Od 1. siječnja 2022. godine u Austriji je pod određenim uvjetima dopušteno potpomognuto samoubojstvo. Austrija se time pridružuje malobrojnim europskim zemljama koje su legalizirale takve postupke. No poznato je da rješenja za odobrenje potpomognutog samoubojstva u Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu i Nizozemskoj nisu jedinstvena, jer je problematika složena i mnogostruko tabuizirana.
Dana 29. siječnja 2021. godine, Ustavni sud Republike Austrije naložio je zakonodavcu zakonsko ukidanje zabrane potpomognutog samoubojstva, jer je zabrana u suprotnosti s čovjekovom autonomijom. Nacionalno vijeće (austrijski parlament) odobrilo je 16. prosinca 2021. godine velikom većinom glasova novi zakon nakon što se o njemu očitovao ustavni sud.
– Ukinut je član 78. Krivičnog zakona, koji je pomoć pri samoubojstvu kažnjavao sa zatvorskim kaznama između šest mjeseci i pet godina, no kazna za poticanje na samoubojstvo i aktivno usmrćivanje ostaje na snazi i dalje. Potpomognuto samoubojstvo dopušteno je jedino određenim lijekom za oralnu uporabu, koji mora propisati ministar zdravstva posebnom uredbom. Lijek će se moći nabaviti u ljekarnama.
– Odluku o samoubojstvo smiju donijeti samo teško i neizlječivo bolesne punoljetne osobe. Nova pravila izričito isključuju maloljetnike i osobe s mentalnim bolestima i sa smanjenim intelektualnim sposobnostima. Ustavni sud odustao je od mogućnosti takvog rješenja za te kategorije građana iako su takvi prijedlozi bili na javnoj diskusiji, jer bi, kako su prosudili, na taj način takve osobe bile diskriminirane i stvorile bi se ”dvije kategorije građana”.
Remele podsjeća na to da je već 1957. godine papa Pio XII., potpuno svjestan dvostrukog djelovanja narkotika koji se primjenjuju za ublažavanje bolova, zagovarao njihovu primjenu, čak i kad polučuju isključivanje svijesti i skraćuju život
– Osoba odlučna da počini samoubojstvo mora donijeti odluku svojom slobodnom voljom, bez sudjelovanja drugih. Osoba koja će potpomagati, mora biti apsolutno sigurna da je odluka donijeta bez utjecaja sa strane na bolesnika.
– Zakon propisuje liječničku potvrdu da je bolest neizlječiva i da daljnji tijek bolesti dovodi do smrti. Prije sastavljanja dokumenta pacijent mora proći obavezno savjetovanje s dvoje liječnika, od kojih jedan mora biti specijalist za palijativnu medicinu. Liječnici moraju potvrditi da je podnositelj zahtjeva za potpomognuti suicid poslovno sposoban i u stanju donijeti autonomnu odluku. Postoji li sumnja u tu sposobnost, obavezno se konzultira i psihijatar ili psiholog.
– Između liječničkog savjetovanja i potpisivanja izjave mora proći rok od 12 tjedana, u cilju prevladavanja akutnih kriznih stanja. U slučaju da liječnici procijene da pacijentu preostaje još samo vrlo kratko vrijeme, nekoliko tjedana života, rok se skraćuje na dva tjedna.
– Bolesnikova izjava mora sadržavati odredbu da će pacijent sam nabaviti lijekove za samoubojstvo u ljekarni ili da će imenovati osobu od povjerenja da ga nabavi, ili da želi da mu lijek dostavi ljekarna. Imena tih ljekarni neće biti poznata javnosti.
– Lijek za oralnu uporabu koji je uredbom propisao ministar zdravstva, pacijent mora uzimati sam. Ako nije sposoban za samostalno oralno uzimanje, dopušteno je davanje lijeka sondom ili drugom odgovarajućom metodom, s time da pacijent mora ”pokrenuti” sondu. Ova je zakonska odredba suštinski važna, jer jasno razlučuje potpomognuti suicid od aktivnog usmrćivanja, koje ostaje zabranjeno.
– Zakon određuje da niti liječnik niti ljekarnik niti član obitelji ili druga osoba ne smiju biti prisiljeni pružati pomoć počinjenju suicida. Ljekarnici ne smiju biti primorani izdavati lijek bez dostavljene uredbe.
– Zakonodavac je u istom zakonu regulirao i pravo neizlječivih bolesnika na potpomognuto samoubojstvo ”bez obzira na njegovu financijsku i materijalnu situaciju”. Svakoj osobi je zajamčeno pravo na alternativne mogućnosti, odnosno na palijativnu skrb, što podrazumijeva mjesto u hospiciju te na kombiniranu medicinsku i psihološku pratnju. Nitko se ne mora bojati da će biti ostavljen bez njege i skrbi. Također se nitko ne smije opterećivati brigom da će pasti na teret svojoj obitelji i ne mora donijeti odluku na samoubojstvo samo zbog osjećaja da je nekome teret.
– Unaprjeđenje mreže ustanova za palijativnu skrb i njezino financiranje iz javnih sredstava vlade, pokrajina i nositelja socijalnog osiguranja (po jednu trećinu), riješit će se zasebnim zakonom.
Predlagatelj zakonskih izmjena, Savezno ministarstvo za pravosuđe Republike Austrije, nije olako pristupio ovoj problematici.
O potpomognutom samoubojstvu od travnja prošle godine raspravljali su ekspertna skupština liječnika raznih disciplina, psiholozi, socijalni djelatnici i predstavnici humanitarnih udruga (Caritas, Evangelička Diakonia, Malteški viteški red, Crveni križ), praktičari iz hospicija i sami predstavnici kršćanskih Crkvi.
Katolička Crkva i njezine ustanove za socijalno-humanitarni rad, Evangelička Diakonia i slobodarske crkve protestantske tradicije zamjerili su Ustavnom sudu da je ”čovjekovu autonomiju” shvatio suviše apstraktnom, čak nadrealnom, zbog vjerojatnosti da je bolesnik pod dojmom neizlječive bolesti i nerijetko nepodnošljivih bolova i nevolja ”autonoman” u punom smislu riječi.
Austrija se pridružuje malobrojnim europskim zemljama koje su legalizirale takve postupke. No poznato je da rješenja za odobrenje potpomognutog samoubojstva u Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu i Nizozemskoj nisu jedinstvena, jer je problematika složena i mnogostruko tabuizirana
Medicinsko osoblje – njegovatelji hospicija i palijativne skrbi – imaju drugačija iskustava. Zdravstveni stručnjaci relativiziraju i kategorički stav Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne eparhije u Austriji, da se ljudski život mora štititi od početka do prirodnog kraja. Pitanje je kad nastupa ”prirodni kraj” u slučaju terapija s lijekovima koje na duže staze mogu prouzročiti prijevremenu smrt.
Čak i etičar Katoličkog teološkog fakulteta u Grazu, Kurt Remele, smatra da takvi argumenti pokazuju neshvaćanje težine problematike (Kurt Remele, Assistierter Suizid: Die Litanei vom Dammbruch
Die massiven Vorbehalte der katholischen Kirche gegen den assistierten Suizid überzeugen nur bedingt und sind tendenziell paternalistisch. Sie stellen allzu einfache Antworten auf höchst komplexe Probleme dard. U: Der Standard, Wien, 14. svibnja 2021.).
Srpska pravoslavna eparhija smatra da je problematika izmišljena i da palijativna skrb mora biti dovoljna pomoć.
Neovisno o toj zamjerci i ustanove pod crkvenim pokroviteljstvima pozdravljaju zakonodavčevu odlučnost da se pruži alternativa potpomognutom samoubojstvu – zajamčenim pravom bolesnika i njegove sredine, obitelji, njegovatelja, na kvalitetnu palijativnu skrb i pratnju.
U ime Katoličke Crkve biskup Hermann Glettler iz Innsbrucka, kao predstavnik za pitanja zaštite života unutar Austrijske biskupske konferencije, kritizirao je što je za izgradnju i unaprjeđenje ustanova za palijativnu skrb predviđen zaseban zakon.
Glettler smatra da je zakonodavac taj problem trebao ugraditi u sadašnje izmjene, jer bi na taj način jasnije isticao karakter ”alternative samoubojstvu”, iako je palijativna skrb kao ”alternativa” prepoznatljivo naglašavana u predmetnom tekstu.
Predstavnici udruga i ustanova za palijativnu skrb, naglašavaju da prema njihovim iskustvima, kvalitetna palijativna skrb može odvratiti bolesnika od pomisli na samoubojstvo i ulijevati mu nadu, ako ne u bilo što drugo, onda u svijest da nije osamljen i prepušten svojoj nevolji.
Članovima obitelji hospiciji trebaju pružati mogućnosti ”rasterećenja”, a bolesnik se ne mora bojati da će biti na teret obitelji.
Liječnici koji su sudjelovali u raspravama, isticali su da ih tišti velika odgovornost, zato što su upravo oni ti koji će svojim stručnim mišljenjima otvoriti put u administrativni postupak kod javnih bilježnika.
Jedno je ključno pitanje – prigovor savjesti. Tog pitanja su se dotakli i medicinsko osoblje i važni čimbenici u lancu odluka – ljekarnici. Podjednako medicinska struka kao i ljekarnici imaju pravo prigovora savjesti, nitko ih ne smije prisiliti da ispune bolesnikovu želju.
Znači li to da u krajnjem slučaju bolesnik neće doći do potrebnih potvrda ili do potrebnog lijeka za realizaciju suicida?
Mene je ovo pitanje odmah podsjetilo na natezanja u zagrebačkim ljekarnama oko izdavanja Morning after pill, ali i o raspravama o tome, smiju li se bolnički liječnici prisiliti na obavljanje pobačaja, i mora li netko (tko?) osigurati da žene u svakom trenutku imaju mogućnost realizacije pobačaja bez obzira na nečiji prigovor savjesti i liječničko pravo da odbije izvršiti obvezu koju mu nameće pravni sustav?
Specijalisti za palijativnu medicinu smatraju da je njihov zadatak da krajnje ozbiljno shvate želje osobe na samrti, ali i da su dužni ukazivati na alternative.
Specijalisti za palijativnu medicinu smatraju da je njihov zadatak da krajnje ozbiljno shvate želje osobe na samrti, ali i da su dužni ukazivati na alternative
Liječnici su kategorički odbili mogućnost da upravo oni koji su terapirali bolesnika sve do zadnje faze njegove bolesti, na pacijentovu želju, moraju dati smrtonosni lijek. To bi do kraja narušilo povjerenje svih bolesnika u liječnike. Zato su upravo liječnici inzistirali na bolesnikovu osobnom potpisivanju zahtjeva za potpomognuto samoubojstvo pred javnim bilježnikom.
Argumenti raspravljeni na Forumu za dijalog o potpomognutom samoubojstvu pokazuju kako je većina stručnjaka itekako svjesna činjenica da se ophođenje s pacijentima s neizlječivim bolestima i u terminalnim fazama bolesti s jedne strane treba riješiti radi bolesnika, jer je nehumano prepustiti ga nepodnošljivim bolovima i očaju.
U takvim situacijama termin o ”prirodnom kraju” ispada ne samo neozbiljan, površan, nego čak bezdušan, i etičar Kurt Remele, s pravom kritizira i svoju Crkvu zbog ”pojednostavljenih, paternalističkih odgovora na krajnje složene probleme”.
Remele podsjeća na to da je već 1957. godine papa Pio XII., potpuno svjestan dvostrukog djelovanja narkotika koji se primjenjuju za ublažavanje bolova, zagovarao njihovu primjenu, čak i kad polučuju isključivanje svijesti i skraćuju život. Naravno da je bilo zloporaba, i da će ih dalje biti – no Abusus non tollit usum, odnosno zloporaba ne osujećuje korektno ophođenje s lijekovima.
Bez obzira na to kako će se izmijenjeno rješenje za potpomognuto samoubojstvo ostvarivati u praksi, Forum za dijalog je učvrstio svijest u javnosti da je osiguravanje kvalitetnog života upravo u bolesti i pod patnjama želja sviju, a spremnost da se to omogući, nastojanje velikog kruga stručnjaka i laika oko bolesnika.
Društvo treba osujećivati samoubojstvo kvalitetnom brigom za bolesnike i pratnju kroz zadnju fazu života, koja je također sastavni dio ljudskog života. Također društvo ne smije dopustiti da se dozvola za potpomognuto samoubojstvo smatra ”narušavanjem kulture”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Yes, We care
- Kako glasači padaju na ”karizmatike”
- Trajno zabraniti skup u Bleiburgu jer Austrija neće fašizam
- Pandemija hara bez obzira na protivnike – antivaksere
- Gospodo biskupi, pušete u isti rog s antivakserima!
- Evangelička molba za oprost zbog šutnje o holokaustu u NDH
- Profesorica Ružica Razum potkopava ugled zagrebačkog KBF-a
- Gospodo iz HBK: i mi smo Crkva!
- Povratak komunista u Graz
- Kako utvrditi broj vjernika u vjerskim zajednicama u RH?
