Filip David: Otrov sjećanja

Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma.

 

Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini.

 

Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.

 

Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima.

 

Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti.

 

Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova.

 

Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”.

“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu

 

Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.

 

Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista.

 

Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci.

 

Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist.

 

Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama.

 

Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama.

 

David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.

 

“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu.

Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to

 

Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja.

 

Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.

 

Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj.

 

Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.

 

David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča.

 

Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.

 

U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to.

David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča (…) ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu

 

U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ!

 

Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.

 

“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.

 

“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima.

 

Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Prestali smo biti pacijenti čim su liječnici postali političari
• Potres je nastavak 25 godina pustošenja Zagreba
• Kako to da Plenkovića i njegove ne sekira Orbánova kartografija
• Novo normalno je vazda abnormalno
• Kako je era korone i Capaka Rijeci stigla kao alibi za propast
• Odlazak posljednjeg noćnog čuvara hrvatske književnosti
• Donacija bolnici u Mostaru: Markovina protiv imuniteta krda
• U srednjem vijeku zaražene se sažalijevalo, danas ih se mrzi
• Ova epidemija je WWIII, a trajat će puno dulje od epidemije
• Kad pomislim na jutro od potresa, začujem Adio Kerida

» Svi tekstovi ovog autora