Birati potkraj godine najvažniji kulturni događaj, ili najvažnije knjige, možda (više) nema nikakva smisla. Ne zato što se za božićne dane neočekivana južina spojila s očekivanim fijaskom Vladine više kukurikave, a mnogo manje učinkovite politike. Tko je uspješan i do čega se u ovoj zemlji jedino drži, zorno pokazuje blagdanski broj Novog lista. S naslovne stranice riječkog, a nekad Supilova dnevnika smješkaju se friško dizajnirani Zoran Milanović, nadbiskup Ivan Devčić i Damir Mišković. Prvi je aktualni premijer, drugi riječki metropolit, treći predsjednik Nogometnog kluba Rijeka. [Read more…]
Roman rijeka o Dunavu
Ako neka knjiga traje godinu-dvije, koliko i njena pozicija na tržišnim listama, izvjesno je da će biti zaboravljena istom brzinom kojom je i dospjela u fokus javnog interesa. Ali ako funkcionira nakon četvrt stoljeća, ako se može čitati i poslije toliko godina, i to ne bilo kakvih, ”regularnih”, nego poslije dva i pol desetljeća u kojima su se stubokom rušili svjetovi, prekrajale granice i rađale nove države, onda zaslužuje da je (opet) uzmemo u ruke. Takav privilegij zaslužio je ”Dunav”, žanrovski bastardni naslov koji potpisuje tršćanski sveučilišni profesor i germanist Claudio Magris. [Read more…]
Kratka povijest poniženja
Kao što ljudska bića sliče na roditelje i bliže ili dalje pretke, tako pisci podsjećaju na svoje duhovne srodnike. Naravno, nijedna tvrdnja nije bez iznimaka, pa ni ovu ne treba shvatiti kao apsolut. U slučaju engleskog pisca Juliana Barnesa, rođenog 1946. u Leicesteru, takav možebitni predak ne potječe iz anglosaksonskog, nego iz frankofonskog kruga. Možemo pretpostaviti da se razlozi duhovne komplementarnosti kriju u obrazovanju, izboru po srodnosti, osjećaju za drugo(ga) i tako dalje, ali nema sumnje da se uz Barnesovo ime najčešće spominjao Gustav Flaubert. Ne zato što su jedan i drugi studirali pravo ili zato što su obojica patili od ”neizlječiva romantizma”, koliko god to Barnes možda i ne bi volio priznati. [Read more…]
Jedan čovjek i jedan pas
U jednom ogledu, nastalom potkraj 19. stoljeća, Matoš je zaključio da putovati znači gubiti iluzije. Nema dvojbe da je Matoš jedan od najvećih hrvatski pisaca – i putopisaca – ali kao vojnom dezerteru, njegova inozemna lutanja bila su više vođena razlozima nužde nego slobode. Spomenuti ogled objavljen je 1898. u zagrebačkim ”Narodnim novinama”, a nastao je za vrijeme njegova godinu i pol dugog boravka u Ženevi. Dični Rabbi gubio je iluzije u inozemstvu, no gubio ih je podjednako tako i u domovinskoj sredini. Njegova sposobnost da nepotkupljivim perom secira sve što je u Hrvatskoj bijedno i provincijalno, ali da istodobno toj svojoj zemlji ispjeva najljepše i najzanosnije laude, bila je i ostala jedinstvena u kontinuitetu naše nacionalne književnosti. [Read more…]
Ljepota je jedina utjeha
Kao jedno od dominantnih obilježja vremena, narcizam ima svoj ”objektivni korelativ” u ekspanziji dnevničke, memoarske i autobiografske književnosti. S gubljenjem osjećaja povijesnog vremena, fiksiranjem na trenutak i na samoga sebe, a ne na prethodnike ili eventualne nasljednike, izgubio se osjećaj za prošlost i budućnost. Opsjednutost individualizmom devalvirala je tradicionalne vrijednosti, svodeći ideje ljubavi, empatije i solidarnosti na relikvije koje se još rijetko tko usuđuje spominjati. [Read more…]
Voljela ga je više od života
Sve se začelo sredinom 1948. godine u Beču; jedan muškarac i jedna žena sreli su se u glavnom gradu Austrije, bliski po pjesničkim vokacijama i daleki po svojim biografskim determinacijama. On se rodio u Rumunjskoj u obitelji židovskih korijena, ona u Klagenfurtu u Austriji. Muškarac se zvao Paul Celan, žena Ingeborg Bachmann, a njihove sudbine možda ne bi bile toliko važne da se nisu prometnuli u dvoje ponajvećih protagonista njemačke lirike druge polovice 20. stoljeća. [Read more…]
Jedno poligamično svjedočanstvo
Portugalski medicus udomaćio se u Big Appleu, inzistirajući na distinkciji između Metropolitana i Meta, fiksirajući točno zgradu u kojoj je Polanski snimao “Rosemaryno dijete”, kao i mjesto na kojem je ubijen John Lennon, ne zaboravljajući da i u New Yorku čovjek može biti osamljen ili nesretan, na čemu je profitirala “nevjerojatna industrija kratkotrajne podrške”. [Read more…]
