novinarstvo s potpisom
Jelena Dunato
Zamislite scenu: u nekoj maloj državi, ministar obrane stoji pred premijerom, grčevito stišćući hrpu papira.
”Što kažeš, koliko to košta!?” obrecne se premijer na njega.
”Mil… milijun eura, premijeru”, promuca ministar obrane. [Read more…]
Jelena Dunato
Kad netko spomene riječ ”debitantica”, ja odmah pomislim na djevojke omotane u slojeve bijelog tila, nalik snježnim pahuljicama, koje odmjereno koračaju ulaštenim parketom velebne dvorane prema prijestolju na kojem sjedi kraljica i čeka da pred njom izvedu savršeni kniks. Mislim, ako ćemo se već razbacivati francuskim pojmovima ulaštenim do visokog sjaja, neka onda barem uključuju kilometre dragocjene tkanine i blistave dijamante. [Read more…]
Jelena Dunato
Zamislite sliku: usred noći vas probudi zubobolja. Teturate u kupaonicu dok vam u glavi odzvanja pneumatska bušilica. Palite svjetlo i proučavate natečeni obraz, krvlju podlivene oči. Jedva se usuđujete otvoriti usta, a kamoli rukom dodirnuti pulsirajući izvor agonije. Vrhom jezika oprezno istražujete zub po zub: dobro, dobro, dobro, a onda… Od boli zaurlate dok vam se mrači pred očima. [Read more…]
Jelena Dunato
Zamislite sliku: sjedite na terasi renesansne palače pretvorene u heritage hotel, pijete neku medaljama okićenu istarsku malvaziju dok u pozadini svira tiha glazba.
S terase pogled puca na glavni trg starog grada, okružen kućama s besprijekorno očuvanim fasadama od klesanog kamena, bez ijedne klime, neonskog natpisa ili tende na vidiku. Ništa ne vrijeđa vaša osjetila, do vas dopiru tek šum valova i blagi žamor šetača nošen večernjim povjetarcem. [Read more…]
Jelena Dunato
Koji su sastojci savršenog ljeta? Viseća mreža rastegnuta u hladu borova. Riba na gradelama. Mulić bez turista. Knjige. Pas. Barka, po mogućnosti drvena.
***
Nisam baš neki moreplovac, priznajem. Odrasla sam na asfaltu industrijskog grada, moje prirodno stanište je među ljudima na Korzu i golubovima pred kazalištem, na klupicama Mrtvog kanala, na otkrhnutim stepenicama nekadašnje Riječke banke. Floru i faunu poznajem iz gradskih parkova, a otvoreni me horizonti i prostori bez ljudi čine nervoznom. [Read more…]
Jelena Dunato
Nema gore sudbine za pisca nego izgubiti vlastiti jezik. To je kao da violinistu ne oduzmete samo violinu, nego mu još odrežete i prste.
Jezik je oruđe, ali i osnova na kojoj počiva naš identitet, tonski zapis naših sjećanja, pozadina naših snova. Jezikom ne samo da izražavamo tko smo i u kojem smo odnosu s vanjskim svijetom, već on oblikuje naše razmišljanje i pogled na okolinu i, što je znanstveno dokazano, naš mozak. [Read more…]
Jelena Dunato
Duboko u mom sjećanju, jedno je malo otočno mjesto ostalo zamrznuto u idili kasnih osamdesetih. Kao u TBF-ovoj ”Nostalgičnoj”, s filterom zlaćane sepije, nižu se slike djetinjstva.
Sladoledi koje smo kupovali u polupraznom marketu iznad luke (lučka, kornet ili loptica – nema četvrtog), turisti koji su bili više kuriozitet nego industrija, trajekt koji je bio tako malen da su njegovu širinu djeca mogla preroniti, obavezno slovensko radničko odmaralište, ribarska noć na kojoj smo se nakon tjedana ribe i samo ribe konačno domogli ćevapa. Bicikl, barka, mreža rastegnuta između dvaju borova i neograničena sloboda beskrajnih ljetnih dana. [Read more…]
Jelena Dunato
Stari pisci punokrvne, distopijske znanstvene fantastike uvijek su pretpostavljali da će umjetna inteligencija, jednom kad postane svjesna sama sebe, zavladati svijetom zahvaljujući svojoj – očito – inteligenciji. Da će postati zli mastermind koji će porobiti ljude i upravljati svime na Zemlji upravo zato jer će njezine kognitivne sposobnosti biti daleko veće od ljudskih. [Read more…]
Jelena Dunato
Sjećanje je posve živo, iako sam bila jako mala, mogla sam imati četiri ili pet godina. Kuhinja suterenskog stana u kojem smo tada živjeli, sjedim za masivnim stolom, prevelikim za tu prostoriju. Nona me čuva, i vjerojatno je već vrijeme za spavanje, ali ja odbijam ići. ”Sad će doći”, kaže nona, ”još malo”. [Read more…]
Jelena Dunato
Zamislite sliku… ne, zapravo, to nije potrebno. Svaka žena ima barem jednu takvu uspomenu.
Dakle, prisjetite se: škola ujutro, beskrajno dugih četrdeset i pet minuta kod profesora kod kojeg ne smijete ni zucnuti, a kamoli pitati za WC. Drugi dan menstruacije. Zvono. Ustajete i iz vas kreće poplava – dobro poznajete taj osjećaj, zar ne? – kao da se pola litre tople tekućine izlilo iz vas u onaj jadni uložak koji vas dijeli od sramote. [Read more…]