autograf.hr

novinarstvo s potpisom

O Markušiću, kvislingu

Autor: / Leave a Comment

Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.

 

Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.

 

To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.

U drugim prilikama tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo. No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti

 

E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.

 

U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.

 

No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.

 

Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.

 

Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!

 

Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)

Već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)

 

Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.

 

Tko je, dakle, Markušić?

 

Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.

 

Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”

 

Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)

 

Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”

Živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. Zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“

 

Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.

 

U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“

 

Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.

 

Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.

 

Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.

Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali, dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento na propuštene, a drukčije, bolje mogućnosti

 

Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.

 

Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.

 

Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:

 

“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.

 

Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”

 

Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!

Njih je život razočarao

Autor: / Leave a Comment

Bosna se na trenutak ponovo vratila u fokus javnosti, u kojemu je nije bilo još od rata. Svi se utrkuju da protumače, objasne, definiraju – što se to zapravo događa, kakvoga je karaktera, etničkoga ili socijalnog, autohtonog ili politički insceniranog, ova pobuna što se širi od velikih središta do najmanjih gradića, te kakve će rezultate i posljedice proizvesti. Od komentara i analiza koje su mi do ovoga časa bile dostupne, i koje smjeraju na to da kažu “punu” i “pravu” istinu, većina boluje od jedne boljke – od manjka suzdržanosti i metodičke skromnosti. A u promišljanju o ovomu što se, još uvijek nascentno i neprevrelo, zbiva na ulicama bosanskih gradova ona je najpotrebnija.

 

Pomišljam da bi jedan zaobilazni put u opisivanju i tumačenju mogao možda na sve to baciti  više svjetla nego svi izravni pokušaji, a on se sastoji u maloj vježbi koja će pokazati kako se međusobno suprotstavljaju, ukrštaju, dopunjuju, pa u zajedničkom besmislu potiru tri mainstream tumačenja iz triju virtualnih nacionalnih središta – srpskoga,  hrvatskog i bošnjačkog. Prikazat ću ih u sublimiranom vidu; ekstenzivno navođenje, uz opširne citate, bilo bi mnogo živopisnije i zabavnije, ali bi odnijelo previše prostora.

 

Srpsko tumačenje je jednostavno do rudimentarnosti: protesti nisu ni socijalni ni građanski, sve je to inscenirano od bošnjačke politike iz Sarajeva sa ciljem da se razgradi dejtonska struktura Bosne i Hercegovine, sruši Republika Srpska i napravi unitarna BiH. Kao i obično, najglasniji izvikivač ove teze je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Glavni “dokaz”: protesti se događaju samo tamo gdje žive i vladaju Bošnjaci. Srpski narod (a i hrvatski, dodaje Dodik, koji se često postavlja kao branitelj hrvatskih interesa, bez zamjerki i bez ikakve nelagode kod velikih Hrvata u Hercegovini) nije ni historijski ni politički naivan da bi nasjeo na ovaj plan.

Frapantno je, međutim, kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja

 

Hrvatsko stajalište (odavno grubo reducirano i politički poistovjećeno s “hrvatskom” Hercegovinom, a praktično s onim što zastupaju Dragan Čović i HDZ) nije bitno drukčije. Protesti su izrežirani da bi se srušile institucije Federacije BiH i kantona, te uvela nova, unitarna konstrukcija Federacije u kojoj bi Hrvati bili posve majorizirani i obespravljeni od Bošnjaka. Plan je sadržavao i namjeru da se protesti prenesu na “hrvatska” područja, ali narod na to nije nasjeo. Najjezgrovitije je ovu zajedničku srpsko-hrvatsku konstrukciju izrazio vjerni urednik vjernoga Čovićeva podizdanja Večernjeg lista: “Cilj je ‘bosansko proljeće’ prenijeti na hrvatska i srpska područja, a nakon sukoba uspostaviti bošnjačku državu”.

 

U osnovi bošnjačkoga tumačenja, kakvo uz zanemarljive razlike zastupaju B. Izetbegović (SDA) i Lagumdžija (SDP), jest teza da su protesti izrežirani i organizirani iz različitih domaćih i vanjskih centara, koji ni o čemu drugome ne misle nego o dezintegraciji Bosne i Hercegovine i o getoiziranju Bošnjaka ili čak o njihovom uništenju kao naroda, a da se u tome mogu i moraju prepoznati i prsti “velikosrpskih i velikohrvatskih projekata”.

 

Izetbegović: “Cilj je uništiti vlast tako da nje nema nikako na teritorijima koje je branila Armija RBiH i gdje žive Bošnjaci”. Lagumdžija ne zaostaje, pa tvrdi kako u svemu tome ima udjela i Evropska unija, čija “desnica” radi na stvaranju mišljenja kako je stanje najgore “tamo gdje su Bošnjaci”, a cilj je podjela Bosne i stvaranje trećeg entiteta.

 

Ovdje je važno dodati da bošnjačka scena nije kompaktna, pojavio se otvoreni politički rat između dvojca Izetbegović-Lagumdžija i Fahrudina Radončića (SBB), ministra državne sigurnosti. On uporno tvrdi da su protesti “pobuna naroda protiv državne mafije i sistemske korupcije” koja je državu i građane opljačkala i bacila na koljena, a protivnici mu imputiraju da je bio organizator onoga dijela protesta koji su prvoga dana u Sarajevu imali vandalski oblik paljenja administrativnih zgrada i uništavanja javne imovine. Po njima Radončić to radi iz želje za vlašću, a još više po nalozima nekih tajnovitih domaćih i svjetskih sila koje su protiv Bosne i Bošnjaka.

 

Frapantno je kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima, i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja: ogromno socijalno nezadovoljstvo i elementarni gnjev, koji svoje uzroke i adrese pronalazi u nesposobnim strukturama vlasti i u bahatim, socijalno neosjetljivim i korumpiranim političarima.

Komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji nije ušao ni u jedan od proglasa, ponavljaju kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer). Bošnjački pandani, pak, kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.)

 

Potrebno je napomenuti da sve tri nacionalpolitičke interpretacije demonstracija imaju masovnu i masivnu podršku od medija i tzv. nezavisnih analitičara i komentatora. Ovi u oštrini formulacija, u pravilu zasnovanih na neistinama i/ili paranoičnim projekcijama, čak idu ispred političara.

 

Tako će komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji se u demonstracijama čuo sasvim marginalno, ekscesivno, i nije ušao ni u jedan od ozbiljnih proglasa, gromoglasno ponavljati kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer, ali i mnogi drugi, pojedinci i mediji). Bošnjački pandani, pak, paroksistički kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.).

 

Uz takvu orkestraciju nije nimalo čudno da tzv. obični ljudi, narod, prihvaćaju te programirane laži i fantazije kao tvrdu istinu. To je ono žalosno stanje koje Mirko Kovač opisuje efektnom figurom: kada “pjesnik i kaplar misle isto”.

 

Šefovi izvršnih vlasti u tuzlanskom, bihaćkom, sarajevskom i zeničkom kantonu podnijeli su ostavke, dok političari s viših razina i ne pomišljaju na povlačenje, sva im je pažnja usmjerena na izbore koji dolaze u listopadu i na to kako će zadržati pozicije u vlasti i pri vlasti. To je motiv koji ih ujedinjuje i zbog kojega su spremni proizvesti i najfantastičnija tumačenja protesta da bi ih kompromitirali, čak kriminalizirali.

 

Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici  mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države, mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba.

 

Činjenica da su protesti izbili samo u Federaciji BiH, i to u onim gradovima u kojima su dominantni Bošnjaci, a da ih nema u “hrvatskim” krajevima i u Republici Srpskoj, često se koristi kao argument da pobuna nema socijalni nego nacionalni, bošnjački karakter. To ne rade samo političari iz svojih manipulacijskih razloga, niti samo spomenuti nacional-novinari i analitičari, to se može čuti i od dobronamjernih i politički nezainteresiranih, ali površnih i slabo upućenih komentatora.

Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici  mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba

 

Geografija protesta na prvi pogled daje takvu mogućnost. (Iako, valja radi potpune istinitosti podsjetiti da se demonstriralo i demonstrira i u “hrvatskim” kantonima, primjerice u Orašju i Livnu, a i u “srpskom” Prijedoru, ali to rade prijedorski Bošnjaci, što je jedna sasvim posebna, na osobit način bolna priča.) O geografiji pobune prof. Enver Kazaz ima opservaciju, s kojom nema razloga ne složiti se, kada govori o “unutaretničkim, bošnjačkim socijalnim protestima” i o tome da je “u ovoj zemlji klasna solidarnost etnički definirana”, što, pak, upozorava na zastrašujući stupanj opće socijalne urušenosti.

 

Težina i istinitost ove opservacije počiva na civilizacijski regresivnom razvoju, započetom u ratu, a koji se nastavlja i danas, unutar kojega je u Bosni i Hercegovini došlo do političkoga poistovjećenja dijelova teritorija s narodom koji je tu u većini, što je rezultat ratnih politika i etničkoga čišćenja.

 

Tako, barem kada dobronamjerni autori konstatiraju da su protesti bošnjački jer se događaju u onim gradovima u Federaciji gdje su Bošnjaci većina, morali bi biti svjesni da time čine politički nevidljivom, irelevantnom i  beznačajnom, činjenicu da na protestima u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, itd. aktivno i ravnopravno sudjeluju tamošnji građani raznih nacionalnih identiteta, pa, naravno, i Hrvati i Srbi. I vice versa, pred tom činjenicom je isto tako pogrešno patetično kliktati, a i to rade mnogi, kao pred vrhunskim dokazom idealne multietničnosti ove pobune građana. Takva je to prokleta bosanska “dijalektika”, i tu nema pomoći: svako pojednostavljivanje put je u promašaj.

 

Ima, međutim, ova stvar još jednu važnu dimenziju. Osim nacionalnosti, u geografiji protesta valja vidjeti da se radi o urbanim sredinama, socijalno stratificiranim, s manjom ili većom industrijskom i radničkom tradicijom, s razvijenom infrastrukturom, te da je sve to destruirano, što u ratu, što u poslijeratnoj kriminalnoj tranziciji i privatizaciji.

 

To je mnogo plodnije tlo za pojavu autohtonoga socijalnog revolta nego drugdje. U Republici Srpskoj, barem u njezinom zapadnom i sjevernom dijelu, ima nekoliko sličnih sredina, ali su tamo svi eventualni socijalni porivi još zagušeni debelim i teškim slojem entitetskog nacionalizma-patriotizma. Doduše, opozicijski političar Mladen Ivanić upozorava da bi tome uskoro mogao doći kraj i da bi se mogli pojaviti slični socijalni nemiri kao u Federaciji BiH.

Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali

 

Na “hrvatskim” prostorima nema ni minimuma opisanih uvjeta za bilo kakav revolt, za što, uostalom, uslijed malobrojnosti stanovništva i njegove slabe socijalne raslojenosti nema ni neophodne kritične mase. Mostar (zapadni), Ljubuški, Livno – tu počinje i završava lista sredina s kakvom-takvom tradicijom modernoga urbaniteta.

 

Umjesto što se veliki Srbi i veliki Hrvati diče i hvastaju time što, eto, nisu nasjeli i dopustili da im se preliju demonstracije i zahtjevi za sklanjanjem korumpiranih vlasti i za poboljšanjem životnih prilika, imali bi mnogo više razloga da se zamisle: kakvo značenje ima i što o njima govori ta socijalna letargija i cinizam s kojim se odnose spram događaja u “bošnjačkim” dijelovima Federacije.

 

Možda bi stid zbog socijalne zakržljalosti bio adekvatnije osjećanje? Nije nemoguće da će već sutra doći vrijeme kada će se svi zajedno kajati što se nisu solidarizirali, i stvorili uvjete za pokretanje velikoga pospremanja u Bosni i Hercegovini, na osnovama jednoga posve novoga društvenog konsenzusa.

 

Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina i šefova intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali.

 

Prognoze? Osim ostavki vlada u četiri kantona za sada je malo realnih izgleda da bi se ovaj val nezadovoljstva mogao realizirati u obliku ozbiljnih i krupnih promjena. Nešto važno se događa u Tuzli, gdje je u toku “strukturni dijalog” između parlamenta kantona i organiziranih predstavnika demonstranata na temelju racionalno postavljenih zahtjeva. Između ostaloga, postignut je dogovor o ukidanju one sramne prakse da funkcioneri kojima isteče mandat još godinu dana primaju plaću i imaju druge beneficije. Sličan proces odvija se u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Plenum građana i građanki u Sarajevu formulirao je prošloga petka navečer svoje zahtjeve skupštini kantona; za dalji razvoj stvari bit će vrlo važno kako će kantonalni parlament reagirati na njih.

 

Nejasno je što će biti sa zahtjevom demonstranata, koji su kao zajednički usvojili plenumi građana iz svih kantona, da ostavku podnese i vlada Federacije BiH. Do sada su Nermin Nikšić, predsjednik vlade Federacije i njegov partijski šef Lagumdžija to kategorično odbacivali.

Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti pretvarajući sve demokratske uzuse u nakaznu karikaturu

 

Rekoh na početku da je potrebna skromnost u zaključivanju, pogotovo u prognoziranju. Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti pretvarajući sve demokratske uzuse i procedure u nakaznu karikaturu.

 

Kada su na početku 20. vijeka u Bosni nastali zameci industrijskoga radništva, pojavio se i prvi štrajk: radnice u sarajevskoj tvornici ćilima zatražile povećanje mizernih plaća. O tomu piše Ivo Andrić u priči Štrajk u tkaonici ćilima, a vrsni poznavalac Andrićeva djela njemački profesor Robert Hodel piše o toj priči, zaključujući po njoj, i po drugim djelima, kako je pisac Andrić – socijalni skeptik. Između ostaloga “dokaznog materijala” Hodel navodi scenu u kojoj pohapšene radnice u policijskom zatvoru prkose nadmenome austrijskom direktoru policije tako što mirno sjede i povazdan – pjevaju! A što bi pjevale, nego ono jedino što znaju, sevdalinku:

 

Propjevala bulbul tica – misli zora je.

Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!

Ja sam luda, ja sam mlada, pa ne umijem.

Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?

 

Na sarajevskim protestima promatrao sam jednoga dana grupu postarijih ljudi, u neuglednoj odjeći, slabo njegovanih, po svoj prilici bivših radnika nekog od industrijskih giganata propalih u kriminalnoj privatizaciji. Mirno stoje pred jakom žičanom ogradom koja ih dijeli od policajaca što čuvaju zgradu federalne vlade i u njoj Lagumdžijinoga premijera Nikšića s njegovim ministrićima, razvili su neke transparente, i pjevaju – što? Pjevaju poznatu Merlinovu neosevdalinku:

 

Bosnom behar probeharao,

Mene život razočarao.

Svuda behar na nju miriše,

A ja uzdišem.

 

Osim razoružavajuće nježnosti ima u tom prizoru nekoga, ako se tako smije reći, vedrog beznađa – ovim ljudima kao da je više stalo do toga da onima tamo, iza debelih zavjesa i stakala, pokažu da ne pripadaju istome soju, nego da postignu neka silna i konačna prava. Doista, je li u ovome, ovakvom našemu svijetu mudro biti išta drugo do – socijalni skeptik?

 

Post scriptum. Gornji tekst bio je već završen, kad se pojavila vijest o zločinu u zapadnom Mostaru: nasred ulice, pred gimnazijom “Fra Grgo Martić” u kojoj radi, napadnut je profesor Josip Milić. Najprije je zatekao svoj automobil s probušenim gumama, pozvao je policajce koji je su napravili zapisnik i otišli, zatim je nazvao vulkanizera, pa dok ga je čekao, iz svoje čeke iskočila su dvojica toljagaša i brutalno ga pretukli nogama i bejzbol palicama, desna ruka mu je slomljena, te je završio na operacijskom stolu. Milić je predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH, bio je angažiran u mostarskim demonstracijama zbog čega ga je policija hapsila, a za koje, vidjeli smo, Dragan Čović i njegovi “analitičari” tvrde da su uvezeni iz istočnoga Mostara i da su organizirani od bošnjačkih stranaka kao pokušaj “državnog udara”.

 

Uz materijalne štete nastale paljevinom i pljačkom nekih javnih zgrada u mostarskim demonstracijama, kako svi s olakšanjem ističu, nije bilo ljudskih žrtava i, što je osobito važno, nije bilo žrtava koje bi bile rezultat međunacionalnoga sukoba. Ni atentat na Josipa Milića nije stvar međunacionalnog sukoba; on je očito žrtva jednonacionalnog napada izvedenoga po osmišljenom i jasno naručenom scenariju, tipičnom za batinaške totalitarne režime.

 

Žrtva, i upozorenje: danas Milić, sutra svatko tko narušava jednoumnu nacionalnu idilu pod kontrolom Partije i Vođe.

Lagumdžija i eurofobija

Autor: / Leave a Comment

Donji tekst je već bio napisan, kada su u bosanskohercegovačkim gradovima izbile demonstracije koje su sve zaprepastile žestinom i širinom. Njihova temeljna motivacija je svakomu jasna: strašno socijalno stanje u kojemu ljudi žive i opća besperspektivnost, koja naročito bolno pogađa nezaposlene, penzionere, mladu generaciju. S druge strane, mnogo je zagonetaka i pitanja u vezi s organizacijom protesta, s eventualnim političkim inicijatorima iz sjene, kao i u vezi s činjenicom da su neredi ograničeni na gradove u Federaciji BiH, i to najviše na one u kojima je očigledna većina bošnjačkoga naroda.

 

Od svih političara koji su do ovoga trenutka izašli pred javnost najizrazitiji demagoško-politikantski pokušaj kapitaliziranja ovih događaja demonstrirao je Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH. A Željko Komšić i Bakir Izetbegović svojim su ridikuloznim izjavama pokazali apsolutno pomanjkanje bilo kakve autorefleksije. Oni, naime, baš kao da su kakvi volonteri nevladinoga sektora, a ne članovi najvišega državnog tijela, Predsjedništva BiH, koji godinama planduju u samome vrhu političkoga života, izjavljuju kako su za sve ovo “krivi političari”, koji su “neosjetljivi za socijalno stanje građana”…

 

*

 

Da je politički život u Bosni i Hercegovini u stanju kliničke smrti, to odavno znaju i vrapci pod strehom, a sada je došlo do ušiju i evropskim funkcionerima u Bruxellesu i u Strasbourgu, odakle u Sarajevo učestalo stižu izrazi “zabrinutosti”. U podtekstu čuje se i nešto kao prijetnja: ako političari ne nađu rješenje u famoznom slučaju Sejdić-Finci i ne ugrade ga u izborni zakon, međunarodna zajednica neće priznati legitimitet izborima koji dolaze u listopadu ove godine ako i budu održani

 

Da je politički život u Bosni i Hercegovini u stanju kliničke smrti, to odavno znaju i vrapci pod strehom, a sada je došlo do ušiju i evropskim funkcionerima u Bruxellesu i u Strasbourgu, odakle u Sarajevo učestalo stižu izrazi “zabrinutosti”. U podtekstu čuje se i nešto kao prijetnja: ako bosanskohercegovački političari ne nađu rješenje u famoznom slučaju Sejdić-Finci i ne ugrade ga u izborni zakon, međunarodna zajednica neće priznati legitimitet izborima koji dolaze u listopadu ove godine ako i budu održani.

 

A Peter Sorensen, uglađeni mladi gospodin koji rezidira u Sarajevu s titulom specijalnoga predstavnika EU u BiH, izjavljuje da “postoji mehanizam kojim Evropska komisija može primorati političare u BiH da postignu dogovor o pitanju Sejdić-Finci, a to je dovođenje političara do zaključka da li BiH želi ili ne želi da dalje napreduje na putu evropskih integracija”.

 

Jake li prijetnje i još jačega li “mehanizma”!

 

Stranački lideri koji u svojim rukama drže konce (ne)dogovaranja mogu se na sve ovo samo cinično i zadovoljno naceriti. Njima svima, naime, itekako odgovara da se u Bosni i Hercegovini ništa ne mijenja, a najmanje od svega im treba “put u Evropu”. Razlozi su brojni i različiti – jedni u Dodika, drugi u Čovića, treći u Lagumdžije, da pobrojim samo tu trojicu koji trenutno imaju najveći utjecaj u “procesu dogovaranja”.

 

Dodik zna da se bilo kakvom evropeizacijom Bosne i Hercegovine njegova naci-vizija Republike Srpske suši i vene, postaje prazan pojam. Čoviću je jasno da je zakonskim sređivanjem slučaja Sejdić-Finci prema presudi Evropskoga suda njemu lično i njegovoj stranci biva izbijena iz ruku izuzetna pozicija onoga od čije volje trenutno sve zavisi, iako je objektivno minoran. Lagumdžija, koji je urnebesnim manipulacijama u Federaciji BiH (čak i kršenjem Ustava) te skrivenim dealom s Dodikom, uspio sa samo 17-postotnim izbornim rezultatom ovladati Federacijom i velikim dijelom njezinih glavnih resursa, zna da bi pozitivne promjene sve to razgolitile i onemogućile ubuduće.

 

No, postoji i razlog koji im je svima zajednički i vrlo osoban: strah od scenarija sanader, koji je najbolje spriječiti ostankom na vlasti ili pri vlasti, a to, pak, možeš jedino ako evropski put za Bosnu i Hercegovinu držiš zatvorenim i neprohodnim što god je duže moguće.

Nakon što su se iz Evropskoga parlamenta napokon čule uravnotežene ocjene o separatističkim i centralističkim političkim tendencijama kao jednakoj opasnosti za BiH, Lagumdžija je dao oduška bijesu. Optuživši “Evropljane” da time rade na “podjeli Bosne”, udario je u najjače patriotske talambase: “Ako je dilema BiH ili perspektive u EU, hvala lijepo! Mi nismo zainteresirani za takvu perspektivu u EU i NATO!” 

 

Milorad Dodik ni dosada nije se ustezao od antievropske i antinatoovske retorike, već kako mu je kada bila potrebna u populističke svrhe. U posljednje vrijeme u tome, međutim, prednjači Zlatko Lagumdžija. Nakon što su se iz Evropskoga parlamenta napokon čule uravnotežene ocjene o separatističkim i centralističkim političkim tendencijama kao jednakoj opasnosti za Bosnu i Hercegovinu, Lagumdžija je dao oduška svome bijesu.

 

Optuživši “Evropljane” da time rade na “podjeli Bosne”, udario je u najjače patriotske talambase: “Ako je dilema BiH ili perspektive u EU, hvala lijepo! Mi nismo zainteresirani za takvu perspektivu u EU i NATO!” A za eventualno nepriznavanje izbora Evropljanima poručuje: “Ako ćemo imati člana Predsjedništva kojeg ne priznaju EU, Vijeće Evrope, najvažnije je da to budu izbori koje će priznati narod BiH”.

 

Ovo je potpuna novost u Lagumdžijinoj retorici, kojemu su uvijek do sada usta bila puna zaklinjanja u bezrezervnu predanost, njegovu ličnu i njegove stranke, integraciji u EU i NATO kao jedinoj šansi za Bosnu i Hercegovinu. Što se to dogodilo sa samoproglašenim prvakom socijaldemokracije i “građanske orijentacije” u političkom životu Bosne i Hercegovine – mogao bi se netko upitati.

 

Tko god prati Lagumdžijinu praksu kako na unutarpartijskom tako i na “vanjskom” planu, zna da tu odavno nema ničega novog i neočekivanog. Još od neslavno okončane avanture s tzv. Alijansom za promjene prije dvanaest godina moglo se jasno vidjeti da je to političar s ogromnim, upravo nezajažljivim apetitom za ličnu vlast i moć i s još većim manjkom političke vizije i osjećaja za potrebe države i njezinoga stanovništva.

 

Da je za ostvarenje onoga prvog spreman na najprljavije manipulacije i smicalice, najbolje je pokazivao brutalnim i sistematskim uklanjanjem svih ljudi od integriteta i političkoga nerva u SDP-u, poslije čega je, okružen mediokritetima koji mu se klanjaju, ostao sam na čelu stranke. Otkazao mu je čak i sasvim prosječni Željko Komšić, a, evo, u najnovije vrijeme i jedini preostali esdepeovac iz Banje Luke Slobodan Popović.

Napokon je spala i antinacionalistička kruna s glave. Sada je već i posljednjim naivčinama jasno da je Lagumdžija samo jedan od varijeteta etnonacionalne politike u BiH, u nacionalističkom stavu trenutno daleko izrazitiji od čelnika “čistih” bošnjačkih nacionalnih stranaka S. Tihića i B. Izetbegovića (SDA) i F. Radončića (SBB), te da je njegova priča o socijaldemokraciji, o ljevici i o “građanskoj državi”, “državi za čovjeka” samo jeftina opsjena

 

A svojim makinacijama pri sastavljanju vlade Federacije nakon izbora 2010. (u čemu je, doduše, imao sekundante i iz međunarodne zajednice i OHR-a) išao je tako daleko da je otvoreno prekršio ustav Federacije, te je otvorio vrata kaosu i potpunoj blokadi kojoj se ne nazire rješenje ni kraj.

 

Za dugotrajno održavanje u vrhu političkoga života Lagumdžija i njegov SDP imali su zahvaliti iluzijama koje su uspješno “prodavali” godinama. Najkrupnija od njih je deklamativno protivljenje nacionalizmu i odanost antifašizmu i „tekovinama NOB-a“, uz populistički proračunato njegovanu titolatriju, s obzirom na povelik broj građana BiH koji, iz perspektive socijalne deklasiranosti, čeznutljivo i nekritički prizivaju Tita i njegovo doba.

 

Tako se održavao privid da su ova partija i njezin čelnik važan alternativni faktor uz koji se trebaju vezati mogućnosti promjena i izlaska iz začaranog kruga stagnacije i političko-socijalne depresije. Toj iluziji podlijegali su i međunarodni faktori, čiju je podršku Lagumdžija dugo uživao i od nje vukao mnoge osobne benefite.

 

Sada je očito da su se svi ti kapitali istrošili. A dolaze izbori, i s njima dvostruka noćna mora: ne samo sve izvjesnija kazna glasača i gubitak vlasti, nego i ispostavljanje grdnih računa za sav kaos i nazadak što ga je Lagumdžija svojim postupcima proizveo od izbora 2010. godine.

 

Napokon je spala i antinacionalistička kruna s glave. Sada je već i posljednjim naivčinama jasno da je Lagumdžija samo jedan od varijeteta etnonacionalne politike u BiH, trenutno daleko eksplicitniji u nacionalističkom stavu od čelnika “čistih” bošnjačkih nacionalnih stranaka S. Tihića i B. Izetbegovića (SDA) i F. Radončića (SBB), te da je njegova priča o socijaldemokraciji, o ljevici i o “građanskoj državi”, “državi za čovjeka” samo jeftina opsjena.

 

Što mu je na kraju još jedino preostalo u zalihama za manipulaciju u pripremi za izbore? Najtrivijalnije sredstvo svakog nacional-patriotizma, balkanskoga pogotovo – eurofobija. Eto tačke u kojoj Lagumdžija i Dodik, dva samoproglašena lažna socijaldemokrata, napokon ruku pod ruku pocupkuju po istim notama, u istome kolu.

Prvi ezan s Ferhadije

Autor: / Leave a Comment

Među najranijim slikama što su mi određivale osjećaj za likovnost i sakraliziranost prostora,  a da to zadugo nisam ni morao znati, stoje dvije džamije: Kizlaragina u Mrkonjić-Gradu i Ferhadpašina u Banjoj Luci. I jednu i drugu 1993. srušili su ritualno, do temelja, Karadžićevi talibani; i jedna i druga stajale su u gradovima u kojima nije bilo rata, u kojima je sve bilo pod njihovom vlašću, pa nisu mogle biti nikakvi “legitimni vojni ciljevi”.

 

Obje se sada obnavljaju: obnova banjalučke Ferhadije počela je davno, i ljetos je dospjela dotle da s njezine munare bude proučen prvi ezan, Kizlaragina u Mrkonjiću (Varcar-Vakufu) tek je u početnoj fazi priprema za obnovu. Veliko je pitanje, čujem, hoće li se naći novaca za cijeli posao, no najvažnije je da je počelo, da to čudesno mjesto u srcu grada pod krošnjatim lipama, kojih također više nema, nije ničiji prostor za divlje parkiralište, čemu je služilo proteklih dvadeset godina.

 

Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana u listopadu 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju.

Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor, smanjen, bez značenja i veličine

 

Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor, smanjen, bez značenja i veličine.

 

Tekst koji slijedi napisao sam u proljeće 2001, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije. O varcarskoj džamiji moram šutjeti, prave riječi još ne dolaze, tko zna kad će i hoće li…

 

*

Ferhadija i današnja Banja Luka (bânjā – banova, posvojni pridjev od imenice ban; luka – obradiva zemlja uz vodu) nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher. Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, najveći arhitekt svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija.

 

Ipak, kako je ustanovio vrsni znalac profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom.

 

Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šedrvan, te tri turbeta: Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći.

 

Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović u vojnićkom kraju pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad.

Banja Luka je doista bila grad, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe

 

Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”

 

Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne. Činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”

 

Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:

 

Govori joj paša gospodine: / Borom tebi, Ošpergana majko, / Namisti mi veliku kaldrmu, / Od tekije do Novoselije, / Po Šeheru hamame izvodi, / Namisti mi veliku džamiju, / Kao što je tvoja Ruška crkva, / Sahat-kulu napravi mi, / Kao što je zvonik tvoje crkve, / I još uz to tri tovara blaga, / I tri litre bijela bisera, / Pustiću ti Ošpergana sina.

 

Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.:

 

“Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”

Na Banjalučane rat se sručio na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etnonacizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno osjetljivim na stradanja drugih a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema autentičnih iskaza

 

Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima širi smisao i kontekst. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala.

 

Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire iza ili ispod  “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.

 

Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.

 

Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska tačka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…

 

I, naposljetku, ljudi. Na Banjalučane rat se sručio na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etnonacizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno osjetljivim na stradanja drugih a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema autentičnih iskaza.

 

Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji mladići i djevojke sutra pitati očeve i matere što se to i kako događalo u njihovome gradu 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešne etničke grupe i vjere bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučki identitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima.

Koncept irfan

Autor: / Leave a Comment

U Sarajevu živi i radi Irfan Horozović.

 

Tko je Irfan Horozović?

 

Rođen u Banjoj Luci 1947, pripovjedač, romansijer, dramatičar, esejist, pjesnik u kojemu suvremena književnost Bosne i Hercegovine ima književnu pojavu evropskoga formata i duktusa. Pisac je to, koji u svojemu tekstu sjedinjuje doživljaj svijeta kao tajne, kao bodlerovske šume simbola, s velikom književnom erudicijom i rafiniranom čitateljskom kulturom.

 

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti šezdesetih godina prošloga stoljeća bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu “borhesovsku” dionicu. Horozovićeva prozna knjiga Talhe ili šedrvanski vrt bljesnula je tada (1972) u Zagrebu kao književni događaj prvoga reda, i bila dostojno vrednovana.

Ulazak Horozovićev u književnost bio je velik. Banja Luka njegova dječaštva i mladosti bila je “mali Pariz”, sa snažnom umjetničkom aurom što ju je gradu davala Grupa četvorice (Dušan Simić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić). Studirajući, pak, u Zagrebu, Horozović je dijelio duh jedne sjajne nove generacije, koja se definitivno oslobodila mimetičkoga diktata i u hrvatsku književnost upisala njenu “borhesovsku” dionicu

 

Objavio je Horozović do danas preko trideset književnih naslova, među njima zbirke pripovjedaka Salon gluhonijemih krojačica, Karta vremena, Prognani grad, Bosanski palimpsest, Kaleidoskop, Snježni tigar skače kroz vatreni obruč, Skriveni sokak, romane Vauvan, Rea, Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, Imotski kadija, William Shakespeare u Dar es Saalamu, Psi od vjetra, Quadriga, zbirke pjesama Zvečajsko blago, Knjiga mrtvog pjesnika, Testament iz mladosti, Buduće svršeno vrijeme, drame Soba, Šeremet, Tri Sabahudina. Horozovićeve knjige su prevedene na mnoge jezike, a pripovijetka Bosanski bik na više od dvadeset.

 

Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre.

 

Ne pitaju Horozovića predstavnici i služitelji sarajevske i bosanske javnosti ni o njegovu životu. Nikada nitko u Sarajevu (da o Banjoj Luci i ne govorimo) nije Irfana Horozovića, najplodnijega i najsvjetskijega ovdašnjeg pisca, uljudno zamolio da sjedne pred diktafon, mikrofon, kameru, i govori o svome radu i životu, o “izlasku” iz Banje Luke, o izbjegličkom životu u Zagrebu, o novom početku u Sarajevu poslije rata. Niti je Horozoviću samome ikada padalo na pamet da ikoga time zamara, da javno jadikuje (i jadikujući kalkulira) o tegobama egzila, poput nekih svojih brbljavih i spretnih kolega.

Horozović u Sarajevu živi kao da ga i nema. Da nema njegovih novih knjiga, koje se povremeno ali redovito pojavljuju, kao što su povremene ali redovite prirodne pojave, ne bi se za nj ni znalo. U novinama ga nema, nema ga na televiziji, ne pitaju ga o situaciji, o politici, o naciji, o identitetu – što je sreća za njega, jer niti znaju pitati, niti znaju čuti pametan odgovor. Ni o književnosti ga ne pitaju, a o tome bi mogao bolje i tačnije nego cijele katedre

 

Samo on zna kako je to izgledalo u siječnju Devedesettreće kada je s porodicom morao napustiti svoj posao, svoju građansku egzistenciju, svoj rodni grad i svoj stan, pa s plastičnim kesama u rukama kao cijelom dopuštenom imovinom poći u surgun. Pisao sam tada:

 

“U banjalučkom Boriku bila je ulica Skendera Kulenovića. Više nije. Sada se, čujem, zove ulicom Stojanke majke Knežopoljke. Lik je zamijenio autora. Književna fikcija – stvarnog čovjeka. Nikad nisam čuo za groteskniju ‘pobjedu’ književnosti nad stvarnošću, Stojanke (Srpkinje) nad Skenderom (Muslimanom). […] U bivšoj banjalučkoj ulici Skendera Kulenovića, na broju 1, stanovao je poznat i priznat pisac. Ništa mu to nije pomoglo. Susrećemo se ovih dana, u zajedničkom izbjeglištvu, daleko od svojih bivših ulica. (I moja se je lijepo zvala: Bratstva i jedinstva!) Prisjećamo se Irfan Horozović i ja ključkih i varcarskih atlantida, zajedničkih potonulih baština.”

 

Kako žive Horozovići tada u Zagrebu? Irfan je već autor zamašnoga opusa, prije koju godinu objavio je veliki roman Kalfa, svojevrsnu džojsovsku posvetu Zagrebu kakve do danas nema u hrvatskoj književnosti. No, sve to ne bi značilo mnogo, da se nije našao prijatelj iz mladosti.

 

Čovjek živi u Njemačkoj a u Podsusedu ima nekakvu bašču i u njoj baščensku kućicu. U toj udžerici nema grijanja ni vode; da bi se ložilo i grijalo i kuhalo i pralo, treba drva nabaviti i cijepati i unositi, vodu također donositi izvana. Kad samo pomisliš što bi za takvu izbjegličku priču dali spomenuti književni brbljavci, i kako bi je književno i još više neknjiževno (nacionalno, politički, materijalno…) kapitalizirali! Horozović – ni mukajet!

Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i “duhu” grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju

 

On je i u takvim prilikama bio “samo” – pisac. Objavljuje zaredom nekoliko sjajnih knjiga proza (Prognani grad, 1994, Bosanski palimpsest, 1995, Sličan čovjek, 1995.) u kojima nalazi načina da se bavi svježim i bolnim temama rata i “prognanoga grada”, a da ne iznevjeri ništa od svoje cizeljerski izbrušene i prepoznatljive poetike, svoje potpune predanosti “totalnoj” književnosti.

 

A Banja Luka? Grad je to kojim je kao glavnim svojim toposom i fascinacijom prožet cijeli Horozovićev opus. Da ga kojim slučajem neka kataklizma izbriše s lica zemlje, ništa kao taj opus ne bi ostalo da svjedoči o postojanju i “duhu” grada. Davno sam u jednoj zgodi rekao, a sad bih ponovio tvrdo, napismeno: onoga dana kada u Banjoj Luci, u nekadašnjem Domu kulture, bude održana velika javna književna priredba posvećena djelu Irfana Horozovića, taj će se grad početi vraćati u Civilizaciju.

 

Tri su grada Horozovićeva života: Banja Luka, Zagreb, Sarajevo. Svakome od njih potrebniji je on, nego oni njemu. Možda će to jednoga dana u njima biti shvaćeno. Možda i neće. Od toga, ni s time, Horozović nema ništa.

 

U arapskom jeziku irfan znači: onaj koji posjeduje znanje, znalac. A u tradiciji islamskoga filozofsko-religijskog mišljenja irfan je pojam i koncept koji odgovara onomu što se na Zapadu imenuje gnozom, znanjem. Onim unutarnjim znanjem koje se ne postiže primarno razumom ni iskustvom, nego “kroz skrovitu osvjedočenost i unutarnje otkrivenje”. Kaže se: tu vrstu znanja postiže onaj tko se lišava niskih pobuda, razmjerno otuđenju od vlastitoga sopstva.

 

Skeptičan sam prema pripisivanju posebnih značenja imenskim, numerološkim i sličnim koincidencijama, ali za Irfana može se slobodno reći da je malo kojemu piscu slučaj dodijelio ime tako čudesno podudarno sa cijelom njegovom spisateljskom pojavom, s duhom njegove književnosti: Irfan Horozović sav je u svojoj književnosti, bez ostatka, i zato tako veličanstveno oslobođen od naglašavanja svojega sopstva.

Andrić i “zemlja mržnje” (2)

Autor: / Leave a Comment

“U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog biva­nja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njiho­ve kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u ži­votima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote.”

 

Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu Andrićevstvo – Protiv etike sjećanja (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu Andrićism. An Aesthetics for Genocide istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies, Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.

 

U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih “grijeha” protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi. Nešto novijega datuma je zbornik radova Andrić i Bošnjaci (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića.

Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s interpretacijom (bosanske) povijesti

 

U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje “ideologije evrocentrizma”, a krajnji zaključak je zlokoban: “Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije – jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.” Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se “nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.”

 

Profesor Ivo Banac, pak, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita – da je Andrić “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“, da je “sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, te da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.

 

Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije, odnosno “tradicijske škole”. I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.

 

Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani. Povodom njegove “perenijalne” interpretacije Kamenoga spavača Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o “manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom”, te kako “Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave”. Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o “književnokritičkom šarlatanstvu” i “nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma”.

 

Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”.

Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj “najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni”

 

Na to Mahmutćehajić: “Nikada niko od Bosanskih Muslimana – čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ‘najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti’ – neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici vjesnika Hvala štuju i Merjemu i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.”

 

Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom “dijahronijskom trajanju”, i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova – s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i “nasljeđivanje”, sve od “krstjanskih predaka” do danas!

 

Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema. Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):

 

“S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom ‘jedinstva u različitosti’ podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu ‘istinu’ jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.”

 

Moja figura o Andriću kao piscu “apsolutne, nulte estetske vrijednosti” kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: “O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim.”

To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974)

 

Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od  Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se “svetom znanju” kao jedinome spasu. Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: “Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već ‘potčinjavanje’ ljudi Bogu i njegovim zakonima.”

 

Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta. Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.

 

A što se tiče optužbi za “turčenje”, Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu: “Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”

 

To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin – Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (1974).

 

Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere “turčenja” Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi. Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama.

Kopile ovjenčano Nobelom

Autor: / Leave a Comment

Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom “ćiri” na pruzi Sarajevo – Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi, bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.

 

A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”.

Kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, javila se sa svojom verzijom “nezakonito” začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se – kako su brižno izvijestile zagrebačke novine – “cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar”

 

Na sve to, dobili smo još jedno “otkriće”, za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: “Otac mu je bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući.” Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera: to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar, a publikacija – zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja. Eto, šućur Beharu i poduzetniku, sad je barem jasno odakle je Andrić “povukao” genijalnost!

 

Ne treba Andriću apologetika – ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i toga lika – i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u “andrićologiji” već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu, i vice versa.

 

Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovića, mihanovićâ, jelčićâ. A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.

 

Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela.

Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju “političkih aspekata Andrićeva djelovanja” i njegova književnoga djela

 

Tu se za Andrića tvrdi: “Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda”. Zapanjio sam se nad tim “mesarenjem književnosti”: badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!

 

A tek to da je “Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.

 

Zatim,  tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako “nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam”, a da su “muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani”.

 

Tužno je kako je eminentni američki profesor “legao” na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.

Banac za Andrića tvrdi da je “Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje“! Način na koji je Andrić “doživljavao Bosnu”, i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa 

 

Bančeva olako izgovorena teza nekritički preuzima diskurs jednoga dijela bošnjačke interpretacije osmanske prošlosti BiH, u kojemu se ta prošlost idealizira, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

 

Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu “mračni” i “nepovoljni” po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.

 

Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko–sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana.

 

Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. (Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta – darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne).

Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom. Umjesto komentara: aferim i ačkosum!

 

Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića ”dehumanizirani”, kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, ”spušteni na zemlju”, i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle – humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao ”dehumaniziranje”.

 

Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje – u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio – monstrumom.

 

Umjesto komentara: aferim i ačkosum!

 

No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius, a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.

 

U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: “Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. (…) Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa.”

 

Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.

Zabetonirane istine

Autor: / Leave a Comment

“Otvorio” se u novinama udbaš Perković, a to kako se otvorio vrhunska je meštrija – zatvaranja. Sve je tu savršeno verbalizirano, sustavno oblikovano, precizno je odvojeno ono što se hoće reći od onoga što se krije, samo s jednim ciljem: zatvoriti i ispolirati sve pukotine na vlastitome portretu, kako iz onih tako i iz ovih vremena. Samo još da mu se povjeruje!

 

Majstor za sebe nekadašnjega tvrdi: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. Čuj, nije se bavio ideologijom, “samo” svojim poslom! A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio temelj učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine, što su ostajala krvava trupla i rascijepane glave poput one Đurekovićeve u famoznoj garaži-štampariji u Wolfratshausenu – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj “ispovijedi” nema ni naznake. Posao bio je ministrantski nevin, čist i bogobojazan. I nadasve patriotski – kako u onoj Jugoslaviji, tako i u ovoj Hrvatskoj.

 

Poznavao sam ražalovanog sarajevskog udbaša, hrvatski kadar, i po prinudi izbjegličke svakodnevnice neko vrijeme često s njime razgovarao. Na ljestvici  bio je mnogo niže od Perkovića, ali istoga profesionalnog profila. Tip je bio jako zanimljiv, kao da je iskočio iz proza Mirka Kovača. Imao je potrebu da priča, sočno i vješto je koristio udbaški argo (isti kao Perkovićev, kada kaže da je njemačkog  agenta Udba “zabetonirala”), mnoge zgode iz njegovih priča pravi su triler-scenariji, katkad s brutalnim i jezivim detaljima u kojima je posebno uživao.

Perković: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio u funkciji učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj “ispovijedi” nema ni naznake

 

Naročito se volio vraćati na sižee u kojima se kao subjekti obrade pojavljuju likovi iz katoličkoga crkvenog vrha (Krunoslav Draganović, nadbiskup Marko Jozinović i dr.). Svaka mu je priča počinjala i završavala opsesivnim motivom: nije me zanimala ideologija, bio sam profesionalac u svome poslu, pobude su mi bile poštene patriotske.

 

Ostavimo, međutim, za trenutak postrani što su radili. Ionako je u prirodi njihovoga posla i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i sasvim pragmatični udbaški patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Baš kao po devizi onoga novinara-kameleona, ime mu se ne spomenulo, koji je ostao upamćen po lažiranoj tv-reportaži “ispred berlinskoga zida” sa sarajevskih Ciglana: ne mijenjam se ja, mijenjaju se oni.

 

Svaki režim ima jaki interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što duže i što dublje zakopane, baš kao i trupla njihovih žrtava. Zabetonirane.

 

Dotle, zadržimo još malo pažnju na načinu kojim se Služba i njezini profesionalci služe jezikom, jezičnim slikama. Sablažnjivo i pervertirano, taj način je u nekim elementima vrlo blizak književnim postupcima. U svome neodoljivom humornom stilu ovakvu je prispodobu pričao Branko Ćopić:

 

“U mom kraju čak i žandari moraju biti malo pjesnici jer kad uhvate lopova, onda je jedna od vaspitnih mjera da ga, kad je pijačni dan, tjeraju tamo i amo kroz čitavu pijacu a lopov glasno izvikuje ono što je uradio. Ali da bi bilo efektno, mora to malo u stihovima. Onda ti žandari sjede i smišljaju pjesmu koju lopov mora da nauči. Recimo, ako je nekom ukrao ovcu, onda mu natovare onu mješinu od ovce – već je on meso stigao da pojede! – te nosi mješinu preko ramena, ide kroz pijacu i viče: ‘Evo mesa, ko će bez kantara, platiće mu guza kod kasara’.”

U prirodi njihovoga posla je i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i njihov sasvim pragmatični patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Tako da svaki režim ima najvlastitiji i najvitalniji interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što dublje i što duže zakopane, kao i trupla njihovih žrtava

 

Nemamo primjera da se Udba bavila baš pisanjem pjesama kao veseli Ćopićevi krajiški žandari, ali književnošću i književnicima se itekako bavila, to je notorno poznato. U tom silnom iščitavanju između redaka i iza teksta, razvila je i cijeli vlastiti književnokritički i interpretacijski sistem za odgonetanje onoga što je pisac mislio, za razliku od onoga što je napisao. (Na drugom mjestu pisao sam i o ličnim iskustvima te vrste, kada sam za jednu novelu u rukopisu od profesionalaca iz banjalučke Službe, u toku cjelonoćnoga ispitivanja, dobio pohvale od kojih je led silazio niz kičmu.)

 

Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost “pjesnici” iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja kodnih imena svojim operacijama i konspirativnih imena svojim suradnicima. Nešto od toga može se osjetiti i u slučaju Đureković, kada nas Perković obavještava da je to bila “operativna akcija kodnog imena Brk”, a u frizu iznad teksta vidimo fotografiju nesretnoga Đurekovića sa snažnim, kratko podrezanim brkovima à la Staljin.

 

Konspirativni imenik suradnika sarajevske i bosanske Udbe pravo je ogledalo spomenute cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih nevoljnika valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju.

 

Povjesničaru i arheologu, svjetski eminentnom znanstveniku, koji “nije volio da piše izvještaje i da mijenja operativne radnike koji su ga držali na vezi”, ime je – “Neolit”. Banjalučki profesor književnosti i književni kritičar je – “Urednik”. Poznati lingvist i ortografski stručnjak (inače, golootočki nesretnik) vodio se pod imenom “Lektor”. Novinar iz Mostara koji je “u razgovoru sa nama bio iskren” registriran je pod imenom “Logos”. Drugi novinar iz Mostara, pjesnik i naročito prilježan suradnik, nazvan je “Aleksa”. Pod imenom “Monitor” Služba je vodila uglednoga urednika Televizije Sarajevo, zaduženoga za “informacije o licima koja nastupaju sa pozicija liberalizma i anarholiberalizma”.

Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost “pjesnici” iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja konspirativnih imena svojim suradnicima. Konspirativni imenik bosanske Udbe pravo je ogledalo cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih ljudi valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju

 

Danas u drugoj sredini etabliran teatrolog i dramatičar, u Sarajevu je kao “iskren i konspirativan” suradnik opskrbljivao Službu informacijama “o licima sa Filozofskog fakulteta i kulturnim radnicima”, a nadjeveno mu je ime “Kritičar”. Cijenjeni pjesnik i književni kritičar, član uredništva u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, počašćen je imenom “Lorka”, a iskazao je “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je posebno zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.

 

Bolna je i tragična a književno paradoksalna sudbina koju je život namijenio suradniku što ga je Služba nazvala – “Kafkom”. Bio je pjesnik i kritičar, urednik dječijih izdanja u Oslobođenju, dugo vremena član vodstva Udruženja književnika. “Ukazivao je na neprijateljske istupe Anđelka Vuletića, Ranka Sladojevića i Mubere Mujagić, kao i drugih lica iz Udruženja književnika”, a bio je usmjeren i na “praćenje neprijateljske djelatnosti Ivana Lovrenovića, književnika iz Sarajeva, kao i  pojedinih lica koja istupaju sa pozicija hrvatskog nacionalizma iz tzv. književnih struktura”.

 

Da stvar bude začudnija, sve se ovo događa krajem osamdesetih, kada je već posve blizu kraj države i ideologije kojoj Služba služi.

 

Zatim kratki vremenski skok: u listopadu 1993. “Kafka”  je ubijen s ostalim grbavičkim mučenicima što ih je kao ne-Srbe Karadžić-Mladićeva vojska vodila da joj kopaju rovove na brdu iznad Sarajeva. Gotovo kao Jozef  K. na kraju Procesa. Ostavio je za sobom čudesnu knjigu snažnih lirskih i dnevničkih svjedočanstava o životu u grbavičkom paklu. (Zahvaljujući tim zapisima, raspolažem i čvrstim podatkom privatne važnosti: “Iz stana književnika Ivana Lovrenovića iznosili su stvari i palili ih pred kućom. Gorjela je hrpa knjiga. Komšije su i uputile četnike, jer inače kako bi ovi primitivci znali tko je Ivan Lovrenović. Većina ih nije ni novine pročitala u svom životu. – 3. septembra ’93.”)

 

Ni u Sarajevu, kamo li dalje od njega, nitko za ovu knjigu ne mari. O njoj to ne govori ništa, ona spada u najbolje iz evropske logorologijske književnosti. Nadigrala je Udbu. A da Sarajevo nije kakvo jest, njezin bi autor danas u njemu imao status Lorce, pravoga Federica Garcije, umorenoga 1936. u Fuente Vaquerosu.

Umijeće pregaranja

Autor: / Leave a Comment

M. Buber: samovoljan čovjek nema sebe pa prema tome ni svoje sudbine, jer samovoljan čovjek u svome bivanju, a ono je obilježeno htijenjem za kretanjem, ne pretpostavlja ni drugoga, ni drugo, ni ”inteligibilne suštine”. Nemati sebe, pa prema tome i ne moći učestvovati u kretanju svijeta, a svim silama htjeti kretanje! To znači biti sam na najapsurdniji način: biti sam i od sebe. I biti smetnja svemu oko sebe.

 

Buber o opasnosti od samoće: da bih stvarno dijalogizirao, da bi mi dijalog bio stvarni i trajni domicil, moram biti svjestan svoje jedinstvenosti; dijalogizirajući djelovati i misliti kao jedinstvenost, a ta svijest o jedinstvenosti – u svijetu kakav jest – dovodi prečesto do bola, do osjećaja porušenosti mostova između mene i svih onih i svega onoga sa čime bih htio biti u stalnom dijalogu, te sve to nosi opasnost usamljivanja.

 

***

 

Još jedanput: što je ljubav? Ne znaš. Idila nije, nije ružičasti oblak na kojem se ružičasto, bestjelesno plovi. Najmanje – ”srodne duše”. Srodnost duša nema ništa s ljubavlju između dvije duše, dva tijela. Ljubav je dijalektika, borba dvaju bića. Kada ”duše” postanu ”srodne”, kad postanu mirne, kad se počnemo ”razumijevati”, onda to više nije ljubav, onda je to mirna voda građanskoga reda, navika, pristojnost. Zato ljubav nije za bonvivane; ljubav je strast, ona traži čovjeka cijeloga, u razdirućim dijametralnostima.

Što je ljubav? Ne znaš. Idila nije, nije ružičasti oblak na kojem se ružičasto, bestjelesno plovi. Najmanje – ”srodne duše”. Srodnost duša nema ništa s ljubavlju između dvije duše, dva tijela. Ljubav je dijalektika, borba dvaju bića. Kada ”duše” postanu ”srodne”, kad postanu mirne, kad se počnemo ”razumijevati”, onda to više nije ljubav

 

Ljubav nije umivena i dezinficirana; ona je diluvijalna snaga bez zapta, razorni intenzitet davanja i uzimanja koji ne pita zbog čega nekoga volim i koliko mi je srodan. Volimo se jer smo se dograbili, u jednom trenu, zadnji čovjek na svijetu i zadnja žena na svijetu, u trenutačnoj panici od praznine zvjezdanog kozmosa, i dodirnuli se nepojmljivim pipcima utroba, krvavim i istinitijim od Zemlje, i to je ono što nas u ovom paničnom zagrljaju drži. A cerebralni aparat, što o svemu tome ima da nam kaže, objasni?

 

***

 

Ima u čovjeku jedan tihi, skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su – mi sami. Nailaze i prolaze godine, zbivaju se zbivanja – s nama, u nama, oko nas – plovimo u zbivanjima, lomi nas život, oblačimo na se obličja i haljinke o kojima ni sanjali nismo, igramo uloge, katkad i s velikom strašću, uvjereni da su prave, da smo to – mi sami.

 

Tako nas gledaju i uzimaju, vrlo ozbiljno, borimo se za ”važne” i ”velike” stvari, sve veće od većih i važnije od važnijih, stječemo i zadobivamo habituse i nimbuse po kojima se legitimiramo i bivamo legitimirani, jednom riječju: gradimo ”svoj život”, svoje ”ime” i takvi prohodimo svijetom, između ljudi, bivamo utaboreni u tabore – ”svoje” nasuprot ”njihovima”; u svome taboru primljeni kao svoji, od njihovoga kao oni tamo…

 

A sve je – dim, fikcija, ništa. I dovoljno je da naiđe trenutak, najbanalniji trenutak kakvima su svi dani krcati kao mogućnošću, trenutak pred ogledalom za vrijeme brijanja ili jutarnji dolazak na posao uz neočekivanu asocijaciju izazvanu kakvim starim dvorištem u koje zirnemo u prolazu, ili prosto određenom nijansom maglenog oktobarskog jutra.

 

Dovoljan je takav nemjerljiv djelić trenutka kad u nama propjeva ili procvili – sad svejedno – zaspali stari treptaj, pa da uvijek ponovo shvatiš isto: da si netko drugi i nešto drugo, a da je sve ”ovo” uistinu fikcija, dim, ništa…

 

***

Otkad znaš za sebe, iz najranijega djetinjstva, kada smo željama podložni kao najgrabežljivijim zvijerima, pa kada nam se ne ostvare ili kada nam se izmakne ili propadne ono najdraže i najželjenije, tada smo nesretni i neutješni do bola koji će nas, evo, sad, uništiti – tada ti se već, isprva tek kao sjena, daleka slutnja, javljao suprotni, spasonosni ton odnekud izdaleka, kao ne-tvoj i ipak samo tebi znan, ton mirenja s izgubljenim

 

Umijeće pregaranja. Otkad znaš za sebe, iz najranijega djetinjstva, kada smo željama podložni kao najgrabežljivijim zvijerima, pa kada nam se ne ostvare ili kada nam se izmakne ili propadne ono najdraže i najželjenije, tada smo nesretni i neutješni do bola koji će nas, evo, sad, uništiti – tada ti se već, isprva tek kao sjena, daleka slutnja, javljao suprotni, spasonosni ton odnekud izdaleka, kao ne-tvoj i ipak samo tebi znan, ton mirenja s izgubljenim.

 

Istom kad se javi, još je bolan, ali vrlo brzo te obuzima još uvijek sjetnim i gubitničkim, ali već ljekovitim stanjem: valja podnositi, a i u tom podnošenju ima neke trpke slasti. Samo ti za nju znaš, samo ti znaš i za gubitak, s tobom će zginuti i ta slast i taj gubitak, i tako je dobro, tako treba da bude. Vaga se izjednačuje i smiruje.

 

Kroz život ta se sposobnost pregaranja izoštrila, razvila, stabilizirala, i sada postala najjače tvoje oružje u vječnome ratu sa sobom. To je jedina sposobnost za koju možeš reći da si na njoj cijela života ustrajno radio i da si je usavršio. Tvoja jedina sposobnost: i danas gubitak umije da zaboli, kao i u najsvježijim i najnevinijim danima, ali istoga časa čim se dogodi, bol je već prevladana.

 

***

 

Što će ostati iza tebe? Što treba da ostane! Što je ostalo iza tvojeg oca, iza tvoje matere – iza prvoga ni groba ni spomena, nekoliko nemuštih papira i nesreća u tebi, iza druge samo ravni grob na sv. Josipu na Koševu i sjećanje na ženu koja je kroz Stoljeće prošla kao da i nije. S njezinih dvoje unučadi i to će nestati. Samotni grobak na groblju iznad Kraljevice tvojega brata kojega se i ne sjećaš. Djed i baka na Ćeliji u Varcaru, njihovi masivni križevi od bihacita, koje neće obilaziti nitko, i njihova gluha kuća u koju nikada nijedna naša noga više neće kročiti.

Dobro je tako.

 

***

 

Mudrost: živjeti bez satisfakcije, ali bez gorčine. Neka te se i dalje sve tiče i dotiče. Ali budi vedar i miran: s tobom i bez tebe, sve će biti isto.

 

(Dijelove knjige Ivana Lovrenovića ”Nestali u stoljeću”, iz IV. poglavlja ”Tko si ti”, Fraktura, Zaprešić & Synopsis, Sarajevo, rujan 2013., izabrao Drago Pilsel).

Jedan pisac, jedna pjesma

Autor: / Leave a Comment

Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!

 

Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta.

 

Bolje je za nju što jest ovako kako jest.

 

Godinama mi se vraća, redovito i uporno, kao morni san koji se ponavlja, pomisao na tu pjesmu. Skoro će tri desetljeća otkako je napisana i objavljena, a svaki put kad joj se vratim, žeže jače i bolja je pjesma.

 

Nije znala za Jaspersa, Die Schuldfrage, nije joj trebao. Nije znala, nije htjela da zna za tipologiju krivnje, za fina razlikovanja krivnje od odgovornosti na skali: vođa – stranka – narod – počinitelji – pojedinac… Do svojega vlastitog osjećaja krivnje, surovog i neporecivog, došla prijekim putom, politički nekorektno (na zgražanje propisno treniranih lijepih duša iz današnjega nvo-sektora), filozofijski suspektno, književno istinito, ljudski potresno. Odbijajući nijanse, odbijajući ma i zeru utjehe, odbijajući ikakvo samoolakšanje, ikakvu samoobmanu, stojeći licem u lice sa zločinom, bez posrednika: i ja sam ovdje ubijao.

 

Ima ta velika i strašna hrvatska pjesma, naravno, i svojega pisca. Čudan i čudak, majstor u postupcima što na nj navlače omrazu i antipatiju, arhimajstor u proizvodnji loših vijesti i slika o sebi, što začas pretvaraju se u trajne i suhe čaršijske istine. Tko bi ih provjeravao, time se u nas ne bavi nitko!

 

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao mjesto kralja.

 

Sarajevu pjevao, kao malo tko, kao nitko:

 

Pogledati Sarajevo u kasnu jesen, na izmaku onih škrtih i kratkih ljetnih dana, pogledati ga u zalazak sunca, kad prođe mjesec septembar, mjesec rujan, a ukažu se rujevine i ruine svud oko grada – to je isto što i pogledati u svoj vlastiti, dosuđeni čas zalaska. To jest: odlaska.

 

I:

 

Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem izvan Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Tko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.

 

I, po vrhu, onaj čudesni bolni haiku-deseterac:

 

Sarajevo, a zalazi sunce.

 

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. U programima Sarajevskih dana poezije zaludu ćete ga tražiti. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

 

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

 

Sada, nema ga nigdje.

 

Idealno za pisca, idealno za pjesmu.

 

 

Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao

 

Unutar tvrđave svijetle imena.

Umorenih.

David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled

 

Kad bi se tek samo slova slagala jedno

Na drugo

Ni sunce im ne bi ostalo daleko.

 

Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad

Bio bi tri puta veći od Sarajeva.

 

Alija nisam tu

Da vidim kako se podižu

Gradovi.

 

Došao sam da se na sav glas zapitam.

Pa zar je to zaista naša slika,

(Koliko sam tada imao godina).

 

I neka se upamti premda se to što ću reći otima  razumu.

I ja sam ovdje ubijao 1941.

 

Oko tvrđave proljeće

Pogled na Sarajevo

Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada

Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom

A ja sam zatomljen u svoju sumnju

Hoću li reći istinu kad kažem:

I ja sam ovdje ubijao.

 

Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao

Dvije ruke

Dva oka

Kolijevku

Osmijeh

Ognjište

Oca i sina i braću i zvijezdu

Svoje ime i svoje sarajevsko

Proljeće.

 

(Bio iz istog grada i od istog jada

Od istog roda i od istog snova).

 

Pa zato ne mogu a da ne vrisnem

Na sav glas:

I ja sam ovdje ubijao.

 

(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985.)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt