Nadbiskup splitski msgr. Marin Barišić je na konferenciji za novinare prigodom Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji (Solin, 15./16.rujna 2018.) izrijekom ustvrdio da ”je Crkvi stalo do obitelji” – i zato biskupi okupljaju obitelji svake treće godine. Okupljaju ne bilo koje obitelji, nego ”hrvatske katoličke obitelji” na ”nacionalni susret”.
Kako bi drugačije i moglo u Katoličkoj crkvi ”u Hrvata”?!
Hrvatska ima 23 nacionalne manjine (plus jednu: ”ostali”). Manjine su autohtoni stanovnici Republike Hrvatske. Dotepenci su stranci i strankinje s privremenim boravištem u RH (bilo na određeno ili neodređeno vrijeme ili doživotno).
Njih 22.527 (prema Popisu stanovništva iz 2011.godine) predstavljaju quantité néegligeable (iako nas ima čak više nego autohtonih Talijana i Čeha, da spomenem samo one manjine čiji se ukupni brojevi kreću od 10-20 tisuća).
Kad domaćin susreta, nadbiskup splitski izrijekom tvrdi da ”je Crkvi stalo do obitelji“, pitam se misle li biskupi da će se na okupljanju dogoditi neko ”čudo” i sudionicima podariti sretan (sretniji) brak, bolje obiteljske odnose, lakše prevladavanje njihovih obiteljskih, bračnih, materijalnih i drugih problema?
Nadalje, Hrvatska ima neutvrđen, ali vjerojatno ne baš zanemariv broj konfesionalno mješovitih brakova u kojima je jedan supružnik katolik (ili katolkinja). Takvi mješoviti brakovi načelno također udovoljavaju geslu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji ”Izvor života i radosti” – načelno, ali ne i za Hrvatsku biskupsku konferenciju (HBK).
Takve obitelji njoj predstavljaju quantité néegligeable i nisu vrijedne sudjelovati na tom susretu, nisu pozvane, ostavljene su izvan kruga ”hrvatskih” uzvanika.
Bonton nalaže da se bez poziva ne ide u svatove. Može se događaj pratiti i iz prikrajka. Moja pitanja nisu diktirana uvrijeđenosti što se ne mogu smatrati pozvanom.
Kad domaćin susreta, nadbiskup splitski izrijekom tvrdi da ”je Crkvi stalo do obitelji“, pitam se misle li biskupi da će se na okupljanju dogoditi neko ”čudo” i sudionicima podariti sretan (sretniji) brak, bolje obiteljske odnose, lakše prevladavanje njihovih obiteljskih, bračnih, materijalnih i drugih problema?
Što bi se moralo dogoditi i što bi biskupi morali učiniti da se uvjerljivo može ustvrditi kako je ”Crkvi stalo do obitelji”?
Sudeći prema televizijskim snimcima, sami sudionici i sudionice došli su očito s malo očekivanja. ”Družimo se”, ”Slavimo”, ”Veselimo se”, ”Super je” – tako i slično glase komentari sudionika i sudionica. Dakle, Treći nacionalni susret je udovoljio svojoj svrsi i skromnim ambicijama organizatora i sudionika.
Sretne li i bezbrižne hrvatske katoličke obitelji!
Nevjerojatno – ali moguće: televizijski novinar predstavio je obitelj s desetero djece. Najstarijoj je kćeri 20, najmlađoj šest godina. Majka izgleda kao sestra blizanka svoje kćeri. ”Opa, kako to uspijevaju”, pomislih u sebi. ”Kako ta žena to radi, ima li ona neku pomoć, može li računati na uvijek funkcionirajući baka-servis’? Kako se snalaze financijski, pomaže li im država?”
Još nevjerojatniji je odgovor te mladolike majke desetero djece: ”Krist nam pomaže. U svemu se pouzdamo u Krista.” Suprug je klimnuo potvrdno.
Svaka čast toj ženi – ali da sam ja novinarka, smatrala bih da gledatelji i gledateljice ipak žele ćuti nešto konkretnije o tome kako supružnici organiziraju posao u kućanstvu, rade li oboje ili samo otac (i kako uspijeva financijski brinuti za brojnu obitelj).
Nipošto se ne bih zadovoljila pobožnim odgovorom, koji teško da ijednom supružniku može dati barem pobliži orijentir: može li se u Hrvatskoj prehraniti mnogobrojna obitelji, možemo li se odvažiti na još jedno dijete, na dijete više – ili trebamo ipak razborito procijeniti svoje mogućnosti i granice?
Ta o tome se radi u gotovo svim jadikovkama župnika na propovijedima, crkvenih službenika u javnim istupima i u geslu susreta: ”Obitelj – izvor života i radosti”.
Hrvatska ima neutvrđen, ali vjerojatno ne baš zanemariv broj konfesionalno mješovitih brakova u kojima je jedan supružnik katolik (ili katolkinja). Takvi mješoviti brakovi načelno također udovoljavaju geslu Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji ”Izvor života i radosti” – načelno, ali ne i za Hrvatsku biskupsku konferenciju (HBK).
Bit obitelji – to je, drugim riječima, rađanje. I za potkrepu toga – tradicionalnog – crkvenog stava novinar predstavlja katoličku obitelj, mnogobrojnu, koja kao takva nije reprezentativna, premda je svakako ”obitelj po želji” biskupa i uzor svima drugima.
Takvim uzorima Crkva i njezini vjernici-sudionici i sudionice ne samo što dokazuju svoju nacionalno-konfesionalnu isključivost nego slave same sebe, samodopadne i samozadovoljne – dok druge obitelji, koje se nemaju šanse približiti tom uzoru, nužno ostaju izvan tog kruga.
Ne samo oni koji nisu Hrvati, nego i nekatolici, osobe koje se ne uklapaju u definiciju obitelji ”m+ž+d”, nepotpune obitelji, samohrani roditelji, samci, oni koji žive u partnerstvu (istospolna partnerstva ne trebam ni spomenuti). ”Crkvi je stalo do obitelji” – da, Crkvi je stalo samo do nekih obitelji.
Bilo je na sreću i crkvenih dokumenata koji pružaju realniju, ali i cjelovitiju, bogatiju sliku suvremene obitelji. Čak je i (inače ne u svemu ”uzorni” i korisni) ”Katehizam Katoličke crkve” iz 1993. godine istaknuo važne funkcije obitelji (str. 2207-2211):
”Obitelj je zajednica…. u kojoj dijete uči poštivati etičke vrijednosti … obiteljski život je praktično učenje za društveni život, učenje da je društveni život život u međuljudskim odnosima”. ”Obitelj neka živi ovako da njezini članovi uče brinuti o mladima i starima, bolesnima, osobama s posebnim potrebama i siromašnima….”
da bi autori zaključili kako:
”Mnogobrojne obitelji privremeno ili trajno nisu u mogućnosti pružati takvu pomoć.”
Katehizam obvezuju osobe iz sredine dotične obitelji, ”supsidijarno i društvo”, da pomogne ”…socijalno-političkim mjerama…”. Crkva nije spomenuta kao mogućnost konkretne pomoći.
Papa Franjo je u svojem poslijesinodalnom pismu i okružnici Amoris laetitia išao čak nekoliko koraka dalje: priznao je da je u Crkvi prevladavala i prevladava i dalje neprimjereno uljepšana slika bračne i obiteljske stvarnosti te da je njegovala idealizirane, nerealne predodžbe, dok je realne potrebe i probleme ignorirala.
”Vidno polje” Crkve nije obuhvatilo krize i promašaje, raspad obitelji, brakolome, činjenicu ”da je obitelj lijepa i ranjiva”. Papa Franjo je podsjetio da ambivalentnosti ljudske naravi, kojoj svaka zajednica ima ”zahvaliti” svoje uspone i padove, ima u izobilju u Svetome pismu: ima karizmatičkih ličnosti, plemenitih i zlikovaca, ima dobrote i osvetoljublja, praštanje i nemilosrdnog stava ”Oko za oko, zub za zub”.
Papa želi čvrsto stajati na tlu stvarnosti. Zato od svih službenika Crkve traži da se trude razvijati ”kulturu krpanja“, da se osposobe za krizne intervencije podjednako kao i za preventivno djelovanje.
Čak je i nabrojio područja koja iziskuju preventivne mjere: izrabljivanje na radnim mjestima, nemilosrdno trošenje ljudske snage i – gle čuda – prvi put to čitam u nekom papinskom dokumentu (iako je inicijativu dala Španjolska biskupska konferencija): pravedna raspodjela rada i obveza između supružnika u obitelji.
Sudeći prema televizijskim snimcima, sami sudionici i sudionice došli su očito s malo očekivanja. ”Družimo se”, ”Slavimo”, ”Veselimo se”, ”Super je” – tako i slično glase komentari sudionika i sudionica. Dakle, Treći nacionalni susret je udovoljio svojoj svrsi i skromnim ambicijama organizatora i sudionika
To mora biti briga i svih onih koji se brinu o budućnosti obitelji, jer i to pridonosi zdravlju i zdravim partnerskim i roditeljskim odnosnima.
S druge strane su nezaposlenost i nesigurni radni uvjeti, neimaština i siromaštvo ”remetilački čimbenici”. To su i izrabljivanje prirode i uništavanje vitalnih temelja zdravog života.
Ukratko: Papa je tim postsinodalnim pismom obiteljima i ljubavnim parovima diljem svijeta dao u ruke orijentir, praktični priručnik – računajući da ih ne mora podučavati ljubavi i njezi odnosa, jer će se kvaliteta odnosa poboljšavati kad se stvore za to povoljni preduvjeti.
Papa je praktičar: poznaje čimbenike koji rade protiv stabilnosti brakova i obitelji, a svoje spoznaje ne zatire idealiziranim predodžbama kakve je vjerojatno gajio dok se nije suočio sa stvarnošću.
Da se konačno dogodi korak od spoznaje do zaključaka i poučaka!
Taj korak moraju, uz Papu, učiniti i mjesni biskupi (sjetimo se da je Papa prepustio mjesnim biskupskim konferencijama da pronađu oblike pastorala koji odgovaraju lokalnim uvjetima i nije uvjetovao suglasje s crkvenim naučavanjem, nego preporučio uvažavanje inherentnih vrijednosti).
Je li se u Splitu nešto od toga prodiskutiralo, koliko je produktivnih prijedloga izašlo iz krugova sudionika, sudionica, pastoralaca i animatora?
Diljem Zapadne Europe objavile su se (nakon Izvanredne biskupske sinode 2014./2015.) ankete provedene u pripremi za sinodu, čiji su rezultati sudionicima i (malobrojnim) sudionicama trebali pružati podatke o aktualnim potrebama obitelji i situaciji s brakovima. Rezultat? Ne samo što se 90% anketiranih razvedenih parova izjasnilo za crkveno priznavanje njihovih brakova već je i otvoreno priznalo da praksu Katoličke crkve smatra nemilosrdnom i u suprotnosti sa samom biti evanđeoskih vrijednosti.
Za bračne parove u Hrvatskoj se, zanimljivo, uporaba metoda kontracepcija pokazala ”vječnom temom”, a izjave vjernika i vjernica očituju dramatičan raskorak između crkvenog naučavanja i prakse katolika i katolkinja.
Već izrađeni i teološki dobro argumentirani temelji za doradu crkvenih stavova o braku i obitelji postoje – biskupi bi ih trebali usvajati i primjenjivati, priznavati i uvažavati vrijednosti prema kojima supruzi žive iako su one u suprotnosti s crkvenim naučavanjem.
No, kao da se biskupi skanjuju i gube hrabrost kad treba prijeći s riječi na djela.
Takve ankete provedene prije Izvanredne biskupske sinode 2014. godine očituju upadljivo visok stupanj suglasja diljem Zapadne i srednje Europe, sukladnost između raznih generacija, između muškaraca i žena.
Ni o jednome pitanju ne otvara se jaz između generacija, gotovo da nema značajnog odstupanja po zemljama ni po spolovima, nema čak ni ekumenskih razlika između kršćanskih denominacija.
Želja za crkveno-vjersko prožetim partnerstvom, brakom i obitelji je isto toliko raširena kao i kritički stav tih istih vjernika i vjernica prema crkvenom naučavanju i prema pretenziji Crkve da im bude pomoć, podrška i učiteljica.
Takvim uzorima Crkva i njezini vjernici-sudionici i sudionice ne samo što dokazuju svoju nacionalno-konfesionalnu isključivost nego slave same sebe, samodopadne i samozadovoljne – dok druge obitelji, koje se nemaju šanse približiti tom uzoru, nužno ostaju izvan tog kruga
Metode crkvenih zaručničkih tečajeva nisu ni u jednoj europskoj zemlji (anketirani: Švicarska, Francuska, Njemačka, zemlje Beneluxa, Austrija) dobile pozitivne ocjene. Dođe li do krize u braku ili u obitelji, ni vjernici se ne povjeravaju Crkvi – nemaju osjećaj da ih Crkva razumije.
Citirane ankete uzduž i popreko Europe sa gotovo identičnim rezultatima dokazuju da je geslo ”Crkvi je stalo do obitelji” prigodna lijepa riječ, neispunjeno obećanje i pokazatelj za prijeko potrebno promišljanje crkvene prakse i pastorala.
Apsolutiziranje pojedinih normi i zahtjeva pastorala u odnosu na konkretna životna iskustva i crkveno insistiranje na nekritičnom posluhu vjernika sputavaju samu Crkvu u ostvarivanju svoje pretenzije da bude od koristi i pomoći obiteljima.
Riječi, riječi, riječi… i najstrpljiviji vjernici će se kad-tad oglušiti, pa neće htjeti ni čuti za važnije, središnje aspekte poruke Crkve.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Podrška Teološkoj ljetnoj školi u Dubrovniku i biskupu Uziniću
- Za transparentnu i otvorenu Crkvu
- Priznaje li to papa Franjo legitimitet rodnoj perspektivi?
- Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ
- Papa o migranatima i izbjeglicama: Svatko ima pravo na budućnost
- Izbori za Europski parlament: poruka ”Sve se može”
- Blasfemični mit o Bleiburgu
- Križni put je poziv na suosjećanje s patnjama drugih
- Protiv zaborava. O važnosti nove knjige Jasminke Domaš
- Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.