PISMA S TREĆIĆA

Rukopis izumire

Autor: Renato Baretić / 14.01.2014. Leave a Comment

Izišao je prošlog tjedna na Večernjakovu portalu zanimljiv (ali i prekratak, barem za znatiželjnike mojeg soja) tekst o tome kako sve manje današnje djece i mladih ima rukopis, odnosno sve ih manje znade uredno pisati i čitati “pisana” slova, ona što smo ih uz puno muke učili žvrljati olovkom u prvim razredima osnovne škole. Tekst započinje drastičnim primjerom iz SAD-a, gdje je talijanski profesor Andrea Nardi (predaje povijest, a u Americi je na studijskom putovanju) na ploči urednim rukopisom napisao riječ “Italy”, a učenici je − nisu znali pročitati!

A zbog čega nisu znali? Zato što u školi takva slova (“spojena”, rekli su profesoru Nardiju) uopće nisu ni učili! Od 50 saveznih država, samo je u njih pet učenje pisanih slova i danas u osnovnom obrazovnom kurikulumu. Prema aktualnom Nacionalnom nastavnom planu učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine! Majketimile, baš kao da su Deklaraciju o nezavisnosti Jefferson i ekipa sročili na iPadu i umnožili na 3D-printeru, odmah ukoričenu i s pečatom na vezici, a ne ispisali rukom i krupnim slovima “kako bi je kralj George mogao pročitati i bez naočala”!

U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis?

Prije nekoliko godina, ovdje kod nas, nečiju je promotivnu kampanju obilježio oglas s fotografijom prekrasne bebe u pelenama i natpisom: “On će raditi posao koji danas još ne postoji”. Kako stvari idu − prilično je izvjesno da mali neće biti grafolog, jer i u nas taj odvjetak socijalne evolucije teče istim smjerom. Ne toliko brzo kao u SAD-u, ali teče. U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Drugim riječima, znanje i vještina, tek donekle usvojeni i nipošto dovoljno uvježbani, u odgojno-obrazovnom se sustavu prepuštaju na skrb i odgovornost balavcima koji su tek zakoraknuli u pubertet, da bismo ih onda za koju godinu sačekali s provjerom na državnoj maturi. Sjajno, nema što, sjajan koncept!

Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis? Čemu bi on iole korisnijem u današnjem svijetu mogao zatrebati, ili barem poslužiti kao pomoćno sredstvo? Razmišljam sad već četvrt sata, ogledavam se po radnom stolu prepunom papirića s kojekakvim razbacanim bilješkama (većina ih se i ne vidi, jer su prekrivene kojekakvim razbacanim isprintima, po kojima su opet nove “ručne” bilješke!) i ništa mi drugo ne pada na pamet osim − zapisivanja takvih kratkih notica koje možda nikad više neću ni pogledati. Čemu onda rukopisanje, čemu ta “spojena” slova, čemu neprekinuto povlačenje olovke po papiru, gore-dolje s lijeva na desno, kad se ista riječ može lijepo nakucati na tastaturi ili touchscreenu, i brže i svakome čitljivije?

Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan.

Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan

I to je meni skroz u redu, da ne bi bilo zabune. Prihvaćam činjenicu da su vremena nova, a ja i dalje stari, pače − sve stariji. Ne želim grintati zbog toga, želim samo malo, ovako utiho, kukati zbog strelovite, i sve strelovitije, izmjene društvenih vrijednosti tijekom svojeg sirotog životića, i mojeg i cijele moje generacije.

Previše je toga izumrlo u ovih pola stoljeća otkako sam se, ne svojom krivnjom, rodio, previše sam se koječega ucijepljenog i stečenog trebao odreći, jer to više nit’ funkcionira, nit’ ima ikakva praktično iskoristivog smisla. A nove, poželjnije kvalitete više nisam u stanju usvajati ovako brzo kako Zeitgeist zahtijeva, svakih par mjeseci novu. Ne žalim za naučenim pa pogubljenim, ili društvenom silom odbačenim, vrednotama i vještinicama, žalim zbog toga što nove više nisam u stanju prihvaćati, barem ne u mjeri u kojoj one nadiru, gradeći civilizaciju permanentnog reformiranja netom reformiranog i redizajniranja jučer redizajniranog.

Nisam ni konzervativac ni klerikalac niti desničar, to sam valjda uspio dosad posvjedočiti svakomu tko razumije hrvatski, ali svejedno se čudim nad svim obrazovnim sustavima i svim tim kurikulumima u kojima se, pred današnjim učenicima, u javnim školama, više vremena posvećuje poučavanju o rukodrkanju nego o rukopisanju.

Neka djeci i masturbiranja i kontracepcije u nastavnom programu, nemam ništa protiv, malo mi jest nelagodno, ali znam da svako vrijeme nosi svoje, međutim − dajte im onda omogućite (ili ih sugestivno natjerajte!) da bilješke s predavanja o tome na satu zapisuju u neki tajni blokić, rukom i olovkom, jer u mobitel i tablet ne smiju, to im noću kontroliraju i roditelji i NSA. Naučite ih, barem na zdravstvenom odgoju, čitljivo pisati rukom i olovkom, zatrebat će im ta vještina i taj blokić kad posvud nestane struje. A taj dan, prilično sam siguran, nije jako daleko.

Danijel u gostima

Autor: Renato Baretić / 07.01.2014. Leave a Comment

Malo je na ovom svijetu stvari koje sasvim razumijem. Ne smijuljite se sad tako zlurado i nestrpljivo, neću vam ovdje otkrivati detalje s tog šturog popisa. Radije bih o stvarima koje apsolutno ne razumijem, ali ih prihvaćam jer to želim, ili samo moram. Život bez mobitela, recimo, danas više ne mogu zamisliti, a bio mi je tako jednostavno moguć još do prije petnaestak godina.

Onaj Renato s kraja prošlog milenija zacijelo bi se čudio tome što ovog sadašnjeg Renata nimalo ne čudi to što − ako sa svoga mobitela s pozivnim brojem 098 nazove svojeg priku kojemu je pozivni broj 091 − radiotelefonski signal prvo ode u Njemačku, otamo u Austriju, pa se onda ukrižaju u Zagrebu i krenu nazad u Split, u prijateljev džep, i sve to za maksimalno desetak sekundi, koliko treba do prvog zvona u susjednom kvartu. (A Ameri i naši, i tko zna tko sve ne, krenu s automatskim lociranjem i prisluškivanjem enkriptiranih poruka tipa “E, di si?”, “A di bi bija?”… Edisi, adibibia, hmmm, ima tu nečega, da nije Adis Abeba?)

Velim, današnjeg mene uopće ne čude te stvari. Prihvatio sam ih i ne mislim nimalo o njima. Baš kao što sam jednom pradavno, susrevši po drugi put uživo Olivera Mlakara, prestao razmišljati o tome kako ga, toliko visokog, uspiju smanjiti za pokazivanje na ekranu, a onda opet vratiti u normalne dimenzije. Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti.

Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti

Pa ipak, s vremena na vrijeme, ne imajući pametnijeg posla, upustim svoje skromne kapacitete u razmišljanje o nekim takvim pojavama koje većina vas, uvjeren sam (i posljedično posramljen), apsolutno razumije. Zadnjih me dana, recimo, baš zanima taj famozni “certifikat o energetskoj učinkovitosti” građevina i stambenih jedinica. Dokument bez kojeg od prošle srijede ne možete prodati ni stan niti kuću, niti bilo kakvu građevinu (vjerojatno niti štalu, ako je veća od 50 četvornih metara) ukoliko ne želite platiti paprenu kaznu. Državi, naravno.

Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Kužite? Odasvud govore da je to EU-propis i da tako mora biti, a niotkud još nisam čuo − zašto? Koja je svrha kupovine tog nimalo jeftinog papira, čemu on služi? Da bih ja doznao koliko žarulja imam u stanu i koje su snage? Da bih imao i službeno ovjerenu potvrdu da mi prozori ne dihtaju sto posto, ili da su mi tri petine stana obložene hrastovim parketom, jedna bukovim, a ona posljednja keramičkim pločicama strane proizvodnje? I što kad prikupe te podatke od svih nas? Što će s njima raditi, osim što će ih registrirati i čuvati u nekoj Agenciji za procjenu učinaka evaluacije certificiranja energetske učinkovitosti?

Čitao sam novine, guglao na sve strane, pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “Ko ne plati kurbu, platit će likara”…

Hajdmo pretpostaviti sljedeću situaciju: naručim ja ovlaštenog certifikatora (Danijela Srba, na primjer, on mi djeluje nekako najstručnije, pohvalio se u novinama) i, kad dođe u moj ured za dobrodošlicu, počastim ga kao rod rođeni dok on nekoliko sati proučava energetsku učinkovitost mojeg stana. Dan prije u auto skrijem (nipošto ne dolje u drvarnicu, nisam ni ja lud, drvarnica se računa kao dio stana, ha!) prenosivi uljni radijator, fen, dva od tri kompjutera, električni brijač, liniju sa zvučnicima, usisivač i sve električno bez čega se može preživjeti jedan dan, a da ne bude sumnjivo. Jer, imajte na umu − Danijel u gostima ovlašten je, pače i obvezan, popisati sve što u mojem domu troši ikakvu energiju.

Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata energetske učinkovitosti, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “ko ne plati kurbu, platit će likara”

I onda on ode, nakon što smo se do sita napričali o koječemu, pa mi za tjedan dana pošalje, što? Certifikat! The certifikat! A onda, u tom svetom zapisu, jao, sramota me i reći: nijedna pametna žarulja najnovije generacije, nijedna perilica koja otklanja najtvrdokornije mrlje i na najnižim temperaturama uz minimalan utrošak struje i vode, prozori i vrata apsolutno nekompatibilni sa suvremenim stečevinama termoizolacije… Ukratko, energetska učinkovitost − “D”. Užas! Kako ću to izgovoriti pred djecom?! Hoće li s tom traumom pobjeći od kuće i potražiti neki sretniji dom i energetski učinkovitijeg ćaću?

Ipak, tu je, pri dnu certifikata i propisani dobrohotni zaključak: postoje potencijali za poboljšanje energetske učinkovitosti objekta − zamijeniti zemaljske žarulje klingonskima; promijeniti kompletnu vanjsku stolariju; termoizolacijski obnoviti fasadu s obje strane; zamijeniti obje perilice i bojler nekima iz “AAA” razreda, te nabaviti energetski štedljivije zvonce na ulaznim vratima.

A na dnu, jasno − uplatnica na cirka dvije tisuće kuna. Uplatnica za papir koji, na kraju priče, kad platim certifikaciju, mogu samo okačiti o svoj energetski učinkovit, hm, ne znam, frižider. Jer, budimo realni, ničemu mi pametnijem u Hrvatskoj on ne služi. Može mi samo sniziti cijenu stana, ako ga odlučim prodavati kad mi isteknu još ove tri godine kredita…

Ili pak zamislimo nezamislivo: plate mi svi koji su mi dužni, plus oni koji su mi dosad izbili sigurne novce iz ruku, pa tako obogaćen kupim i učas ugradim alu-prozore koji dihtaju kao na svemirskom brodu, zamijenim sve zemaljske žarulje kriptonskima, perilice iznesem na balkon i prekrijem ih solarnim panelima, pa poželim prodati takav stan. Ali, na certifikatu energetske učinkovitosti i dalje mi piše ono prokleto “D”! A hrvatsko euro-tržište u međuvremenu je skroz promijenilo navike: kupce više uopće ne zanima ni lokacija, ni kvadratura, niti cijena četvornog metra, nego svi samo drve po toj certificiranoj energetskoj učinkovitosti, ona je jedino što ih zanima!

Imam li ikakva izbora osim ponovo nazvati certifikatora Danijela?

− Alo, bećaru, Renato je… Dobro su, hvala, mala je napravila pirsing na obrvi, sunac joj ljubim, al inače je sve okej… A tvoji? Ajde, super. Nego, evo, ja uredio sve po tvojoj preporuci iz onog centri, cet, rifikata onog. I sad prodajem stan, al poprilično mi ruši cijenu ono tvoje “D”…

− Što, treba vam novo certificiranje?

− Pa ne znam jel treba, pa zato… Al… Koliko bi to ispalo, okvirno?

− Cijena? Prava sitnica!

Eto, to je jedina meni dokučiva svrha certifikata energetske učinkovitosti: uvaljaju ti prvi, da bi ti uskoro zatrebao novi. Zvuči poznato?

Kultura muljanja

Autor: Renato Baretić / 31.12.2013. Leave a Comment

U vrijeme kad je postajalo sve jasnije da će moj prethodni poslodavac poslovno prdnuti u rosu i ostati mi dužan lijepu gomilicu već zarađenih honorara, upustio sam se u pokušaj malo intenzivnijeg utjerivanja duga. Za nevolju, s druge je strane telefonske i e-linije bila jedna silno ljubazna gospođica, ne pamtim joj više ime, neka mi oprosti ako ovo čita, premda sumnjam.

– Jeste li možda zainteresirani za karticu za gorivo? – upitala me u prvom razgovoru, nakon što mi je objasnila da redakcija više nema nikakve gotovine i da oglašivači više ne plaćaju novcem, nego svojim uslugama. Objasnio sam joj da živim u relativno malom gradu, gdje devedeset posto svojih obaveza obavljam pješice, i da mi 45-litarski rezervoar u autu zna potrajati i po dva mjeseca. Osim toga, u ugovoru mi lijepo piše da radim za novac, a ne za naftne derivate. Samo za novac. Proizvodim uredno posložena slova, što skladnije poredana, na vrijeme, i samo za novac. Tako piše.

– Hm, da… – uzvratila je, inteligentno zaključivši: – Pretpostavljam da vam onda ne igra ni varijanta da uzmete nekakav novi auto na korištenje… Ništa, molim vas, dajte mi nekoliko dana da vidim što se dade učiniti.

“Dječju sobu mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa”

I evo je, zbilja, za dva dana: – Halo, a recite mi je l’ bi možda mogla dječja soba?

– E, to bi već moglo! Jedino ne znam kako ćete riješiti građevinsku dozvolu, jer to bi malo stršalo iz gabarita zgrade…

– Joj, vi se stalno zezate! Mislila sam na ormare, krevetiće, radne stolove… Namještaj, razumijete?

Ponovo sam je uputio na savršeno jasan “brojke i slova” ugovor između mene i našeg zajedničkog poslodavca, pa još dometnuo neka ga, poslodavca – jer ja do njega nisam uspijevao doprijeti – pita kako bi reagirao i što bi u novinama na mojoj stranici objavio kad bih mu ja sljedećeg tjedna umjesto tri i pol kartice teksta poslao, recimo, tri i pol para baletnih papučica, ili tri i pol slamnata šešira?

Zadnji put kad smo pričali, ponudila mi je kompletni wellness-tretman za gospođu. U Zagrebu, jasno. Tjedan potom sve je otišlo do sto vragova, novine su propale, izdavač mi je ostao dužan respektabilnu svotu eura za par mjeseci rada, a k tome sam i javnoj bilježnici morao dati skoro tisuću i pol kuna za podizanje ovršnog zahtjeva, ili kako se već to zove, da slučajno Linićevima ne bi palo na pamet da mi rebnu još i porez na izdane a nenaplaćene račune. Sva sreća da mi je odvjetnica frendica, pa mi nije naplatila i svoj trud oko svega toga.

Zašto vas danas davim sa svim time? Zato što su me na to potakle vijesti o DORH-ovoj akciji “Hipokrat” i komentari nakon njih. I zato što sam danas, konačno, potpuno uvjeren u to da je najveća hrvatska kulturna vrednota koju smo unijeli u Uniju – kultura muljanja. Kad je meni završilo ovo gore s dječjim sobama, autima i wellnessima, požalio sam se jednom dragom kolegi, također neplaćenom novinaru, samo malo starijem, ali i dosta iskusnijem. Prvo me izvrijeđao na pasja kola, a onda: trebao si, rekao je, uzeti bilo što od ponuđenoga, pa preprodati. “Kome ću preprodat auto koji sam dobio na korištenje, bog te tvoj?”, upitao sam ga, totalno zblešen.

Zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna

“Ima kome triba i ko će i platit, i sve pošteno vratit. Njemu auto na par miseci, tebi tvoja lova, i bog te veselija!”, veli on. “Ali ja ne znam takve ljude!!!”, cvilim ja, sve manji. “To ti je zato šta me nikad ne zoveš na pivu”, glasio je zaključak iskusnijeg i vještijeg novinara. “Dječja soba, ista stvar: mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa. Ovako ti nemaš ništa, a paru je maznija neko drugi. Tako to ide, a šta si ti drugo mislija?”

Reminisciram tu scenu (a završila je mojim gründgens-höfgenovskim vapajem “Ali ja sam samo novinaaaar!”) dok razmišljam o liječnicima koji su ljudima propisivali lijekove koji im možda uopće nisu potrebni – štoviše, možda su i totalno kontraindicirani nekoj drugoj istovremenoj terapiji! – samo zato da bi dobili bonove nekog velikog trgovca ili povoljni aranžman neke turističke agencije.

Što je to prozvana farmaceutsko-posrednička firma navodno prodala trgovačkom lancu ili nekoj turističkoj agenciji da bi zauzvrat dobila toliku kompenzaciju za velikodušno dijeljenje svojim kooperantima u ordinacijama opće medicine? Generičke lijekove sigurno nije. Možda smrznutu piletinu i kartice za gorivo? Namještaj za dječje sobe? Perilice rublja? Neplaćene novinarske tekstove?

Fascinantan je taj naš lanac muljanja, bez ijedne karike koju nije nagrizla hrđa. Na kraju krajeva – zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna, jer je cijeli marifetluk razotkrila novinarka (nadam se da je barem ona dobila sve honorare!) Nataša Škaričić, i već godinu dana to se kiseli po DORH-ovim ladicama, da bi tek sad bilo izvučeno i zvonko tresnuto o stol, pred kamere i mikrofone.

I zašto su istragom obuhvaćeni isključivo liječnici opće medicine, a ne i specijalisti? Hoćemo li to doznati usko(k)ro, ili tek nakon što se prejako naroguše prosvjetari, pa odabrani mediji krenu spektakularno otkrivati kako su ih sve potkupljivali nakladnici (ali samo neki) školskih udžbenika?

Plan 15 do 20

Autor: Renato Baretić / 24.12.2013. Leave a Comment

Hehehe, ovo je bila dobra fora: “Tražit ćemo prijevremene izbore u svibnju, vlada će ostaviti spaljenu zemlju!”

Ali nije ni ova loša: “Ponosan sam na pola puta koalicije, izvlačimo se iz depresije i recesije.”

A gle ovu: “S SDP-om, za kojeg ne znamo je li socijalna demokracija ili jugonostalgija – koalicija ne dolazi u obzir.”

Može čak i bolje: “U ovome što se događa u hrvatskom društvu ne vidim nikakvu opasnost ili ekstremizam. Ne vidim ekstremizam, ponavljam, ali vidim duboko ljudsko nepoštenje i prijetvornost, a to je katkad i gore.”

A i bolje od boljega: “Hrvatska je dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila. Vladina je odgovornost da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo. Suprotstavit ćemo se nihilizmu i destrukciji, izvući Hrvatsku iz problema u kojoj smo je naslijedili.”

Ponovimo još jednom tu rečenicu, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”!

Pobjednička lenta za najbolju foru ipak ide ovoj: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja.” Nema bolje!

Premda, vjerojatno, nikome u Hrvatskoj ne bi bilo čudno kad bi svi ovi citati dolazili iz usta jednog jedinog domaćeg političara, pa čak i tijekom jednog te istog govora (na svašta smo se već navikli), ovdje se ipak radi o riječima troje najistaknutijih stranačkih čelnika u Hrvata, izgovorenima doduše u istom danu, ali na tri različite lokacije.

Ono o izvanrednim izborima, spaljenoj zemlji i jugonostalgičarstvu izjavio je Tomislav Karamarko, predsjednik stranke koja je 17 godina žarila i palila Hrvatskom i uredno odavde slala scheveningenske cimere Šešelju, Miloševiću i Šljivančaninu da tamo s njima mogu igrati odbojku i kuhati blagdanske obroke. Tako je ove subote zborio šef stranke koja višekratno nije priznavala ni rezultate redovnih izbora, a kamoli prihvaćala zahtjeve za izvanrednima; stranke koja u oporbi redovito gazi sve ono na što se klela dok je bila na vlasti, i obrnuto.

Ono pak o ponosu na pola koalicijskog mandata, izlaženju iz depresije i recesije, te neprimjećivanju ikakvog ekstremizma ili opasnosti u hrvatskoj svakodnevici provalio je, otprilike u istim minutama subote, Zoran Milanović na početku sjednice Glavnog odbora SDP-a koji je samo malo kasnije, na zatvorenoj sjednici, bez prava na iznošenje ikakve obrane, ili pružanja prilike barem za “drugarsku samokritiku”, izbacio iz članstva Aleksandru Kolarić i Željka Pinjuha, premda su njih dvoje “zgriješili” jedino u tome što se nisu slagali s predsjednikom, nego su javno iskazali svoj stav. Toliko o “dubokom ljudskom nepoštenju i prijetvornosti”.

Treću foru, onu o Hrvatskoj koja je “dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila” i odgovornosti Vlade “da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo” ispalila je u isto vrijeme na trećem mjestu Vesna Pusić, predsjednica stranke kojoj je (stranci, ne predsjednici) u mislećem puku odavna prišiven nadimak – klanovski zavod za zapošljavanje. Toliko o suzbijanju pesimizma i gušenja poduzetništva.

Premijer nam je u subotu poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone

Pobjedničkom forom ove stranačke subote (fakat, koji im je vrag bio da sve tri svoje glavne odbore sazovu baš istog vikenda? Slučajno, ili su se dogovarali? Je li to neki reality-show, “Blebni čim prije!”, tako nešto?) zakitio se premijer i predsjednik SDP-a, i inače poznat po jasnoći i preciznosti. Ponovimo je još jednom, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”! U toj rečenici (vrijednoj, uzgred, cijelog jednog zasebnog eseja, ali nisam ja taj kapacitet) sažeta je kompletna hrvatska politička stvarnost, ne samo aktualna.

Cilj je kristalno definiran, a rok se mora strogo poštovati, je l’ to jasno? Nemoj slučajno da mi netko za 15 do 20 godina kaže da Hrvatska nije skoro bogata zemlja, taj odmah leti iz stranke! Pitam, je l’ jasno?

Kad tako govori premijer zemlje koja će za 15 do 20 minuta biti skoro kleroustaška i za 15 do 20 dana imati skoro 400 tisuća nezaposlenih, kad tako govori čovjek koji oko sebe u tome, u Hrvatskoj danas, ne vidi (skoro?) nikakvu opasnost ni ekstremizam, pa ovakvu besmislicu plasira kao svoj politički projekt za podizanje optimizma nacije – tad je vrijeme da provjerite gdje vam je putovnica, pa kupite putnu kartu u jednom smjeru, bilo kojem, baš kako već javno sugeriraju mladototalitaristi.

Da me nije toliko zaprepastila i razljutila, tu bih premijerovu izjavu, taj njegov Plan skoro 15 do 20 tretirao u istoj razini kao i ostale gore citirane subotnje ispraznosti i bedastoće – upravo kao ispraznosti i bedastoće, s kakvima se ozbiljnu čeljadetu ne da više ni sprdati. Međutim, osim što je najgluplja od svih nabrojanih, ona je i najviše prijeteća, jer njome nam je premijer poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone. A najveća je prijetnja u tome što, slutim, on uopće ne shvaća da je upravo to rekao!

Između fašizma i flašizma

Autor: Renato Baretić / 17.12.2013. Leave a Comment

Smrznuo sam se neki dan kad sam na jednom portalu pročitao podatak da u Hrvatskoj 28 posto birača – poreznih obveznika radi za 72 posto birača – proračunskih korisnika. Ja, dakle, kao samostalna djelatnost, svojim porezima i inim davanjima financiram poreze i ina davanja gotovo troje punoljetnih ljudi. Budući da u toj analizi nije spomenuto otkad su ti podaci, a s obzirom na rapidan rast nezaposlenosti u Hrvata, moguće je da danas svojim porezom servisiram već i cijelih troje, ako ne i više.

Tko su ti ljudi, gdje rade? Što rade? Jesu li možda u mirovini ili je tek iščekuju, otaljavajući neki besmisleni posao na samoupravljački sigurnome radnome mjestu, daleko od mojih briga, nepostojećih minusa i povremenih blokada računa? Liječe li bolesne ljude (usput: vjerojatno mi je promaknula, površnome kakav već jesam, informacija da su liječnici prekinuli štrajk i da im je ukinuta radna obveza uvedena 14. studenoga…), uče li djecu prirodi i društvu, bore li se za zaštitu prirodnih staništa ugroženih vrsta ili vode neku katoličku župu? Zbilja – tko je to troje ljudi kojima ja svojom svakodnevnom i svakonoćnom frkom osiguravam spokojniji san od svoga i plaću redovitiju od mojih honorara?

To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi. Tako da znam tko su i gdje su, da brižno pratim kako se razvijaju i kako rastu, čime se bave u radno i slobodno vrijeme, čemu streme i – naravno – na što troše novac koji su od mene dobili.

To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi

Unošenjem takve odredbe u Ustav i prateće zakone, ja bih morao steći i pravo da nadležnom tijelu jednog dana kažem: “Ej, neću više plaćati Peri, pun mi je kufer njegove lažne invalidnosti! I taj Mate, taj kenja starcima da studira, a sve mjesečne pare, i njihove i moje, već za dva tjedna sprdi u kladionici i kafiću do nje! Snježanu je zaposlilo preko ćaćine stranačke veze, a u zadnjih se godinu dana samo petnaest puta pojavila na poslu… Neću više njih, dajte mi neko drugo troje ljudi koji nekakvog vraga zbilja rade, koji pošteno doprinose zajednici široj od vlastite obitelji! Apsolutno me nije briga jesu li homoseksualci, Hrvati, Srbi, crnci, političari, vjernici, ateisti, ništa me ne zanima osim – dajte mi novo troje! Ne želim više davati svoj novac sebičnim štetočinama!”

Kada bi takav (s)ustav i zakone bilo moguće provesti i temeljito provoditi, tu bi se sigurno našlo mjesta i za kaznene odredbe, među kojima bi ključna bila preuzeta iz nogometa: dva žuta kartona (dvije porezno-obvezničke odbijenice u stilu “dajte mi nekog drugog!”) jednako – crveni. Automatsko isključenje iz igre. Pa ti, kumče naše bivše drago, pjevaj i ubuduće si sam(a) plaćaj sve to što smo ti nas dvoje dosad uplaćivali! Ništa nama ne moraš vraćati, nema potrebe, samo trebaš išetati na streljanu po kojoj smo mi godinama povazdan poskakivali da bi tebi bilo lijepo.

Zastupnici, ministri, vijećnici, općinari, udrugaši, načelnici, pročelnici, kulturnjaci, sportaši, referenti, poreznici, svećenici… svih njih sedamdeset i dvoje žive na račun nas dvadeset i osmero. A kad ja, kao pripadnik kategorija “udrugaši” i “kulturnjaci”, s vremena na vrijeme dobijem neku proračunsku siću, neku potporu ili stipendiju – ja i tad od te siće moram odvojiti za porez, prirez, zdravstveno i mirovinsko. Dakle – vratiti im dio onoga što su mi, velikodušni po svojoj hrvatskoj i kršćanskoj naravi, tako benevolentno ustupili, e da bi to opet završilo u rješavanju njihovih financijskih problema, o kojima se oni uopće ne moraju brinuti, ni oni niti referenti koji im o tome vode računa. Eh, da mi je pustiti tu ekipu malo u stvarnost, na bespuća recentne zbiljnosti tržišta rada, osobno bih uručio Orden Reda Nečega s Još Nečim svakom tko za godinu dana nijednom ne bude ovršen!

Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati, iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno moram

Strahovito porazni aktualni podaci o podobrazovanosti i neosposobljenosti za običan život naših potomaka, o njihovim šansama na hrvatskom tržištu rada i o perspektivi koje nema osim u (više sreće drugi put!) svojeručnom prelijevanju tuđih bojnih otrova iz šupljeg u prazno, govore nam da tu jezivu spiralu parazitiranja treba što brže prekinuti, ili bar što više ubrzati, da što prije spuzne do otrežnjavajućeg dna.

S moga radnog stola na petom katu pogled puca na neuredni parkić, urešen tek s četiri kontejnera uz rub. Budući da mi je prozor stalno otvoren, svako malo me prene zvuk rovanja i kopanja po nekom od tih kontejnera. I znate što sam primijetio? Dobna granica tragača za plastičnim bocama vidno se spustila: prije šest, sedam godina, kad je počelo to otkupljivanje odbačenih flaša i limenki, ogromna većina nesretnika nadvinutih nad naše smeće bili su stariji ljudi, gotovo nitko ispod 60.

Danas prevladavaju oni između 40 i 50 godina, ne samo pod mojim prozorom, a ima već i mlađih. Prvo troje koji se od ovog trenutka pojave u parkiću sa svojim vrećetinama i zašiljenim štapovima – eto, to je to troje prema kojima bih ja, kad se već mora, preusmjerio novac iz svojih poreza i inih davanja, daleko radije nego Narcisima iz našeg sokaka.

Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno moram… I onda se još nađu mrmoti koji mi, nesvjesni da citiraju staru komunističku mantru, poručuju da se slobodno odselim ako mi se ovdje ne sviđa. Alo, budale, pa da ja i preostalih 27 zbilja odselimo, ej, pa vas bi sedamdeset i dvoje učas pocrkalo od gladi!

Meni nije svejedno

Autor: Renato Baretić / 10.12.2013. Leave a Comment

Uf, uf, uf… Taman sam lijepo bio u notesić skicirao konture za današnju kolumnu (ujedinjenje konzervativaca, Hrvatska prekrivena predizbornim jumbo-plakatima široko nasmiješene gospođe Markić, gospodina Karamarkića i uz njih, na primjer, krezuboga seljačkog vođe Pokrovca, pod jednostavnim i svakom razumljivim sloganom “Za Lijepu našu”), kadli me iza kantuna dočekao cijenjeni kolega i dragi znanac Zdravko Zima, armagedonski razgnjevljen mojom prošlotjednom ovdašnjom usputnom rečenicom, citiram kako je, u zagradama, bilo i objavljeno “(pas mater svima takvima, ovim trećima, i na izborima i na referendumima, što se mene tiče!)”.

Ovi “treći” iz te rečenice, to su oni koji 1. prosinca nisu izašli na referendum, a i izbora se gnušaju. Zdravko je Zima toga dana bio jedan iz te prijeteći velike mase apstinenata (62 posto, debela većina!) i osjetio se osobno pogođenim jer sam mu, eto, tom usputnom eliptičnom rečenicom uvrijedio pokojnu majku. I uzvratio mi ovdje, u svojoj kolumni od petka, vrhunski domišljato metaforičnim “bumerangom”, pa smo si sad valjda egal, jer je i moja majka pokojna.

Bio je to tmuran i leden dan u Splitu, “škura bura” kažu svi uz naše more, ali ja sam svejedno izašao, otišao do kvartovske osnovne škole i glasao “protiv”, iako sam prije nekoliko godina, zbog novinskoga teksta, ponio titulu jednog od deset najvećih homofoba u Hrvatskoj, (što je bila drska homo-udrugaška budalaština na koju je danas suvišno trošiti dodatne riječi, pogotovo nakon oslobađajuće odluke Suda časti HND-a) i time ostao zadugo obilježen

Bio je to tmuran i leden dan u Splitu, “škura bura” kažu svi uz naše more, ali ja sam svejedno izašao, otišao do kvartovske osnovne škole i glasao “protiv”, iako sam prije nekoliko godina, zbog novinskoga teksta, ponio titulu jednog od deset najvećih homofoba u Hrvatskoj, (što je bila drska homo-udrugaška budalaština na koju je danas suvišno trošiti dodatne riječi, pogotovo nakon oslobađajuće odluke Suda časti HND-a) i time ostao zadugo obilježen kao netko komu ne treba postavljati, je li, neka pitanja. Pa sam zbog te titule zadugo ostao i prikraćen za podržavanje splitske povorke ponosa, jer bih u tom slučaju ispao ili dvoličnjak, ili pepelom posut pokajnik.

A glasao sam “protiv”, ponajprije iz istog razloga zbog kojeg je Zima ostao kod kuće: da bih pokazao srednji prst licemjernoj “Ku-ku” vladi (ono “riku” odavna je otpalo, ostalo je samo kukavičko kukanje), čija me je debilna, tobože lukava, ali ipak samo debilna, odluka o ukidanju minimalnog broja glasača izašlih na referendum onemogućila da ostanem doma te nedjelje i da me baš boli vitalni organ za sve one koji će izaći i glasati “za”.

Naime, da je za uspjeh referenduma i dalje ostalo nužno 50 posto upisanih birača, plus još jedan, tada bi sve LGBT i ine udruge nagovarale svekoliko građanstvo da ostane doma. Isto bi činili i mediji koji su sada, ruku na srce, doista bili žestoki agitatori za “protiv”. I većina bi glasača – ja prvi! – kao i sad, ostala doma, na toplom, a taj besmisleni podzemno-nacistički referendum ne bi imao nikakve šanse za prolaz u sljedeći krug natjecanja sa zdravom pameću. Propao bi zbog nedovoljnog odaziva.

Nažalost, imamo dovoljno strateški insuficijentnu vlast, pa se – isključivo zahvaljujući njoj i njezinoj državničkoj nedoraslosti – dogodilo ovo što se dogodilo: i ja sam, eto, morao izaći u ledeno popodne s bockavom nakošenom kišom, da bih svojim glasom “protiv” pridonio oponiranju tupavim konzervativcima i glupavoj vlasti i blentavim ovcama koje misle da se to njih nimalo ne tiče jer se ništa neće i ne može promijeniti, pa zato ostaju mirno blejati u toru, iako su na njemu vrata širom otvorena.

Aha, znači, zbog mene se, a ne zbog Zime i njemu sličnih toploljubnih nedjeljnih papučičara, sad besmisleno i beskorisno mijenja Ustav naše zajedničke države: zbog mene koji sam bio protiv toga da ga se mijenja, a nipošto ne zbog Zime i sličnih zimogroznika, koje je doma živo bolio vitalni organ hoće li se Ustav mijenjati ili neće, jer evo, ne znam, baš ide repriza “Sulejmana”

I onda mi se pravedničkim glasom javi dragi Zima, javni pravobranitelj svih zimogroznih koji su te hladne nedjelje ostali doma na toplom, pa me optužuje kao kolaboracionista, skoro pa čelnog pobočnika osovine Markić-Milanović.

Aha, znači, zbog mene se, a ne zbog Zime i njemu sličnih toploljubnih nedjeljnih papučičara, sad besmisleno i beskorisno mijenja Ustav naše zajedničke države: zbog mene koji sam bio protiv toga da ga se mijenja, a nipošto ne zbog Zime i sličnih zimogroznika, koje je doma živo bolio vitalni organ hoće li se Ustav mijenjati ili neće, jer evo, ne znam, baš ide repriza “Sulejmana”!

Zgodno je to kako se svakojaki preplašenci pravdaju nakon bitke u kojoj nisu niti sudjelovali. Još bi se i dalo podnijeti kad bi se samo pravdali, ali – ne! Oni tom svojem dezerterluku žele dati još i vrhunaravnu moralno-politički-vaspitnu aureolu! Oni jedini imaju pravo! A mi koji odabiremo stranu, umjesto da strana odabire nas, e – mi imamo krivo. Jaka fora!

Prije pet godina bio sam jedna od dvanaest splitskih javnih osoba koje su se prije lokalnih izbora usudile javnim pismom poručiti biračima, ukratko: “Glasajte bilo za koga, samo ne za Keruma, taj će upropastiti i grad i sve nas”. Onda je Kerum ipak postao gradonačelnikom, a kao glavne krivce svakorazna je medijska kukavelj naknadno proglašavala baš – nas dvanaestero! I tad je glasajuća manjina bila nadglasala bezvoljnu apstinentsku većinu, baš kao i sad. A ja sam oba puta kriv, samo zato što sam jasno i javno izrekao svoj stav, umjesto da sjedim doma, u bezvoljnoj apstinentskoj anonimnosti.

Ako ljudi ostaju iza zatvorenih vrata jer je vani hladno i sve je ionako svejedno, najdalje do kud u svome stanu mogu otići jest – zahod. Sve dok netko čizmom ili kundakom ne razvali i ta vrata

Zima je, naravno, daleko iznad te kategorije, ali to više me čudi što svoje rezignantno “ma baš me briga, ionako je sve svejedno” proglašava moralno i politički vrednijim od mojega “protiv”. Ja sam se, Zdravko, izjasnio kad je trebalo, a ti nisi, nego mudruješ naknadno! U tome je razlika. Bio sam kroz zadnja tri desetljeća u podosta polemičkih čarki ove naravi, i nejavnih i općepoznatih. Iz svih me je iznijelo kao ranjenika, iz nekih i na štitu, okej, ali ni iz jedne bez ispaljenog metka. A ti sad rafalno pucaš em ćorcima, em na opustjelom bojištu. Treba li ti to doista? Tebi, jednom Zdravku Zimi?!

Sranje je sve ovo oko nas, znamo to obojica. Ali, kad malo razmisliš, i ti ćeš shvatiti: ako ljudi ostaju iza zatvorenih vrata, jer je vani hladno i sve je ionako svejedno, najdalje do kud u svom stanu mogu otići jest – zahod. Sve dok netko čizmom ili kundakom ne razvali i ta vrata.

Ja Hrvatsku u svakom trenutku volim točno onoliko koliko je mrzim, uvijek ti je to u livelu kod mene, mjehurić u razulji uvijek je točno po sredini. Zvuči neobično, znam, ali jest tako: što je manje volim, to je manje i mrzim, i obrnuto – što mi je draža, to mi je mrskija. Kako koji dan! Isto bi bilo i da sam Finac, Amerikanac, Srbin ili Japanac.

Dragi moj Mamićev imenjače, odi si lepo k Žnidaršiču, on jedva čeka tvoju novu priču o tome kak bi se ti kakti lav boril v Abesiniji

Ne tvrdim da je to normalno, ali znam jedno: do smrti neću biti voljan, ma koliko mi se ruka trzala prema ručkici na lancu, za Hrvatskom pustiti vodu. A baš to radite svi vi koji ne izlazite na izbore ili referendume, sablažnjavajući se s visoka nad svim tim naivcima koji su popušili foru, pa se nadaju da se uopće išta može promijeniti. I uvijek, uvijek to radite naknadno! Nikad unaprijed, u jeku kampanje! Vi šutite sve vrijeme, i u kampanji i na dan možebitne promjene, a tek nakon objave službenih rezultata sjetite se koliko ste pametniji od nas. Alo?! O čemu mi pričamo?!

P. S.: Zašto neljubaznoj teti na šalteru u Erste banci u Praškoj nisi triput napadno ponovio “Dobar dan”? I poslije “Hvala”, pa i pet puta ako treba, dok ne uzvrati na neki verbalni način, bilo kako? Ja to, kad se nađem u sličnim situacijama, uredno naglas radim, majke mi pokojne. Ne zato da ih ponizim, nego da ih natjeram da bar pet sekundi razmišljaju. Nije teško, vjeruj mi, dovoljno je samo upotrijebiti svoj glas.

P. P. S.: Što ćeš, Zdravko, učiniti ako i ćirilofobijom zakamuflirani manipulatori uspiju progurati svoj referendum? Hoćeš li izaći i nekako glasati, ili opet izvesti šimunićevski vještu varku tijelom? Ono, kao: “Ajte vi na referendum protiv nacista, sad ću ja za vama, hoću ozbiljno, samo da nađem gdje mi je taj vražji kišobran…”? I opet poslije optuživati mene zato što sam glasao protiv ukidanja ćirilice ondje gdje je po zakonu mora biti? Možda me, kakvo se vrijeme sprema, čak i prijavljivati DORH-u: “Evo ga, inspektore, taj je također glasao protiv…!”

P. P. P. S.: Kad sam se već taknuo nogometa, tvoja tugaljiva tvrdnja da ovi idiotizirani mladofašisti s tribina, tobože beskrajno pravdoljubivi i surovo potlačeni zagovornici pravne države, naime, kako ti veliš “navijači, revoltirani stanjem u nogometu i/ili u društvu, završavaju u reštu”, jako – rekli bi Dalmoši – dava na najgori od svih domobranluka, onaj birtijski, bez uniforme, s figama u oba džepa ispred šanka. Dragi moj Mamićev imenjače, onda si odi lepo k Žnidaršiču, on jedva čeka tvoju novu priču o tome kak bi se ti kakti lav boril v Abesiniji.

U ime U

Autor: Renato Baretić / 03.12.2013. Leave a Comment

Rijetko se slažem sa stavovima svojeg davnog znanca, još iz maturantskih dana, Romana Bolkovića. Također, znam da nije umjesno prema poslodavcu reklamirati članak s nekoga drugog portala, ali ovaj put moram biti sasvim izvan svoga svjetonazorja i boljih običaja: pogledajte i probajte temeljito razumjeti ovaj Bolkovićev članak: ”Biste li radije da vaš sin oženi Srpkinju ili Hrvata“.

Suglasili se s njim ili ne, ne možete dalje ako ne priznate da je riječ o najanalitičnijem tekstu koji se u zadnjih mjesec dana pojavio glede ovoga besmislenog i beskorisnog, (i za koga, čak i Markićku!), nedjeljnog referenduma. Sad je već kasno, znam, jer ovu kolumnu započinjem užežin (“uoči”, za Hrvate koji ne poznaju dijalekte hrvatskog jezika) toga nesretnog referenduma, a bit će objavljena kad se već budu debelo znali rezultati, ali svejedno mislim da je dobro pročitati je, e da biste shvatili zašto ste prekjučer zaokružili “ZA” ili “PROTIV”, ili pak u širokom luku zaobišli svoje biračko mjesto (pas mater svima takvima, ovim trećima, i na izborima i na referendumima, što se mene tiče!).

Konzervativci su, svi i svuda, ljudi bez sposobnosti da uoče išta pozitivno u razlikovanju i različitostima na ovom planetu i u svim društvima na njemu. Oni ne znaju i, baš uslijed tog neznanja, ne žele uživati u postojanju ičega drugačijeg od sebe

Dok vi čitate i razmišljate, nadam se, o ispravnosti svoga nedjeljnog postupka, ma kakav bio, ja se okrećem onom što mi je najbliže, jeziku. Jeste li ikad razmišljali o razlici između hrvatskih riječi “porodica” i “obitelj”? Meni je na tu razliku, još kao studentu fonetike, na Medicinskom fakultetu, na kolegiju Patologija sluha, ukazao divno šašav profesor dr. Mihovil Pansini, u nekoj sasvim usputnoj digresiji usred predavanja o, mislim, nistagmusu. Razmišljajte o riječima i njihovu porijeklu, rekao je, pa nastavio: “Obitelj”, to je skupina ljudi koja zajedno obitava, bez obzira na to ima li među njima krvne povezanosti ili nema, a “porodica”, to je zajednica, skupljena ili raštrkana, koja je povezana zajedničkim porijeklom, porodom iste prapraprabake, istom krvlju i DNK-om.

Kužite tu razliku? Porodica je krvno vezana, ali ne mora živjeti zajedno, a obitelj obitava na kupu, iako ne mora nužno biti istoga porijekla. Kužite da su totalni idioti (džaba su i krečili i učili!) svi oni lingvisti koji opušteno tvrde da je “porodica” tek srpski sinonim za hrvatsku “obitelj”? Kužite li onda, posljedično, da ime inicijative “U ime obitelji” na semantičkoj razini zapravo zagovara baš ono protiv čega se mjesecima, neznano zašto, borila? “U ime porodice”, to bi bilo jedino jednoznačno značenje njihovog, tobože prokreativnog pokreta, ali “porodica”, je li, svi znamo, to je nekakva tamo srboćirilična riječ, Hrvatima sasvim strana i nepoznata, pa su je porodoljubi u ime obitelji zamijenili tobožnjom istoznačnicom.

Konzervativci su, svi i svuda, ljudi bez sposobnosti da uoče išta pozitivno u razlikovanju i različitostima na ovom planetu i u svim društvima na njemu. Oni ne znaju i, baš uslijed tog neznanja, ne žele uživati u postojanju ičega drugačijeg od sebe. To su oni famozni “ljudi od jedne knjige”, potpuno uvjereni u to da je znanje što su ga oni sami za života prikupili i prihvatili ujedno i sve znanje svijeta, i da nikome drugome ništa više od toga nije potrebno. Oni se rijetko smiju od srca, oni još rjeđe izmišljaju nešto novo i veselo, jer njima ništa novo ne treba i ničemu se iskreno ne vesele, osim ako nije materijalne naravi.

I odmah bi Franjo skužio onog mojeg priku koji je neki dan (dok sam mu mljeo o profesoru Pansiniju i njegovom objašnjenju razlike između porodice i obitelji) kazao: “Ma daj, pa ovi bi stavili i ‘U ime sarme’ ili ‘U ime zimskih guma’, bilo šta, samo da im to veliko ‘U’ bude na početku!”

Njihovi su ljudski kreativni potencijali zarobljeni u urušenom tunelu i oni se moraju vraćati nazad da bi bilo što stvorili, da bi uopće mogli disati. Otud, na povratku iz tog nekreativnog mračnog tunela, dolaze i svi nespretni promotivni plagijati i krađe kojima se inicijativa “U ime obitelji” služila tijekom svoje kampanje za referendum bez ikakvog praktičnog smisla, sve one ukradene ilustracije, fotke i songovi. Oni nisu u stanju smisliti ništa novo, ništa što bi bilo baš njihovo i baš simpatično. Konzervativci (pogledajte malo oko sebe, vidjet ćete to na svakom koraku) jednostavno – kao da po prirodi stvari moraju krasti i lagati. I tu nema nikakve bitne razlike: isti su u tome i kršćanski i islamski i komunistički konzervativci. I književni, i likovni i glazbeni i nogometni. Svi.

Vidio sam na internetu već nekoliko njihovih tekstova u kojima se silno čude, pa čak i zgražaju, nad činjenicom da se papom Franjom najviše oduševljavaju ljevičari, agnostici, ateisti i drugi takvi, nama slični. Pa da, zaboga, što ste drugo očekivali, vi nenasmijani ljudi?! Pa mi volimo različitost, mi joj se znamo i volimo veseliti, a Franjo je pozitivan šok koji vi nikad nećete biti u stanju niti razumjeti niti prihvatiti! Frekvencije na kojima mi funkcioniramo bliže su Franjinima od vaših, ma koliko svi šutjeli o tome. Ovaj bi Papa, da zna hrvatski, sigurno u sekundi prepoznao razliku između “porodice” i “obitelji”, i sigurno nikad ne bi blagoslovio to da pedesetak milijuna kuna ode u vražju mater kraj toliko siromašnih i potrebitih u Hrvatskoj, samo zato da biste vi mogli pokazivati svoje konzervativne, plagijatima nabildane mišiće.

I odmah bi Franjo skužio onog mojeg priku koji je neki dan (dok sam mu mljeo o profesoru Pansiniju i njegovom objašnjenju razlike između porodice i obitelji), kazao: “Ma daj, pa ovi bi stavili i ‘U ime sarme’ ili ‘U ime zimskih guma’, bilo šta, samo da im to veliko ‘U’ bude na početku!”.

Istim slovom, možda ste primijetili, započinje i riječ “Ustav”. Pa, eto nam ga, sad će nam sigurno svima sve biti lakše.

Čitajte leksikon hrvatskih najušljivijih običaja

Autor: Renato Baretić / 26.11.2013. Leave a Comment

Hrvatsku sam nogometnu reprezentaciju uživo, s tribina, gledao samo jednom: protiv Brazila u Berlinu, na Svjetskom prvenstvu 2006. Nikad se na takvo što ne bih odlučio sam od sebe, ali javio mi se zahvalni sponzor, Zagrebačka pivovara. Manjim dijelom zato što im već desetljećima radim golem promet, a većim zato što sam godinu dana ranije – kad su me, uz još petero hrvatskih novinara – pozvali da za Slobodnu Dalmaciju iz Bruxellesa izvještavam sa (znam, zvuči bizarno, ali bilo je baš lijepo šašavo) Svjetskog prvenstva u točenju piva. Već otamo, a onda i po povratku, napisao sam o toj jedinstvenoj barmenskoj smotri više tekstova nego ostalih pet kolega zajedno. Pa su mi, eto, godinu dana poslije zagrebački pivari (tada u vlasništvu Belgijanaca, pojma nemam čiji su danas) ponudili da s njima pođem na tu utakmicu.

Opremili su me majicom, šalom i kapom na kvadratiće, isto kao i preostalih desetak novinara koje su poveli (nijedan od onih iz Bruxellesa!) i trebalo mi je dobrih deset minuta da se, pred ogledalom u hotelskoj sobi, odlučim hoću li se doista tako kostimirati za utakmicu. Malo sam se smijao, malo sam si išao na živce, a onda prelomio i – počelo je. Na putu do Olimpijskog stadiona adrenalin je rastao sa svakom novom stanicom podzemne željeznice, vagon se punio novim ljudima u majicama poput moje, vonjem znoja i sparinom, i nisam mogao odoljeti a da u jednom trenutku ne zaviknem i gromko objavim: “Sve je u redu, bit će dobro! Čim izađemo, svući ćete se i poći na tuširanje!”, pa zaradio lijepu količinu psovki. Ali bilo je i smijeha, pa sam se osjećao još bolje.

Da skratim, a ima tu koječega za kratiti – nijednom prije i nikad poslije nisam niti izgovorio, a kamoli urlao “U boj, u boj, za narod svoj!”. Ali tada jesam. Baš urlao. Mnogo puta. Kao i ono, podjednako debilno sročeno “Ooooo, volim te, Hrvatskooo!”. Tjedan dana trebalo je da mi se vrati normalan glas, a mjesecima sam se poslije, u rijetkim trenucima dokolice, znao zapitati – koji me tad vrag bio spopao? S obzirom na moju dotadašnju biografiju, pogotovo onu javnu, trebao sam biti zadnji od kojeg bi se takva kostimirana urlačina očekivala među svih onih 76 tisuća ljudi na Olympiastadiumu.

“Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili

S vremenom su dolazile nove i nove dileme, većim dijelom daleko važnije, pa sam na tu, usputnu, skoro sasvim zaboravio, sve do, evo, ovog “slučaja Šimunić”.

Sigurno sam mnogo toga propustio, to je više nego moguće, ali u svemu što sam zadnjih dana čuo i pročitao po raznoraznim medijima pronašao sam tek dva (usput rečeno – briljantna) teksta u kojima se spominje ključna dimenzija tog slučaja. Jednog je napisao Jergović, jednog Dežulović, obojica moji prijatelji. Nije uopće stvar u Joeu Šimuniću, izvrsnom stoperu, ali ipak polupismenom sirotanu, o kojem bi Lombroso barem jednu knjigu mogao napisati, nego u onim tisućama i tisućama koje su na njegovo “Za dom!”, s tribina složno odgovarale sa “Spremni!”.

Stvar je i u tome što su to oni sami naveliko vikali i dok se Hrvat Joe na terenu još mukotrpno bavio jedinim poslom koji na ovom svijetu znade raditi, da bi komentator javne televizije, Dobričin prezimenjak Ćosić, te njihove tribinske ustašluke proglašavao veličanstvenom atmosferom.

Šimunić je samo još jedan od bijedno podškolovanih javnih osoba u Hrvatskoj, još jedan kradljivac javnog mikrofona. Kad bi se svaku takvu hrvatsku budalu globilo sa 25 tisuća kuna, hej, pa Linić bi cijelu godinu mogao voditi državne financije opušteno lješkareći u Dubaiju.

Hoću reći – nije fer kazniti samo Šimunića. On, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine. U Leksikonu hrvatskih najušljivijih običaja naći ćete ga pod natuknicom “Ljigavo kukavičko ustašijanje s figom u džepu”. Ondje piše, doslovno citiram:

Šimunić, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine

“(…) najprihvaćeniji u masama koje računaju na vlastitu neprepoznatljivost i sigurnu anonimnost: na tribinama sportskih natjecanja, na koncertima pojedinih izvođača popularne glazbe, među većinom klera, kupcima auto-lakova crne boje u malim dozama te, u najnovije vrijeme, poglavito na internetskim forumima. Osnovna karakteristika ovog običaja je recidivnost, kako u prakticiranju propisanih obreda, tako i u stalnom negiranju istoga, uz obaveznu mantru: nisam ja, nije on, nije nitko, mi smo svi samo katolici i domoljubi. Vidi više i pod – Šupčine idiotske.”

Na onoj berlinskoj utakmici s početka kolumne nikom od tridesetak tisuća hrvatskih navijača nije palo na pamet da zaurla ono što je tridesetak tisuća naših parnjaka urlalo s maksimirskih tribina, sa Šimunićem ili bez njega. A idealna je prilika bila da se baš hrvatski nacistički pozdrav zaurla i skandira na Olimpijskom stadionu u Berlinu, baš onome gdje je 70 godina prije ona crnčuga Jesse Owens svojim pobjedama pljunuo u lice našem voljenom Führeru. Kad već Nijemci ne smiju, da mu barem mi uzvratimo.

A zašto se to nije dogodilo? Odgovor također leži u gore citiranom leksikonu, pod natuknicom “Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili.

Kažu u Dalmaciji: “Jebali bi se, al da nam ne uđe”.

Koliko još evolucijskih i civilizacijskih kilometara Hrvati trebaju prehodati od praktičnog uma do zdrave savjesti? Hoćemo li uopće ikad stići do tog cilja, ili nam je cilj u nekom sasvim drugom smjeru? Koliko je uopće zamisliva večer u kojoj, nakon važne sportske pobjede, neki polumutavi kradljivac mikrofona zaurla “Za dom!”, a s tribina se jednoglasno zaori: “Je-digov-na!”, pa još dva, tri puta tako?

Zna se jezik i sam snaći

Autor: Renato Baretić / 19.11.2013. Leave a Comment

Ima tome dvadesetak godina kako je zastupnik Vice Vukojević Saboru predložio donošenje nekakva zakona o obaveznoj uporabi hrvatskog jezika i silovitim kaznama u slučaju nepoštovanja istog. Sin mojih prijatelja, tada trećaš u osnovnoj školi, čuo je to s televizora (tata je bio pasioniran pratitelj TV prijenosa iz Sabora, svima nam je to još u to vrijeme bilo novo i zanimljivo) pa zapitao: ”A zašto onda on govori dvacet i tricet i četres?”.

I u tome je sva priča o hrvatskom jeziku. Za devet desetina onih koji tvrde da ga znaju govoriti i pisati, baš kao i za devet desetina domaćih lingvista, hrvatski jezik postoji samo zato da bi se što više razlikovao od srpskog. Za njih, po svemu sudeći, hrvatski jezik nema nijedne druge svrhe. (Ispričavam se svima kojima je zasmetalo što sam prethodne tri rečenice napisao i na čistom srpskom.)

Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ?

Učinilo se u neko vrijeme da je ta njihova mahnitost malo malaksala, ali evo, neki dan je na jednom portalu osvanula vijest o tome kako je Matica hrvatska, mirno i dostojanstveno, te ničim izazvana, oživila ideju spomenutog umirovljenog zastupnika, suca Vrhovnog suda i nikada dokazanog ratnog zločinca. Link vodi na Matičinu web-stranicu, a ondje piše:

”Upravna tijela Matice hrvatske pripremila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Tekst objavljujemo i upućujemo ga zainteresiranim ustanovama da bi se izjasnile o tom prijedlogu i eventualno podržale njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.”

Ispod toga je cijeli nacrt zakona, napisan velikim dijelom – srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. A i kako bi drugačije?

Da ne bi bilo zabune: ja beskrajno volim hrvatski jezik, baš hrvatski, i beskrajno sam mu zahvalan! On je moj najvjerniji pomagač kroz cijeli život, on je jedini alat kojim se znadem služiti da bih preživio, on je jedina igračka kojom se znadem igrati. Jednako volim i novoštokavski standard i svaki dijalekt i sve njihove subvarijante, pače podinačice. Volim ih i slušati i razumijevati i pokušavati da njima progovorim i propišem. Jednu sam takvu čak i izmislio, samo za svoj gušt, ali baš iz te ljubavi i iz fasciniranosti raznolikošću dijalekata na tako malom prostoru, među tako malo ljudi.

Moj materinski hrvatski je bednjanski dijalekt, zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH, dijelom zato i što ga čak ni drugi kajkavci ne razumiju, a izvorni govornici izumiru. Moj faterinski hrvatski je zagrebački urbani sleng s mnoštvom agramerskih arhaizama. Moj aktualni hrvatski je standard s jakim splitskim utjecajem, jer ipak ovdje živim već 20 godina. Pišem na čistom standardu s promjenjivom razinom pogrešaka, koja varira od lektora do lektora. Sve da ih nitko i ne ispravi – opet bi me svi Hrvati razumjeli. A i šire. Ukratko: hrvatski su jezici moj dom, kaput, kišobran, košulja i potkošulja, hlače i cipele.

Također, jasno mi je da se Matica hrvatska mora skrbiti o hrvatskom jeziku, njegovanju i čuvanju njegove izvornosti i posebnosti. Čak mi je, u jednu ruku, i drago što je pokrenuta ta inicijativa oko nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, jer javni su nam govor i pisanje doista kontaminirani svim i svačim, a i sam nacrt prilično je suvislo sročen. Ali, s druge strane, ima jedan detalj koji me smjesta pretvorio u žestokog protivnika te iste inicijative. To je članak 20., smješten u poglavlje ”Kaznene odredbe”.

Da ne širim priču (ako koga zanimaju detalji, neka pođe na Matičinu web-stranicu i pritom se, a što ćemo, malo potrudi ukucati slova koja ne postoje u hrvatskoj abecedi), ondje se za prekršitelje zakona propisuju novčane kazne u rasponu od tisuće do sto tisuća kuna!

Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ? Koliko ću dugo čekati da se Vijeće od 21 uglednog člana usuglasi o tom krucijalnom problemu, da bi tek onda prešlo na sljedeću točku dnevnog reda, pa da dobijem dozvolu za otvaranje tog noćnog barema? A ta je točka, heh, tu je stanoviti poduzetnik očito dosta razmišljao kako izbjeći kaznu, pa vješto izbjegao potencijalno pogubni ”wellnes-centar” i otvorio – središnjicu ljepote i dobrog osjećanja za dame ”Harem”…

E, jebiga sad!, uglas će reći članovi Vijeća na čistom srpskom, pa se međusobno odmah naispričavati na hrvatskom. Dobro mu je ovo sa središnjicom, zaključit će, ali taj harem… Harem… Hm… Ženstvenik? Damnjak? Ženoskup?

Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite

Dalo bi se tu sprdati još satima i recima, ali ne da mi se više. Htio sam samo reći da mi se čini neizrecivo glupim, a potencijalno i zlim, uopće razmišljati o kažnjavanju ”krive” uporabe jezika. Hrvatske javne ustanove ionako odavna bez iznimke rabe novoštokavski standard, ozbiljni mediji također, pa kome to onda treba?

Klinci nam se ionako već više od desetljeća dopisuju piktogramima i angloameričkim skraćenicama (volio bih vidjeti hrvatsku inačicu onoga ”WTF”, zbilja), neozbiljni mediji hrvatski jezik nikad nisu ni svladali (premda ih vode punoljetni ljudi, navodno školovani) i nikakva zakonodavnog problema ili rješenja legislativne naravi tu zapravo nema, ni za koga: ni za one kojima je svejedno kako hrvatski govore i pišu, ni za one koji su užasnuti tim nehajem, ni za nas kojima se, iskreno govoreći, podjednako gade i jedni i drugi.

Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite.

Džabe ste krečili!

Autor: Renato Baretić / 12.11.2013. Leave a Comment

U vrijeme dok sam još bio nakačen na Facebook, upustio sam se u debaticu o jednom velikom tekstu, u jednim našim dnevnim novinama, u kojem su žitelji kvarta u blizini azilantskog stacionara u Zagrebu novinaru iskazali otvoren strah od ljudi druge boje kože. I novinar i redaktor i urednik naglasili su tu činjenicu u opremi reportaže pa se, dakle, na Fejsu zametnula lijepa kavga oko toga treba li stavljati tako bombastične naslove i citirati baš svaku rasističku budalu u Hrvata. Zanimljivo, dvotrećinska većina mojih sugovornika (sufejsnjaka?) tad je tvrdila da se ne smije tako pisati po novinama i da se u novinama ne smiju davati takvi naslovi, podnaslovi i ”leadovi”, iako su susjedi iz teksta i iz naslova baš tako govorili.

Argumentirali su to notornom, neoborivom činjenicom da mediji ne smiju širiti govor mržnje. A moj je stav bio – pa zar nije zadatak novinara da prikazuju pravo stanje stvari, onakvo kakvo doista jest? Ako su ljudi idioti, zašto prešućivati njihove idiotske stavove, ili ignorirati cijelu temu koja jako znakovito govori i o nama i o našim kvartovskim susjedima?

Komentari bi trebali biti ukinuti na svim portalima. Postoje brojne forumaške web-stranice, pa hajte, braćo, tamo, svaki sa svojim tanjurom, kahlicom, šefljom i žlicom!

Bože dragi, kako su me zaskočili kolege i kolegice, a s većinom nisam bio samo ”frend na Fejsu” nego i u stvarnom životu; ne bi bili žešći ni da sam napisao da je zadatak novinara da prešućuje neke stvari, ako ih baš ne može uljepšati! A svi smo manje-više ista generacija, i u životu i po novinarskom stažu, svi još ona ”stara škola” ovog urušenog zanata, a uz to i svi prilično ulijevo nasađeni.

Povrijedilo me to i razočaralo, pa sam se, uz prošaptane proste riječi o boli u vitalnom organu, te još poneku tihu psovku, povukao iz daljnje debate o toj temi. Odustao sam, jer bi moje daljnje tvrdnje i pitanja (recimo – treba li onda prešućivati napade na ”povorke ponosa”, rasističko divljanje sa sportskih tribina, bezočno pljačkanje vlastitog naroda…?) ili potpuno izludjeli neke meni drage ljude, ili ih pretvorili u meni potpuno nedrage.

Sjetio sam se te lanjske epizodice neki dan, kad sam na webu pročitao rezultate ankete o odluci jednog od naših najvećih portala da ukine komentare ispod svih objavljenih tekstova. Fascinantan je spektar anketnih odgovora: od toga da svim idiotima i dalje treba dopuštati da ispod tekstova nekih tamo potpisanih ljudi, tih tamo nekih ”novinarčića” (tako nas najviše vole nazivati), anonimno komentiraju sve što hoće i kako hoće, do toga da se na nekim portalima također ozbiljno razmišlja o poduzimanju iste metode. Budući da je riječ o dilemi koja je i mene mučila neko vrijeme, slobodan sam iznijeti svoje mišljenje. Potpisano, punim i pravim imenom te prezimenom, kao uvijek.

Da živi danas, Hitler bi karijeru započeo tako što bi svoje stavove iznosio na internetu pod nadimkom Miran ko Bubica7, Akvarel, ili već nekako slično

U prvoj sekundi poslije rođenja čovjek postaje najsebičnije biće u nama poznatom svemiru, nema sebičnijeg stvora od ljudskog novorođenčeta. U svim ostalim sekundama njegova života, ma koliko ih milijuna bilo, okolina mu propisuje i nameće pravila. Neka od tih pravila pomažu mu da bi uopće preživio, druga mu olakšavaju život s njemu sličnima, a treća ga frustriraju do boli, održavajući ono sebično novorođenče stalno prisutnim negdje u primozgu. Sve do pojave interneta ta bi frustrirana sebičnost (i na individualnoj i na kolektivnoj razini) prokuljala samo u ekstremno kriznim situacijama. Dakle, samo s vremena na vrijeme, a ne svakodnevno.

A onda su došli portali, forumi i komentari, pa zavodljiva mogućnost anonimnoga iznošenja svih svojih frustracija, u bilo koje doba dana ili noći, istodobno pred stotine tisuća ljudi. Pokraj svega dobrog što nam je dao, internet je omogućio i to da sve što je zlo u svakom od nas možemo mirno, pod krinkom (samo prividne!) anonimnosti, istresti u javnost. A onda, štono Mujo iz vica reče: ”Ej, kad je mene kren’la karta…”.

Ljudi s glupim nadimcima (”nickovima”, pardon!) nasjeli su na taj perfidni trik s tobožnjom anonimnošću, pa pišu što im se prohtije i kako im se prohtije, ponajviše ono što se nikad, ni pod razno, ne bi usudili potpisati punim imenom i prezimenom ili, božesačuvaj, izgovoriti nekome uživo, u lice, bumo rekli – fejs tu fejs.

Da živi danas, Hitler bi karijeru započeo tako što bi svoje stavove iznosio na internetu pod nadimkom Miran ko Bubica7, Akvarel, ili već nekako slično…

Danas se samo registriraš pod kakvim god hoćeš lažnim imenom i za samo jednu minutu možeš se posrati u tanjur kome god hoćeš. U sljedećih pola sata stekao si i istomišljenike i protivnike s kojima onda možeš dalje raspravljati, kenjati i u njihove tanjure ako te volja, kao i oni u tvoj, a sve skroz ”anonimno”. Ma, divota jedna od demokracije i interaktivne komunikacije!

Pisanje i slanje anonimnih i prijetećih pisama prije samo četvrt stoljeća, u usporedbi s ovim što danas imamo, doima se kao neki častan posao i plemenita vještina! Frustrirani idioti tad su morali u rukavicama (otisci!) izrezivati slova iz novina, jedno po jedno, pa ih isto tako lijepiti na papir, pazeći na pravilan redoslijed, pa kriomice ubacivati u poštanski sandučić u nekom drugom gradu, ili barem udaljenom kvartu, a sve da bi poruku primio jedan jedini primatelj. Ako je uopće i primi jer, tko zna, možda se kuverta zagubi negdje putem, a anonimno pismo baš nekako i ne možeš slati s povratnicom. I onda slijedi nova frustracija, jer nitko za to ne zna osim tebe i primatelja (koji ti ne može odgovoriti!) i, eventualno, policije.

A danas se samo registriraš pod kakvim god hoćeš lažnim imenom i za samo jednu minutu možeš se posrati u tanjur kome god hoćeš. U sljedećih pola sata stekao si i istomišljenike i protivnike s kojima onda možeš dalje raspravljati, kenjati i u njihove tanjure ako te volja, kao i oni u tvoj, a sve skroz ”anonimno”. Ma, divota jedna od demokracije i interaktivne komunikacije!

Kad je prije pet-šest godina pokrenut Nacionalov portal, u početku (svjesno i namjerno) nije pružao mogućnost komentiranja novinarskih članaka. Bio sam među prvima koji su tražili da se čitateljima omogući da i oni nas komentiraju, a godinu dana nakon što je to i omogućeno – bio sam prvi koji je zatražio blokiranje bilo kakvoga komentara ispod svojih tekstova. Dojadilo mi je da moje kolumne budu poticaj za autoterapijsko prosipanje mržnje, izrečene nehajnom nepismenošću ljudi koji misle da ih nitko ne može otkriti. (Samo za ilustraciju: jednoga od takvih, koji mi je izokola zaprijetio, moj je prijatelj iz policije – a internetski kriminalitet uopće mu nije sektor – identificirao i locirao za manje od tri minute! Uzgred, učinio je to dok smo telefonom pričali o nečemu sasvim desetom. Prema tome…)

Kad bi se mene pitalo, komentari bi trebali biti ukinuti na svim portalima. Postoje brojne forumaške web-stranice, pa hajte, braćo, tamo, svaki sa svojim tanjurom, kahlicom, šefljom i žlicom! Fajtajte se, lajkajte i hejtajte među sobom, široko vam polje, a potpisanim autorima tekstova, ako vas baš svrbi, obraćajte se osobno, sa svojim imenom i licem, kao što i mi vama radimo! Većina kolega koje poznajem ionako komentare ispod svojih napisa već odavna uopće ne čita, ma kako intonirani bili. Da citiram onog anonimnog beogradskog grafitera – ”Džabe ste krečili”.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!