Milan Rakovac
U 109-oj godini stoljetnoga života, otišao je u buduću historiju njen neustrašivi protagonist Boris Pahor, njen veliki izazivač, buntovnik s razlogom, prkosni borac za čovjeka, protivnik svega i svakoga što čovjeka podčinjava ”višim ciljevima”, a toga na ovim našim stranama nikad nije nedostajalo – viših ciljeva, to jest…
”Naši pisci i pjesnici (u doba Carevine, M. R.) mogli su objavljivati na slovenskom. Naša kultura nije bila podcijenjena niti potisnuta kao što se to dogodilo s dolaskom fašizma, koji je naše jezično i kulturno naslijeđe sravnio sa zemljom… Govorim o fašizmu, a ne o Italiji, Talijanima i jeziku. Diplomirao sam talijansku književnost, predmet koji sam i predavao”, tako je rekao Boris Pahor za riječki Novi list.
Boris Pahor, Triestin, Slovenec, čovjek svijeta… Tržačan, protagonist historije, svjestan trnovitog puta kojeg je izabrao (ili je historija izabrala njega?) koji je svojim životom, držanjem, djelovanjem i djelom presudno utjecao na svoj grad, Trst. A već u zrelim godinama i na svoje zemlje, Italiju, Sloveniju, svijet.
Tako da će taj Trst, Trieste, Triest prihvativši Pahora kao UNO DI NOI, konačno, SHVATITI današnju svoju paleo carevinsku ulogu iz Ottocenta kao najbolji temelj evropejstva i odbaciti rasističku baštinu Faura Timeusa, te squadrističko nasilje fascismo di frontiera, za kojega smo mi, Slovenci i Hrvati u Italiji samo ”alogeni” S’ciavi koje treba ”romanizirati”, što su Duce e del Re Gobetto i pokušali napraviti ozakonjujući kulturocid…
Pahor je talijanski vojnik u Libiji, ratujući i studira. Nakon kapitulacije Italije odlazi u partizane. Zarobljavaju ga Nijemci, pa do kraja rata ostaje logoraš u logorima Natzweiler, Markirch, Dachau, Nordhausen, Harzungen i Bergen-Belsen.
Užas nacističkih logora pretočit će u svoj roman ”Nekropola”, 1967., kojim će steći svjetski renome, pa će ga čak i Italija slaviti – tek u starosti. ”Nekropola” je prevedena na mnoge jezike, na talijanski tek 1997.
Pahor je za života odlikovan francuskom Legijom časti i viteškim redom zasluga Talijanske Republike, te najvišim počastima Republike Slovenije, u kojoj (kao ni u cijeloj Jugoslaviji) nije gledan lijepim okom još od 1975., kada u Trstu, s Alojzom Rebulom, objavljuje razgovor s glasovitim slovenskim disidentom Edvardom Kocbekom.
”Nekropola” u hrvatskom izdanju (Fraktura) izašla je 2012. Imao sam privilegiju i čast sudjelovati u promociji na sajmu knjige u Puli, rekavši: ”Danas kad puzajući fašizam osjećamo kao neoliberalizam, ”Nekropola” je važna i kao literarno i kao dokumentarno djelo. U njemu se vidi koliko je tanka granica između ljudskosti i neljudskosti i koliko je teško u nehumanom okruženju ostati čovjek. Boris Pahor je u tome uspio…”
Pahor je svjedočio: ”Bio sam s Istranima u Libiji godinu dana. Bili smo talijanski vojnici… Ja sam pjevajući učio hrvatski jezik od hrvatskih momaka, Istrana. A oni su se tukli s Englezima. Napisao sam im knjigu ”Nomadi bez oaze”. Puno sam u toj knjizi napisao o Hrvatima, a nitko je ne želi prevesti na hrvatski…”
Boris Pahor borio se za čovječnost do zadnjeg daha: ”Što je sloboda? Kad kažemo diktatura kapitala, pa to je danas cijeli svijet, to je društvo koje nema poštovanje ni prema čemu. Danas imaš slobodu, ali ta sloboda je protiv humanizma. Danas je društvo loše, ne cijeni ništa. Danas liberalizam nije poštivanje čovjeka, nego ‘radi što hoćeš’, posebno ako imaš kapital… Moramo promijeniti društvo u korist općeg dobra. To se neće samo riješiti. Ne smije Europa biti samo trgovina i euro, već i briga za ugroženog čovjeka.”
Očekivano (o no?) britko oglasio se čak i vječno autoritativni Corriere: Il suo talento in Italia era stato riconosciuto con grave ritardo… avveva pagato la sua appartenenza a una minoranza linguistica anche dopo la guerra, in veste di letterato, poiché il valore delle sue opere, soprattutto in Italia, era stato riconosciuto con un ritardo enorme e sconcertante… E a nemmeno sette anni, nel luglio del 1920, aveva assistito appunto al rogo del Narodni dom triestino, sede delle associazioni slovene, dato alle fiamme dagli squadristi dello spietato gerarca Francesco Giunta. Subito dopo a Pahor era stata sottratta la lingua madre, perché il fascismo aveva chiuso d’imperio le scuole slave e costretto i loro alunni a frequentare quelle italiane: un autentico trauma. E suo padre, impiegato pubblico, aveva perso il posto di lavoro in quanto aveva rifiutato il trasferimento in Sicilia: uno dei tanti tipi di angherie, spesso anche violente, cui la popolazione croata e slovena fu sottoposta dal regime di Benito Mussolini, che ne voleva estirpare l’identità.
Volim Trst, jer znam izbliza i njegovu uglavnom pritajenu kozmopolitsku dušu, pa se možda preuranjeno pitam hoće li Trst postaviti i kip Borisa Pahora, uz druge uvažene tržaške umetnike? Možda i ulicu? O ancora comandera qui triestini ”de no se pol”? A Ljubljana?
Kako bilo, Boris Pahor ostaje čvrsto postavljen u historiji, u memoriji, u kulturi svojih zemalja, kao nepomirljivi čovjek svijeta, čovjek stoljeće.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Antihistory & postprimitives
- Furešti i domaći & Tananai de barufanti tutti quanti
- Crna Internacionala
- Ingovernabilità referendumizma i svega ostalog
- Fojbe, mit i stvarnost
- Erdoğanov balkanski krug kredom
- Jadranska pomorska i ribarska republika: magari!
- Mogući poučak za današnju krizu koja jako smrdi na prošlost
- 80 godina od ustanka: Velik je Mali Iž
- U banani smo: sve je manje radnika
