autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Važno je da ste zdravi

Autor: / Leave a Comment

Da živimo u vremenima koja nisu sretna, nego stresna, pokazuje i način na koji se u protokolarnim i privatnim prilikama čestitao dolazak nove godine. Kao pretpostavka dolazeće sreće najčešće se apostrofiralo zdravlje. Nema sumnje da je ukupnost psihičkih i fizičkih činilaca koji tvore zdravlje jedan od najvažnijih faktora ljudskog zadovoljstva i osjećaja sreće, iako zdravlje isto tako ovisi o izvanjskim elementima koji ga u većoj ili manjoj mjeri mogu ugroziti.

 

Kad se za nekog želi reći da je u odličnoj formi, najčešće se rabi fraza da ”puca od zdravlja”. Ali individualno zdravlje i zdravlje nacije (po)stoje u izravnoj korelaciji, u međusobnoj uvjetovanosti koja je mnogo veća nego što se naizgled čini. Da bi čovjek funkcionirao kao zoon politikon i da bi u krajnjoj liniji bio zdrav, nužno je da zadovoljava skalu svih mogućih prava i obaveza koje život u civiliziranom društvu pretpostavlja. Kako to izgleda danas, kad Europu, a s njom i Hrvatsku, tresu svi mogući prosvjedi, izlišno je objašnjavati.

Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao na Silvestrovo 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju

 

Je li rastuća armija nezaposlenih posljedica korporativnog kapitalizma koji ozakonjuje grabež ili tehnološkog napretka (koji smanjuje važnost fizičkog rada), delikatno je pitanje. Kako god bilo, u Hrvatskoj se za blagdanskih dana najviše inzistiralo na zdravlju. Zaboravljalo se pritom da je broj nezaposlenih davno premašio kritičnu točku te da raste iz dana u dan bez znakova da će se uskoro smanjiti. I koliko god to simplificirano zvučalo, zdravlje i nezaposlenost su pojmovi koji se međusobno isključuju.

 

Ignorirala se isto tako činjenica da se smanjuje broj bolnica, da zdravstvene službe muku muče s nabavkom elementarne opreme, da su obični aspirini pretvoreni u luksuz i da mladi liječnici, koji su netom završili studij, bježe iz zemlje glavom bez obzira. Važno je da ste zdravi, moj rijetki štioče, a što je život kao Max Marin mondeni fetiš, kao poziv za filharmonijski bal ili reklama za dalekoistočno putovanje ostao u izlogu, kao bajka, pitanje je percepcije ili stvarnosti koja je sve više virtualna nego rukom dohvatljiva.

 

Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, Božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao u finalu godine u kojoj je svjetska bonitetna agencija Moody’s naš kreditni rejting svela na smeće. Nikada Silvestrovo nije izgledalo tako sjajno kao koncem 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju. Ne samo materijalnom nego i moralnom, ne samo političkom nego i duhovnom. Ako smo u ičem jedinstveni, onda nema sumnje da svi žele čim prije zaboraviti 2013.

Nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi

 

Doduše, političari umiru od samozadovoljstva, pogotovo ako su na vlasti, a slično raspoloženje dominira i među kaptolskim prelatima, koji su uvijek na vlasti. Poslije svih profanih i sakralnih spasitelja, poslije svih lidera i proroka, možda se treba utjecati brojkama. Pitagorejci su vjerovali da su brojevi aksiomatski, a još u antici broj 13 nije slutio na dobro. Na posljednjoj večeri okupila su se trinaestorica, trinaesto poglavlje Apokalipse posvećeno je Antikristu i Zvijeri, a Filip Makedonski umro je nasilnom smrću nakon što je kipovima dvanaestorice bogova dodao i vlastiti.

 

Iako smo te godine ušli u Uniju, u Hrvatskoj je 2013. bila takva da je čim prije treba zaboraviti. Nijedna od 28 aktualnih članica nije polagala tako duge i mučne ispite prije ulasku u Uniju kao što je to slučaj s Hrvatskom. Ali nijedna zemlja nije ih u tako kratkom roku uspjela obezvrijediti kao što je to (opet) slučaj s Hrvatskom. Nevjerojatne makinacije u tumačenju Zakona o europskom uhidbenom nalogu, pri čemu je Milanović demonstrirao zamjetan talent da sam sebi skače u usta, rezultirale su brzopoteznom izmjenom zakona dan prije ulaska u ligu europskih naroda.

 

Nakon toga uslijedila su prepucavanja s Bruxellesom, dokazivanje da je bijelo ono što je crno, da bi se na koncu odustalo od svega na čemu se jučer tvrdoglavo inzistiralo. Što se onda moglo očekivati; nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi.

Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova

 

Napokon, hapšenje je jedan od naših davno ukorijenjenih folklornih specifičnosti. Razlika je samo u vokabularu; jedan dan se hapsi ideološke neprijatelje, dok se drugi dan uhićuje, uzapćuje ili lišava slobode notorne kriminalce. Istini za volju, dogodi se da se ideološki neprijatelji preko noći pretvore u svece, dok se sveci katkad pokažu kao talentirani kriminalci, ali sve su to dječje bolesti tranzicije koje ćemo pobijediti. Ako ne prije, onda svakako prije novog rata ili kvalifikacija za neku novu euroazijsku ili transatlantsku uniju.

 

Nakon svih referendumskih zavrzlama, dobrostojeći hrvatski građanin s mjesečnom plaćom od 300 ili 400 eura može napokon odahnuti, svjestan da heteroseksualci i bračni partneri koriste latinicu, a homoseksualci i samci isključivo ćirilicu (štoviše, ovi potonji govore ekavicom). Tako se to radi u civiliziranim sredinama. Najprije se rješavaju pitanja seksualnosti i braka, abecede i azbuke, a na kraju će se objašnjavati tko je bogat, tko siromašan i tko je zbog čega završio u reštu. Ovo posljednje, vezano za tajne račune i za remetinečke klijente, već se ionako zna.

 

Samo treba zadržati dimnu zavjesu da ne bi izgledalo da nismo udovoljili zahtjevima Bruxellesa i da netko zloban ne pomisli da nismo bolji od istočnih susjeda. Fujtajful! Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova. Dinamo je nesporni vladar hrvatskoga nogometa, a Milanović i njegov kabinet su nesporni vladari hrvatske ekonomije, kulture i tako dalje. Ne zna se što je gore. Izvjesno je ipak da Mamić ne vodi samo Dinamo nego da su se mamići i tatići ugnijezdili i u kabinetima aktualne Vlade.

 

U krajnjoj liniji, to znači da se u Hrvatskoj ne bi trebalo boriti protiv onih koji su korumpirani, nego protiv onih koji nisu korumpirani. Izgleda da je ovih potonjih mnogo manje, remetinečki kapaciteti su popunjeni, a kako nema para za nove investicije, možda je najbolje da okrenemo ploču. Ali došla je nova godina i, moj rijetki štioče, važno je da ste zdravi. A mi smo dovoljno blesavi da nađemo isto tako blesavu utjehu. I vrapci na krovu znaju da Srbija još nije ni započela pregovore s Unijom. Što je još bitnije, njihovi fudbaleri brazilski mundijal mogu gledati samo na televiziji. I tko nam je onda ravan?

Blagdan à la Kuzmič

Autor: / 2 Comments

peter-kuzmic-autografKraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.

 

Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.

 

U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.

U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik

 

Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.

 

Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.

 

Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.

 

Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.

Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti

 

Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.

 

Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.

 

Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.

 

U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.

Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti

 

Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.

 

Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.

 

Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.

 

Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?

Slon u staklani

Autor: / Leave a Comment

Iz Sutivana s otoka Brača javila se Dunja Jutronić. Ta fetiva Splićanka, rođena (zašto tajiti) 1943. godine, diplomirala je engleski jezik i književnost, dok je postdiplomski studij završila na Pennsylvania State University u Sjedinjenim Državama, gdje je i doktorirala. Radila je u Institutu za lingvistiku u Zagrebu, na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zadru, na Filozofskom fakultetu u Mariboru, a kao Fulbrightova stipendistica držala je predavanja na brojnim sveučilištima u Sjedinjenim Državama (Yale, Stanford, Cornell).

 

Nije naodmet spomenuti da je bila vrsna atletičarka, o čemu svjedoči titula juniorske prvakinje Jugoslavije u troboju (trčanje, skok u vis, kugla). Davno osvojena titula važna je zbog toga što njen rekord nikada nije nadmašen, ali i zato što je sportski duh, kao sinonim vitalnosti i nepresušne znatiželje, ni u zrelom životnom razdoblju nije napustio. Ove godine u nakladi Slobodne Dalmacije tiskan je njen “Rječnik splitskoga govora” na hrvatskom i engleskom jeziku. Jesen je provela s onu stranu bare, u Americi, onda se vratila u Sutivan, na obligatnu berbu maslina, a uskoro počinju i njena predavanja na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ali zašto pišem o gospođi Jutronić?

Tvrdnjom da svoj posao radi “kvalitetno”, ministar Željko Jovanović zacrtao je mantru kojom se služi svaka vlast. Bila desna ili lijeva, kriminogena ili kriminalno nekompetentna, čuvat će svoje pozicije do zadnje kapi krvi

 

Zato što mi je uz nekoliko kurtoaznih riječi poslala fotografije zimskog Sutivana. Premda je do kalendarskog početka najhladnijega godišnjeg doba ostalo 24 sata, zbog niskih temperatura debeli kaputi i kuhano vino već su danima dio obvezatnog rituala. Barem u Zagrebu i kontinentalnim dijelovima Hrvatske. No, gledajući fotografije Sutivana, one čemprese, poslijepodnevni sjaj zalazećeg Sunca, more i splitsku suburbiju negdje u daljini, sluteći spokojstvo i mir od kojeg u mjesecima ljetne panike ili pomame za šoldima nema ni traga, nekom neupućenom moglo se učiniti da Zagreb i Brač ne dijeli tek nekoliko stotina kilometara, nego da ih dijele oceani i kontinenti.

 

Ali podjela na sjever i jug, na kopno i more, manje je fatalna od svih drugih nacionalnih podjela, od antagoniziranja ljevičara i desničara, katolika i pravoslavaca, vjernika i bezbožnika, patrijarhalaca i homoseksualaca i tako redom. U srijedu, 18. prosinca, obilježen je Međunarodni dan emigranata. Onom tko se ne ponaša kao noj, zna kakav je problem posrijedi, to više što su nakon pada Berlinskog zida uskrsli novi zidovi, pokazujući da je iluzija o drukčijem svijetu, boljem od komunističkog, trajala koliko i mjehur od sapunice.

 

Dovoljno je spomenuti monument Vrata Europe, na talijanskom otoku Lampedusa, postavljen u spomen na 20 tisuća emigranata koji su na različite načine skončali na granicama Staroga kontinenta (oko 6 tisuća ih se utopilo u Sredozemnom moru), pa da se shvati da je fluktuacija iseljenika političko i humanitarno pitanje par excellence. Iako je natalitet danomice u padu, a svaki obrazovaniji Hrvat jedva čeka kakvu-takvu priliku da šmugne u inozemstvo, nisam stekao dojam da je Međunarodni dan emigranata obilježen kako treba.

Vjerovati da će ova Vlada poslije dvije godine katastrofalnog mandata izvući zemlju iz krize, jednako je pretpostavci da će Zagrebačka filharmonija za dvije godine koncertirati kao Berlinska filharmonija

 

Što će nam emigranti, kad u dvanaestom mjesecu blagdana ionako imamo za izvoz? Najprije Sveti Nikola, pa Božić i Silvestrovo. A onda i taj 18. prosinca. Gle čuda: toga dana, daleke 1919. godine, u Zakučcu kraj Omiša rodio se veliki pjesnik Jure Kaštelan. Istoga dana, 1980. godine, u Zagrebu je umro Kaštelanov kolega i intimus Dobriša Cesarić. “Moj prijatelju, mene više nema./  Al nisam samo zemlja, samo trava./ Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,/ Samo je dio mene koji spava./ I ko je čita – u život me budi./ Probudi me, i bit ću tvoja java.“ Tako je, iz transcendentalne i gotovo prekogrobne daljine, u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama zborio dobri Dobriša. Govorio je u ime nade koju, na osobit način i u drukčijim okolnostima, oživljava papa Frano.

 

Mnogi vjernici izgubili su nadu u bolji svijet i bolju Crkvu. Vratio im ju je papa Frano, što je bio jedan od razloga da ga američki magazin Time proglasi ličnošću godine. Ako postoji čudo, argentinski primas producirao ga je u rekordnom roku, izvodeći Crkvu iz pozlaćenih, tamjanom zapahnutih odaja i približavajući je puku snagom iskonskog proroka. Ono što se do jučer činilo nemogućim, pokazalo se preko noći u drukčijem svjetlu. Je li takvo što ostvarivo u maloj, četiri i pol milijunskoj zemlji na Balkanu? Ako je papa Frano, alias Jorge Mario Bergoglio, planetarna ličnost godine, tko je takvu počast zaslužio u Hrvatskoj?

 

Pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić koji je objasnio neukom puku da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu? Tomislav Karamarko koji se teško usuglašava sa samim sobom, pa jedan dan izjavljuje ono što sutra demantira? Ili je ličnost godine Zoran Milanović koji je lansirao tvrdnju da će se pretovar kemijskih supstanci iz Sirije obaviti u Hrvatskoj? Onom istom hvastavošću kojom je kanio skupiti poene na dubioznom transportu, na brzinu je izveo kolut natrag, objašnjavajući posve neuvjerljivo da je Hrvatska prekasno primila zahtjev za prekrcajem. Pa ako je prekasno primila zahtjev, zašto je uopće iritirao javnost takvom idiotskom mogućnošću?

Rijetko kad su Hrvati ulazili u Novu godinu s tako jadnim očekivanjima kao što je to slučaj u recentnom prosincu, u kojem im Milanović, kao božićni poklon, podmeće kemijsko smeće iz Sirije. Nema nade, osim one koja je identična značenju te iste riječi na španjolskom jeziku (nada = ništa)

 

A ozbiljan kandidat za čovjeka godine mogao bi biti i ministar Željko Jovanović koji se u svom resoru snalazi kao slon u staklani. Zbog umanjenih plaća, ukidanja troškova prijevoza, ali i zbog drugih propusta koji ukazuju na traljavo obnašanje povjerene funkcije, sindikat zaposlenika u državnom školstvu zatražio je njegovu smjenu. Ali ne da se Jovanović tako lako. Na sve prigovore profesora i sindikalista hrabro je odgovorio tvrdnjom da svoj posao radi “kvalitetno” i da će ga isto tako nastaviti obavljati u iduće dvije godine.

 

Time je zacrtao mantru kojom se služi svaka vlast u ovoj zemlji. Bila ovakva ili onakva, desna ili lijeva, kriminogena ili kriminalno nekompetentna, čuvat će svoje pozicije do zadnje kapi krvi. Zadivljujuća je ministrova sigurnost kojom izjavljuje da povjerenu dužnost obavlja “kvalitetno”. Što je drugo u svojoj skromnosti mogao ustanoviti? I tko ima tome išta prigovoriti? Vlada koja je demonstrirala svu raskoš kolektivne nesposobnosti i dalje vozi istim kolosijekom. A vjerovati da će poslije dvije godine katastrofalnog mandata izvući zemlju iz krize, jednako je pretpostavci da će Zagrebačka filharmonija za dvije godine koncertirati kao Berlinska filharmonija.

 

Rijetko kad su Hrvati ulazili u Novu godinu s tako jadnim očekivanjima kao što je to slučaj u recentnom prosincu, u kojem im Milanović, kao božićni poklon, podmeće kemijsko smeće iz Sirije. Nema nade, osim one koja je identična značenju te iste riječi na španjolskom jeziku (nada = ništa). Dok pišem ove retke, gledam fotografiju zagovornika zabrane ćirilice koji su, poput kakvih misionara, iz Vukovara doputovali u Zagreb. Stoji njih petnaestak pred onim škatuljama, u kojima je fiksirana “narodna” volja, kao pred kakvim oltarom. Stoje ponosno i pomalo skrušeno kao da su dobili Nobelovu nagradu. Da traže zabranu raspačavanja heroina ili zabranu nošenja oružja, moglo bi ih se razumjeti. Ali oni se diče zahtjevom za zabranom jednog pisma, posvjedočujući tom gestom da smo među najzatucanijim narodima postkomunističke Europe.

 

Budući da živimo u krajnje suptilnom i poetiziranom svijetu, najbolje je da ove litanije završe kao što su i počele – stihovima. “U ovoj zemlji mrtvih kapitala/ i mrtva stida, pognutijeh šija;/ u zemlji, kojom tako bujno klija/ plod zločinački posijanih zala.” I da ne bi bilo zabune, citirane strofe nisu djelo nekog suvremenog stihoklepca. Prije sto godina napisao ih je Stjepan Parmačević, što je tek jedan od dokaza da je vrijeme u Kroaciji stalo jednom zasvagda.

2 plus 2 je 5

Autor: / Leave a Comment

Osim što je verificirao duboke antagonizme u našem nacionalnom korpusu, referendum o braku pokazao je da su ljudska prava zajamčena samo na papiru. A papir gori, u stvarnosti, u fašistoidnim razdobljima planetarne povijesti, ali i u mašti, kao što je to slučaj u ”Fahrenheitu 451”. Bradburyjev roman, objavljen prvi put prije 60 godina, slika je totalitarno ustrojenog društva čiji se stanovnici hrane televizijskim smećem. U tako projiciranom svijetu, koji više nije fikcija, nego opipljiva stvarnost, knjige su suvišne i strogo zabranjene, a da bi se tom korovu stalo na kraj, angažirane su satnije vatrogasaca koje brišu svaki trag onoga što je ostalo od Gutenbergove prašume.

 

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća, funkcije vatrogasaca u našoj domaji prihvatila se jedna vrsta domoljuba i domoljupki, čisteći gradske i lokalne biblioteke od knjiga nepoćudnog sadržaja. Zahvaljujući učinkovitim hrvatskim deterdžentima i talibanskoj ustrajnosti njihovih korisnika, knjige pisane ekavicom i ćirilicom su adaktirane, reciklirane i eutanazirane. U toj higijenskoj raboti sudjelovali su visoki državni dužnosnici, ali isto tako anonimne knjižničarke i manje anonimne ravnateljice. Rezultati su bili impresivni, jer je na taj način zbrisano oko 2, 8 milijuna naslova.

 

Posrijedi je klasični bibliocid kakvim se u posljednjih pola stoljeća ne može pohvaliti nijedna europska država, pa ako smo po stopi ekonomskog rasta na dnu, eto makar jednog indikatora kojim stršimo nad elitnim članicama Unije. Svjetski dan ljudskih prava koji se obilježava 10. prosinca, bio je prilika da se podsjetimo kako se ta prava tretiraju u našoj zemlji, to više što taj dan koincidira s datumom smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Nije teško pretpostaviti da su peticiju potpisali oni hrvatski pisci koji se i inače zalažu za permanentno razmicanje granica slobode, a koje jedan dio konzervativne javnosti tretira kao renegate, krsteći ih repertoarom pridjeva koji su svojstveni totalitarnom mentalitetu

 

Od kolektivnog zanosa, izazvanog činjenicom da su dobili samostalnu državu, Hrvati su prošli vrletan put na kojem su stare zablude zamijenjene novim i na kojem je sloboda nerijetko shvaćana kao plemenski i etnički strogo zadana kategorija.

 

Nakon spaljivanja inorodnih knjiga, a onda i inorodnih sela, referendum o braku pokazao je da s ljudskim pravima ne stojimo najbolje i da pozivanje na zakonske odredbe nerijetko služi kao dimna zavjesa kojom se prikriva stvarno stanje. Ne slučajno, na Svjetski dan ljudskih prava obnarodovana je peticija ”Pisci protiv masovnog nadzora” koju je podržalo gotovo 600 pisaca iz 83 zemlje. O razmjerima akcije svjedoči podatak da su peticiju potpisali  Günter Grass, J. M. Coetzee, Elfriede Jelinek, Orhan Pamuk, Tomas Tranströmer, Umberto Eco, Margaret Atwood, Don DeLillo, Peter Sloterdijk, Arundhati Roy, Julian Barnes, Tariq Ali, Javier Marais, Amos Oz, Ian MacEwan, Juli Zeh (jedna od inicijatorica akcije) i mnogi drugi.

 

Peticiju su također podržali, odnosno potpisom ovjerili autori iz Hrvatske te drugih zemalja iz regije, kako u nedostatku odgovarajućeg naziva, ili u strahu od pojmova kao što su Balkan i Jugoslavija, tepamo jugoistočnoj periferiji Staroga kontinenta. Naravno, nije teško pretpostaviti da su peticiju potpisali oni hrvatski pisci koji se i inače zalažu za permanentno razmicanje granica slobode, a koje jedan dio konzervativne javnosti tretira kao renegate, krsteći ih repertoarom pridjeva koji su svojstveni totalitarnom mentalitetu.

 

Upozoravajući da se sustavnim zloupotrebljavanjem digitalne tehnike uskraćuju ljudske slobode, peticijom se apelira na Ujedinjene nacije i sve vlade da stanu u obranu privatnosti. Bojim se da protuzakonito manipuliranje kompjutorima, zbog čega su pisci stvorili novu Internacionalu, nije prvi, a bogme ni zadnji put da se blagodati tehnološkog napretka pretvaraju u bumerang, služeći kao perfidan, ali ne manje opasan oblik porobljavanja. Oswald Spengler je tvrdio da nekadašnju religiju supstituira tehnika (koja ukida rad i zabavlja!), a zaokupljen pitanjem o smislu bitka (Sinn des Seins), njegov sunarodnjak Martin Heidegger zaključio je da moderna tehnika znači krajnju točku zaborava bitka koja je karakteristična za razdoblje svjetske noći, imenovano i kao ”oskudno vrijeme”.

Gledati i biti gledan, kud ćeš veće sreće! Doduše, u uvjetima tobožnje borbe za opću dobrobit, ta parola zahtijeva stanovitu korekciju: gledati i bili gladan!

 

Od peticije koja je ujedinila spisateljsku elitu iz gotovo cijelog svijeta, put logično vodi prema protagonistima antiutopijske književnosti. Čije su prognoze bile najtočnije i najdalekovidnije? U već citiranome romanu ”Fahrenheit 451” Bradbury je oslikao društvo militantnog pragmatizma čiji se pripadnici, vođeni medijskim napastima i jeftinim užicima, svojevoljno zatvaraju u totalitarnu kulu, u Huxleyjevu ”Vrlom novom svijetu” embrijima se u inkubatorima ucjepljuje onoliko inteligencije koliko propisuje planetarna vlada, a u Orwellovoj ”1984” zajednicom upravlja Veliki brat, toliko užasniji, koliko je sveprisutan i koliko naizgled i ne postoji.

 

A parola ”sloboda je ropstvo”, nije li to slogan koji se iz skrivenih zakutaka orwellovske mašte preselio u gorku, rukom opipljivu svakodnevicu? Stječe se dojam da su pisci najegzaktniji kad se potpuno prepuste mašti! Ali ono o čemu svjedoči Bradbury, što je mučilo Huxleyja i Orwella i što provocira potpisnike peticije, daleko je od naivne fantazmagorije. To je stvarnost  u koju nas je kapitalizam sa svojom ozakonjenom pohlepom, sa stambenim kreditima i kreditima za školovanje djece, sa svojom korporativnom logikom i korporativnim reklamama zagnjurio preko glave.

 

Onom što se događa ne treba se pretjerano čuditi. Ne samo zbog Edwarda Snowdena, koji je kao insider optužio američke tajne službe, dokazujući da su Sjedinjene Države deklarativno najslobodnija zemlja, iako im titulu svjetskog policajca broj 1 teško itko može oduzeti.

Ondje gdje nema znanja, nema ni istine, pa nije teško pretpostaviti da će se predstavnici svih mogućih država i vlada upoznati s peticijom, da će kurtoazno podržati pisce, izjavljujući za javnost jedno i mrmljajući u sebi drugo, uvjereni kako je u tim navudrenim glavama mašta ipak jača od stvarnosti

 

Televizijski program Big Brother, s grupom međusobno nepoznatih individua koje sretno prihvaćaju danonoćnu kontrolu, kao ovce koje jure za svojim pastirom,  tek su derivat fiktivne slobodoljubivosti kreirane po logici nakaradno krojenog humanizma. Gledati i biti gledan, kud ćeš veće sreće. Doduše, u uvjetima tobožnje borbe za opću dobrobit, ta parola zahtijeva stanovitu korekciju: gledati i bili gladan! Nisam moralist, ali i idiotizam celebrity kulture ne forsira se samo radi zabave.

 

Osim titranja na najjeftinije note, uživljavajući se u biografije slavnih ličnosti, konzument zaboravlja na svoju neslavnu sudbinu, otupljujući instinkte i pretvarajući se u krpu kojom maše svaki totalitarni režim. Takav oblik manipulacije Benjamin DeMott definirao je kao ”politiku otpadaka” (junk politics). Simptomi totalitarizma nude se na svakom koraku. U stalnom porastu nepismenosti, ne samo među Hrvatima, u egzaktno provedenom istraživanju koje je pokazalo da je 65-godišnji Amerikanac 9 godina proveo pred ekranom, u gubitku suosjećajnosti, u zastrašujućim dimenzijama nasilja i suspenziji kritike zatamnjene optimističkim prividom i pomno razvijenim sustavom razbibrige.

 

Posljedice digitalne revolucije su nestanak kulture, deficit pouzdanih informacija i gubitak istine. Lako je da to tvrdi neki skeptik iz poslovično konzervativnog Balkana; takvo stajalište zastupa Andrew Keen, engleski kunsthistoričar i politolog koji je godinama radio u Silicijskoj dolini. Sluteći kakve se opačine kriju u zlorabljenju kompjutorske škatulje, Dražen Katunarić je u naslovu svoje knjige feljtona i putopisnih tekstova upotrijebio kovanicu infernet. Ondje gdje nema znanja, nema ni istine, pa nije teško pretpostaviti da će se predstavnici svih mogućih država i vlada upoznati s peticijom, da će kurtoazno podržati slavne i manje slavne pisce, izjavljujući za javnost jedno i mrmljajući u sebi drugo, uvjereni kako je u tim navudrenim glavama mašta ipak jača od stvarnosti.

 

U Orwellovoj ”1984” Veliki brat nastoji dokazati da 2 plus 2 iznosi 5, što manje proizlazi iz matematičkog neznanja, a više iz želje da se laž promovira u službenu istinu. Nije li se brojčanom ujdurmom poslužio i metropolit splitsko-dalmatinski Marin Barišić, obrazlažući svoju tezu u povodu referendumskog pitanja o definiciji braka? Ni matematika nije što je nekoć bila. Ni škole, ni popovi isto tako. Adorno je u svoje vrijeme objavio esej ”Obrazovanje poslije Auschwitza”, važan zbog toga što u njemu objašnjava da korupcija i perfidnost koji su omogućili holokaust persistiraju i dalje. Dok je tako kako tvrdi Adorno, mogućnost ponavljanja najgorih scenarija nije samo pitanje paranoje. I onda ima takvih koji se čude da nam Veliki brat zuri u krevet i kompjutorski zaslon?

Sram će spasiti Hrvatsku

Autor: / 3 Comments

U ponedjeljak, dan nakon referendumskog ludila, ušao sam u poslovnicu Erste Card Cluba u Praškoj ulici broj 5, gdje se nekoć nalazila sinagoga, devastirana za Pavelićeve ere. Pozdravio sam službenicu za šalterom koja je uredno šutjela, okrznuvši me usputnim pogledom. Poslije obavljene transakcije kroz prozorčić mi je tutnula potvrdu i opet bez pozdrava i bez očekivanog ”izvolite”, koje se u civiliziranom svijetu u najmanju ruku podrazumijeva. Izišao sam iz poslovnice, zaključujući po tko zna koji put da nešto takvo nije moguće u Švicarskoj, ni u Njemačkoj, ni u Švedskoj. Nije moguće ni u Japanu, ni u srbijanskoj zabiti, ali je moguće u Zagrebu. Gradu koji jednom djeluje kao velegrad, a drugi put, ili vrlo često, kao teška vukojebina.

 

Uostalom, referendumsko izjašnjavanje o definiciji braka pokazalo je da Zagreb nije samo službeni epicentar Hrvatske nego i glavni grad duboko ucijepljenog konzervatizma koji vuče korijene iz francjozefinskih vremena. Budući da je poprimilo dimenzije svojevrsne obligacije, izjašnjavanje o referendumu, kojem racionalnost i trezvenost nisu jače strane, kanio sam zaobići. Ipak, na reakciju me prisilio netko od koga sam to najmanje očekivao: Renato Baretić i njegova kolumna ”U ime U”.

 

Neću se upuštati u sve detalje Baretićeva komentara, kojem možda ne bih imao što prigovoriti, a kamoli zamjeriti, da na jednome mjestu, makar i u zagradi, nije opsovao mater svima koji su te nedjelje ignorirali svoje biračko pravo. Osim što me uvrijedio, psujući moju pokojnu majku, Baretić je zaboravio da pravo na izjašnjavanje implicira i pravo na apstinenciju. Barem bi on to trebao razumjeti, tim više što je u romanu ”Osmi povjerenik” lansirao otok Trećić. Znamo na koga je ili na što aludirao, ali mehaničko izjašnjavanje ”za” ili ”protiv”, koje je u takozvanoj hrvatskoj demokraciji poprimilo razmjere farse, bezuvjetno podrazumijeva i mogućnost apstinencije.

Mehaničko izjašnjavanje ”za” ili ”protiv”, koje je u takozvanoj hrvatskoj demokraciji poprimilo razmjere farse, bezuvjetno podrazumijeva i mogućnost apstinencije. U zemljama zbiljske demokracije takva mogućnost ne može biti uskraćena, a još manje prezrena

 

U zemljama zbiljske demokracije takva, treća mogućnost ne može biti uskraćena, a još manje prezrena. Nije malo pitanja u kojima se teško, pogotovo sa stopostotnom sigurnošću, deklarirati samo ”za” ili ”protiv”, a ako uzmemo u obzir činjenicu da je brak kao zajednica muškarca i žene fiksiran u Zakonu o obitelji i da je nedjeljno izjašnjavanje bilo samo paravan za neke druge, jednako mračne ciljeve, onda je opstrukcija takvog referenduma ne samo dopustiva nego i poželjna. Napokon, zar kolega Baretić ne zna za načelo građanske neposlušnosti? On je izišao na referendum da bi se suprotstavio onima koji su zaokružili ”za”.

 

Ali trebalo je isto tako reći ”ne” onima koji su svojom traljavošću, svojim kukavištvom i kalkulantstvom raskrilili vrata jednog takvog po svemu anakronog, besmislenog i bespotrebnog referenduma. Dakako, to su Milanović i njegova Vlada, iako time ne kanim minorizirati zasluge koje u provedbi te anticivilizacijske lakrdije pripadaju Crkvi, desnim i ultradesnim strankama. A pozivanje na ”građansku dužnost”, pogotovo u slučaju onih koji su zaobišli referendum, izgubivši tako pravo na nezadovoljstvo, nije ništa drugo nego jeftina sofistika. Jer da je Hrvatska, osim nominalno, građanska država, ovakvi i slični referendumi (Bože mi prosti, još i ćirilica!) ne da se ne bi održavali, nego ne bi nikome bili ni na kraj pameti.

 

Ali ćirilica se na nišanu našla još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. U projektu širenja šovinizma i nacionalističke idiosinkrazije demonstrirana je uzorna sistematičnost, a nad ispadima nekakvih nogometaša i unisonim fašističkim odgovorima s tribina, danas se čude samo hlebinci ili teški licemjeri (kojih nikada nije manjkalo). Pravila građanske demokracije, koja impliciraju i prava manjina, u Hrvatskoj su sanak pusti.

 

Tu su na djelu pravila majoritetno inauguriranog nasilja, svedenog na zakon jačega ili diktat ohlokracije. U tome sam, po Baretiću, trebao sudjelovati? Ako si pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić dopušta eksplicitne fašističke ispade, nad kojima na Kaptolu vlada muk, ako Šimunić urla ono što urla, a njegovi kolege iz reprezentacije čkome (ili ga u svlačionici prijateljski tapšu po ramenu), onda nema dvojbe da je rezultat referenduma bio poznat prije nego je i počeo. Od primitivnih ispada, laži i ritualnog prostakluka, put zakonito vodi prema razbojništvu i prema korupciji koja, kako je primijetio papa Frano dok je još bio buenosaireski nadbiskup, ”nije čin, već stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti”.

Nasilje u svim oblicima nije privilegij ratnih godina. Ono je hrvatski nacionalni specijalitet, jednako evidentan među socijalnim marginalcima, ali isto tako među političkom i duhovnom elitom koja je upornim dolijevanjem ulja na vatru dovela do referenduma. Koji nije ništa drugo nego nasilje

 

Što se mene tiče, ja se u tome nisam naviknuo živjeti. I ne kanim se naviknuti. Zato i nisam sudjelovao u referendumu koji je kristalno jasno – kao u Kristalnoj noći! – potvrdio riječi vatikanskog pontifeksa o korupciji. U civilnoj i uljuđenoj državi nitko ne bi smio dovesti u sumnju moje ni bilo čije pravo na izbornu apstinenciju. Imao bih što reći o ”festivalima demokracije”, režiranim zadnjih dvadesetak i kusur ljeta. Ali zašto sam se oglušio na referendum?

 

Prvo, zato što se hrvatski korpus godinama i krajnje brutalno antagonizira na ljevičare i desničare, partizane i ustaše, vjernike i bezbožnike, katolike i pravoslavce, i tako dalje. U normalnim zemljama, takvi razmjeri antagonizacije mogući su samo u ratu, što u krajnjoj liniji znači da smo u ratu nakon davno završenog rata i da je to stanje koje provociraju elite (točnije ”elite”). Jer samo tako, loveći u mutnom, u histeričnom i duboko podijeljenom društvu, mogu očuvati svoje pozicije i bogatstva na inozemnim računima. Drugo, nisam sudjelovao u referendumu jer dvojbu koja je u njemu apostrofirana shvaćam kao civilizacijski rikverc, pa i kao poniženje.

 

Ne želim upijati loše političke vibracije, pogibeljne koliko je pogibeljan fukušimski zrak. Kao da me tjeraju na jeftinu predstavu.  Znam tko ju je režirao, tko su glavni glumci, tko statisti i šaptači, znam kako će završiti. A opet, trebao bih na nju gubiti vrijeme. Zašto? Treće, neka mi pomogne vrli H. D. Thoreau: referendumsko ludilo ignorirao sam jer ”nisam rođen da bi me silili”. A agresije i maltretiranja u Hrvatskoj ima za izvoz. Nasilje u svim oblicima nije privilegij ratnih godina. Ono je hrvatski nacionalni specijalitet, jednako evidentan među socijalnim marginalcima, ali isto tako među političkom i duhovnom elitom koja je upornim dolijevanjem ulja na vatru dovela do referenduma. Koji nije ništa drugo nego nasilje.

 

Da je poštovanje zakona važno, ali da je od pasje odanosti zakonu važniji odnos prema pravičnosti, to naša tragikomična, linićevsko-kiretažna i kaptolski-sabotažna praksa danomice potvrđuje. Ministar Linić najmanje djeluje kao zastupnik pravde, koliko god bi se on sa svojim turobnim pogledom i nazalnim glasom takvim htio prikazati. A zagrebački nadbiskup s prezirom spram ćirilice? Sad je i Marc Gjidara našao potrebnim tužiti Boba Dylana, koji nema neko visoko mišljenje o ustaškim tradicijama.

Država u kojoj nije važno ništa izuzev bijedne političke križaljke, ne može biti demokratska, no zureći građanima u šlafcimer, nadzirući njihove (homo)erotske snove, gurajući istodobno ruku u čarapu i otimajući im posljednju kunu, Milanovićeva Vlada cementirala je svoj totalitarni pedigre

 

Američki rocker angažirao je odvjetnike koji će ga braniti u procesu koji se očekuje za nekoliko mjeseci, a osim Gjidarine nepotrebne tužbe, najsmješnije je to da se Hrvati iz petnih žila trude dokazati kako je Dylan svojim izjavama u magazinu ”The Rolling Stone” pogodio u sridu. I onda ima takvih koji se čude što inozemni rejting Milanovićeve i Karamarkove gubernije vrtoglavo pada. I onda smo ja ili meni slični zaslužni što referendum nije završio po Baretićevim željama. A moglo bi se dokazati da ga je svojim glasom ozakonio upravo Baretić. Da je ionako mala izlaznost bila još manja, referendum bi bio sramotniji nego što jest. I ovako nas je dovoljno (de)legitimirao u očima velikog svijeta, a turističke radnike i touroperatore obuzela je panika, izazvana glasinama da će gay populacija odsad zaobilaziti Hrvatsku.

 

Pitam se zapravo što bi bilo da je referendum završio stopostotnom pobjedom Markićke i njenih suflera? Logika crno-bijele stranačke stvarnosti, kanalizirana u suvišnom pitanju, pokazala je Hrvatsku kao ognjištarsku zemlju u kojoj je vrijeme stalo i u kojoj strogo postavljena dihotomija ”mi” ili ”oni” svagda iznova rađa fatalnim posljedicama. Zakon većine je demokratičan u mjeri u kojoj respektira prava manjine. U protivnom je sam svoje ruglo; štoviše, ako je u referendumu sudjelovalo samo 38 posto biračkog korpusa, to znači da je apstiniralo 62 posto glasača. Ako je većina apsolutni zakon, suzdržanost tako golemog broja građana poništava smisao referenduma, pa se Baretiću njegova psovka, makar in parenthesi, vraća kao bumerang.

 

Referendumsku stazu skliskom su učinili ne samo gospođa Markić i njeno stado, nego isto tako Milanović  i njegovi trabanati koji su jedno propovijedali, drugo prakticirali, pokazujući se u konačnom zbroju kao desničarski saveznici. Vlastodržačka farsa odvija se zadivljujućim tempom: dok navijači, revoltirani stanjem u nogometu i/ili u društvu, završavaju u reštu, sudac Rafael Krešić amnestira Mamića za najmračnije šovinističke ispade! Država u kojoj nije važno ništa izuzev bijedne političke križaljke, ne može biti demokratska, no zureći građanima u šlafcimer, nadzirući njihove (homo)erotske snove, gurajući istodobno ruku u čarapu i otimajući im posljednju kunu, Milanovićeva ekipa cementirala je svoj totalitarni pedigre.

 

Finalmente, manje sam se zlopatio referendumom zbog toga da polemiziram s Baretićem, a više zato da opetujem jedno važno i teško razrješivo pitanje. Tko u ovome slučaju ima pravo: (Baretićeva) angažirana manjina ili (moja) pasivizirana većina? Odgovor prepuštam rijetkim štiocima, pozivajući se na Andreja Tarkovskog koji u ”Solarisu” sugerira da će sram spasiti čovječanstvo. Silno volim Tarkovskog, ali u malom segmentu čovječanstva, koji se zove Hrvatska, taj sram zasad ne vidim.

I ministar čini što hoće

Autor: / 2 Comments

Na današnji dan, prije 70 godina, u Jajcu je održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a). Tom prilikom AVNOJ je konstituiran kao zakonodavno te izvršno i predstavničko tijelo nove države, uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), a izbjegličkoj vladi i kralju Petru II. Karađorđeviću zabranjen je povratak do kraja rata. Tako je službeno ovjerovljena nova država, pa se 29. studenoga godinama slavio kao Dan republike i najvažniji praznik komunističke Jugoslavije.

 

U novim okolnostima taj datum se prešućuje, a ako ga tko spominje, automatski se svrstava u tabor jugonostalgičara, bez obzira koliko takva atribucija bila opravdana i bez obzira na činjenicu da je ignoriranje prošlosti svojstveno fundamentalističkim režimima ili jednoj vrsti demagoga koji vjeruju da povijest počinje upravo u času kad su oni kročili na povijesnu pozornicu. Narod koji ignorira prošlost, teško može imati ružičastu budućnost. Jer kako je davno pisao Eliot: ”Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/ Možda su oba u vremenu budućem,/ A buduće vrijeme u prošlom sadržano./ Ako je sve vrijeme vječno prisutno/ Sve je vrijeme neiskupljivo.” (pohrvatili Antun Šoljan i Ivan Slamnig)

Iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima

 

Do vječne prisutnosti i neiskupljivosti vremena u Hrvatskoj se posljednjih 20 i nekoliko godina drži koliko i do lanjskog snijega. S posljedicama koje bodu u oči na svakom koraku; kaos i pustoš vjenčali su se s mržnjom i šovinizmom, pretvarajući je u državu koja je formalno u Europi, iako je svojim standardima ponašanja, materijalnom i moralnom bijedom od te iste Europe dalje nego ikad. Žalosno je da od prošlosti ništa nismo naučili, pa apostrofiranje avnojevske obljetnice može biti samo šlagvort za novu najezdu insinuacija, svojstvenu onoj sorti samozvanih domoljuba koji na svako spominjanje bivše države reagiraju kao bik na crvenu krpu. U dnevničkoj knjizi ”Slovensko poslanstvo”, u nas prevedenoj pod naslovom ”Put u Jajce”, o Drugom zajedanju AVNOJ-a svjedočio je jedan od njegovih najvažnijih aktera, znameniti pjesnik Edvard Kocbek.

 

Taj dnevnik važan je zbog toga što ga je napisao pjesnik čije djelo svojim dimenzijama daleko nadilazi granice njegove male domovine, ali i zato što je Kocbek u vlastitoj sudbini utjelovio antinomije koje tako dugo i tako fatalno razdiru naše nacionalno biće; bio je istodobno kršćanin i partizan, vjernik i apostat, noseći svoj križ snagom i autentičnošću koja je darovana samo odabranima.

 

Kocbek je impozantno poglavlje novije slovenske povijesti i književnosti, inspirativan u pjesmama i dalekosežan u predviđanjima. No, Slovenci i Hrvati, premda ne samo oni, toliko su zabavljeni ideologijskim sljepilom da teško mogu razumjeti išta više od onog što je trenutačno i što će trajati koliko i svaki oblik id(i)olatrije. Dok razmišljam o Kocbeku, u kojem su se tako impresivno združili poetski rafinman i neopozivost ljudskog stava, iz Ljubljane stiže vijest da je slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar podnio neopozivu ostavku.

 

Gantar je upozorio da je ostavku najavio prije šest mjeseci, a kad su otpori modernizaciji i korekciji zakonskih okvira dodatno potkrijepljeni smanjenjem sredstava za 300 milijuna eura godišnje, učinio je što je i obećao. Teško da bi se štogod slično moglo očekivati od hrvatskih MINIstara, koji se za svoje fotelje vežu čvršće od putnika na interkontinentalnim letovima. Ali kakvi ministri! U Hrvatskoj nije u stanju abdicirati ni jedna županica, koja se uspjela izdići iz anonimnosti kad se pročulo da je na leasing nabavila Audi A6 u kakvima se, izuzev balkanskih lezilebovića, šepure bavarski magnati i arapski šeici. A kako je tek dotična dama, županica Marina Lovrić Merzel, nasrnula u obrani svoje vlastodržačke nevinosti!

Županica Marina Lovrić Merzel obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći

 

U dobro režiranom napadu inspiracije, na sjednici sisačko-moslavačke Županijske skupštine divanila je punim plućima 26 minuta. Moj rijetki štioče, ne sumnjaš valjda da se posipala pepelom, uvlačeći se svom dobrodušnom elektoratu, obećavajući da će i dalje raditi 24 sata dnevno, a i više, ako bude potrebno, prelijevajući iz šupljeg u prazno i dokazujući da je zapravo uštedjela kad se odlučila za manevre s jednim takvim autom. Jedno gore od drugoga, nepodnošljivo i neprobavljivo do gadljivosti. Naravno, Audi A6 bit će vraćen, nevina županica podmirit će svojim novcem sve troškove, a o njoj i njezinu postupku loše misle samo zlobnici i članovi opozicijske stranke.

 

Dokle je u svom ludilu dospjela Marina Lovrić Merzel? Dotle da čovjek, makar u njezinu slučaju, mora braniti HDZ. Ali to nije sve! Za svoju pravdoljubivu apologiju sisačko-moslavačka prvakinja dobila je nedopustivo velik timing u Trećem dnevniku državne dalekovidnice. Dok je brzala kao da je navijena, dežurni novinar ju je bespomoćno gledao. Kako zaustaviti ženu koja juri brže nego Audi? Gospođa županica obećala je da će već sutra luksuznu makinu zamijeniti traljavom Škodom. Ma kakva Škoda: vozila bi se ona i romobilom, samo da ostane ondje gdje jest. Takvi su Hrvati i Hrvatice – i tu nema pomoći.

 

Znakovito je da Zoran Milanović nije priprijetio hiperelokventnoj županici, a kamoli da joj je dao šupkartu kao što je to priuštio Mireli Holy. Na sastanku sa studentima Strojarstva i brodogradnje, Milanović je pokušao biti duhovit na svoj račun; priznao je da je njegova diplomatska karijera završila neslavno, a kako će proći ona druga, premijerska, tek će se pokazati. Sve bi to bilo u redu, kad račun za taj eksperiment ne bi na kraju podmirivali građani; to je cijena demokracije koja potvrđuje da je svaka vlast na svoj način okrutna i terorizirajuća, kako je još u 19. stoljeću zaključio R. W. Emerson.

 

Odličan primjer za to je zakleti socijalist Slavko Linić koji svoju politiku oporezivanja i podcjenjivanja zdrave pameti prakticira s odlučnošću koja je svojstvena samo genijalcima i provincijskim ignorantima. Što je Linić od toga dvoga, neka svatko prosudi sam, ali ako jedan ministar u stanju totalnog osiromašenja ne može ponuditi ništa originalnije od novih i kastrirajućih nameta, onda je to znak definitivne nemoći. I njega i njegove Vlade. Jasno je to i Milanoviću, ali kako ni on nema nikakvih ideja, osim da se svađa s Karamarkom i vukovarskim stožerom, dao je carte blanche Liniću da čini što hoće. I ministar čini što hoće.

Kad je postao srbijanskim ministrom, 29-godišnji Lazar Krstić  izjavio je da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane

 

Nije ga briga što je kopanje po smeću postalo rentabilnim zanimanjem, još ga manje brine što ekonomski eksperti u njegovoj kemoterapiji ne vide ničeg dobrog, a najmanje ga brine što njegovi najžešći osporavatelji sjede u istoj Vladi. Prije ili kasnije, natjerat će ih svim mogućim manevrima na novi program ozdravljenja, a kad pacijent odapne, krivca će naći u globalnoj krizi, u opoziciji, u primorskoj buri, u bilo čemu i u bilo kome. Samo ne u sebi i u svome ministarskom besmislu. Liniću, ne zanimaju nas zakoni, nego kakva-takva pravičnost od koje u vašoj ozakonjenoj pljački nema ni traga! Ali da bi se shvatilo gdje živimo, nije potrebno ići daleko.

 

Dovoljno je zaviriti u susjednu Srbiju, zemlju s kojom se prosječno indoktrinirani Hrvati uspoređuju onda kad žele pobjeći pred vlastitim frustracijama. Srbijanski ministar financija zove se Lazar Krstić. Diplomirao je ekonomiju na Yaleu, u Sjedinjenim Državama, dokazavši se kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Neko vrijeme bio je suradnik velike konzultantske tvrtke McKinsey, a vijest da je kao 29-godišnjak ušao u srbijansku vladu, u regiji je odjeknula kao bomba. Kad je postao ministrom, Krstić je izjavio da treba smanjiti državne troškove, za razliku od njegova hrvatskog kolege koji misli da treba smanjiti (i uniziti) hrvatske građane.

 

Umjesto deserta, još nekoliko indikativnih činjenica. Lazar Krstić rodio se 1984. u Nišu, dok se Slavko Linić rodio 1949. u Čavlima. Linić je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, osnovanom 1961. godine, dok je Krstić diplomirao na američkom sveučilištu, osnovanom 1701. godine. Hrvatski ministar je 35 godina stariji od svog srbijanskog parnjaka, ali je zato američko sveučilište 260 godina starije od riječkog fakulteta. Dok su drugdje na cijeni stara sveučilišta i mladi stručnjaci, u Hrvatskoj su u modi novokomponirani fakulteti i senilni ministri. I onda još ima takvih koji se čude što nam tako dobro ide?

Tiho puzajući fašizam

Autor: / 4 Comments

Kontinuirani prosvjedi koje predvode studenti, već više od pet mjeseci potresaju Bugarsku. Nezadovoljnici se bune protiv socijaldemokratske vlasti koja je negdje u proljeće naslijedila vladu desnog centra. Ovu potonju predvodio je Bojko Borisov, majstor karatea koji se od bivšeg tjelohranitelja prometnuo u gradonačelnika Sofije i premijera. Nećemo analizirati sličnosti s našim gradonačelnicima ili arestiranim i potencijalnim vođama, ali kad su u Bugarskoj izbili neredi, provocirani udvostručenim cijenama električne energije, Borisov je abdicirao.

 

Objasnio je da ne želi biti predvodnik vlade čija policija mlati vlastiti narod, što je izjava koja mu ipak služi na čast. Teško je pretpostaviti kakva bi katastrofa trebala zadesiti Hrvatsku, pa da odstupi premijer ili neki od njezinih najvažnijih lidera. Što se toga tiče, Sanaderova odstupnica ne može se uzeti u obzir. Bila je samo naizgled svojevoljna, a sve što je uslijedilo, potvrđuje da je svakojakim manevrima, pokušajem povratka na vlast, pa i bijegom, kanio osujetiti ono što će se dogoditi (hapšenje i suđenje). Premda Hrvati nikada nisu držali do skromnosti, a priori odbijajući svaku usporedbu s istočnijim narodima, paralele između Hrvatske i Bugarske nameću se same po sebi.

 

U Bugarskoj su desnu vladu naslijedili socijaldemokrati. Isto ili slično dogodilo se u Hrvatskoj. U rješavanju esencijalnih pitanja, ovi drugi pokazali su se podjednako neuspješni kao i oni prvi. Bugari podjednako kao i Hrvati. Razlika je u činjenici da su se bugarski građani ostentativno pobunili, svjesni da je kapitalizam društvo obilja o kojem mogu samo sanjati, dok je u nas revolt protiv formalno lijeve vlade marginalan ili sveden na individualne pokušaje.

Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice

 

Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice.

 

Ali mnogi Hrvati vjeruju da nemaju razloga za nezadovoljstvo; idućih sto godina slavit će vlastitu državu, a ako protiv nekoga rogobore, onda to može biti samo netko drugi i drukčiji. Oni ne mogu biti krivi za vlastite nesreće. Krivi mogu biti inozemci, dotepenci, Romi, Srbijanci, ćirilica, muslimani, pasdarani, vegani, Židovi, šamani, budisti, ateisti, agnostici, komunisti, crnci, skvoteri, homoseksualci, lezbijke, masoni, članovi društva za zaštitu životinja, zagovornici klasične muzike ili klasičnog obrazovanja i tako redom. Njih treba deratizirati poput komaraca, koji narušavaju sliku apotekarski čiste i homogenizirane Hrvatske.

 

No, je li to samo slučaj, ili neminovnost, da u fatalnoj trinaestoj godini trećeg milenija s debelim kamatama vraćamo dugove za ono što se u ovoj zemlji desetljećima toleriralo (pa i promoviralo)? Pod egidom najviših državnih institucija tolerirali su se šovinizam i najcrnji kriminal, umotani u prozirni veo isto tako prozirnoga domoljublja. A kad je brana popustila i šporka rijeka grunula silinom i količinom koju je teško kontrolirati, trebalo je naći krivca.

 

Kakav bi to narod Hrvati bili, kad bi ga našli u sebi samima? Pokazali su da se drže Sartrea, koji je u jednom od svojih najslavnijih dramskih tekstova zapisao: ”Pakao, to su drugi.” Sad je užas dotjeran do paroksizma. Cvjetovi šovinizma šiknuli su na svim stranama kao korov, broj nezaposlenih premašio je čarobnu granicu od 350 tisuća, recentni predstavnici vlasti dočekali su u Vukovaru poniženje kakvo je u civilnim i civiliziranim državama apsolutno nezamislivo, a svojim unjkavim glasom ministar financija zaziva horor, evidentiran u spremnosti da u Americi isprosi još koju tonu dolara. Čudno je da se nije sjetio novih nameta, to više što su prosječne plaće u Hrvatskoj još uvijek veće  nego u Bugarskoj. Potomci Vasila Levskog zarađuju otprilike 400 eura mjesečno.

Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom

 

Mizerno, ali uspoređujući primanja s cijenama osnovnih energenata, živežnih namirnica i zdravstvenih usluga, dospjeli bismo do zaključka da živimo bjednije od većine stanovnika postkomunističkih zemalja. Valjda je to razlog što kaptolski i Karamarkovi talibani uporno gunđaju protiv komunizma. Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom. Je li jednoumlje crveno ili crno, u osnovi je svejedno.

 

Osluškujući puls javnoga mnijenja, referendumske dvojbe o braku, pravima manjina i pravima većina, stječe se dojam da je višestranačje suvišno. U zemlji u kojoj se militantno inzistira na etničkoj, vjerskoj, stranačkoj, seksualnoj i tko zna kakvoj sve monolitnosti, u sredini u kojoj je američka formula WASP (White, Anglo–Saxon, Protestant) dovedena do opasne nakaradnosti, višestranačje se čini kao slijepo crijevo u savršenom organizmu. Ili kao zadnji dio slabinskih živaca koji nalikuje na konjski rep (cauda equina). Ne znam kako profesori odgajaju našu djecu, jer ako im objašnjavaju da žive u demokraciji, onda im ne govore istinu.

 

Jer demokracija i nacionalizam su dva inkompatibilna pojma. Ondje gdje se ljudska bića svrstavaju i segregiraju na temelju bioloških kategorija, od demokracije nema ni traga. Dakako, osim za one koji misle da je demokratski razbijati ćirilične ploče i salutirati ustaškim pozdravom, kao što se to poslije maksimirske utakmice s Islandom udostojao Joe Šimunić, nogometni reprezentativac rođen u australskoj Canberri. Što li će tek poduzeti ako u Brazilu pobijede nekog ozbiljnog protivnika?

Kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Šimunićeva ekshibicija bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom

 

Ali dotad ima dovoljno lufta, pa nogometni Thompson, kojem ovo nije prva svinjarija, stigne nabaviti ustašku uniformu i salutirati kako Bog zapovijeda. A ne tek tako, improvizirajući u gaćama i kopačkama. I opet možemo ponoviti po stoti put: što bi bilo da se neki njemački reprezentativac nacističkim pozdravom obratio publici? Nema ama baš nikakve sumnje, bio bi jednom zasvagda isključen iz državne selekcije.

 

Šimunićeva eskapada popraćena je u medijima nježnim tepanjem, onako kao što majka prigovara sinu u kojeg je beznadno zaljubljena, Niko Kovač slučaj nije htio komentirati (iako je morao), pa se globus vrti i dalje. A kad netko iz inozemstva spomene kako se toleriraju fašistički ressentimenti, kovači naše sreće opet će glumiti nevinost, čudeći se nad bešćutnim svijetom koji traži dlaku u jajetu, izmišlja afere ondje gdje ih nema, poduzimajući sve to jer ne voli Hrvate. Zbilja, tko to ne voli Šimunića i njegove nedužne Kroate?

 

Ali kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Ekshibicija citiranoga nogometaša bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Zato smo dospjeli tako daleko.

 

Tiho puzajući fašizam posljedica je nagomilanog nezadovoljstva, ali i perfidne tolerancije odgovornih institucija koje su sustavno žmirile nad svim mogućim ekscesima. Kao što će žmiriti i nad Šimunićevim ustaškim pozdravom beatificiranim domoljubljem.

 

U ”Vjenčanju Raja i Pakla” veliki engleski pjesnik William Blake napisao je: ”Stvoriti cvjetić, to je trud od mnogo stoljeća.” Koliko je cvjetića, koliko pupoljaka i stabala uništeno u posljednjih 20 i više godina, pitanje je koje se u svojoj katastrofičnoj obuhvatnosti ne tiče samo florista i dendrologa. Tiče se isto tako psihopatologa, sociologa i ayurvedskih stručnjaka za pomlađivanje. Jer društvo koje ne prihvaća pluralizam nije samo zastarjelo, nego i osuđeno na propast. Je li to ono što stvarno želimo?

Naprijed naši tamburaši i laktaši!

Autor: / 1 Comment

 Da ne živimo u Hrvatskoj, snimka vatrogasca kojeg je bura zajedno s komadom lima digla u zrak, asocirala bi na leteći ćilim iz neke perzijske bajke. Ali stvarnost je puno gora; ne samo zbog nevere, bure koja je kod Krčkoga mosta puhala brzinom od 230 kilometara na sat, iščupanih stabala i ozlijeđenih glava. Od udara vjetra stradalo je i riječko groblje Kozala, pa se u jednom času stvorila slika Sudnjega dana u kojem se, prema kršćanskoj eshatologiji, mrtvi dižu iz grobova da bi se cijelo bogovetno čovječanstvo svelo na kategorije pravednika i grešnika. Kao i u slučaju katastrofalnoga tajfuna koji je pogodio Filipine, tješimo se u krajnjem slučaju tvrdnjom da je bura viša sila s kojom se nosimo kako znamo i umijemo. Ali što je s burom kriminala koja nad ovom zemljom i nad njezinim stanovnicima drma dugih i nemilosrdnih 20 godina, ne pokazujući znakove slabljenja? Pored nepreglednih pljačaka, suportiranih u državnim institucijama, kako izaći nakraj s mržnjom, autizmom i/ili fašizmom, svim onim bolestima koje su izravno i posredno isto tako blagoslovljene u najvišim tijelima svjetovne i crkvene vlasti?

U pojedinostima i cjelini, Hrvatska je pretvorena u tautologiju. Sve je dobilo precizno uštimani nacionalni predznak; Sabor, sva kazališta i umjetnička udruženja, mirovinski fondovi, tvornice kobasica, sportski i ribolovni klubovi, filatelistička i šahovska udruženja, kladionice i bordeli, na sve strane se hrvatuje, samo što ništa ne funkcionira. Forma je zamijenila sadržaj, ali za to nitko više ne haje. Glavno da imamo državu!
 

 

Osim što je siromašna i besperspektivna, koliko je Hrvatska demokratska zemlja? Koliko korespondira s europskim standardima ponašanja, to više što nas dežurni domoljubi uvjeravaju da smo oduvijek bili u Europi – ako ne i ispred nje – i da nam nitko od balkanskih susjeda nije ni do koljena. Lijepo zvuči, no koliko u tome ima istine, drugo je i nadasve škakljivo pitanje. Polemike o hrvatskom jeziku, ćirilici i ustavnoj definiciji braka dovedene su do stanja kolektivne mučnine, zrcaleći nemoć političke nomenklature da u jednom teškom času ponudi ili sugerira suvisla rješenja. No onaj tko nema odgovore na elementarna ekonomska pitanja (u kojima bi jedan više jedan trebalo biti dva), teško ih može imati u nečem što zadire u sferu privatnosti i u čemu emocije i argumenti sile nerijetko pretežu nad silom argumenata. U pojedinostima i cjelini, Hrvatska je pretvorena u tautologiju. Sve je dobilo precizno uštimani nacionalni predznak; Sabor, sva kazališta i umjetnička udruženja, mirovinski fondovi, tvornice kobasica, sportski i ribolovni klubovi, filatelistička i šahovska udruženja, kladionice i bordeli, na sve strane se hrvatuje, samo što ništa ne funkcionira. Forma je zamijenila sadržaj, ali za to nitko više ne haje. Glavno da imamo državu!

 

U narodu koji dugo čeka ostvarenje svojih snova, država ”lako može postati idolom koji zasljepljuje”. Tako je u svoje vrijeme mislio i pisao Vlado Gotovac. Slušajući primjedbe na račun portala Autograf.hr, uvijek iznova uskrsavaju ista pitanja. Koliko smo mi, kao zajednica i kao pojedinci, bolji od svojih susjeda (ako smo uopće bolji)? Je li Hrvatska regionalni lider, kako joj vole tepati njezini prilježni i u sebe zagledani vođe? Budući da je punopravna članica Europske unije, može li naša država biti primjer drugim balkanskim entitetima nad kojima katkad tako bahato iskazujemo svoju ”superiornost”? Samokritičnost je jedna od najvažnijih osobina s kojom mora računati svaki pojedinac. Ta osobina još je važnija za one koji prirodom svoga posla komuniciraju s javnošću. Kao jednom od utemeljitelja našega portala, kritike me ne smetaju, pogotovo ako su razložne i inteligentne. Ali kad slušam prigovore zbog toga što su u rad portala involvirani suradnici iz  drugih zemalja, posebno (naravno) iz Srbije, onda mi je jasno da se u Hrvatskoj sve mijenja tako da ostane isto. Naprijed naši tamburaši i laktaši!

 

Općenito uzevši, ne treba se čuditi pobuni protiv svega što odudara od naše nacionalno, vjerski i zvjerski unificirane i/ili klonirane države; u krajnjoj konzekvenci, još se manje treba čuditi što nismo, a u skoroj budućnosti nećemo biti ni blizu najrazvijenijih europskih zemalja

 

 Ako danas, u trećem mileniju, u globalizacijskome košmaru, u kojem čovjek može upoznati korejsku kulturu živeći na ulicama Los Angelesa,  ako u svijetu interkulturalne komunikacije, u kojem se stvara kozmička rasa (prije sto godina najavio ju je Jose Vasconcellos), treba smišljati alibi za takve autore kao što su Milan Vlajčić, Filip David i Teofil Pančić, onda isto tako nema mjesta čuđenju nad histerijom potaknutom ćirilicom ili građanima inorodne seksualne orijentacije. Općenito uzevši, ne treba se čuditi pobuni protiv svega što odudara od naše nacionalno, vjerski i zvjerski unificirane i/ili klonirane države; u krajnjoj konzekvenci, još se manje treba čuditi što nismo, a u skoroj budućnosti nećemo biti ni blizu najrazvijenijih europskih zemalja. U eri novih tehnologija i kognitivnih proteza, sustav koji ne prihvaća pluralitet izgubljen je jednom zasvagda. Ako primjedbe zbog ”srbijanskih” suradnika na ”hrvatskome” portalu izviru iz usta ”urbanih” Zagrepčana, onda je jasno da je pameti u ovome dijelu svijeta definitivno odzvonilo.

 

Dakako, u recentnom vokabularu novokomponiranih oportunista šovinist je uvijek onaj drugi, ali kad shvate da neki individuum ne pripada njihovu etnički zacrtanom i zapišanom toru, takvi Europljani reagiraju kao bik pred crvenom krpom. Teško je suzbiti malodušnost pred tom spoznajom, iako Drago Pilsel tvrdi da stanovite istine, koliko god očite, treba ponavljati hiljadu puta, milijun puta, do iznemoglosti. Ergo, što nas je navelo na tako nevjerojatnu ideju, evidentiranu u spremnosti da za portal angažiramo pisce iz glavnoga grada Srbije? Citiranu trojku privoljeli smo na suradnju vođeni ponajprije činjenicom da pišu jezikom koji je razumljiv publici u Hrvatskoj i u široj regiji. Je li taj jezik samo srpski, samo hrvatski, ili slučajno sliči na hrvatski, a hrvatski katkad na ukrajinski i poljski, pitanje je koje bi dodatno zakompliciralo jednu ionako neveselu temu. Pustimo da ga poput stare kosti glođe jedna vrsta lokalnih pasdarana koja će u zakucima mentalno i materijalno opustošenoga Balkana, u svijetu sve većih razlika i intenzivnih (e)migracija, uvijek iznova polemizirati o korijenskom pravopisu, Vuku Karadžiću i ruskim tuđicama u intaktnom hrvatskom jeziku.

 

Srbijanske autore angažirali smo i zato što nas od njihova glavnoga grada udaljava velikih i istodobno malih 400 kilometara. Uzimajući u obzir princip spojenih posuda, to znači da naš boljitak vitalno ovisi o boljitku naših susjeda; u vremenu u kojem se Zapad pretvara u Istok, a Istok u Zapad, taj princip ne razumiju samo bedaci i fundamentalisti (što je katkad jedno te isto)
 

 

Srbijanske autore angažirali smo i zato što nas od njihova glavnoga grada udaljava velikih i istodobno malih 400 kilometara. Uzimajući u obzir princip spojenih posuda, to znači da naš boljitak vitalno ovisi o boljitku naših susjeda; u vremenu u kojem se Zapad pretvara u Istok, a Istok u Zapad, taj princip ne razumiju samo bedaci i fundamentalisti (što je katkad jedno te isto). Finalmente, Vlajčića, Davida & Pančića birali smo isto tako zbog njihove izvrsnosti, ako ta riječ u ovoj povampirenoj sredini, koja se najradije okreće u prošlost i u propast, još ikom išta znači. U kolumni objavljenoj 21. listopada 2013. godine Filip David zapisao je sljedeće retke: ”Ako bi se u jednoj reči saželo stanje duha savremene Srbije, onda bi ta reč bila hipokrizija.” Ili dalje: ”Prilagođavanje svakoj novoj vlasti, udvorništvo bez granica, prekonoćno menjanje mišljenja i uverenja, sasvim je uobičajena i normalna pojava u novim takozvanim demokratskim društvima.” Nadajmo se da su te opservacije dovoljno razumljive bez polaganja ispita iz stranog jezika i bez prevoditeljskih ili kakvih drugih intervencija.

 

 

Porazno je, međutim, da se Davidove primjedbe u punoj mjeri svoje eksplikativnosti tiču Srbije isto koliko i Hrvatske. Ali dežurni higijeničari iz našega sokaka najmanje mare za to. Njih muče srbijanski autori sami po sebi! Kriminalci iz dviju susjednih zemalja uredno su surađivali za vrijeme najžešćeg rata, a 18 godina poslije svi drugi trebali bi uživati u svome malom hataru, kukuričući zadovoljno nad okupljenim kokošima, kriješteći pred svakim stranim utjecajem i poistovjećujući svaku tuđu riječ s atakom na državni suverenitet. Za inat toj sorti kokošarskih filozofa, citirat ću Isidoru Sekulić koja je 1911. godine doslovce konstatirala: ”Mi smo narod koji u stvarnost ne veruje i koji stvarnost ne voli.” Slavna srbijanska spisateljica aludirala je tom rečenicom na vlastiti narod, ali da stvarnost ne vole ni njezini zapadni susjedi, poslije svega ne treba dokazivati. Treba se samo ispričati; ne kokošarima, nego onima koji su postali objektom njihove tragikomične graje.

 

 

 

Qu’est-ce que država?

Autor: / Leave a Comment

Darinko Kosor obznanio je urbi et orbi da se odriče desetine svoje mjesečne plaće, objašnjavajući kako se nada da će na taj način svoje kolege iz političke branše motivirati na slične postupke. Jedanaesti mjesec, koji se rijetko tko usuđuje nazvati novembar, tek je na početku, pa je Kosor precizirao da će smanjenu plaću primati od 1. siječnja 2014. godine. Da ne bi bilo zabune. Doduše, nije objasnio komu je namijenio onih tisuću ili tko zna koliko kuna kojih se velikodušno odrekao. Je li u toj odluci bio vođen iskrenim namjerama ili je posrijedi samo dobro smišljen demagoški trik?

 

Ne kanim se baviti spekulacijama, ali objektivni sud o nekom postupku moguće je uspostaviti s distance ili tako da se spomenuta gesta usporedi s ponašanjem političara u drugim zemljama i drugim sredinama. Dobar primjer za to je José Mujica, 78-godišnji predsjednik Urugvaja koji se ponaša kao običan građanin, vozi staru Bubu, a od godišnjih primanja, koja iznose 150 tisuća dolara, za sebe zadržava samo desetinu. Najveći dio svoje plaće transferira Pokretu narodnog djelovanja, odnosno nevladinim organizacijama koje grade stambene objekte za siromašne.

Urugvajski predsjednik José Mujica, koji se odrekao najvećeg dijela svoje plaće, u latinoameričkom okružju nije u krajnjoj liniji nikakva iznimka. Ponašanje aktualnog pape Frane, koji potječe iz Argentine i koji je kao pontifeks stvorio golemu pomutnju u glavama konzervativnih pripadnika Rimske kurije, dovoljan je dokaz za to. Oni koji sjede na Markovu trgu, u saborskim i Vladinim tijelima, kao i oni koji stoluju na Kaptolu, shvatit će to kad bude kasno

 

Umjesto u predsjedničkoj palači Suarez y Reyes, koja mu je kao predsjedniku bila na dispoziciji, Mujica obitava u svojoj kući u predgrađu Montevidea. Ima jedva jednog tajnika, kuha mu supruga, na službena putovanja odlučuje se rijetko, živeći životom u kojem – barem iz balkanske perspektive – od privilegiranosti i predsjedničke superordiniranosti nema ni traga.

 

Radi usporedbe i potpunijeg razumijevanja geste urugvajskog lidera, valja znati da je njegova plaća tek 5,8 posto plaće britanskog premijera Davida Camerona. U mladosti Mujica je bio vođa gerilske skupine Movimiento de Liberación Nacional-Tupamaros, koja je u svjetskoj javnosti poznatija po svojim pripadnicima tupamarosima (usput, taj naziv potječe od imena posljednjeg kralja Inka Tupaka Amarosa). Zbog svoje gerilske aktivnosti Mujica je 14 godina proveo u zatvoru, no kad je došao na vlast, ostao je vjeran mladenačkim idealima.

 

Urugvaj je mala država, brojem stanovnika manja od Hrvatske, ali po ekonomskoj stabilnosti treća država Latinske Amerike. Hrvatska ima galopirajući dug koji će buduće generacije nositi kao teško podnošljiv uteg oko vrata, a s vojskom od 350 tisuća nezaposlenih i najsporijim rastom BDP-a u Europskoj uniji, o perspektivama mogu maštati samo opsjenari i pisci znanstvene fantastike.

 

Unatoč tome što je Urugvaj u gospodarskom smislu u neusporedivo boljoj poziciji od Hrvatske, José Mujica ponaša se kao da njegovoj zemlji prijete sankcije i kao da pred njim stoji teret prekomjernog deficita. U tome i jest kvaka; Hrvatska je u nebranom grožđu upravo zato što su se njezini lideri desetljećima ponašali kao krezovi, ozakonjujući kriminogene radnje i prikrivajući svoju pohlepu tobožnjim domoljubljem koje je samo drugo ime za šovinizam.

 

Vođa HSLS-a Darinko Kosor odriče se desetine svoje plaće u zemlji koja je moralno i materijalno bankrotirala, a compaňero Mujica prima JEDVA desetinu svoje plaće u zemlji koja se iz tugaljiva balkanskog rakursa čini kao eldorado. Naravno, Urugvaj nije eldorado, ali njezini vođe imaju moralni integritet i osjećaj za vrijeme u kojem žive. Hrvatski političari fatalno su zakinuti za te osobine. U latinoameričkom okružju urugvajski predsjednik nije u krajnjoj liniji nikakva iznimka. Ponašanje aktualnog pape Frane, koji potječe iz Argentine i koji je kao pontifeks stvorio golemu pomutnju u glavama konzervativnih pripadnika Rimske kurije, dovoljan je dokaz za to. Oni koji sjede na Markovu trgu, u saborskim i Vladinim tijelima, kao i oni koji stoluju na Kaptolu, shvatit će to kad bude kasno.

 

Što je najgore, već jest (pre)kasno, ali malo tko haje za to. Umjesto najavljena referenduma, na kojem bi se građani trebali izjašnjavati žele li ili ne žele da se u Ustav unese klauzula prema kojoj je brak zajednica muškarca i žene, imperativno se nameće potreba za referendumom na kojem bi se građani izjašnjavali žele li ili ne žele živjeti u ovakvoj državi.

 

Ako se zatvaraju tvornice koje proizvode gubitke, ako preko noći nestaju tvrtke koje posluju s minusom, ako se ukidaju institucije koje čine identitet našeg naroda, zašto se po istom principu ne ukine država sa svojim hipertrofiranim birokratskim aparatom? Kome i čemu taj aparat služi, osim svom perpetuiranju i metastaziranju? Zoran Milanović, Vlada, resorna ministarstva, Sabor i sva njegova tijela, inkluzive svi šoferi, bodyguardi, kuharice kava i čuvarice Svetih Krava, kad bi ta neviđena komparserija svih mogućih statista i ekvilibrista bila vrednovana po svojoj efikasnosti, bili bi odmah torpedirani u mirovinu.

Ako se zatvaraju tvornice koje proizvode gubitke, ako preko noći nestaju tvrtke koje posluju s minusom, ako se ukidaju institucije koje čine identitet našeg naroda, zašto se po istom principu ne ukine država sa svojim hipertrofiranim birokratskim aparatom?

 

Uštede proizvedene tim činom, Linić bi mogao samo sanjati. U likovima svojih ministara i saborskih zastupnika, u odijelima velikih i lokalnih moćnika, hrvatska država uporno zrcali sliku svoje suvišnosti.

Ona je takva jer je bahata, rasipnička, koruptivna i parazitska, a od takvih kvalifikacija njezini službenici ne mogu pobjeći kao ni od vlastite sjene. Ako ne kane raspustiti državu, neka je makar iznajme; onako kao što iznajmljuju obalu i otoke, uvijek iznova trabunjajući o turizmu i shvaćajući svoju zemlju kao utočište za bogatune koji su se pod stare dane zaljubili u Hrvatsku.

 

Kako je ono Hamlet otpovrnuo vjernom Horaciju: pustimo laskavce da se udvaraju u predvorjima bogataša!

 

To je jedino za što su sposobni Milanovićevi regruti. Pred direktorom Microsofta Steveom Ballmerom, koji je proletio Zagrebom poput strijele, djelovali su kao prvašići pred svojim učiteljem. Ulažite u znanje, rekao je 51. najbogatiji čovjek na planetu, što su naši političari odavno shvatili, izdvajajući za znanost iz BDP-a manje od Bugarske i tretirajući kulturu bezočnije od bilo kojeg autokratskog režima. Qu’est–ce que država? Već površan pogled na internetsku stranicu, na kojoj su navedena sva Vladina ministarstva s imenima i prezimenima resornih ministara, otkriva da je ministarstvo kulture na zadnjem mjestu. Naravno da to ne može biti slučajno. Jer kultura je i inače na zadnjem mjestu, pogotovo u takvim zemljama i u glavama takvih političara kojima je do boljitka svih građana. Ali samo na riječima.

 

Poštovano gospodo ministri i ministrice, vrijeme je da napokon otkrijete Ameriku: kad je ono Emma Goldman konstatirala da je neznanje najrazorniji element u svakom društvu?

Osim što je kultura ne samo u formalnom nego i u supstancijalnom pogledu na repu svih interesa, znakovito je da Milanovićevu Vladu čini 20 megalomanskih ministarstava. Parafrazirajući misao slavnog američkog individualista H. D. Thoreaua, stječe se dojam da na jednoga građanina dolazi 999 njegovih pokrovitelja

 

Osim što je kultura ne samo u formalnom nego i u supstancijalnom pogledu na repu svih interesa, znakovito je da Milanovićevu Vladu čini 20 megalomanskih ministarstava. Parafrazirajući misao slavnog američkog individualista H. D. Thoreaua, stječe se dojam da na jednog građanina dolazi 999 njegovih pokrovitelja. Takvoj Vladi fale samo Ministarstvo za borbu protiv ćirilice i Ministarstvo za obnovu ćiriličnih ploča. Tako bi se jednim udarcem ubilo dvije muhe; jer službenici jednog ministarstva mogli bi istovremeno raditi i u drugome ministarstvu, neovisno o vlastitom stavu prema ćirilici, pa bi se tako ostvarile goleme uštede.

 

No više od ičeg, trenutačna Vlada insuficijentna je u resorima koji se navode u Orwellovoj ”1984”. To su ponajprije Ministarstvo istine (idealan ministar bio bi Neven Mates), Ministarstvo ljubavi (kandidat za vođu, kad Crkvu ionako mami svjetovna vlast, svakako je biskup Valentin Pozaić) i Ministarstvo obilja (s kojim bi valjalo pričekati, dok se Čačić ne vrati iz kaznionice u Valturi).

 

Pretjerujem? A ne pretjeruje li Vlada s tolikim brojem ministarstava? Gotovo je nevjerojatno da su među njima Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo poduzetništva i obrta, dvije blizanačke ustanove koje jedna drugoj služe kao konkurencija, a čije bi rezultate mogao pohvaliti jedino Milanović. A Ministarstvo obrane i Ministarstvo branitelja?

 

Na kraju, pitanja se multipliciraju sama po sebi. Postoji li država zbog građana ili građani postoje zbog države i njezinih uzurpatora? Služi li država kao servis svih pojedinaca ili pojedinci služe da bi toj državi bespogovorno aplaudirali? Upravo spomenuti Thoreau napisao je još u 19. stoljeću kako je najbolja vlada koja najmanje vlada i kako ga ne bi radovala spoznaja da ovisi o državi. Točno, ne treba se oslanjati na državu; ali čemu onda ona uopće služi?

Globus kao špijunski eldorado

Autor: / 1 Comment

Sve je izgledalo kao komedija u tri čina. Doduše, nije to komedija koja bi se mogla pripisati Plautu i Držiću, još manje Marivauxu, Goldoniju ili nekom petom autoru koji su, u vrijeme dok je kazalište funkcioniralo umjesto televizije, razgaljivali znatiželjnu publiku. U prvome činu, datiranom za lipanj 2013. godine, novinari ”Guardiana” i ”The Washington Posta” dobili su dokumentaciju koja je potvrđivala da američke tajne službe prisluškuju cijeli svijet. Zviždač – što je drugo ime za izdajnika ili heroja, ovisno o kutu gledanja – nije bio nitko drugi nego Edward Snowden, bivši zaposlenik CIA-e koji je radio kao savjetnik za Nacionalnu službu sigurnosti (Nacional Security Agency).

 

Drugi čin te tipične komedije s okusom farse vezan je za sudbinu citiranog Snowdena koji se zakoprcao kao riba na suhom. Kad je skandal grunuo, po brzom postupku Uncle Sam proglasio ga je državnim neprijateljem broj 1 i zatražio njegovo ekspresno izručenje. Jasno, Putinu nije bilo ni nakraj pameti da se pokorava američkim zahtjevima, manje zbog toga da bi zaštitio nečiji integritet, a mnogo više zato da bi demonstrirao vlastitu moć.

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue

 

Najzanimljiviji dio toga (među)čina krije se u činjenici da su sve zemlje, osim Venezuele, odbile Snowdenov zahtjev za azilom, što je tema za jednu novu komediju, koju će u budućnosti sročiti neki Orwellov sljedbenik, bez obzira na to što engleski pripovjedač nikada nije pisao komedije.

 

Da je trebalo udomiti kakva ubojicu ili švercera kokaina, nema sumnje da bi se našlo zaštitnike na svim stranama našeg idiličnog planeta. Ali čovjek koji otkriva ono što znamo, premda ne volimo da se to glasno reklamira, Amerikanac koji nudi opipljive dokaze da njegova zemlja provodi politiku koja se u suštini ne razlikuje od one koju je svojedobno provodio zloglasni KGB,  fujtajfl!

 

Onda se Snowden ipak skrasio u Rusiji, što je bila jedna od kulminacijskih točaka prije nevjerojatnog finala koji je uslijedio u trećem činu. I kad je publika već otvrdnula od smijeha, garniranog tragovima Grand Guignola, nastupio je još jedan obrat s hipertoničnim okusom apsurda. U trećem činu nad ponašanjem Sjedinjenih Država počeli su se unisono zgražati njezini najbliži i najmoćniji saveznici.

 

Hollande je mahao kažiprstom, smjerajući na drugu stranu Atlantika, Angela Merkel pozirala je rezignirano pokraj Obame, kao razočarana žena pokraj bivšeg ljubavnika, a tjednik ”Der Spiegel” precizirao je da su je Amerikanci prisluškivali, ili uhodili, s krova svoje ambasade smještene u blizini Reichstaga. Da bi grupni portret s damom djelovao što sugestivnije, u trećem činu na pozornici uskrsnula je Dianne Feinstein. Dotična gospođa, nota bene, demokratkinja i predsjednica Odbora za obavještajne aktivnosti američkoga Senata (kako oni tepaju svojim špijunima), uporno je branila NSA i slične agencije, ali je na koncu reterirala. Sad se odjednom izričito protivi mogućnosti da Sjedinjene Države prisluškuju svoje saveznike, zatražila je reviziju svih obavještajnih programa, tvrdeći kako predsjednik Obama nije imao pojma da je špijuniranju podvrgnuta njemačka kancelarka, ali isto tako dužnosnici drugih velikih i malih sila, sve tamo do Gornje Volte, Nove Gvineje, svugdje dokle dopiru apetiti nezasitnoga Velikog Brata. Iskazujući respekt prema aktivnostima obavještajnih službi, senatorica  se istodobno zgrozila nad njihovom agilnošću, što je u već umornoj (re)publici izazvalo dodatne salve smijeha i snebivanja.

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein, u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao

 

Jedna od katarzičnih točaka cijele komedije svakako je trenutak u kojem Dianne Feinstein u maniri sredovječnih naivki – unaprijed zgroženih nad svakom šporkom aluzijom – objašnjava priglupom puku da Obama ništa nije znao. Koliko smo puta čuli taj dozlaboga ofucan refren! Ni u boljševičkom Sovjetskom Kavezu nitko ništa nije znao, ni u komunističkoj Tugoslaviji nitko ništa nije znao, ni u kondukatorovoj Rumunjskoj, ni u na sve strane defloriranoj Lijepoj Našoj Kroaciji nitko ništa nije znao, a najmanje znaju oni koji to moraju znati logikom svojih funkcija i ministarskih obligacija. Zato smo poletjeli tako visoko i dospjeli tako daleko!

 

Istina je jedino to da Merkelica nije znala da je špijuniraju sve u šesnaest; i to ne od jučer, nego od 2002. godine, kad nije niti sanjala da će postati kancelarkom. Još jedan dokaz da Amerikanci nisu blesavi i da ništa ne prepuštaju slučaju. Finalmente, bitno je da su se posredovanjem svoje senatorice posuli pepelom i da se publika, nakon još jedne komedije s mirisom predvidljivosti, može mirno razići i vratiti u svoje domove.

 

Unatoč nepreglednim količinama smijurije što ih provocira špijunska commedia dell’arte, ostalo je jedno nerazriješeno pitanje. Čemu čuđenje nad spoznajom da Sjedinjene Države uhode sve živo; ne samo potencijalne ili deklarirane neprijatelje, nego i dokazane saveznike s kojima su zbratimljeni u istome paktu? Nad njihovim aktivnostima čuditi se mogu samo naivci i licemjeri. Jer State Department već odavno vodi politiku kojoj je prisluškivanje, ili bilo koja vrsta kontrole, conditio sine qua non.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija, to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji. To što prisluškuju sve moguće neprijatelje, stvarne i fiktivne, a isto tako i saveznike, nije ništa drugo nego halo-efekt proizašao iz osjećaja nečiste savjesti. Ako Amerikanci nemaju dobre namjere prema drugima, kako će ih drugi imati prema njima, makar posrijedi bili i najvjerniji saveznici?

 

Uostalom, vratimo se korak natrag, u vrijeme koje bi službenici Bijele kuće najradije zaboravili ili prebrisali spužvom, kada bi takvo što bilo izvedivo. Sredinom 20. stoljeća, u žiži interesa bio je republikanski senator Joseph McCarthy, ozloglašen zbog lova na komuniste koji je više izgledao kao lov na vještice. Dakako, komunist je bio svatko čija stajališta nisu korespondirala sa službenom ideologijom. Tako se na udaru kritike našao i Arthur Miller. Među ostalim naslovima, napisao je dramu ”Svi moji sinovi” (All My Sons), koja je nekoliko godina nakon praizvedbe prikazana i u zagrebačkome HNK. To je priča o pohlepnom tvorničaru koji je američkoj avijaciji isporučivao neupotrebljive dijelove, uzrokujući indirektno pogibiju vlastitog sina.

 

Moj rijetki štioče, nije li pohlepa jedna od tipičnih američkih osobina? Nije li pohlepa smrtni grijeh? Napokon, nije li Benjamin Franklin, američki predsjednik, k tomu još novinar te jedan od tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, u dalekom 18. stoljeću lansirao krilaticu ”Time Is Money” koja je postupno dobila dimenzije planetarne farse?

 

Nad policijskom praksom države koja je izigrala tolike mirovne inicijative, koja je odbijala ratificirati sporazum o zabrani nagaznih mina, koja je kršila i krši Svjetsku konvenciju protiv torture, koja je izmislila Guantanamo i koja je svoje generale stavila iznad zakona, čuditi se mogu samo krajnje neobaviještene ili krajnje nemoralne individue.

 

Od početka 19. stoljeća, kad je predsjednik James Monroe lansirao tezu da Sjedinjene Države imaju patronat nad svim narodima zapadne hemisfere, do 20. stoljeća, kad je ta doktrina transferirana na cijeli svijet, Amerikanci su gradili svoj osjećaj dominacije kojemu nitko ne može i ne smije stati na put. U okolnostima trećeg milenija to praktički znači da ideja izabranog naroda podliježe temeljitoj reviziji

 

Daleke 1961. godine Amerikanac Daniel J. Boorstin konstatirao je: ”Prijeti nam opasnost da postanemo prvi ljudi u povijesti kojima je uspjelo vlastite opsjene učiniti toliko jasnim i živopisnim, toliko uvjerljivim, toliko ‘realističnima’ da uspijevamo živjeti u njima. Nitko nije toliko obuzet opsjenama kao mi.” Tako se zatvorio đavolski krug; Amerikanci nisu uspjeli u onome što su deklarativno zastupali, u ostvarenju slobode, ali su uspjeli u onome u čemu nisu smjeli, u cementiranju vlastitih obmana.

 

Jedan drugi beskompromisan Amerikanac, Chris Hedges, piše da je talent laganja i manipuliranja, kao sukus kapitalističke etike, u njegovoj zemlji pretvoren u ideal. Slijedom toga nameću se sve prije nego ružičasti zaključci: ne može se vjerovati Obami, ne može se vjerovati njegovim tajnicima, pa ni senatorici koja je pokušala pomesti prašinu što se poput pustinjske oluje zakovitlala nad špijunskom blamažom.

 

A ako se stanari Bijele kuće i gospođa Feinstein ne šale, neka pitanja sama po sebi traže njihove urgentne odgovore. (1) Budući da toliko vole zavirivati u tuđa dvorišta, kad će Sjedinjene Države podastrijeti podatke o bespilotnim letjelicama kojima su elegantno, bez tragova, pobili toliku djecu i tolike civile? (2) Kad će se odreći špijunaže koju njihova Deklaracija o nezavisnosti ni na koji način ne implicira? (3) Kane li ukinuti anatemu nad Edwardom Snowdenom kojega ganjaju kao najgorega mogućeg kriminalca? (4) Hoće li Nobelovoj fondaciji sugerirati da nakon predsjednika Obame Nobelovu nagradu za mir dobije i Edward Snowden? Harašo, braćo Ameri!

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt