autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Suze sina razmetnoga

Autor: / 2 Comments

U tjednu u kojem je hrvatsko pravosuđe osudilo novinara Borisa Dežulovića na plaćanje novčane kazne od 350 tisuća kuna skupini opskurnih splitskih homofoba, u kojem je nastavljena agonija brodogradilišta Nauta Lamjana, u kojem uz pomoć istog tog pravosuđa institucije države gase održivu proizvodnju ne bi li se omogućilo još jedno devastiranje i unovčavanje prostornih resursa, svjedočili smo još jednom furioznom ukazanju Tomislava Karamarka.

 

Samopouzdani i uobičajeno retorički razigrani Tomislav ukazao se široj javnosti na nečemu što je predstavljeno kao HDZ-ov skup o investicijskim potencijalima Hrvatske, briljiravši kao i obično. Prosto zadivljuje kako iz svake njegove rečenice izbija uvjerenje u činjenicu da su hrvatski građani nesposobni pamtiti išta duže od sat vremena.

Samopouzdani i uobičajeno retorički razigrani Tomislav ukazao se široj javnosti na nečemu što je predstavljeno kao HDZ-ov skup o investicijskim potencijalima Hrvatske, briljiravši kao i obično. Prosto zadivljuje kako iz svake njegove rečenice izbija uvjerenje u činjenicu da su hrvatski građani nesposobni pamtiti išta duže od sat vremena

 

Poslušajmo tu snagu koja je nakon 17 godina provedenih na vlasti došla na ideju kako zaslužuje još jednu šansu. Jer tek sad su uhvatili pravi zalet za konačni obračun sa tko zna čime. Obrti se zatvaraju, a investitori nas zaobilaze u širokom luku. Ova Vlada ne radi svoj posao. Ne brinu o standardu građana i kreditnom rejtingu. Ima li izlaza? Ima. Izašli smo iz problema nakon rata i nitko nije bio gladan. Tuđman nije stvarao državu da bismo sad ovdje bili gladni.

 

Kad čovjek čuje ove Karamarkove riječi, ispuni se nekim ponosom, oči mu se neobično zažare, pojavi se i pokoja suza u pokušaju, baš kao njemu dok sluša himnu i posve smiren krene na spavanje znajući da će već sutra, zahvaljujući mudrom vodstvu HDZ-a, zemljom poteći med i mlijeko. A kako i ne bi, kad nas nakon domoljublja i nacionalnog patriotizma sada grije ekonomski patriotizam, kako je lijepo rekao Srećko Prusina, inače ravnatelj Zaklade hrvatskog državnog zavjeta.

 

Kako dakle stoje stvari s ovim tvrdnjama da Tuđman nije stvarao Hrvatsku, da bi ljudi bili gladni? Zanimljiva je i dirljiva ta briga hadezeove vrhuške za hrvatski puk i njegov ekonomski prosperitet, posebno dok se poziva na Tuđmana. Javnim prostorom i dalje kao sablasti kruže Canjugini stališi, ideje o 200 bogatih obitelji, svi ti pažljivo birani tajkuni koji su opustošili državnu imovinu brzinom ovećeg tsunamija, a Karamarko nudi ekonomski oporavak pozivajući se na Tuđmana. Svega se hrvatska javnost naslušala u posljednjih 25 godina, ali s ovakvim cinizmom može se mjeriti samo poziv tog istog Tuđmana srpskim civilima da ostanu u svojim domovima jer im se ništa ružno neće desiti.

 

No teško je zaustavit hadezeovce kad ih obuzme domoljubna ognjica. “Onako kako smo jurišali devedesetih godina braneći svoju slobodu i domovinu, danas ćemo jurišati za interes svakog pojedinca, borit ćemo se za svako radno mjesto, za svakog mladog čovjeka koji želi napustiti Hrvatsku te da što više ljudi vratimo u našu krasnu zemlju“.

Ove bi riječi, zanemarimo li sveprisutni kičasti klerikalni stil kojim su izrečene, mogao potpisati svaki razumni građanin ove zemlje. Naravno, kad ne bi znao iz čijih usta dolaze. Nema, naime, tjedna u posljednjih petnaestak godina u kojem se iz crkvenih krugova ne poziva na nova iskapanja kostiju, povijesni revizionizam i poetiku nevine žrtve. Al’ što vrijedi reći kad riječi ničemu ne pomažu

 

Iako od takvih usporedbi bježe glavom bez obzira, teško je ne povući paralelu između ovih voluntarističkih najava i poslijeratnih tipskih govora partijskih funkcionara, koji bi najavljivali izgradnju novog mosta u mjestu bez rijeke, pa bi na primjedbu kako se nema preko čega gradit most, dodali: Dovest ćemo i rijeku. Što se zapravo može očekivati od najavljenog juriša? Da se sukladno ustaljenim običajima novih 400 tisuća ljudi pripremi za burzu rada i neizvjesnu sutrašnjicu? Jer to je, naime, jedino što je u ekonomskom smislu iza HDZ-a ostalo, a što manje riječi utrošimo na civilizacijske i duhovne posljedice toga po ovo društvo, tim bolje za sve.

 

HDZ se, naime, od svojih prapočetaka do danas ponaša na isti način. Mahom štetočinski, a potom moralizatorski, optužujući druge za vlastite postupke.

 

Da u takvim rabotama nisu usamljeni, svjedoči i primjer iz njima bliskog klerikalnog miljea. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić na uskrsnoj misi u splitskoj katedrali zaključio kako su: ”Sve ideologije prekrivale grobove i obračunavale se preko mrtvih. Potrebna nam je povijesna istina o grobovima i žrtvama radi budućnosti. Obračunavanjem preko grobova naše društvo samo više upada u tamu groba.”

 

Ove bi riječi, zanemarimo li sveprisutni kičasti klerikalni stil kojim su izrečene, mogao potpisati svaki razuman građanin ove zemlje. Naravno, kad ne bi znao iz čijih usta dolaze. Nema, naime, tjedna u posljednjih petnaestak godina u kojem se iz crkvenih krugova ne poziva na nova iskapanja kostiju, povijesni revizionizam i poetiku nevine žrtve. Al’ što vrijedi reći kad riječi ničemu ne pomažu.

Poštenje i čist obraz

Autor: / Leave a Comment

Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“.

 

Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno.

 

Proteklih sedam godina rušio se jedan svijet višenacionalne državne zajednice kojoj sam pripadao. Bio je to svijet koji me odgojio, svijet čije sam naravno brojne negativnosti kasnije i spoznao, no to je bio svijet kojeg je bijesna rulja tako bezočno pljuvala iz dana u dan, bez ikakvih posebnih argumenata, osim puke mržnje prema imenu i ideji Jugoslavije i socijalizma.

 

S posebnim gađenjem promatrali su djecu miješanih brakova i onih koji su se još uvijek deklarirali kao ljevičari, što sam bio i sam, tako da mi se cijelo vrijeme činilo da neće proći još dugo dok nas ne počnu kao u Južnoafričkoj Republici stavaljati na posebnu stranu autobusa i na posebne klupe po gradskim parkovima.

Bila je negdje kasna 1997. godina kad sam kao buntovni srednjoškolac pročitao intervju Stipe Šuvara u Feralu u kojem najavljuje osnivanje Socijalističke radničke partije, a nekoliko dana potom i razgovor s jednim od vodećih sdp-ovaca u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom ‘‘Ne bojim se Šuvarovog SRP-a“. Sve mi je to nekako ostalo u magli sjećanja, ali dobro pamtim kako sam govorio sam sebi: Konačno

 

Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani.

 

Svih tih godina SDP, koji je trebao biti taj koji će nešto odgovoriti, uporno je šutio, na prvu crtu gurnuo Zdravka Tomca, isključio sve intelektualce iz partije i reklamirao se pod sloganom DP – važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije. Kakav dosljedan luzerski i domobranski pristup partije izrasle na revolucionarnoj tradiciji.

 

Da to nije bio samo taktički ustupak postalo je definitivno jasno svih kasnijih godina, pa i danas, kada je SDP postao vodeća stranka u zemlji, dok su ideje ljevice i jasna osuda fašizma devedesetih poispadali negdje po putu, Račanovom direktivom. Ništa ta partija nije rekla o progonima građana srpske nacionalnosti u gradovima, o sveopćoj pljački, niti o devastaciji antifašističkih spomenika. Sve su to prekrili ruzmarin, snjegovi i šaš.

 

U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji. Sve da su u njemu pisali i najnetalentiraniji autori na svijetu, a znamo da nisu, zavrijedio je postati nezaobilazna kulturna činjenica. I tada se, odjednom ukazao Stipe Šuvar. Čovjek koji se nije libio stati iza svog stava, niti ga je mijenjao.

 

Onaj isti kome su skandirali na stadionima, da bi kasnije gazili autima i premlaćivali u restoranima. Naravno da sam odmah otišao u SRP, čim sam došao na studij u Zagreb te sam se svih tih pet godina, nekad više, nekad manje, redovito viđao sa Stipom Šuvarom, slušao njegove ekspozee i uživao u tom nadrealnom svijetu koji se sastajao u prostranom stanu u Palmotićevoj ulici.

Hrvatskoj je Šuvar ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“. Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači

 

Svega je tu bilo: starih partizana, razočaranih idealista, obespravljenih Srba, Stipinih zemljaka Imoćana, vrhunskih intelektualaca, poput Matvejevića i sjajnih novinara. Svi su oni iz raznih razloga dolazili u tih par zadimljenih prostorija koje su vonjale na lošu rakiju, dim jeftinih cigareta i tursku kavu, a Stipe je uvijek isti, pun posla, sitnim rukopisom ispisivao stranice i stranice tekstova i uključivao se u razgovore kad bi mu se tema svidila pa bi s nogu održao takvo predavanje, koje bi te bacilo s nogu.

 

Nije sada mjesto da pišem o stranačkom raskolu i tome koliko ga je to pogodilo, njegovoj iznenadnoj smrti koja je došla tijekom tih previranja i općenito svim ljudskim niskim strastima i dnevnoj politici. Zadnji put sam nazvao taj telefon u Palmotićevoj dva dana prije njegove smrti, a s druge strane čuo sam rastrojenog i izdanog čovjeka, intelektualca kojeg je vrijeme natjeralo da se bavi birokratskim zavrzlamama i u naponu snage gleda kako gaze po nečemu u što je toliko vjerovao, nešto što je omogućilo njemu, težačkom djetetu iz Zagvozda da doktorira sociologiju, postane ministar kulture i član Predsjedništva SFRJ.

 

Zauvijek će ostati upamćen njegov gordi i cinični odgovor Vladimiru Šeksu, koji ga je na primopredaji dužnosti pokušao isprovocirati, a meni će biti žao što je tako rano otišao i što onaj zadnji razgovor nije mogao trajati vječno.

 

Hrvatskoj je ostavio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Mediteranske igre u Splitu, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzej Mimara u Zagrebu i rukopis memoara za koje je stalno govorio da će ih nazvati ‘‘Za sve su mi krivi Hrvati i Srbi“.

 

Da, ostavio je i poštenje i čist obraz, ako nekome to još nešto znači.

 

(Tekst je napisan u povodu godišnjice smrti dr. Stipe Šuvara a izvorno je objavljen u lipnju 2012. na portalu tacno.net. Donosimo ga u vezi nedavna predstavljanja Šuvarove knjige ”Historia tragicomica”).

Tesla je teško pitanje

Autor: / Leave a Comment

Kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna, siva. Zimi sjeverni vjetar sa snijegom briše trag ljudi i životinja, raznosi u magli granicu brda i dolova; ljeti, pod užarenim nebom, pukotinom zijeva crvena zemlja, vri kamenjar zmijama, jetko miriše oštra i rijetka trava. A pjeva čobanka: ‘‘Oj, slobodo, alaj si krvava“.

 

Ovim riječima, koje je pjesnik Ivan Dončević uputio svojoj majci u Zagorje, mogli bismo dodati i to da je Lika zemlja lokalnih hadezeovaca, sasvim uvažavajući činjenicu da taj kraj ništa ne bi točnije opisalo od spomenute tvrdnje. Tako smo ovih dana u medijima ispratili još jednu epizodu tradicionalne ličke gostoljubivosti u interpretaciji lokalnih vlasti.

Dakle o čemu je riječ? Ni o čemu novom rekli bismo, budući da gledamo još jedan nastavak dosadno predvidive serije pod radnim naslovom Kako doživjeti koitalno iskustvo, a ostati nevin

 

Sjetit ćete se, nije tako davno bilo, kad je izvjesni sudac Milanović kao argumentaciju za presudu optuženog dodatno opteretio krivnjom za turske provale i atak na hrvatstvo tog kraja. Pa je isti sudac pokušaj silovanja okarakterizirao tradicionalnom gostoljubivošću tog kraja, da bi aktualni prijepori oko povratka miniranog spomenika Nikoli Tesli na središnji gradski trg samo dodatno obogatili lokalni kozmopolistički sentiment koji se već duže vrijeme osjeća u Gospiću.

 

Dakle, o čemu je riječ? Ni o čemu novom rekli bismo, budući da gledamo još jedan nastavak dosadno predvidive serije pod radnim naslovom Kako doživjeti koitalno iskustvo, a ostati nevin. Jednako kao i u slučaju retrospektivne izložbe posvećene Vojinu Bakiću, u kojem se cvijet malograđanske inteligencije odlučio praviti gluh i slijep na činjenicu organiziranog fizičkog uništavanja njegovih spomenika, praveći se da je sve u redu i da svjedočimo jednoj normalnoj posveti velikom umjetniku čiji radovi i dalje stoje stameno u prostoru kano klisurine.

 

Posve na tragu Čadežovog uvjerenja kako teror nad drukčijima nije bio planiran i omogućen složnom šutnjom većeg dijela građanske inteligencije. Čadež bi se, kao i službena država, uostalom, očito volio probuditi u zemlji moderne europske demokracije kojoj se nisu desile devedesete godine. A kako se spomenute godine nisu desile, nema nikakve potrebe da se obračunavamo s njihovim nasljeđem.

Ukratko, čitava problematika povratka spomenika Nikoli Tesli u Gospić, koja je iznova inicirana saborskom raspravom i proglašenjem 10. srpnja danom Nikole Tesle, po tumačenjima lokalnih vlasti, na čelu s Milinovićem u ulozi sive eminencije, svodi se na minoran komunalni problem

 

Ili, kako bi rekao Darko Milinović optužujući kao odgovorne za nepostavljanje Teslina spomenika one koji traže da se vrati gdje je bio, na Trg Stjepana Radića. “Mislim na Pupovca i njegovu grupaciju. Predložio sam u Gospiću četiri lokacije, jedna je ispred KIC-a, druga ispred strukovne škole i gimnazije, treća ispred Visoke učiteljske škole i četvrta, koja je odbijena, bila je na zemljištu pravoslavne crkve”, kaže Milinović, po kojem rasprava u parlamentu ne zaslužuje pažnju zbog naglaska da je kip bio srušen “zato što je Tesla Srbin”.

 

Ovako osebujnim pristupom problematici povratka Teslinog spomenika Milinović nam se prikazuje kao netko tko je s Marsa aterirao u Gospić i kao čovjek koji nema ništa sa samim sobom, ni sa svojim nekadašnjim vezivanjem lancima ispred riječkog suda tijekom suđenja Mirku Norcu.

 

Interesantno je to kako je Milinović nekada pledirao za jedinstvo kolektiva tražeći ukidanje postupka za Norčevo sudjelovanje u ubojstvima civila uz objašnjenje ‘‘Svi smo mi Mirko Norac“, dok sada zaziva kolektivnu amneziju i za rušenje spomenika optužuje nekakve utvare koje su spomenik iz samo njima znanih razloga srušile: ‘‘S gnušanjem odbijam insinuacije da Ličani i Gospićani ne žele natrag Teslin spomenik, hoće i ponosni su na hrvatskog znanstvenika, genija Teslu, a ‘u ime Ličana’ osuđujem vandalski čin miniranja i rušenja spomenika Tesli, djelo kipara Frana Kršinića.“

A u međuvremenu, dok intenzivno razmišljamo po kojim su kriterijima Radićeve ‘‘guske u magli“ ili Starčevićeve rasne teorije bitnije za Gospić od izmjenične struje, vrijedi lokalne moćnike upitati: A gdje ste bili 16. veljače 1992. godine kad je spomenik letio u zrak i ne osjećate li moralnu odgovornost da činom povratka na izvornu lokaciju kažete “ne“ vandalizmu u našem gradu?

 

Kamo je u međuvremenu nestao onaj dragi mu hrvatski kolektiv koji je devedesetih sve zajedno radio Dado nam nije uspio objasniti.

 

Ukratko, čitava problematika povratka spomenika Nikoli Tesli u Gospić, koja je iznova inicirana saborskom raspravom i proglašenjem 10. srpnja danom Nikole Tesle, po tumačenjima lokalnih vlasti, na čelu s Milinovićem u ulozi sive eminencije, svodi se na minoran komunalni problem. Jer, Bože moj, ljudi su ponudili čak četiri potencijalne lokacije za spomenik, a nailaze na toliku količinu nerazumijevanja. Nečuveno, rekli bi momci iz Leta 3.

 

Ono što međutim ličkim hadezeovcima promiče je činjenica da dobar dio upućene javnosti, pa i Milorad Pupovac, imaju kvocijent inteligencije veći od sobne temperature i razvijen logički sklop, te im je posve jasno čemu služi čitav niz neadekvatnih lokacija. Lijepo bi, naime, bilo čuti genezu pretvaranja glavnog gradskog trga u Trg Stjepana Radića, na kojem sada navodno ne postoje urbanistički preduvjeti za povratak Teslinog spomenika. Jer i malom djetetu je jasno da je takvo odbijanje da se vrhunski Kršinićev spomenik, koji je još 2006. godine po beogradskom predlošku iznova odliven, vrati na prvotnu lokaciju ništa drugo doli još jedna, ovaj put metaforička mina pod Teslin spomenik.

 

A u međuvremenu, dok intenzivno razmišljamo po kojim su kriterijima Radićeve ‘‘guske u magli“ ili Starčevićeve rasne teorije bitnije za Gospić od izmjenične struje, vrijedi lokalne moćnike upitati: A gdje ste bili 16. veljače 1992. godine kad je spomenik letio u zrak i ne osjećate li moralnu odgovornost da činom povratka na izvornu lokaciju kažete ‘‘ne“ vandalizmu u našem gradu?

Revizionizam u ”Slobodnoj”

Autor: / 4 Comments

Pažljivijim čitateljima splitske Slobodne Dalmacije, čiju odanost lokalnom mediju nisu uspjele pokolebati sve vrste moralnih otkliznuća kojih, naravno, posljednjih godina u tom listu nije manjkalo, nije mogla promaknuti jedna pravilnost u uredničkoj politici novina. Naime, u pravilnim mjesečnim ciklusima taj list se odabirom i obradom udarnih tema marno odaje revizionističkim historiografskim nastojanjima s konačnim ciljem sveopće relativizacije događaja iz Drugog svjetskog rata i povlačenja znaka jednakosti između partizanskih boraca i kolaboracionističkih ustaško-domobranskih snaga.

 

Iako takva nastojanja ne predstavljaju nikakav novum u javnom prostoru moderne Hrvatske, kad se takvo što emitira iz Slobodne Dalmacije, stvari poprimaju karakter groteske. Kako drukčije objasniti činjenicu da novina koja je nastala u narodnooslobodilačkoj borbi sada služi kao tribina u kojoj će Josip Dukić, inače profesor crkvene povijesti Sveučilišta u Splitu posve mirno optužiti partizane da su krivi za pokolje civila od strane njemačkih snaga u potkamešničkom kraju.

Već i taj razgovor, čija se ključna teza sastoji od potpunog izvrtanja činjenica, jasno je naznačio namjere uredništva, da bi ih intervju novinara Damira Šarca sa kolaboracionističkim vojnikom, izvjesnim Miljenkom Brčićem, razgolitio do kraja. Tako se Slobodna Dalmacija od 31. ožujka legitimirala kao dosljedno revizionistički medij u križarskom ratu protiv same sebe i vlastitog nasljeđa

 

Već i taj razgovor, čija se ključna teza sastoji od potpunog izvrtanja činjenica, jasno je naznačio namjere uredništva, da bi ih intervju novinara Damira Šarca sa kolaboracionističkim vojnikom, izvjesnim Miljenkom Brčićem, razgolitio do kraja. Tako se Slobodna Dalmacija od 31. ožujka legitimirala kao dosljedno revizionistički medij u križarskom ratu protiv same sebe i vlastitog nasljeđa.

 

Da bi otklonili svaku sumnju u ovako izrečenu tvrdnju, dovoljno se posvetiti detaljnijem iščitavanju spomenutog intervjua.

 

Damir Šarac svoj razgovor započinje ovako: ‘‘Među 4300 hrvatskih građana koji su od Nove godine ostali bez državne opskrbnine je i Miljenko Brčić (94) iz Gale. Starina tegobnog života preko kojeg se doslovno prelomila povijest dijela hrvatskog naroda: preko domobranskog regruta, pripadnika Wehrmachtove divizije sastavljene od takozvanih hrvatskih legionara, svjedoka bleiburške tragedije, logoraša, čak i pripadnika HV-a devedesetih godina, koji je odgojio osmero bratove djece u razdoblju kad je bio označen kao ‘državni neprijatelj’.“

 

Nakon ovog sentimentalnog uvoda ocvali ustaša priča svoj životni put prepun poznatih ratnih toponima poput Kozare, Neretve, Bihaća, Grmeča, Sutjeske, Vukovog Klanca, Mostara i ostalih, da bi Šarac razgovor završio u istom duhu u kojem ga je započeo. Epohalnim pitanjem: ‘‘Kako ćete sad?“. Na što mu je ‘‘starina“ odgovorio: ‘‘Neću molit milost. Dok god mi bratova dići mogu dat koricu kruva, bit ću zadovoljan.“ Kako tužno, dostojanstveno i nadasve nehumano od strane Republike Hrvatske.

… zbog čega je uvaženi Miljenko primao državnu opskrbninu i zbog čega mu je oduzeta. Na to jednostavno pitanje novinar Šarac nije nam u uvodnom dijelu ponudio nikakav odgovor, čime je prije svega ostavio čitatelje vlastitoj prosudbi, a potom i iznevjerio novinarsku profesiju ne ponudivši čitateljima osnovne informacije o temi o kojoj piše

 

Krenimo od osnova novinarskog posla, pa postavimo sasvim logično pitanje: Zbog čega je uvaženi Miljenko primao državnu opskrbninu i zbog čega mu je oduzeta. Na to jednostavno pitanje novinar Šarac nije nam u uvodnom dijelu ponudio nikakav odgovor, čime je prije svega ostavio čitatelje vlastitoj prosudbi, a potom i iznevjerio novinarsku profesiju ne ponudivši čitateljima osnovne informacije o temi o kojoj piše.

 

No da je u ovom razgovoru riječ samo o profesionalnom propustu, to ne bi vrijedilo analitičkog truda. Da bismo pronašli odgovor na pitanje što nam zapravo poručuju Šarac i njegov urednik, morali bismo prvo odgovoriti na pitanje o ukinutim primanjima.

 

Uvaženi je gospodin Brkić, naime, očito primao novce iz državnog proračuna u okviru fantomske formulacije – pripadnik tzv. Domovinske vojske u Drugom svjetskom ratu. Kako takvo što nikad nije postojalo, jasno je da je od države utemeljene na antifašističkoj borbi primao naknadu za sudjelovanje u ratu kao kolaboracionistički vojnik. Nakon što je njemu i sličnima ta naknada ukinuta, Šarac i Slobodna Dalmacija donose nam tužnu socijalnu priču o čovjeku kojeg povijest nije mazila, da bi mu nakon svega voljela Hrvatska oduzela i ono malo primanja koja je imao.

 

Pratimo li opet pažljivo toponime Brčićevog ratnog puta koje sam navodi, a novinar ih bez ikakve reakcije mirno ispisuje, suočit ćemo se s čovjekom koji je sudjelovao u najstrašnijim ratnim događajima na strani fašističkih okupatora. Od Kozare, preko Vukovog Klanca, tj. Kninske operacije, pa sve do napada na Staljingrad.

Gadljivo, žalosno i potpuno posvećeno pljuvanju po tradiciji Splita i Dalmacije. Kojih su mu inače puna usta. Đavliji je ti rat, da se poslužimo uredničkom opremom teksta

 

No ono što u vezi s ovim intervjuom posebno bode oči i probuđuje osjećaj mučnine je činjenica njegovog sudjelovanja u bitci na Sutjesci. Imajući u vidu taj podatak, razmjeri moralnog cinizma novinara i uredništva Slobodne Dalmacije postaju nam u punom smislu jasni.

 

Slobodna nam tako nudi sentimentalnu socijalnu priču o čovjeku koji je, ratujući na strani okupatora, sudjelovao u pogibiji tri tisuće Dalmatinaca, od čega 550 Splićana, a da nijednom riječju ne ukaže na razmjere zla prema građanima vlastite regije i vlastitog grada u kojem je Brčić aktivno sudjelovao.

 

Ilustracije radi pokušajmo zamisliti da za nekih 50 godina neki budući novinar Slobodne Dalmacije napravi sličan intervju sa čovjekom iz, na primjer, Borovog Sela koji je sudjelovao u napadu i okupaciji Vukovara i ponudi nam tužnu socijalnu priču kako mu je Republika Hrvatska ukinula naknadu za sudjelovanje u ratu. Nema nikakve sumnje da bi taj intervjuirani isto tako rekao da civile nisu dirali, kao što je za situaciju na Kozari rekao i ‘‘starina“, kako ga Šarac zove. Živo me zanima što bi o tom hipotetičnom intervjuu mislio novinar koji se ispod ovoga potpisao.

 

Gadljivo, žalosno i potpuno posvećeno pljuvanju po tradiciji Splita i Dalmacije. Kojih su mu inače puna usta. Đavliji je ti rat, da se poslužimo uredničkom opremom teksta.

Turizam kao iluzija spasa

Autor: / Leave a Comment

Hrvatska se nalazi u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja je sve bliže stanju s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Za ovakav zaključak nije potreban čak ni nekakav ozbiljan ekonomski uvid s obzirom na to da je dovoljno uočiti statističke pokazatelje. Koji upućuju na gotovo 400 tisuća nezaposlenih, posrnulu proizvodnju te uvozno orijentiranu privredu. Iako je stanje u svim krajevima zemlje teško, jedan od negativnih rekorda po broju nezaposlenih drži Splitsko-dalmatinska županija sa gotovo 50 tisuća ljudi kojima se ne nudi nikakva izgledna perspektiva. Osim ponekog sezonskog i loše plaćenog posla.

 

Iako su ove brojke, koje nisu od jučer, nešto što bi definitivno trebalo zabrinuti kako ljude na vlasti tako i one koji pretendiraju na tu poziciju, jasan, konkretan i ostvariv plan za rješavanje tog problema još nismo vidjeli.

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju

 

No, za bit pošten, treba priznati kako u Vladi ipak postoje neka nastojanja za pokretanjem gospodarstva, kao što smo ovih dana svjedočili u priči o velikim investicijama u Dalmaciju. Tako je početkom tjedna tijelo koje se odaziva na ime ‘‘Povjerenstvo za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata“, a koje vodi potpredsjednik Vlade Branko Grčić, objavilo kako su do sad zaprimili šesnaest prijava investicijskih projekata, od čega šest javnih i deset privatnih. Saznali smo usut kako se javni projekti tiču energetike i infrastrukture, dok su privatni uglavnom vezani uz turizam.

 

Obratimo li pažnju samo na Dalmaciju, tu ćemo se susresti sa sedam velikih projekata i to redom: Zračna luka Zadar, dva staračka doma u Biogradu na moru, nautički centar na Dugom otoku, turistički projekt na Murteru, turistički centar u Sućurju na Hvaru, turistički centar u Srebrenom i Mlinima te turistički centar na Pelješcu splitskog poduzetnika Vicenza Blagaića pod nazivom ‘‘Hrvatski san“. Vlada Republike Hrvatske, preciznije govoreći spomenuto Povjerenstvo, očito je posve uvjereno kako će tih sedam investicija, čija bi se ukupna vrijednost kretala u okvirnom iznosu od 1,5 milijardu eura, podići potonulo dalmatinsko gospodarstvo na noge.

 

Da bismo u takvu viziju gospodarskog razvoja uopće mogli povjerovati, prije toga bismo morali ispuniti nekoliko nužnih predradnji poput otupljivanja kritičke svijesti, suspenzije vlastite znatiželje i eliminacije vlastitog iskustva iz logičkog sklopa. Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

Ogolimo li, naime, stvari do kraja, pa čak i spremno povjerujemo procjeni Povjerenstva kako milijarda i po eura samo što nije kapnula u Dalmaciju, ostaje i dalje nejasno na temelju kojeg iskustva se procjenjuje da će isključivo ulaganje u turističke kapacitete gospodarski preporoditi regiju?

 

Jednako kao što i dalje nemamo odgovor na pitanje što se točno dobiva takvim vrstama ulaganja. Razmislimo li logički što sve pobrojane investicije u konačnici donose, suočit ćemo se s bezbroj pitanja. Tu je prije svega pitanje privatizacije i betonizacije nekih od najvrednijih javnih površina na obali. Posebno je tu indikativan slučaj Sućurja na Hvaru, koji je do sada uspio izbjeći nasrtaje raznih developera, da bi najava ove investicije dovela do kojekakvih radnji i društvenog rascjepa u mjestu.

 

Tu je potom i krajnje negativno iskustvo projekta ‘‘Golf na Srđu“, čiji rasplet, unutar kojeg je uspostavljena skladna koalicija između stranaka Kukuriku koalicije i HDZ-a, a na uštrb javnog interesa, pobuđuje ozbiljnu bojazan u vezi s realizacijom svih sličnih projekata, pa i ovog.

 

Apstrahiramo li, dakle, činjenicu da vladajući politički sloj, neovisno o nominalnom predznaku, čvrsto vjeruje u mesijanski dolazak privatnog kapitala koji će preporoditi zemlju, zahvaljujući čemu je spreman svim sredstvima pregaziti svaki znak otpora koji se tom kapitalu nađe na putu, te posvetimo li se isključivo strukturi potencijalnih investicija, uhvatit će nas, u najboljem slučaju, blaga jeza. Radi se o tome kako, po svemu sudeći, najodgovorniji ljudi u ovoj zemlji vide budućnost regije s najviše razvojnih potencijala isključivo kroz građevinske investicije u turizmu. Bilo da je riječ o umirovljeničkom ili o klasičnom vidu turizma.

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota

 

Kao da im iskustvo Španjolske, čiji su se pojedini krajevi na obali pretvorili u sablasno prazne betonske nastambe uz popratni efekt kraha građevinskog sektora i općenito španjolskog gospodarstva, ništa ne govori. Kad tome dodamo i još uvijek aktualni pad građevinskog sektora u Hrvatskoj te brojne probleme postojećih hotelskih kompleksa, ali i tendenciju izgradnje privatnih, zatvorenih hotelskih resorta, poput Muzila u Puli, trebali bismo biti iskreno zabrinuti i spremni na otpor.

 

Jer čak i da se sve divno odigra, da obalom poteku med i mlijeko, da svi ti predviđeni objekti zaposle određen broj ljudi iz lokalne zajednice, te da usput zamislimo kako su nam prostorni resursi neograničeni, vrijedi se zapitati kakvu zapravo mi kao društvo poruku šaljemo Dalmaciji? Što ste bili kreativni bili ste i što ste proizvodili proizvodili ste, jer sad je došlo vrijeme da svi skupa postanete sluge u poluzatvorenim kompleksima u vlastitom zavičaju.

 

Drugim riječima, što će u takvoj viziji razvoja Dalmaciji ikakvo sveučilište, ikakva znanja, ikakva proizvodnja i ikakva javna scena kad smo tu samo kao serviseri potreba nekih drugih ljudi, koji će uživati u kulisama drevnih gradova i prirodnih ljepota. Preostat će nam samo da budemo zahvalni vizionarskim gradonačelnicima, poput Vlahušića, koji će nam za samo 29,99 kuna podariti iskaznicu, zbog koje ćemo moći jeftinije konzumirati kulise naših gradova. Iz pobjede u blagostanje i idemo dalje.

Dubiozna Strategija znanosti

Autor: / Leave a Comment

S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih.

 

Otprilike u smislu revolucije koja teče i koja je išla u širinu. Izlišno je, naravno, i napominjati kako je u ideološkoj pozadini svake zamisli dubinskih reformi sustava uvijek ležala ideja apsolutizacije tržišta, komercijalizacije znanosti i želja za opsežnim budžetskim uštedama. Ukratko, ideja čistog ideološkog neoliberalizma.

S ultimativnim uvođenjem bolonjskog sustava na sveučilišta, kada je zabilježen prvi značajan udar na sveučilište humboldtovskog tipa u Republici Hrvatskoj, otvorio se proces opasnih namjera od strane vladajućih garnitura prema sustavu znanosti. Pri čemu navedeni proces ima lijepe izglede da se u bližoj budućnosti nastavlja permanentno odvijati po unaprijed zadanim obrascima te neovisno o nominalnom predznaku vladajućih

 

Posljednji napor poduzet u tom smjeru, pod naslovom ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“, predstavljen je u velikom intervjuu voditelja radne grupe za njezinu izradu prof. dr. sc. Nevena Budaka u Jutarnjem listu od 18. ožujka. Iz onoga što je u tom razgovoru predstavljeno kao poželjna vizija budućeg razvoja znanosti izvjesno je kako će ključne posljedice usvajanja tog dokumenta biti otupljivanje kritičke svijesti i poticanje mediokritetstva. Koliko god ovakav zaključak izgledao na prvi pogled presmion i radikalan, on je nažalost itekako realan. Neovisno o tome što zakonodavci možda i nisu do kraja svjesni vlastitih učinaka. Što nam dakle nudi nova ‘‘Strategija znanosti i obrazovanja“?

 

Prva dubiozna stvar s kojom se u njoj susrećemo leži u informaciji o upisnim kvotama. Neven Budak tako tvrdi: ‘‘U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego još možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije završenih srednjoškolaca, to bi još uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učilišta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljšati kvalitetu na održivim programima.“

 

Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage. Ovaj zaključak dodatno je potenciran i činjenicom da je i u tom razgovoru iznova naglašeno nezadovoljstvo velikim brojem visokoobrazovanih iz područja društveno-humanističkih znanosti, posebno u odnosu prema drugim znanstvenim područjima.

Kada ovu postavku prevedemo u stvarnost, suočit ćemo se s tvrdnjom kako nema potrebe da svi ljudi upišu fakultet, iz čega slijedi da nam ovakvi kapaciteti na sveučilištima i visokim učilištima nisu potrebni. To u konačnici znači da socijaldemokrati ovakvim nastojanjima potiru vlastita povijesna postignuća u opismenjavanju naroda pokušavajući ga vratiti u okvire jeftine radne snage

 

To nezadovoljstvo objašnjeno je činjenicom da za te ljude nema posla, a ujedno je problem našeg obrazovnog sustava što se ne bavi poticanjem cjelovitog holističkog razvoja osobe, što je svojim sadržajima i pristupima uvelike odvojen od stvarnosti, što nedostatno potiče razvoj viših kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti rješavanja problema. Uvažavajući tu Budakovu tvrdnju, prosto je nevjerovatno kako on u njoj ne nalazi ništa kontardiktorno u odnosu na želju za redukcijom kapaciteta na društveno-humanističkim studijima.

 

Ne postoji, naime, nijedan suvisao razlog kojim bi se mogla osporiti tvrdnja kako upravo društveno-humanistički studiji pomažu u razvoju cjelovitog holističkog razvoja osobe i kognitivnih procesa. Štoviše, teško bismo mogli zamisliti ijedno mjesto na kojem bi se potpunije razvijala kritička svijest prema društvenoj stvarnosti i potreba za mijenjanjem zatečenih odnosa. To se naravno ne može postići nekvalitetnim društveno-humanističkim studijima, odnosno tvrdnjom kako imamo previše zaposlenih u obrazovnom sustavu, pa i u visokom obrazovanju imamo puno viškova. Ako imamo tako puno studijskih programa, onda imamo i višak profesora. I tu bi se dalo uštedjeti, kao i u raznim segmentima u cijelome sustavu.

 

Kako se ta izjava izravno nadovezuje na prije spomenutu koncentraciju kadrova, lako možemo zaključiti da odjednom za stalno zaposlene unutar sustava ne vrijedi potreba za kompeticijom, izvrsnošću i sposobnošću da se prilagode tržištu rada. Kako, naime, pomiriti činjenicu koncentracije kvalitete i rješavanja viškova s idejom selekcije najinovativnijih Budak nije objasnio.

Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje

 

Još manje je objašnjiva potreba da se upisne kvote smanje na razinu od 60-70% u odnosu na broj završenih maturanata. Čemu onda potreba za uvođenjem jedinstvenog bolonjskog sustava unutar sveučilišnog sustava Europske unije te čemu nastojanja za usavršavanjem sustava znanosti ako očito ne planiramo doseći razinu kvalitete koja će privlačiti brojne studente iz ostalih zemalja Europske unije.

 

Iščitavajući na kraju potencijalna nastojanja ove strategije, ali imajući u vidu i cijeli novogovor među političkim i društvenim elitama koji vrvi od kompetitivnosti, sinergije poduzetništva i znanosti, izvrsnosti i sl., teško se oteti dojmu kako se iznova gotovo kompletna javna scena odala drvenom, ideološkom jeziku koji u suštini ne govori ništa, a znači još manje.

 

Nešto poput rječnika partijskih aparatčika iz osamdesetih godina. No ono što nam je ovdje zanimljivije je činjenica da i današnji nositelji ideološkog liberalizma i njegovih ispraznosti, jednako kao i ondašnji ideolozi, vjeruju u neupitnost vlastitih teza i vječnost takvih idejnih postavki. Kao da ih povijest ničemu nije naučila.

 

Pri svemu tome je najžalosnija činjenica da je sve skupa uglavnom motivirano željom za uštedama u javnom sektoru. Kao da novac uložen u sustav znanosti i obrazovanja ikada može biti uludo utrošen i kao da svaki pojedinac ne bi trebao imati zajamčeno najbolje obrazovanje iz svih područja znanosti, neovisno o stanju na tržištu rada. Da se poslužimo starim revolucionarnim uzvikom: Znanje nije roba.

Kamo dalje rođače?

Autor: / 1 Comment

Prekjučerašnjom presudom kojom su Ivo Sanader, njegovi najbliži suradnici, ali i matična mu stranka osuđeni za izvlačenje javnog novca u stranačke i privatne džepove konačno smo dočekali i sudsku potvrdu onoga što je manje-više svatko razuman u ovoj zemlji znao. A to je činjenica da se već gotovo dva i po desetljeća ovoj zemlji organizirano sišu životni sokovi. Uglavnom pod krinkom domoljublja i s desnicom na srcu. No vrijedi izraziti utemeljenu skepsu u to da ćemo radi presude kao društvo postati zreliji i konačno istinski shvatiti kako smo se doveli u ovu situaciju.

 

Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina. Za potvrdu ovih teza dovoljno je pratiti recimo retoriku premijera Milanovića, pisanje Davora Butkovića, spomeničke posvete Grada Splita, koje su jednoglasno potvrđene u Gradskom vijeću, odnos službene države prema Bosni i Hercegovini, program HRT-a i još mnogo stvari koje bismo mogli nabrajati unedogled.

Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina

 

Gledajući iz te perspektive, zar se itko mogao začuditi nad Karamarkovom promptnom reakcijom kako se ovom presudom pokušava uništiti stranka koja je stvorila Hrvatsku? Ili Sanaderovom zaključku o tome kako ‘‘Idemo dalje“. Butkovićevoj potrebi da u zaključku kolumne posvećene presudi po tko zna koji put ustvrdi kako Tuđman zbog stvaranja i obrane Hrvatske zaslužuje ulicu i trg u svakom gradu. Čitajući ili slušajući sve nabrojane izjave, teško se oteti dojmu kako ne postoji ništa toliko loše i patetično, što se ne bi moglo prodati otupjelom hrvatskom društvu. Odvjetnik Olujić nariče nad sudbinom partije, žaleći se da ova presuda znači smrt političke stranke.

 

Mediji su zatrpani pozivima na stečene zasluge i emitiranjem straha od jugokomunističkih praksi, a javnost kao da je prestala postojati. Čime je javni prostor prepušten spomenutoj desnoj retorici s jedne strane i lamentiranju liberalne javnosti o povijesnoj presudi, koja bi kao trebala voditi ozdravljenju društva s druge strane. No čini se da je pravo stanje stvari jedini opisao, potpuno nesvjesno doduše, izgubljeni premijer Milanović rekavši: ‘‘Ali ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo?“. Zanemarimo li prvi dio izjave koji je u potpunom raskoraku sa zdravim razum i posvetimo li se ovom retorički postavljenom pitanju u nastavku rečenice, odgovor na to pitanje glasio bi: Nismo nakon ovoga, ni bolji ljudi, ni bolje društvo.

 

No ne zbog toga što je čitav taj pokret konačno osuđen, već zbog toga što ovdje prisustvujemo ritualnom smaknuću figure, da ne bismo obraćali pažnju na procese. Nešto slično sceni iz filma ‘‘Bande New Yorka“. Stoga bi za pravo upoznavanje stanja svijesti današnje Hrvatske vrijedilo recimo uputiti u provinciju, među lokalne ogranke HDZ-a i slušati te ljude što u vezi ovoga govore. Naišli bismo tu na jednodušnu osudu zlog Krnje i potpuni bijeg od odgovornosti i činjenice da je povijest ponašanje te partije od njenog osnivanja do danas, sadržana u jednostavnoj formuli unutar koje sve javno pripada HDZ-u. Naravno iz razloga što je stvorio Hrvatsku, dok je neki drugi nisu htjeli, pa samim tim na nju polaže i ekskluzivno pravo.

Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade

 

Zgodno je da se ova presuda dogodila neposredno po okončavanju karnevalskih svečanosti, u kojima, kao što smo mogli vidjeti, građani mazohistički uživaju u ritualnom spaljivanju slabih i nemoćnih ili metaforičkih zala, dok su pred istinskim moćnicima manji od makova zrna. Naravno posve svjesni da bi ta poniznost mogla biti prilično rentabilna.

 

Sve je od početka u ovoj zemlji krivo nasađeno. Od političke demokracije, koja je uvođenjem višestranačja zadržala iste partitokratske obrasce ponašanja kao i u jednopartijskom sustavu. Poništavajući čak i simboličku razliku među strankama, budući da im se ekonomski programi, kad bismo ih blagonaklono i mogli tako nazvati, ni po čemu bitnom ne razlikuju. To isto vrijedi i za autocenzuriranu medijsku scenu, a u konačnici i čak na prvom mjestu za ekonomske odnose.

 

Možda će na kraju, jednom kad i doslovno ostane bez svega, neki metaforički hrvatski radnik sjesti ispred upravo zaplijenjene kuće, zapaliti posljednju cigaretu prije kraja i upitati se: A da ipak možda sve ovo skupa nije imalo smisla? Teško je za povjerovati da će ikad više netko iz radničke ili nadničarske klase moći školovati djecu i pristojno prehranjivati obitelj, a kamoli zadovoljavati neke kulturne potrebe ili ne daj, Bože, steći naviku čitanja.

 

Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade.

Akademski prekarijat

Autor: / 1 Comment

U času dok ovo pišem Vlada Republike Hrvatske nalazi se pred izazovom rebalansa proračuna, novi Zakon o radu samo što nije donesen, a ekonomska situacija u zemlji otprilike je na onoj razini u kojoj građanin ne smije sebi dopustiti pomisao kako gore od ovoga ne može. Jer, kao što nam stvarnost svakodnevno ukazuje, mogućnosti još dubljeg pada su neslućene. Ukratko, u zemlji vladaju ekonomska i psihička depresija te sveopća bezidejnost među krugom ljudi koji o nečemu realno odlučuju, što bi u svakom iole razvijenom društvu dovelo do ozbiljnih intelektualnih rasprava, porasta kulturne produkcije i uočljive atmosfere pobune.

 

No ne i u našem društvu. Intelektualna i javna scena, barem kada je riječ o vodećim medijima i institucijama, uglavnom se drži po strani od postavljanja suvišnih pitanja, motivirana, naravno, jasnom ekonomskom računicom po kojoj je bolje išta nego ništa. Što nas dovodi do dva ključna problema o kojima je sjajno pisao Lewis Gordon u rujanskom broju Le Monde diplomatiquea, a riječ je o ulogama javnih i akademskih intelektualaca u društvenom razvoju.

 

Iako je, kako Gordon tvrdi, javni intelektualac imao biti nositelj savjesti društva i odlučan kritičar njegovih patologija, taj zahtjev za angažmanom uvijek je stajao u manje ili više otvorenoj napetosti s procedurama akademskog polja kao centralnog mjesta proizvodnje i reprodukcije znanja. U doba napredujuće tržišne kolonizacije samih sveučilišta uvjeti za angažirani intelektualni rad, međutim, postaju još kudikamo nepovoljniji.

Ukratko, u zemlji vladaju ekonomska i psihička depresija te sveopća bezidejnost među krugom ljudi koji o nečemu realno odlučuju, što bi u svakom iole razvijenom društvu dovelo do ozbiljnih intelektualnih rasprava, porasta kulturne produkcije i uočljive atmosfere pobune. No ne i u našem društvu. Intelektualna i javna scena, barem kada je riječ o vodećim medijima i institucijama, uglavnom se drži po strani od postavljanja suvišnih pitanja, motivirana naravno jasnom ekonomskom računicom po kojoj je bolje išta nego ništa

 

Do ovog procesa eutanazije javnih intelektualaca i otupljivanja oštrice akademskoj zajednici došlo je uslijed uspona reakcionarnih politika osamdesetih godina, kada su desničarski think tankovi, napuhani korporacijskom financijskom potporom, pokrenuli  rat protiv socijalnih politika i institucija koje su pružale sigurnosne mreže za disidentske lijeve, pa čak i centrističke intelektualce. Kako su javni intelektualci sve više ovisili o zaposlenju u akademskim institucijama, desnica ih je napala tamo gdje će to najviše boljeti.

 

Ti procesi, koji kao što vidimo u Hrvatskoj ne predstavljaju nikakav izuzetak, ali su zbog tradicionalnog nedostatka građanske hrabrosti naglašeno vidljivi, doveli su u konačnici do toga da je osiguravanje egzistencije u formi djelovanja s pozicija kritičkog intelektualnog promišljanja društva i njegovih problema postalo praktično nemoguće, dok je s druge strane akademska kritika onemogućena kontinuiranim financijskim rezanjima namijenjenim humanistici i društvenim znanostima.

 

Kad se na te procese nakalemio i proces proizvodnje akademskog prekarijata, pod sad već zloglasnim institutom znanstvenih novaka, u javnosti je došlo do onoga što je Asim Mujkić, u inače sjajnom intervjuu u sarajevskim Danima, definirao kao izostanak akademske slobode. Mujkić je tako zaključio da je, barem kada je riječ o društveno-humanističkim znanostima, Sveučilište mjesto koje okuplja ljude koji na ovaj ili onaj način legitimiraju ili serviraju dominantne političke svjetonazore.

 

Te stvari treba imati na umu kada se, što je ovih dana aktualno, bavimo ulogama, produktivnošću i kvalitetom javnih instituta i sveučilišta. Jer u sveopćoj, na trenutke i bjesomučnoj potrazi za rezanjima i uštedama u javnom sektoru, često gubimo iz vida to koju bi ulogu, barem kada je riječ o društveno-humanističkim znanostima, ljudi iz javnog sektora trebali imati. Pri čemu se u čitavoj kampanji koja propagira izvrsnost i kompetitivnost kontinuirano previđa jedan od ključnih paradoksa cijele priče.

Dok ne dobijemo odgovor na to pitanje, preostaje nam lajati na mjesec i živjeti od prekarnog rada, od danas do sutra, sretni što konačno imamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. To što nam ona sve češće služi isključivo za držanje dokumenata manje je bitna činjenica od te da imamo Hrvatsku

 

Riječ je o tome da je cjelokupna zakonska regulativa, retorika poticanja izvrsnosti i modernizacije znanosti i sveučilišta usmjerena na obračun sa najranjivijim skupinama u sveučilišnom sustavu (znanstvenim novacima i redovitim profesorima starijim od 65 godina), dok za sve ostale ostaje vrijediti puna zakonska zaštita, osigurano mjesto unutar sustava i ukinuta obaveza akademskog napredovanja.

 

Drugim riječima, potreba za uštedama proizvest će upravo ono što sustav deklarativno želi srušiti, a to su prosječnost, mediokritetstvo te izostanak nagrade za najbolje. Jer kako drukčije protumačiti zabranu bilo kakvih novih zapošljavanja i napredovanja na sveučilištima te uvedenu zakonsku regulativu po kojoj se unutar sustava ukida obaveza napredovanja.

 

Pogubnosti takve politike posebno dolaze do izražaja u svjetlu činjenice da je Ministarstvo znanosti tijekom dva velika vala zapošljavanja znanstvenih novaka 2004. i 2007. godine, te niza nešto manjih valova, u sustav primila nekoliko tisuća mladih ljudi plativši otprilike kroz deset godina školovanja i usavršavanja oko 1,5 milijuna kuna po novaku, da bi se sada te ljude tjeralo u inozemstvo ili na ulicu. Što nam ti podaci govore?

 

Manje-više to da je ljudima koji su najbolje godine života uložili u znanstveni razvoj doktoriravši do 30. godine uskraćena mogućnost rada na sveučilištima, dok istovremeno u sustavu ostaju ljudi koji su, primjerice doktorirali u četrdesetoj i nemaju nikakvu obavezu napredovanja dalje od docentskog mjesta. Kako se istovremeno iz sustava tjeraju i najkvalitetniji profesori samo zato što su stariji od 65 godina, jasno je da od kompetitivnosti, izvrsnosti i modernizacije nije ostalo niti mrtvo slovo na papiru. Ostaje nam se na kraju zapitati zašto odgovorni ne uočavaju ovaj paradoks, a ako ga pak uočavaju, što ih goni da ustrajavaju u retorici posve suprotnoj proizvedenim učincima?

 

Dok ne dobijemo odgovor na to pitanje, preostaje nam lajati na mjesec i živjeti od prekarnog rada, od danas do sutra, sretni što konačno imamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. To što nam ona sve češće služi isključivo za držanje dokumenata manje je bitna činjenica od te da imamo Hrvatsku.

Vijenac u obračunu s Bakićem

Autor: / 1 Comment

Kad bi čovjek u ovoj zemlji diskontinuiteta, učestalih povijesnih lomova i uvijek novih konstrukta poželjnih obrazaca sjećanja, pokušao pronaći neko utočište, stabilnost, mjesto na kojem će uočiti tu traženu crvenu nit kontinuiteta, pronašao bi ga unutar prostora naše reakcionarne inteligencije. Prosto je nevjerojatna činjenica kroz koje je sve povijesne kontekste licemjerstvo ostalo temeljnom odrednicom naših bojovnih antikomunista.

 

Mišljenje je to koje je sposobno na karticama i karticama teksta ispisivati retoričke akrobacije ne bi li izbjeglo otvoreno izraziti vlastiti stav o nekoj temi. Posljednji takav primjer nudi nam tekst Ane Munk, objavljen u aktualnom broju Vijenca, na temu očuvanja spomeničke baštine posvećene Narodnooslobodilačkoj borbi te s posebnim naglaskom na Bakićev spomenik na Petrovoj gori. Naime, autorica teksta, uz svesrdnu podršku uredništva Vijenca koje je prigodno opremilo tekst naslovom ‘‘Klub ljubitelja spomenika NOB-a“, ubila se dokazati nam kako to sve skupa nije vrijedno obnove ni državne pomoći.

Kad bi čovjek u ovoj zemlji diskontinuiteta, učestalih povijesnih lomova i uvijek novih konstrukta poželjnih obrazaca sjećanja pokušao pronaći neko utočište, stabilnost, mjesto na kojem će uočiti tu traženu crvenu nit kontinuiteta, pronašao bi ga unutar prostora naše reakcionarne inteligencije. Prosto je nevjerojatna činjenica kroz koje je sve povijesne kontekste licemjerstvo ostalo temeljnom odrednicom naših bojovnih antikomunista

 

Ne bi ona baš rušila Bakićev spomenik, ali ako su oni koji ga zaljubljeno obožavaju spremni preuzeti filantropsku brigu o njemu, eto im sva sloboda ovog svijeta da se tim problemom bave. To je otprilike sukus ovog tendencioznog napisa, ispisanog s dobro kamufliranih revizionističkih pozicija. Iako takav diskurs nije ni najmanje začuđujući s obzirom na to da smo već poodavno naučili kako nakon negacije dolazi relativizacija, ipak iznenađuje iskazana doza cinizma kojom autorica barata promatrajući problem.

 

Tako uvažena profesorica Munk tvrdi kako se …“onda dogodila agresija na Hrvatsku i spomenik je prepoznat kao simbol totalitarnog režima. Postao je slobodna meta vandala, odnosno, kako struka kaže `agresivne manjine`, koja je spomenik granatirala i minirala, pa prepustila sugrađanima da nastave devastaciju putem `kontinuiranog performansa prenamjene čeličnog plašta spomenika u lonce`, kako je to duhovito sročio Nino Raspudić u emisiji Peti dan“. Baš je divno, kako je to profesorica Munk uspjela u istoj rečenici iznijeti sve elemente ovih nejasnih događanja, a u nju usput i utisnuti duboki klimoglav novom guruu desnice u Hrvata, rečenom Raspudiću.

 

Domaća reakcionarna misao se inače prema pitanju programiranog nacionalističkog ludila iz devedesetih godina, kako bi to rekao Rašetin Vladimir iz Dugopolja, odnosi kao prema elementarnoj nepogodi, nečem što se moralo dogoditi. Riječ je po njima o pojavama izvan zakonitosti ljudskog djelovanja. Tako su i spomenici posvećeni NOB-i odjednom postali prepoznati kao simboli totalitarnog režima, pa se, eto, njima stalno nešto događa.

 

Gospođa Munk tu, jasno, ne uočava nikakav državni projekt obračuna s prošlošću; njoj tri tisuće miniranih spomenika predstavlja niz izoliranih ekscesa koji se događaju zahvaljujući čudnim strujanjima podzemnih voda. Pa ih kao takve možemo pripisati promijenjenom društvenom kontekstu i samoorganiziranosti imaginarnog mnoštva. Promatrajući stvari iz te perspektive, prava je šteta da uvaženu profesoricu Munk nitko nije konzultirao u tijeku priprema za Bakićevu retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti, a eto nije ni Ivo Goldstein kada je predložio da se ključni spomenici posvećeni NOB-i stave pod zaštitu UNESCO-a.

Domaća reakcionarna misao se inače prema pitanju programiranog nacionalističkog ludila iz devedesetih godina, kako bi to rekao Rašetin Vladimir iz Dugopolja, odnosi kao prema elementarnoj nepogodi, nečem što se moralo dogoditi. Riječ je po njima o pojavama izvan zakonitosti ljudskog djelovanja. Tako su i spomenici posvećeni NOB-i odjednom postali prepoznati kao simboli totalitarnog režima, pa se, eto, njima stalno nešto događa

 

S obzirom na to da bi se njenim angažmanom izbjeglo i ono malo konfliktnosti i nelagode koje je ta izložba unijela u širu javnost. A šteta je. Taman kad smo se navikli na još jedan kontinuitet u novovjekoj državotvornoj povijesti, a riječ je o onome što je Viktor Ivančić usporedio s pitanjem hoćemo li konzumirati nacionalizam u čašama od pola litre ili od tri decilitra, pojavljuju se neki glasovi koji tome teže oponirati. Jer Ani Munk očito ni ovakva izložba, koju je najbolje opisao Boris Buden rekavši kako je ‘‘…problem s tom izložbom upravo taj traumatski moment sa Bakićem, a to je da imamo čovjeka kojemu je ovaj režim, ova vojska, ova ideologija uništavala spomenike“.

 

To uništavanje, ta činjenica barbarstva u kojoj taj čovjek stvara umjetnost, ta činjenica barbarstva je sveprisutna. Netko je bio ministar kulture u trenutku kada su se rušili ti spomenici. Netko je bio komandant vojnih jedinica koje su angažirale tu inženjeriju. Netko je platio eksploziv kojim se to uništavalo. Netko je šutio. O tome nema priče u izložbi. To su te forme normalizacije, revizija kroz sjećanje; kroz revalorizaciju i reinkorporaciju jednog stvaraoca i kulturne činjenice vi vidite da je ona oblik zaborava, jer se zaboravlja sama konfliktna istina te umjetnosti.

 

Očigledno tu postoji nekakav temeljni nesporazum između hegemonije vladajuće ideologije i modernističkih koncepata apstraktne umjetnosti, postoji ideološki sukob. A zašto se on, budući da postoji u realnosti, ne artikulira u toj izložbi? Zašto se izložba ponaša kao da ga nema pa ga tek usput spominje? Zašto ne vidimo ruševine, umjesto ga to gledamo kao da se nije ništa dogodilo?“, nije najbolje legla. Još kad se na tu izložbu nadovezao okrugli stol pod naslovom ‘‘Ideološki aspekti spomenika NOB-a, od 1945. do danas“, situacija je postala do te mjere alarmantna da se oglašavanje nametalo samo po sebi.

 

Time se vraćamo na početak teksta i pitanje stamene licemjernosti reakcionarne misli. Sve je tu kako treba biti. I pohvala Bakiću kao umjetniku i monumentalnosti spomenika i sve lijepo, u fino, dok ne dođemo do onoga „ali“. A baš to „ali“ je mjesto na kojem nam se gospođa Munk razotkriva. Suočeni smo tako s malograđanskim populizmom, koji se u pravedničkom bijesu zgraža nad činjenicom kako je (zamislite, molim vas!) u taj projekt spomenika na Petrovoj gori ulupano u današnjim omjerima oko 5,5 milijuna eura i to 1981. godine.

I tako u tili čas iz teksta ispariše oni neobjašnjivi događaji devastacije antifašističkih spomenika od strane nezainteresiranih građana, da bi ustupili mjesto bojovnom ideološkom revizionizmu. Čime bi se čitav tekst profesorice Munk mogao svesti pod zajednički nazivnik ‘‘Koji sad k… opet ti komunisti hoće?“

 

Baš u vrijeme sveopće ekonomske krize i raznih nestašica. Ccc…kako su zločesti ti komunisti bili. Mantra naša Ana nešto i o nepostojanju društvenog ugovora, o tom spomeniku kao svojevrsnom Obrovcu koji će ostati dugoročno neisplativ i predimenzioniran projekt za ekonomsku sredinu u kojoj je (djelomično) ostvaren. Nailazimo tu i na pokušaje duhovitosti, pa tako autorica tvrdi kako je spomenik imao šansu za dovršenje i opstanak koliko i Titov program spuštanja čovjeka na Mjesec. I sve dalje u istom tonu, kojem je glavna misao vodilja borba protiv te, gotovo uvredljive zamisli da bi naš nejaki proračun trebao financirati obnovu tog Obrovca, i to, kako nečuveno, opet u jeku ekonomske krize.

 

A sve to nasuprot tihoj građanskoj većini kojoj Bakićev spomenik nije njeno mjesto sjećanja, niti simbolizira njeno ideološko uvjerenje. Tu smo, dakle. Ako ovo još nekome nije jasno, profesorica će nam dodatno objasniti kako …“apologetske tvrdnje crvene aristokracije da je Jugoslavija bila nešto drugo, a ne represivna tvorevina, pa u skladu s tim moramo vrednovati njezine formalno vrijedne spomenike jednako kao i svaki drugi umjetnički vrijedan spomenik, čije smo ideološke predznake zaboravili, neće proći kao argument koji bi trebao uvjeriti širu javnost u svrsishodnost obnove toga spomenika“.

 

I tako u tili čas iz teksta ispariše oni neobjašnjivi događaji devastacije antifašističkih spomenika od strane nezainteresiranih građana, da bi ustupili mjesto bojovnom ideološkom revizionizmu. Čime bi se čitav tekst profesorice Munk mogao svesti pod zajednički nazivnik ‘‘Koji sad k… opet ti komunisti hoće?“

 

Nagradno pitanje na kraju glasi: Koja je konceptualna razlika između pedantnih vojnih minera iz 1992. koji su pet dana pokušavali srušiti spomenik Pobjedi naroda Slavonije i aktualnog istupa Ane Munk?

Povratak Franje Tuđmana

Autor: / Leave a Comment

Ima tome već dobrih više od trinaest godina kada je na posljednjoj stranici Feral Tribunea osvanuo Franjo Tuđman, u starom puloveru, sa snopom Ferala pod rukom. Prošla je točno godina dana od njegove smrti, a fotomontažu je pratio natpis: ‘‘Jel me netko tražio“. I doista, malo tko bi u tom času mogao i pomisliti koliki će zamah dobiti sve postavke njegove politike u, iz te perspektive dalekoj, budućnosti 2014. godine.

 

Svašta se ovdje preguralo u međuvremenu – umjetna konjunktura, iluzija novog poleta, brojna razočarenja, ulazak u Europsku Uniju, višegodišnji povratak HDZ-a na vlast, suđenje predsjedniku vlade, kojekakve sramotne referendumske inicijative – da bismo na kraju, ni od kog podgovarani, pod punom sviješću, izabrali povratak jednoj suludoj politici. O da, Franjo Tuđman je u posljednje vrijeme življi no ikada.

 

I to ne samo zato što Karamarko hodočasti po provinciji noseći njegovu bistu po binama i mumljajući nešto o povratku korijenima, nego je revival uzeo tolikog maha da samo čekamo i posljednji čin u kojem će krenuti izdavački pothvat Tuđmanovih kuharica ili nekog sličnog štiva. U konačnici ne bi trebalo isključiti ni opciju njegove pop-kulturne reinkarnacije, zahvaljujući kojoj će razni ogranci mladeži po Hercegovini i tuzemstvu nositi majice s njegovim likom dok stameno budu stajali na predziđu.

Ima tome već dobrih više od trinaest godina kada je na posljednjoj stranici Feral Tribunea osvanuo Franjo Tuđman, u starom puloveru, sa snopom Ferala pod rukom. Prošla je točno godina dana od njegove smrti, a fotomontažu je pratio natpis: ‘‘Jel me netko tražio“. I doista, malo tko bi u tom času mogao i pomisliti koliki će zamah dobiti sve postavke njegove politike u, iz te perspektive, dalekoj budućnosti 2014. godine

 

Da ovdje nije riječ o osobnim vizijama iz najgorih noćnih mora, može nam poslužiti par amblematskih primjera kojima svjedočimo u posljednje vrijeme. Medijski prvoborci novog buđenja tuđmanizma, čvrsto ukopani u Večernjem listu, s posebnim naglaskom na njegovo bosanskohercegovačko izdanje, tako 14. veljače, upravo na 69-tu godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma, jedan čitav temat posvećuju tom datumu, pri čemu čitatelj naravno ne saznaje ništa što bi ga moglo navesti na pomisao da je grad tada oslobođen od fašizma.

 

Čitav stav je, uostalom, sažet u komentaru fra Ike Skoke o danu brojnih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Koji dan potom, sad već u svenacionalnom izdanju, u velikom intervjuu koji vodi Jozo Pavković prostor dobija Bakir Izetbegović, koji iznova u socijalnim prosvjedima traži neku vrstu tajnog urotničkog plana.

 

No to još nije sve s obzirom na to da nas u subotnjem broju sarajevskog Oslobođenja čeka poduži tekst hrvatskog povjesničara Zlatka Hasanbegovića, koji na nekoliko gusto tipkanih kartica poručuje braći u domovini da ne nasjedaju provokacijama, budući da je ovdje riječ o master-planu napada na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Hrvatska televizija ne propušta prigodu da nas podsjeti na dane ponosa i slave puštajući kao vrhunske analitičare Tuđmanove zapovjednike tajnih službi i ostale odvjetnike herceg-bosanske politike, koji nam s visina autoriteta poručuju kako bismo trebali misliti.

 

Tu je zatim i sveprisutni, domovinski HDZ koji, predvođen Andrejom Plenkovićem i Milanom Kovačom, 18. veljače odlazi na Filozofski fakultet u Mostaru ne bi li ohrabrio suvremenu federalističku misao kod mladih studenata. To što bi se taj federalizam imao provoditi na teritoriju stečenom osvajanjem i progonima očito nije Plenkovićeva briga.

 

No najsjajnija zvijezda čitavog procesa ove ‘‘Duhovne obnove“ je ipak predragi Tuđmanov veleposlanik Hidajet Biščević, koji je po povlačenju iz diplomacije nanovo otkrio novinara u sebi. Pa nas tako već mjesecima prosvjetljuje svojim dugim novinskim plahtama teksta, čija je vokacija takva da nakon čitanja niste u stanju shvatiti kog je vraga Hido želio poručiti.

Tuđman je u posljednje vrijeme življi no ikada. I to ne samo zato što Karamarko hodočasti po provinciji noseći njegovu bistu po binama i mumljajući nešto o povratku korijenima, nego je revival uzeo tolikog maha da samo čekamo i posljednji čin u kojem će krenuti izdavački pothvat Tuđmanovih kuharica ili nekog sličnog štiva

 

Međutim, iz mora ništavila i bezličnosti izranja jedan tekst pisan u svečarskom tonu o Tuđmanovom posjetu Rusiji. Taj će se jednog dana na ozbiljnim sveučilištima proučavati kao vrhunac podaničkog novinarstva i najdublje zahvalnosti za komociju veleposlaničke stolice. Prenosi nam tako Biščević svu tremu i dramatične okolnosti koje je morao nadići da bi dostojno ugostio najdražeg gosta: ‘‘No, trebalo je i predahnuti od pregrijanih briga. Krenusmo na tenis, tamo negdje na jugu grada, uvečer, pod grijanim šatorom.

 

Nakon sat-dva, nestade svjetla, pa onako znojni navukosmo debele pernate jakne, rekete u futrole i pod mišku, trčeći do auta na barem minus 20 i nazad kući. Ali, avaj, ispod nekog leda skrila se puknuta tramvajska tračnica, probila obje desne gume… vani mrkli mrak, prestrašna hladnoća, smrznut ćemo se ovdje i prije nego Tuđman sleti, prođe mi kroz glavu.

 

Ali, preko puta, kao svjetlo spasa, ugledasmo jednu od onih tipičnih moskovskih ‘‘kavana“… na pročelje kakve stare zgradurine, ‘‘hruščobe“ su ih zvali, po Hruščovu, novi bi mafijaši primontirali željeznu konstrukciju, učvrstili stakla, ubacili pet stolova i šank i eto kafića. Hladnoća je dodala inja i ledenih zvjezdica, unutarnja toplina zamaglila je uglove prozora, iz daljine su se nazirale sjene zagrljenih tijela plesača, čista predbožićna idila… nama, naravno, nije bilo do idile već do spasa od smrzavanja. Ne preživim li, neću preživjeti ni Tuđmana!“

 

Tuđmana smo nekako ipak preživjeli, ali je vrlo upitno možemo li se nositi s ustrajnim obožavateljima.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt