Izišao je prošlog tjedna na Večernjakovu portalu zanimljiv (ali i prekratak, barem za znatiželjnike mojeg soja) tekst o tome kako sve manje današnje djece i mladih ima rukopis, odnosno sve ih manje znade uredno pisati i čitati “pisana” slova, ona što smo ih uz puno muke učili žvrljati olovkom u prvim razredima osnovne škole. Tekst započinje drastičnim primjerom iz SAD-a, gdje je talijanski profesor Andrea Nardi (predaje povijest, a u Americi je na studijskom putovanju) na ploči urednim rukopisom napisao riječ “Italy”, a učenici je − nisu znali pročitati!
A zbog čega nisu znali? Zato što u školi takva slova (“spojena”, rekli su profesoru Nardiju) uopće nisu ni učili! Od 50 saveznih država, samo je u njih pet učenje pisanih slova i danas u osnovnom obrazovnom kurikulumu. Prema aktualnom Nacionalnom nastavnom planu učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine! Majketimile, baš kao da su Deklaraciju o nezavisnosti Jefferson i ekipa sročili na iPadu i umnožili na 3D-printeru, odmah ukoričenu i s pečatom na vezici, a ne ispisali rukom i krupnim slovima “kako bi je kralj George mogao pročitati i bez naočala”!
U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis?
Prije nekoliko godina, ovdje kod nas, nečiju je promotivnu kampanju obilježio oglas s fotografijom prekrasne bebe u pelenama i natpisom: “On će raditi posao koji danas još ne postoji”. Kako stvari idu − prilično je izvjesno da mali neće biti grafolog, jer i u nas taj odvjetak socijalne evolucije teče istim smjerom. Ne toliko brzo kao u SAD-u, ali teče. U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Drugim riječima, znanje i vještina, tek donekle usvojeni i nipošto dovoljno uvježbani, u odgojno-obrazovnom se sustavu prepuštaju na skrb i odgovornost balavcima koji su tek zakoraknuli u pubertet, da bismo ih onda za koju godinu sačekali s provjerom na državnoj maturi. Sjajno, nema što, sjajan koncept!
Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis? Čemu bi on iole korisnijem u današnjem svijetu mogao zatrebati, ili barem poslužiti kao pomoćno sredstvo? Razmišljam sad već četvrt sata, ogledavam se po radnom stolu prepunom papirića s kojekakvim razbacanim bilješkama (većina ih se i ne vidi, jer su prekrivene kojekakvim razbacanim isprintima, po kojima su opet nove “ručne” bilješke!) i ništa mi drugo ne pada na pamet osim − zapisivanja takvih kratkih notica koje možda nikad više neću ni pogledati. Čemu onda rukopisanje, čemu ta “spojena” slova, čemu neprekinuto povlačenje olovke po papiru, gore-dolje s lijeva na desno, kad se ista riječ može lijepo nakucati na tastaturi ili touchscreenu, i brže i svakome čitljivije?
Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan.
Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan
I to je meni skroz u redu, da ne bi bilo zabune. Prihvaćam činjenicu da su vremena nova, a ja i dalje stari, pače − sve stariji. Ne želim grintati zbog toga, želim samo malo, ovako utiho, kukati zbog strelovite, i sve strelovitije, izmjene društvenih vrijednosti tijekom svojeg sirotog životića, i mojeg i cijele moje generacije.
Previše je toga izumrlo u ovih pola stoljeća otkako sam se, ne svojom krivnjom, rodio, previše sam se koječega ucijepljenog i stečenog trebao odreći, jer to više nit’ funkcionira, nit’ ima ikakva praktično iskoristivog smisla. A nove, poželjnije kvalitete više nisam u stanju usvajati ovako brzo kako Zeitgeist zahtijeva, svakih par mjeseci novu. Ne žalim za naučenim pa pogubljenim, ili društvenom silom odbačenim, vrednotama i vještinicama, žalim zbog toga što nove više nisam u stanju prihvaćati, barem ne u mjeri u kojoj one nadiru, gradeći civilizaciju permanentnog reformiranja netom reformiranog i redizajniranja jučer redizajniranog.
Nisam ni konzervativac ni klerikalac niti desničar, to sam valjda uspio dosad posvjedočiti svakomu tko razumije hrvatski, ali svejedno se čudim nad svim obrazovnim sustavima i svim tim kurikulumima u kojima se, pred današnjim učenicima, u javnim školama, više vremena posvećuje poučavanju o rukodrkanju nego o rukopisanju.
Neka djeci i masturbiranja i kontracepcije u nastavnom programu, nemam ništa protiv, malo mi jest nelagodno, ali znam da svako vrijeme nosi svoje, međutim − dajte im onda omogućite (ili ih sugestivno natjerajte!) da bilješke s predavanja o tome na satu zapisuju u neki tajni blokić, rukom i olovkom, jer u mobitel i tablet ne smiju, to im noću kontroliraju i roditelji i NSA. Naučite ih, barem na zdravstvenom odgoju, čitljivo pisati rukom i olovkom, zatrebat će im ta vještina i taj blokić kad posvud nestane struje. A taj dan, prilično sam siguran, nije jako daleko.
