Borba protiv populizma je uvijek individualni čin

Najpopularniji su bili oni nastavnici i profesori koji nas nisu natjerali da išta naučimo. Veseli, dragi, dobrodušni, udovci i pijanci skloni depresiji, koji bi cijelom razredu podijelili četvorke i petice – petice onima koji su nešto i znali, a četvorke onima kojima bi trebalo šaptati ime predmeta iz kojeg odgovaraju, šarmantni pričači viceva, koji bi nam, umjesto o Hegelu i Kantu, ispripovijedali sve što su znali o Sulji i Muji, i o svojoj tetki koja je u ona birvaktilska doba bila najumnija žena u Austro-Ugarskoj monarhiji, tako da su joj iz Beča u njezinu malu kasabu po savjet dolazili bečki ministri, pa onda one majčinske figure s visokim punđama i vlažnim očima koje samo što ne procure, koje bi na početku sata otvarale torbicu, prekopavale po njoj, i sve do sljedećeg zvona razvrstavale račune za struju, vodu, televiziju, koje će platiti nakon škole, pa nastavnici koji bi nam obećali peticu ako im trknemo do pijace po dvije kile jabuka, ali onih šugavih i natrulih – jer su samo takve neprskane, pa mrgodni profesori psihologije, koji bi na katedru postavljali pepeljaru, koja bi se prepunila do kraja sata, a u međuvremenu bi neobavezno ćaskali o ovom i onom, praveći se da je upravo to psihologija koju bismo trebali znati…

Da, to su bili, i do danas ostali, najpopularniji i najdraži naši učitelji.

Umjesto da njih krivimo, redovito smo krivili one stroge i zajebane, okrutne, striktne i bezdušne nastavnike i profesore koji su dolazili nakon njih i koji bi nas suočavali s našim neznanjima i lijenostima, a pojedine među nama i s urođenom i nepopravljivom glupošću, s onim mentalnim ograničenjem koje nas priječi – evo, recimo mene je spriječilo – da se iškolujemo za neka od probitačnih zanimanja i da se zatim, kao gospoda, ispalimo u neku Kanadu ili Australiju

Pamtimo ih u anegdotama, sjećamo ih se na godišnjicama mature ili kada se slučajno susretnemo na europskim aerodromima, na željezničkim kolodvorima i ulicama europskih gradova, tamo već gdje su se preselili naši zavičaji, i kada bismo da otklonimo nelagodu – jer smo si u očima onoga drugog strašno ostarili – pa onda pričamo o tim našim dobrim, slavnim i genijalnim učiteljima koje smo najviše voljeli i od kojih nismo ništa naučili, osim, možda, to kako se mukte provlači kroz život.

U svemu je tome, međutim, zanimljivo kako nam oni nikada nisu bili na umu pri onome prvom sljedećem koraku, kada bismo se suočili s vlastitim rupama u znanju koje nam je priskrbila upravo njihova dobrota, ni kada smo u te rupe upadali kao u presušene bunare, ni kada bi nam život krenuo drugim – u pravilu krivim – tokom, e zato što nas oni nisu naveli, nisu nam pomogli da naučimo nešto što bi nam danas omogućilo da, možda, živimo bolje, bogatije, a možda i sretnije.

Umjesto da njih krivimo, redovito smo krivili one stroge i zajebane, okrutne, striktne i bezdušne nastavnike i profesore koji su dolazili nakon njih i koji bi nas suočavali s našim neznanjima i lijenostima, a pojedine među nama i s urođenom i nepopravljivom glupošću, s onim mentalnim ograničenjem koje nas priječi – evo, recimo mene je spriječilo – da se iškolujemo za neka od probitačnih zanimanja i da se zatim, kao gospoda, ispalimo u neku Kanadu ili Australiju.

Čak i kada oni dobri učitelji nisu imali šarma – recimo, taj profesor psihologije bio je totalno nešarmantan, a pritom je još i hvalio Staljina – činjenica da su djelovali mimo školskih pravila, mimo tog famoznog gimnazijskog elitizma, i da ništa od nas nisu tražili osim da budemo lojalni njihovim slabostima, učinila ih je beznadežno i doživotno popularnim.

Ušli su u legendu, a protiv legende – to smo, valjda, naučili – istina, činjenice ili povijest kao niz međusobno povezanih fakata, nemaju nikakve moći. Legenda je moćnija od povijesti onako kako je heroin moćniji od zbilje.

Ti učitelji koji su nas oslobađali od učenja mogli bi nam danas objasniti formu i privlačnost populizma u svjetskoj politici. Oni su bili školski populisti, koji su razredom vladali onako kako Donald Trump pokušava zavladati Amerikom ili onako kako Nicolas Maduro vlada Venecuelom.

Ti učitelji koji su nas oslobađali od učenja mogli bi nam danas objasniti formu i privlačnost populizma u svjetskoj politici. Oni su bili školski populisti, koji su razredom vladali onako kako Donald Trump pokušava zavladati Amerikom ili onako kako Nicolás Maduro vlada Venecuelom

U određenom smislu jednake su, u svojoj predvidljivosti, i posljedice svih populističkih vladavina. Ugodno je, onima koji populističke diktatore podržavaju, dok god njihova vladavina traje.

Ali će političke, kulturne i ekonomske posljedice njihovih vladavina biti jednako neugodne, zastrašujuće, degradirajuće i u biti nepopravljive, kao i posljedice vladavine onih naših lijenih i nezainteresiranih, antiestablišment nastavnika koji su nas vicevima i nekonvencionalnim ponašanjem odvraćali od učenja i razmišljanja.

Svi su nam poslije krivi, osim onih koji su doista bili krivi. I nas samih, koji nismo odoljeli njihovim čarima.

A tko je, uostalom, ikad odolio toj ponudi da njegova glupost vrijedi jednako kao nečija pamet ili – još više i veće od toga – njegova laž vrijedi koliko i nečija istina?

Populizam je savršen antidot za demokraciju. Između nastavnika koji priča viceve i svima dijeli petice i onoga drugog koji učenike ocjenjuje po znanju, a njegovi jediničari više znaju od odlikaša u onoga prvog, nijedna zajednica – dječja ili odrasla – pri izboru neće imati dileme. Demokracija je nemoćna pri suočenju s populizmom.

Zato učenicima nije dano da izabiru nastavnike i zato građanima nije da na izborima i referendumima glasuju o uvođenju robovlasništva, zabrani abortusa, konclogorima za pedere i lezbijke…

Ne radi se o tom da su ljudi zli, pa će izabrati zlo, pa čak ni o tome da su učenici glupi, pa će izabrati neznanje, nego se radi o tome da će svaka zajednica – pruži li joj se i takva mogućnost izbora – izabirati linijom manjeg otpora. A to što nam crnci više ne mogu biti sluge ili što se mora naučiti tablica množenja, linije su većeg otpora.

Populizam je savršen antidot za demokraciju. Između nastavnika koji priča viceve i svima dijeli petice i onoga drugog koji učenike ocjenjuje po znanju, a njegovi jediničari više znaju od odlikaša u onoga prvog, nijedna zajednica – dječja ili odrasla – pri izboru neće imati dileme. Demokracija je nemoćna pri suočenju s populizmom

Populisti se time jednako uspješno služe kao što su se početkom dvadesetog stoljeća lijevi socijaldemokrati i komunisti uspješno poslužili katastrofalnim položajem radnika u odnosu na vlasnike sredstava za proizvodnju.

Populizam nikad i nigdje nije ideološki sadržaj. Populizam je uvijek i samo – forma. Stjecajem lako shvatljivih okolnosti sadržaj kojim se ispunjava, kojim se poput paprika i sarme fila populizam u Prvome svijetu, na Zapadu, u zemljama takozvane liberalne demokracije, gotovo bez izuzetka je ultrakonzervativizam, klerikalizam, neofašizam, rasizam, sve do nacifašizma i revizije rezultata Drugoga svjetskog rata.

U zemljama Trećeg svijeta, u Latinskoj Americi, recimo, ali i u Grčkoj, populizam se fila ekstremno lijevim, nostalgično-revolucionarnim sadržajima, uz kostimografiju i scenografiju, retoriku i mitologiju iz pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ali koja je stvarna razlika između Nicolása Madura i Donalda Trumpa ili između Marine LePen i Eva Moralesa, osim u ideološkoj boji priče koju prodaju svojim pristalicama?

Zanimljivo je, međutim, kako se u jednome danas susreću i slažu, blisko se sljubljuju, desni i lijevi populisti: u osobi Vladimira Putina. U njega vjeru jednako polaže vašingtonski tviteraš kao i narkopopulist iz Caracasa, Marine LePen prema njemu osjeća ono što je maršal Petain osjećao prema Hitleru, i to vrlo otvoreno govori, kao i Frauke Petri, i nema na svijetu lijevog ni desnog populista, od Daniela Ortege do Recepa Tayyipa Erdogana, koji o Putinu nema samo lijepe riječi. Barem trenutno.

Desnim populistima Putin je obećanje rasturanja Europe, europskog načina života i poimanja ljudskih i manjinskih prava, lijevim populistima Putin je obećanje rasturanja unipolarnoga, američkog i kapitalističkog svijeta, i povratka revoluciji i komunizmu, makar i kroz najmračnije njegove ambleme i ikone. Staljina, recimo.

Populisti trguju legendom, oni prodaju priču, ali ni u što striktno ne vjeruju. Njihova su uvjerenja krajnje nenačelna. Nenačelan je čak i njihov rasizam. Tako oko Trumpa možemo vidjeti i crnce, možda i Meksikance. I svakako antisemite, koji zdušno podržavaju državu Izrael.

Populizam nikad i nigdje nije ideološki sadržaj. Populizam je uvijek i samo – forma. Stjecajem lako shvatljivih okolnosti sadržaj kojim se ispunjava, kojim se poput paprika i sarme fila populizam u Prvome svijetu, na Zapadu, u zemljama takozvane liberalne demokracije, gotovo bez izuzetka je ultrakonzervativizam, klerikalizam, neofašizam, rasizam, sve do nacifašizma i revizije rezultata Drugoga svjetskog rata

Zabranit će ulazak u Sjedinjene Američke Države umjerenim, sekulariziranim Sirijcima, kao i Irancima, čija vlada ne samo da ne podržava islamski terorizam i ISIL, nego je najveći njihov doktrinarni i politički protivnik, a neće ga zabraniti politički najekstremnijim islamistima i financijerima terorizma iz Saudijske Arabije.

Da Obama nije ubio Osamu i da nad njegovom lešinom nije upriličio krajnje neprimjeren plemensko-predsjednički ples – što je također bio svojevrsni populistički akt ili akt dodvoravanja najgorim populistima, danas bi Osama bin Laden mirno i u punom rahatluku mogao ulaziti i izlaziti iz Trumpove Amerike, budući da je državljanin, pače i nekakav princ, Saudijske Arabije.

Borba protiv populizma je uvijek individualni čin. Kao što je i demokracija oblik individualnog iskazivanja građanina prema zajednici.

Demokracije nestaje čim se demokratsko odlučivanje kolektivizira. Protiv populizma ne može se boriti suprotnim ili drugim populizmom. Ali kakve koristi od toga što to danas znamo, nakon što smo propustili da se izborimo protiv popularnih nastavnika i profesora?

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Zbiva li se išta važnije od Ribafisheva plivanja? Teško!
• Zašto je Goli otok bio moguć
• Hrvati nisu u stanju imati svoj Dubrovnik
• Uloga štakora i kljusadi u investicijskom preporodu Zagreba
• Like će biti onoliko koliko Like Karakaš imaginira i napiše
• Liberalni kapitalizam i fašizam, idealan spoj za stabilnu vlast
• Iluzija velikog vjetra ili zašto Hrvati ne vjeruju medijima
• Vladimir Nazor: prvi hrvatski predsjednik
• Kurapati: Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano
• Dejan Anastasijević, život i smrt pravednika na Balkanu

» Svi tekstovi ovog autora