Sada je već posve jasno da HDZ nema svog kandidata na predsjedničkim izborima. Predsjednica je svoju kandidaturu obznanila bez koordinacije s vodstvom HDZ-a, Škoro ima otvorenu podršku krajnje desnice i desnog krila HDZ-a, a Milanović je nominalno kandidat SDP-a.

Čim je dobila službenu potvrdu da će upravo ona biti HDZ-ova kandidatkinja, predsjednica Republike je svoju kandidaturu objavila na neprimjerenom mjestu i na neprimjeren način.

Glasilo ekstremne desnice, u kojem su vladajuća stranka i premijer izloženi neprestanom linču zbog toga što nisu potpuno ozakonili upotrebu pozdrava ”Za dom spremni” i što surađuju s predstavnicima manjina, odnosno s SDSS-om, nipošto nije po ukusu ni premijera Plenkovića ni vodstva HDZ-a. Inauguriranjem Ante Pavelića kao jedne od središnjih tema svoje kandidature predsjednica je nedvojbeno učinila korak kojim dezavuira Plenkovićeva nastojanja – ma koliko ona bila neodlučna i proturječna – da HDZ profilira kao tradicionalnu europsku kršćansko demokratsku stranku. Otvorenim davanjem podrške gradonačelniku Vukovara koji izbjegava provesti odluku Ustavnoga suda o pravu javnog korištenja manjinskog jezika i pisma predsjednica je pokazala da nije dorasla izvršavanju predsjedničkih obveza propisanih Ustavom Republike Hrvatske.

Predsjednica koja je nakratko prestala koketirati s deklariranim desničarima zato da bi dobila HDZ-ovu nominaciju za drugi mandat, ali i zbog paničnog straha da bi joj tu izbornu bazu mogao preoteti Miroslav Škoro, opet se okrenula na tu stranu, ali ljubav čini se nije u potpunosti uzvraćena

Ako se HDZ ne predomisli i nekoga drugog ne istakne kao svog kandidata, dosad iskazana podrška predsjednici mogla bi biti samo deklarativna dok bi izostala financijska i organizacijska podrška na terenu. Dvaput dosad službeni kandidati HDZ-a nisu ušli u drugi krug predsjedničkih izbora. To se dogodilo Mati Graniću 2000. godine i Andriji Hebrangu 2010. godine. Ni rukovodstvo, ni članstvo ni birači nisu se bezrezervno opredijelili za te kandidate. To bi se moglo dogoditi i Kolindi Grabar Kitarović.

Tijekom devedesetih HDZ je i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima mogao računati na podršku Katoličke crkve. To je bio rezultat činjenice da je Franjo Tuđman dijelom bio njezin projekt. Što zbog njegove smrti, a što zbog priprema Hrvatske za pregovore s EU Crkva se privremeno distancirala od otvorenog miješanja u politiku.

Vjerojatno i u tome treba vidjeti uzroke uspjeha predsjedničkih kandidata koji nisu pripadali HDZ-u, Mesića 2000. i 2005. godine, te Josipovića 2010. godine. Jadranka Kosor je kao kandidatkinja HDZ-a ušla u drugi krug izbora 2005. godine, ali ni njoj kao samohranoj majci i rastavljenoj ženi Katolička crkva nije pružala jednoznačnu podršku.

Katolička crkva i u međuvremenu osnovane konzervativne katoličke udruge pridružili su se braniteljskoj pobuni protiv državne vlasti kojoj su na čelu bili socijaldemokratski premijer Milanović i socijaldemokratski predsjednik Josipović. Braniteljska prava i suprotstavljanje postavljanju dvojezičnih ploča na zgradama državnih institucija u Vukovaru bili su javno obznanjeni povodi za mobilizaciju svih raspoloživih desničarskih resursa protiv ljevičarske vlasti u Hrvatskoj.

A zapravo se radilo o dobro koordiniranoj akciji desekularizacije države, o teokratskoj opstrukciji pokušaja modernizacije sustava obrazovanja, o promicanju povijesnog revizionizma i nametanju isključivosti pod vidom lustracije. Ostvarenje strateškog cilja desničarske pobune proglašeno je izvikivanjem poznatog poklika iz vremena rata: ”Oba su pala”. Josipović više nije bio predsjednik ni Milanović više nije bio premijer.

Činilo se da je Sanaderovim sudjelovanjem u božićnom slavlju Srpske pravoslavne crkve i njegovim poznatim ”Hristos se rodi” nastupilo razdoblje potpune normalizacije i neometane implementacije svih manjinskih prava zajamčenih Ustavom i zakonima. Hrvatska i HDZ europeizirali su se na putu prema članstvu u EU. Neovisno o Sanaderovim grijesima zbog kojih je osuđen na zatvorsku kaznu, njegov je mandat ipak bio obilježen okrenutošću Hrvatske prema Europi i prema budućnosti više nego prema prošlosti. No, kratkotrajno Karamarkovo sudjelovanje u državnoj vlasti kao ni još aktualna Plenkovićeva era nisu nastavili promicati takvu politiku.

Čim je dobila službenu potvrdu da će upravo ona biti HDZ-ova kandidatkinja, predsjednica Republike je svoju kandidaturu objavila na neprimjerenom mjestu i na neprimjeren način.

Po samorazumijevanju profesionalni Europejac Plenković je inzistirao na ratifikaciji Istanbulske konvencije kao na dodatnoj potvrdi europske legitimacije HDZ-a i kao na još jednom koraku prema sankcioniranju nasilja u braku. Čini se da je upravo to bila ključna točka nakon koje prestaje podrška Katoličke crkve HDZ-u.

Dapače, Crkva i fundamentalističke katoličke udruge organiziraju se u snažnu opoziciju Vladi. Kao da je odlučila naplatiti svoje zasluge za osnivanje HDZ-a i za uspostavu državne samostalnosti, Katolička crkva je odlučila diktirati Vladi što smije, a što ne smije raditi. Budući da se ratifikacijom Istanbulske konvencije otvara mogućnost da se i crkveno sklopljeni brak zakonito razvrgne zbog obiteljskog nasilja, dakle zbog razloga koji Crkva ne priznaje kao opravdanim za rastavu braka, Crkva je okrenula leđa HDZ-u i Plenkovićevoj Vladi.

Pritiscima s desna Plenković je izložen i zbog toga što zasad ipak nije dopustio da vjeroučitelji kroje kurikularnu reformu u skladu sa svojim ženomrzačkim, homofobnim, antievolucionističkim i antisekularističkim nazorima. Da je u neprilici pokazuje i beskonačno odgađanje zakonske regulative pobačaja, što je također predmet osobitog interesa Katoličke crkve.

Uviđajući da gubi tradicionalni oslonac zahvaljujući kojemu je HDZ ostvarivao pobjede u prošlosti, Plenković je želio pokazati da je spreman na ustupke. Ti se ustupci tiču povijesnog revizionizma i odnosa prema ustaškom pozdravu ”Za dom spremni”. Europejac u Bruxellesu, Plenković je u Zagrebu kolebljivac koji se ne zna odrediti prema holokaustu. Takvim ustupcima nije zadobio povjerenje Crkve i desnice kojom ona dirigira, već se samo pokazao kao neodlučan i nedosljedan političar.

Predsjednica koja je nakratko prestala koketirati s deklariranim desničarima zato da bi dobila HDZ-ovu nominaciju za drugi mandat, ali i zbog paničnog straha da bi joj tu izbornu bazu mogao preoteti Miroslav Škoro, opet se okrenula na tu stranu, ali ljubav čini se nije u potpunosti uzvraćena. Podrška HDZ-a njezinoj kandidaturi isključuje mogućnost da dobije nepodijeljenu podršku Katoličke crkve. I radikalna desnica danas svoj podršku njezinoj kandidaturi uvjetuje predsjedničinim distanciranjem od Plenkovića.

Eventualnom pobjedom Kolinde Grabar Kitarović Plenković bi na Pantovčaku dobio suparnicu koja bi intenzivirala svoje soliranje u vanjskoj politici i vjerojatno se pokušala nametnuti i na unutrašnjem planu. No, ta podjela i neodlučnost u HDZ-ovom biračkom tijelu otvara mogućnost da po treći put HDZ-ova kandidatkinja ne uđe u drugi krug predsjedničkih izbora. Ako bi se to dogodilo, time bi vjerojatno bila zapečaćena Plenkovićeva sudbina na čelu HDZ-a.

Po samorazumijevanju profesionalni Europejac Plenković je inzistirao na ratifikaciji Istanbulske konvencije kao na dodatnoj potvrdi europske legitimacije HDZ-a i kao na još jednom koraku prema sankcioniranju nasilja u braku. Čini se da je upravo to bila ključna točka nakon koje prestaje podrška Katoličke crkve HDZ-u.

On bi trebao napraviti nešto što trenutno izgleda nemoguće. Trebao bi pronaći kandidata koji nominalno ne mora biti HDZ-ov, ali koji bi mogao biti prihvatljiv i HDZ-ovim biračima tako da se nepodijeljeno opredijele za njega. Nitko iz sadašnjeg vodećeg kandidacijskog trija to ne bi mogao biti. Važno bi bilo da taj kandidat jamči korektan odnos Pantovčaka i Banskih dvora zasnovan na poštivanju Ustava i političkog fair playa.

Na, koncu odgovoran političar treba razmišljati i o mogućnosti da se sadašnja parlamentarna većina, ovisna o znatnom broju glasova onih koji svoju političku podršku smatraju cijenom odgađanja neizbježnih istražnih radnji i sudskih postupaka, raspadne i da na kušnju dođe sposobnost i spremnost predsjednice ili predsjednika da zamislivom krizom državne vlasti upravlja u skladu s Ustavom, a ne slijedeći svoje političke hirove i prolazne navijačke strasti.

Premijer Plenković vjerojatno uviđa da bi mu od sadašnje HDZ-ove kandidatkinje na Pantovčaku bio puno bolji neki drugi predsjednik koji bi nastupao kao moderator interesa podijeljenog društva, kao promicatelj vjerske i etničke tolerancije, rodne ravnopravnosti i zdravog razuma i kao pouzdan oslonac Vladi u proeuropskoj vanjskoj politici.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.