu, mjestu na kojemu se moli za milost, i na kojemu nema ničega drugoga do li nas samih, i molitve koju nijemo upiremo u kozmos. Ima li nekoga da nas čuje, i da bude blagostiv prema nama? [Read more…]
Tatjana Gromača
Kako da se živi, i bude radostan, istovremeno s krvavim događanjima nekog velikog, razarajućeg rata, s patnjama i stradanjima nevinih ljudi, civila?
Uostalom, i vojnici su, gledano iz mog ugla, na jedan način nevini, barem oni koji ne čine zvjerstva nad ljudima, koji su dio jednog stroja koji ih je uvukao u sebe gotovo silom prirode. Što ta, često samo golobrada čeljad, zna o čovjeku i o ljudskom životu? Kakva su njihova poimanja sukoba u kome sudjeluju? [Read more…]
Tatjana Gromača
Za nadolazeće božićne i novogodišnje blagdane predlažem da se organizira jedan umjetnički, rock and roll & ekološki happening, zajedno s izvođačima duhovne glazbe, takozvane američke gospel glazbe, tijekom kojega bi građanstvo na manje ili više prijazne i dopadljive načine utjecalo na to da se pripadnici visokih državnih tijela, naši politički i crkveni dužnosnici, prebace na kojih tjedan-dva, taman uoči najvećih kršćanskih blagdana, malo u prirodu, do sela Banije i Korduna. [Read more…]
Tatjana Gromača
Ima jedan čovjek, u dijelu grada u kojemu stanujem, kojega, kao i većinu stanovnika koje srećem na ulici, ne poznajem, ali s kojim se uvijek lijepo, prijazno pozdravim kada se sretnemo.
Ne, nije to nikakvo staleško niti dodvorničko pozdravljanje nekih naočitih, ili k nekoj uglednoj društvenoj razini stremećih lica, to je, prije, ono Tinovo, prepoznavanje ”pobratimstva lica u Svemiru”, prijazno osmjehivanje i ”blagodarenje” ovoga zajedničkog ljudskog dana kojega proživljavamo, sudjelovanja u njemu. [Read more…]
Tatjana Gromača
Slušam tako slučajno, u prolazu, jedno mlado medicinsko lice, koje priča svoju skoru priču iz neke naše domaće bolnice, u kojoj je osoblje zahvaljujući vlastitoj akciji, snagama i poduzetnosti uspjelo pobijediti loš, nezainteresiran za sudbine pacijenata, svojih ljudi, građana, sustav. [Read more…]
Tatjana Gromača
Dio čovječanstva kao da se vraća u neko svoje predcivilizacijsko doba. Tu kao da se ljudska rasa raspolućuje na pola.
Jedna, ona veća polovina bit će ta koja je bačena u to predstanje, osuđena na borbu za goli opstanak, na borbu protiv gladi, protiv žeđi, protiv bolesti, za što neće biti dovoljno potpore (potpora od država, međunarodnih humanitarnih organizacija…), niti dohvatljivih resursa, što će veliki dio čovječanstva osuditi na izumiranje. [Read more…]
Tatjana Gromača
Došla su vremena u kojima život sve više sliči na borbu sa sedmoglavom aždajom. I oni koji se s njom ne bore, i koji nemaju potrebe da to čine, jer im je egzistencija osigurana, čak i njih dodiruje kužni zapah ovog našeg doba, koje je puno prijetnji. [Read more…]
Tatjana Gromača
Kuda čovjeka nosi njegovo vrijeme? On to ne zna, a možda i ne želi da zna.
On želi uživati u ljetu, u ispijanju piva (koje je poskupjelo), u ispijanju kave (koja je također poskupjela), u oblizivanju sladoleda (koji je skup), on želi naprosto, poput izmučene životinje (izmučene strahom od COVID pandemije, izmučene usamljenosti, potresima, poplavama, požarima, otapanjem leda na Antarktici, širenjem ozonskih rupa, povećanjem stakleničkih plinova, ratovima, pogibeljima i prijetnjama koje naviru sa svih strana), [Read more…]
Tatjana Gromača
Nad svijetom se nadvila tamna sjenka nuklearnog rata. Sada to visi kao prijetnja, a mi trebamo živjeti, praveći se da toga nismo svjesni.
S druge strane, riječi velikih mislilaca našeg vremena sve su više nalik riječima i mislima običnih ljudi. To samo potvrđuje ogromnu veličinu ljudske nesreće i jada, ljudske nemoći, čiji smo svi dio. [Read more…]
Tatjana Gromača
Čovječanstvo je u krizi, umjetnost je u krizi, kriza je preslaba riječ, možda je bolja riječ jeza – jeza koja otkriva pozadinu stvari, jeza kakvu otkriju jezične greške koje nisu slučajne, kako je govorio slavni psihoanalitičar iz Beča.
To znači da istina ispliva na površinu, poput fekalije, i onako smrdljiva i plutajuća, otkrije isprva smiješnu, a u stvari tragičnu uzročno-posljedičnu vezu među stvarima, gdje su one povezane u smislu jednog velikog pozadinskog režiranja, nešto kao ”teatar sjena”. [Read more…]
