Dan ustanka RH: bila je to pravedna borba

Od početka 1990-tih u Hrvatskoj se više ne obilježava dotadašnji Dan ustanka 27. 7., nego je, po izričitom Tuđmanovom zahtjevu, uveden kao državni praznik 26. 6. pod nazivom Dan antifašističke borbe. Od kada je ta promjena uvedena Dan ustanka se više službeno ne spominje, a razni revizionisti ustrajno ga pokušavaju oklevetati kao četnički ustanak.

7. 1941.došlo je do narodnog ustanka u mjestu Srb; ustanak je bio posljedica masovnih zločina koje su nad Srbima u tom kraju počinile ustaše, a organizatori ustanka su bili hrvatski građani, i Srbi i Hrvati, pripadnici Komunističke partije Hrvatske. 22. 6. 1941., na dan napada Hitlerove Njemačke na SSSR, sedamdesetak članova KPH iz Siska i okolice osnovalo je prvi partizanski odred u blizini Siska.

Iako bi taj datum kao početak ustanka u Jugoslaviji i te kako odgovarao Komunističkoj partiji Jugoslavije neposredno poslije rata, on kao takav nije uveden. Bilo je jasno da se nije radilo o narodnom ustanku nego o lokalnoj akciji članova KP; oni su bili antifašisti ali je njihova vjernost SSSRu i Staljinu bila presudna za njihovu odluku.

Već godinama Savez antifašističkih boraca Hrvatske i Srpsko narodno vijeće, uz podršku mnogih organizacija civilnog društva i nekih političkih stranaka, organiziraju 27. 7 u Srbu proslavu Dana ustanka.

Ta proslava počela je predstavljati jednu od točaka otpora sve agresivnijem i bahatijem revizionizmu koji, dok licemjerno zdvaja nad manjkom demokracije i ljudskih prava prije 70 godina, nameće, u Hrvatskoj danas, nazore kojima su i demokracija i ljudska prava strani i sumnjivi.

Od početka 1990-tih u Hrvatskoj se više ne obilježava dotadašnji Dan ustanka 27. 7., nego je, po izričitom Tuđmanovom zahtjevu, uveden kao državni praznik 26. 6. pod nazivom Dan antifašističke borbe. Od kada je ta promjena uvedena Dan ustanka se više službeno ne spominje, a razni revizionisti ustrajno ga pokušavaju oklevetati kao četnički ustanak

(U nastavku je dio mog govora na ovogodišnjoj proslavi Dana ustanka u Srbu).

U Srbu se 27. srpnja 1941. dogodio masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maksa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima; muškarci su se, poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume.

Organizatori ustanka su bili članovi komunističke partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić… i njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti.

Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.

Sam Marko Orešković stradati će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika.

Ponoviti ću ono što sam rekao na ovom mjestu prošle godine. Naime, narod ovog kraja sačuvao je sjećanje na Marka Oreškovića u pjesmi, u stihu: ”Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda“.

Ti stihovi, sročeni u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja bili nametnuti kao standard ponašanja u NDH i u Europi pod nacističkom vlašću, svjedočanstvo su veličine Narodno-oslobodilačke borbe.

Danas, 76 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma unutar, od nacizma i fašizma podjarmljene, Europe.

Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna; najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima, idealima kojima su pošteni i pravdoljubivi ljudi težili odvajkada, koji zvuče tako samorazumljivo, a tako se teško ostvaruju.

Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam.

Ono što posebno zabrinjava je da veliki broj političara koji značajno odlučuju o sudbini ove zemlje i koji se svi zaklinju u demokraciju i standarde ljudskih prava, ne vide ili se prave da ne vide da trend relativizacije zloćudnosti fašizma predstavlja otvaranje vrata tom fašizmu koji je u svojoj suštini neprijatelj i demokracije i ljudskih prava.

Prošle smo godine, na ovom mjestu upozorili da je nedopustivo da policija ne zna što da učini s ustašofilima koji skrnave spomenik ustaškim žrtvama, a da ministar policije traži od akademske zajednice mišljenje o karakteru narodnog ustanka koji se dogodio prije 75 godina u Srbu.

Ove godine možemo dodati da je nedopustivo da premijer osniva stručnu komisiju i traži njeno mišljenje što da učini s pločom postavljenom u blizini Spomen područja Jasenovac, na kojoj je ustaški pozdrav ”Za dom spremni“.

To što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam

Da je nedopustivo da stranka koja je na izborima dobila relativnu većinu u Hrvatskoj i stranka koja je na lokalnim izborima dobila relativnu većinu u Zagrebu, aktivno pomažu NDH-nostalgičare u njihovim nastojanjima da zatru simbole Narodno-oslobodilačke borbe, među ostalim i promjenom imena Trg maršala Tita u Zagrebu.

Možemo ponoviti da ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima.

Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi, nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.

I u tom smislu težnje za slobodnim i pravednim društvom ravnopravnih građana, koje predstavljaju temelj istinskog antifašizma nisu definitivno ispunjene nikad. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 76 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.

Još tekstova ovog autora:

• Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
• Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
• Krik slobode
• Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
• Pitanje Milanoviću “o tome”
• Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
• Zaustavimo relativizaciju ustaških ”cvjetova zla”
• Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa
• Antifašizam je vjekovna borba za bolje i pravednije društvo
• Cvjetovi zla, ustašofili BBB-a

» Svi tekstovi ovog autora