Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
Televiziju, općenito govoreći, ne gledam. Doduše, s vremena na vrijeme završim u bolnici, kao što mi se dogodilo u četvrtak 2. ožujka, i onda, hoćeš-nećeš, doživim televizijsko nasilje u obliku kojekakvih idiotarija koje gledaju osobe s kojima dijelim sobu (Večera za 5, Brak na prvu i slične grozote) i koje ne mogu izbjeći. Prilikom posljednjeg boravka na Rebru bio sam u dvjema sobama. U drugoj, više dana, sam bio u krevetu u sredini (bilo nas je troje pacijenata) i televizor je bio ravno ispred mene. Katastrofa.
Elem, vrativši se kući, možda pod dojmom ili inercijom nakon tog užasa zvanog televizija u Hrvatskoj, prošli sam petak, nakon što je mama odslušala jedan koncert na Trećem programu HTV-a, a mi dovršavali večeru, vidio da počinje emisija ”Peti dan” i da će biti riječi o ”Crkvi u Hrvata” (Tema je glasila: ”Crkva u Hrvata, nova epoha”). Pa rekoh, hajde da vidimo.
Bolje da nisam.
”Bolje je kada je malo pravih vjernika … Treba uvesti sekularnu teokraciju … Kršćanstvo je introvertno … Njemački biskupi hoće anglikanizirati Crkvu … Nadbiskup Uzinić ne poštuje katekizam … Puno toga kod pape Franje ne prihvaćam … Da bi valjalo, Evanđelje mora biti marginalizirano … Crkva nije zajednica temeljena na dogmi i doktrini … Nemam moć nad sobom … Eshatologija vodi u infantilnost …”, pa sve do zamjerke da patrijarh Porfirije nije dovoljno nacionalist, neke su od nebuloza koje su izgovorili likovi iz emisije ”Peti dan”.
Nije im jasno ni što je Crkva, ni što je bit kršćanstva, ni što je evangelizacija, a kamoli da su morali kazati koju riječ o deset godina pontifikata pape Franje (izabran na današnji dan, ustolićen/inauguriran 19. ožujka 2013.).
Uglavnom, ostajem učvršćen u uvjerenju da televizije (barem ove u Hrvatskoj i gotovo sve druge u regiji) trebam zaobilaziti u širokom luku. Ali, opet, što kazati nakon što u emisiji očigledno školovanih diskutanata čujemo toliko bedastoća?
Moram barem jedno. Ovdje dati neka pojašnjenja.
Bog nam se objavio. ”Djelima i riječima On objavljuje sama sebe i svoj dobrohotan naum koji je utvrdio od vječnosti u Kristu u prilog čovječanstvu. Taj naum ide za tim da milošću Duha Svetoga sve ljude kao posinjenu djecu u njegovu jedinome Sinu učini dionicima božanskog života” (Katekizam-Kompendij, 50-53, 68-69, Verbum/HBK/CuS, Split, 2012.).
Je li Bog rekao sve? ”Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je tom svojom Riječju ujedno rekao sve i nema nam što više reći” (sveti Ivan od Križa).
Što je bit kršćanstva? Bitan je susret vjernika s osobom Isusa Krista, u njemu je ostvarena punina Božje objave. Vjerujući, oni koji vjeruju, pozvani su na osobni susret s Isusom vjere i povijesti.
Moja zadaća, kao teologa, koji je ujedno i vjernik kršćanin, jest ponoviti da Bog želi da svi dođu do spoznaje istine (1 Tim 2,4), zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima: ”Idite i poučavajte sve narode” (Mt 28,19).
Što je moja vjera? Vjera je osoban čin ako je čovjekov slobodan odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. No istodobno je i crkveni čin koji se izražava u ispovijesti ”Vjerujemo”. Crkva je ta koja, kao mistično tijelo, vjeruje: tako milošću Duha Svetoga ona prethodi, rađa i hrani pojedinoga kršćanina. Zato je Crkva Majka i učiteljica (”Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku”, sveti Ciprijan).
Kako vjerujem, u što vjerujem?
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen (Nicejsko-carigradsko vjerovanje).
Je li imam problema vjerovanje izgovarati kako to rade pravoslavna braća i sestre? Ne, nemam problema. Ta teološka finesa o karakteru djelovanja Duha Svetoga ne utječe na moju vjeru i na osjećaj pripadnosti jednoj, Kristovoj Crkvi u kojoj smo supruga Claudia (protestantkinja), Porfirije (pravoslavni) i ja (koji sam kršten u Katoličkoj Crkvi).
Jesu li moji prijatelji svi istomišljenici? Ma kakvi! Čak bih rekao da imam nešto više prijatelja među onima koji ne vjeruju ili ne znaju u što vjerovati, a o mojim prijateljima muslimanima i židovima da ne govorim: ne bih mogao poimati sebe bez tih mojih prijatelja! A dogodilo mi se i da me život doveo blizu putanje života Porfirija Perića, da smo postali prijatelji, i da moju vjeru često ispitujem u odnosu na njegovu vjeru, pa se sada, ne samo zbog planirane doktorske disertacije, nešto češće nalazim i komotnije osjećam među pravoslavnima, što može biti ili još jedna faza u mom životu ili znakom da se moja religioznost obogatila.
Što bih rekao o desetoj obljetnici izbora kardinala Jorgea M. Bergoglija za rimskog biskupa – Papu? Da mi se dopada novost njegova teološkog pristupa. Ona se nalazi ”u poštivanju i uvažavanju teološkog pluralizma u Crkvi” (Ivan Macut, ”Ogledi o teologiji pape Franje – Izabrana pitanja”, Služba Božja, Split, str. 6-7, 2022.). Naime, ”o mnogim pitanjima koja su donedavno bila gurana u drugi plan, dopušta rasprave i često ih i sam potiče, radeći tako otklon od krutog juridičkog dogmatizma, a prema aktualizaciji tradicionalne katoličke teološke baštine, poštujući crkveni nauk, ali ulazeći u stvarnost problematike i izazova početka 21. stoljeća” (isto).
Što ističem kao oznake pontifikata pape Franje? Po gotovo zbog potpuno promašenog pristupa urednice i voditeljice Petog dana?
Odmah treba istaknuti, koliko shvaćam, pet naglasaka:
1.Papa do kraja uvodi princip sinodalnosti što u krajnjoj liniji znači da bilo koji laik, ako je sposoban i osposobljen, može voditi bilo koji dikasterij, neovisno o spolu. Dalekosežan bi, pojasnio je to svojedobno Inoslav Bešker u analizi u Jutarnjem listu, mogao biti – ako ne ostane formalno slovo na papiru – dio preambule gdje se napominje da je ”svaki kršćanin učenik evangelizator”. To bi mogao biti najvažniji i najdalekosežniji povratak načelima prvobitne Crkve Kristove (za što se, podsjetimo, toliko zauzimao fra Tomislav Janko Šagi Bunić).
Bilo je naznaka da će najviši uredi Kurije sada biti službeno otvoreni i za laike jer od 2018. Paolo Ruffini prvi je laik na čelu neke vatikanske vlasti, Dikasterija za komunikacije. Franjo je imenovao nekoliko žena na visoke položaje u Tajništvu sinode i u Državnom tajništvu, u Dikasteriju za integralni razvoj i u Governatoratu države Vatikan. Uskoro bi mogla uslijediti i prva prefekta.
2.Papa najvažnije mjesto daje (re)evangelizaciji, a nakon nauka vjere na trećem mjestu dolazi karitativna i svaka socijalna aktivnost Crkve – milosrđe o čemu Franjo toliko govori i piše! U tom smislu Konstitucija o reformi rimske kurije (Praedicate Evangelium) jasno govori o potrebi da se smanji utjecaj hijerarhije i da dikasteriji budu što je moguće više u službi biskupskih konferencija, biskupija, redovničkih zajednica itd., sve više u službi misijskog rada, odlaska na periferije.
3.Dobrobit djece i osoba u potrebama dolazi na važno mjesto u Dikasteriju za nauk vjere (već je postojala praksa da se svi slučajevi možebitnog seksualnog zlostavljanja izuzmu biskupima i šalju automatizmom u Kongregaciju za nauk vjere, što je uveo papa Benedikt XVI.).
4.Papa i kardinali žele veću protočnost, a ne okoštale strukture. ”U pravilu, nakon pet godina službenici klerici i članovi instituta posvećenog života i družbi apostolskog života koji su služili u kurijalnim ustanovama i uredima vraćaju se pastoralnoj skrbi u svoju biskupiju/eparhiju, odnosno u institute ili društva kojima pripadaju. Ako poglavari Rimske kurije smatraju prikladnim, služba se može produžiti na još pet godina”, stoji u novoj konstituciji. Istodobno, stvaraju se mehanizmi za tijesnu suradnju među dikasterijima, veća je kolegijalnost u pitanju. Smanjuje se administracija, smanjuje se broj institucija, bitno se uređuju financije i financijsko poslovanje u cilju sve veće transparentnosti, a uvodi se obavezna mirovina s 80 godina (osim za Papu, za sada).
5.Kurija dobiva jedno veliko ”ministarstvo kulture”. Franjo od početka govori da nema prave evangelizacije ako se ona ne događa u kulturi što smo posebno mogli vidjeti na način na koji se implementira sve ono što je vezano uz karijatidnu encikliku Fratelli Tutti.
Papa Franjo se definitivno stavlja u red niza ranijih reformatora Kurije: Siksta V. (1588.), Pija X. (1908.), Pavla VI. (1967.) i Ivana Pavla II. (1988.). Prve analize govore da bi ova reforma Kurije mogla imati rok trajanja od četvrt stoljeća.
Tražili smo, neki i molili za ovo, možda i dočekali (govorio mi je to na svoj način pokojni prof. Hans Küng na jednom našem susretu u njegovom domu u Tübingenu): trebao nam je Papa u duhu s Evanđeljem koji neće trpjeti duhovni imperijalizam kakav je desetljećima stizao iz Rima (na što sam kao Latinoamerikanac bio jako osjetljiv i alergičan). Zatim nam je trebao Papa koji će se prema drugim biskupima odnositi kolegijalno i koji će promovirati unutarcrkveni dijalog, pogotovo u službi ekumenizma.
Trebao nam je pastir koji će imati ispravan stav prema ženama i vjernicima laicima. Seksualne razlike ne mogu više biti korištene da bi im se spriječile dužnosti. (Papa je otvorio raspravu o mogućnostima da žene opet budu puštene u đakonsku službu, pak što je ovaj vikend u Frankfurtu zaključeno da se mora uraditi). Nema više mjesta za seksizam u Crkvi!
Trebala nam je osoba koja više neće govoriti da je Katolička Crkva jedina prava Kristova Crkva. Dakle, velika je potreba za Papom koji će biti aktivni sudionik ekumenskog dijaloga.
I posljednje: dobili smo Papu koji mora biti garant otvaranja Crkve i širenja slobode u njenim redovima.
Možda ja to ne doživim, ali slutim da će ova reforma Kurije (najveće postignuće u pontifikatu) ubrzati proces dolaska do sve nasušnijeg Trećeg vatikanskog sabora. Crkva još uvijek nije ušla u korak s izazovima današnjeg društva i budućeg svijeta.
Papa Franjo je Crkvu pozvao da se okani fundamentalizma, svakog. I da bude služiteljica. To mi se čini presudnim, prvim sveobuhvatnim pa stoga i konkretnim, presudnim i nepovratnim korakom k rečenim ciljevima.
Zaključno, bolje da se primimo knjiga, ili dobrih članaka. Gotovo sam siguran: još dugo na ovim prostorima neće biti dovoljno (religijskog) novinarstva ni intelektualne upućenosti. Gledate li televiziju? Naše televizije? Možda čak i RTL? Majko mila! Bojim se da gubite vrijeme, da ga bezvezno tratite.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neću o Đuri Hraniću već o dobrom čovjeku, don Luki Vincetiću
- Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
- Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
- Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
- Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
- Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
