Prije sedamdeset godina, 28. srpnja 1951., stupila je na snagu Ženevska konvencija o statusu izbjeglica usvojena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda, Rezolucijom br. 429 od 14. prosinca 1950. godine.
Taj međunarodni sporazum je do danas najznačajniji dokument za zaštitu izbjeglica, jer jasno utvrđuje tko je izbjeglica, na koju pravnu zaštitu ima pravo, koju pomoć može očekivati i koja mu socijalna prava trebaju pružati zemlje potpisnice Konvencije.
Konvencija pojašnjava i tko ne može biti priznat izbjeglicom – ratni zločinci.
S druge strane, Konvencija propisuje i ponašanje samih izbjeglica kao preduvjet za priznavanje statusa. U okviru toga prihvatna zemlja od izbjeglica ima pravo zahtijevati poštivanje državnog poretka i pravnog sustava, te ponašanje koje ne dovodi u pitanje sigurnost i mir.
Ženevska konvencija nastala je pod dojmom Drugog svjetskog rata i milijuna ”raseljenih osoba” (displaced persons), što ih je taj rat ostavio za sobom. Kako ni poslije završetka Drugog svjetskog rata oružje nije utihnulo, Konvencija je potvrđivala svoju opravdanost u bezbroj oružanih sukoba do danas.
Potom je 1967. godine 147 zemalja potpisalo dodatni protokol, kojim je definicija ”izbjeglica Drugoga svjetskog rata” proširena. ”Izbjeglice” su izbjeglice nakon svih sukoba, od ljudskog nasilja, oružanog ili neoružanog, od katastrofa izazvanih od ljudi ili od prirode.
Organizacija, koja je pomagala oživotvoriti duh i slovo Konvencije, UN-ova organizacija za izbjeglice UNHCR, osnovana 14. prosinca 1950. godine sve do danas se nalazi pred novim izazovima.
Ženevska konvencija nastala je pod dojmom Drugog svjetskog rata i milijuna ”raseljenih osoba” (displaced persons), što ih je taj rat ostavio za sobom. Kako ni poslije završetka Drugog svjetskog rata oružje nije utihnulo, Konvencija je potvrđivala svoju opravdanost u bezbroj oružanih sukoba do danas
Do velike proslave, koje bi zaslužile i Konvencija i organizacija UNHCR, u prosincu 2020. godine nikome od 149 zemalja potpisnica Konvencije i dodatnog protokola iz 1967. godine, nije bilo, a nije ni sada.
Velika sirijska izbjeglička kriza 2015. godine je nakon izbjegličkih valova uslijed ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, izravno ”zapljusnula” južnu, srednju i zapadnu Europu, gdje su države Konvenciju i protokol ugradile u svoje imigracijske i azilske zakone. U njima su ksenofobične stranke uvelike zapalile mržnju prema strancima i polučile osjetan preokret raspoloženja.
Ma koliko se papa Franjo trudio ulijevati u Europljane empatiju za boats people zbog bijega opasnog po život i nesretnika kojima je Sredozemno more postalo groblje – kritičnu situaciju izbjeglica u zemljama potpisnicima doživljavamo kao kritičnu zbog značajnih izdvajanja za njihovu integraciju, tim više što postotak uspješno integriranih značajno zaostaje iza postotka problematičnih slučajeva.
Napadi čiji su počinitelji osobe s priznatim statusom azila (na Božićnom sajmu u Berlinu u prosincu 2015. godine, prije toga na njemačke vlakove; napadi u Francuskoj, koja je od 2015. na dalje zabilježila najveći broj nasilnih napada azilanata i migranata iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka) nameću konstataciju da su imigranti iz islamskih zemalja generalno rizik po sigurnost prihvatnih zemalja, iako uživaju ne samo egzistencijalni minimum, nego su mogli – i mogu i dalje – računati na empatiju društva i pomoć vjerskih zajednica i nevladinih udruga, plus pomoć samoorganiziranih građana i građanki.
Status izbjeglica prihvaćenih u srednjoeuropskim zemljama i na Zapadu, neusporedivo je bolji od onoga izbjeglica koji su zaglavili u logorima zemalja, koje nisu potpisale niti Konvenciju niti protokol. Izbjeglice na pragu iz Bosne u Hrvatsku mogli bi to svjedočiti.
Bolest COVID-19 je izbjegličku problematiku potisnuo u zaborav, no zato nije nestala. Ni ona na hrvatskoj granici ni u grčkim logorima. I već se nazire nova, stara: zbog prodora afganistanskih talibana u cijeloj zemlji, uz istovremeni odlazak stranih zaštitnih snaga, treba računati da će se struja izbjeglica povećati i da će pritisak na granice i susjedne zemlje rasti.
Dvadesetogodišnja vojna prisutnost nije uspjela. Afganistan je pred egzistencijalnom krizom, upozoravaju vojni stručnjaci koji su još u toj zemlji. Proklinju pretjerani optimizam SAD-a, koji je povjerovao u uspjeh njihovih dogovora s talibanima – zatajio je smisao za realizam, a Europa je rado zažmirila. Zapad je izgubio obraz.
Sada je važno da sve zemlje u Europi uvaže zabranu nevraćanja izbjeglica u zemlje u kojima im prijeti progon ili smrt (članak 33. Konvencije).
Potom razglabanje o ”obavezi osiguravanja schengenskih granica” i ”naoružavanje” protiv migranata, na kopnu, na moru i međunarodno umreženim IT-metodama i klasičnim metodama zastrašivanja, naprosto mora prestati. U tome se odražava ignoriranje međunarodnog prava i Ženevske konvencije.
Prije sedamdeset godina, 28. srpnja 1951., stupila je na snagu Ženevska konvencija o statusu izbjeglica usvojena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda, Rezolucijom br. 429 od 14. prosinca 1950. godine
Brzo i nebirokratsko pomaganje je deviza ustanova u katoličkim biskupijama diljem Europske unije odnosno u onima u kojima žele spremno dočekati Afganistance.
Iako je vjerojatnost da će baš afganistanska izbjeglička kriza osjetno ”zapljusnuti” Hrvatsku, mislimo na mogućnost pomoći i udružimo se s pojedincima i udrugama bilo gdje, koje također planiraju pomoći u nevolji. Nemoguća misija!? Prihvaćanje izbjeglica donosi korist i prihvatnim zemljama na duže staze.
Unatoč bolesti COVID-19 i unatoč sezoni godišnjih odmora ne smijemo potiskivati zabrinutost zbog izvjesnog scenarija – moramo misliti na moguću katastrofu, ponadati se u uspjeh daljnjih pregovora u Dohi (iako nema nikakvih naznaka da će se islamisti pristati na suradnju sa Zapadom).
I stručnjaci sigurnosne politike upozoravaju da konzekvence iz do sada relativno neuspješne imigrantske politike, koja poznaje samo ”političke” i ”gospodarske” migrante i izbjeglice, treba promijeniti ne samo terminologiju, nego i kut gledanja.
Ta dva pojma se, naime, sve manje mogu razlučiti – zato ih treba povezati i povećati popis razloga za legalni ulazak, pa umjesto davanja azila, omogućiti ”prolaz” iz statusa ”izbjeglice” ili ”azilanta” u ”kandidate za posao” ili ”kvalifikaciju”, naročito u deficitarnim zanimanjima.
Koncept je poznat kao ”održiva imigracijska politika”. Umjesto izoliranja, odbijanja, zastrašivanja u vlastitom interesu treba integrirati migrante.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Povratak komunista u Graz
- Kako utvrditi broj vjernika u vjerskim zajednicama u RH?
- Plaćeno roditeljstvo jamči nezaposlenost i neimaštinu
- Problem štovanja (ne)dogmatske Marije
- Kosturi iza samostanskih zidina
- Glas Koncila seksizam prenosi na nove svećeničke generacije
- Olako preskočena ali važna pitanja Rezolucije Freda Matića
- Možda bi Nikola Šubić Zrinski krenuo u boj protiv Orbána
- Recept za ophođenje s manama i grijehom u Crkvi
- Svetkovina Duhova za europski duh
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.