Drago Pilsel
Jučer sam dobio divne poruke, na stotine ljudi (možda znaju da smo Claudia i ja trenutno beskućnici), mira i ljubavi, sve su to poruke koje izazivaju radosti zbog proslave Uskrsa. Svima se i ovim putem zahvaljujem. A bilo je i nekih poruka koje nisu dobrodošle, ali ne izazivaju bijes nego sažaljenje i poziv da se jače molim za te nesretnike. Jedan mi tako poručuje: ”Za dom spremni! Dabogda dobio Covid-19 i crknuo tako da ne dođeš do potrebnog ti respiratora”.
Elem, kakva treba biti moja poruka vama? To je najvažnije pitanje. Imamo li pravo, barem mi vjernici, jedni druge vrijeđati onako kako je jučer, na Uskrs, splitski svećenik Delaš urlao prostote, zapravo bogohulio i vikao na novinare?
Splitsko-makarska nadbiskupija ogradila se u nedjelju od ponašanja, izjava i stavova svećenika don Josipa Delaša (a hoće li svećenik biti sankcioniran, ostaje da se vidi. Naime, nadbiskup Marin Barišić je bio brz na okidaču kada je u pitanju bio čovjek miran i pošten, don Ivan Grubišić, a sada…?).
Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala. Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija
Delaš je jučer, usprkos zabrani zbog epidemije, javljaju neki mediji, slavio misu u župnoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića na Sirobuji tijekom koje se dogodio napad na novinare. ”Još jednom izražavamo žaljenje i želimo se ispričati za ponašanje našeg svećenika don Josipa Delaša. Ograđujemo se od njegovih izjava i stavova. Sigurno da i jutrošnji nemili događaj nimalo ne pridonosi kršćanskoj proslavi Uskrsa – Krista koji svojim učenicima i svima nama donose svoj mir”.
Dakle, ponavljam: kakva treba biti moja poruka u vremenima i ludosti, kada se novinari šalju ”k vragu”, i mržnje kojom se zaziva moja smrt?
Svetkovina Uskrsa dopušta nama kršćanima da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i položen u grob, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada kad se pokušavamo iskoprcati iz političkih, kaznenih i kojekakvih zavrzlama.
O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba (Bog otac, Sin, Duh Sveti)… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.
Isus se, kažu teolozi, posve podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svjetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše poda moć da postanu djeca Božja. Dakle, tko je i što je On nama (nama vjernicima kršćanima), vama muslimanima, židovima, vama koji, pak, vjerujete na neki drugi način, a osobito vama koji ne vjerujete ali pratite što radi tamo neki papa Franjo, neki naš vladika Porfirije, neki tamo patrijarh Bartolomej?
Krenimo ovako: da je Bog dobar, kažu mnogi, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Mala djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama… Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma: ”Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga”, za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.
Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama kršćanima nejasan ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.
Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja apostol Pavao: ”Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: ”Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15,14.19). Uskrs je blagdan naše istine – pravde.
Od uskršnje zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga je dana naše uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja. Isus je uskrsnuo, ne samo da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te da u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.
Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svom ”prelasku” između Zemlje i Neba (usp. Heb 10, 20).
Ja, kao teolog, kažem: nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i položen u grob, pobjedonosno ga je treći dan napustio.
Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala. Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija.
O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba (Bog otac, Sin, Duh Sveti)… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost
Istinite su i stvarne riječi psalma: ”Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost” (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je jer je i u ”podzemlje” stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).
Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.
Ako je svojim uskrsnućem Isus Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i na svakom mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.
I o tome razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je ponekad izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijeg, solidarnijeg i pomirenog društva?
U Bibliji pravednost prije svega označava stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno s onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).
Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.
Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Uskrsnuli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti koju je on sam slijedio, do smrti na križu – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).
Uskrs i uskrsna poruka su središnje mjesto moje kršćanske vjere. Najveća Isusova pobjeda i prelazak iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život otvara jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva gdje se Njegovo uskrsnuće pokazuje kao najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina.
Uz želju da uskrsno vrijeme donese radost obiteljskog i vjerničkog zajedništva želim da ovaj Uskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja te ”ljubavi nehinjene, velikodušne i dobrostive”, koja neće ”nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).
Tomáš Halík, rođen 1948., profesor sociologije na Karlovu sveučilištu u Pragu, u tekstu koji nam je ovih dana posredovao fra Franjo Ninić iz Tuzle kaže da ovo vrijeme praznih crkava ”simbolički ukazuje Crkvama na njihovu skrivenu prazninu i na moguću budućnost koja bi mogla nastupiti, ako ozbiljno same ne pokušaju pokazati svijetu potpuno drukčije lice kršćanstva”.
Prečesto smo, kaže Halík, ukazivali da se ”svijet” (drugi) mora obratiti, umjesto što smo ukazivali na naše vlastito ”obraćenje” – i to ne samo na ”poboljšanje”, nego na preokret od statičnoga ”biti kršćanin” prema dinamičnome ”kršćanin postajati”.
Kaže ovaj svećenik da ga već dugo vremena različiti oblici Crkve podsjećaju na hladne i raskošne nadgrobne spomenike mrtvoga Boga te da današnje vrijeme civilizacijskih promjena zaziva jednu novu teologiju sadašnje povijesti i novo razumijevanje Crkve.
Jedan mi tako poručuje: ”Za dom spremni! Dabogda dobio Covid-19 i crknuo tako da ne dođeš do potrebnog ti respiratora”. Elem, kakva treba biti moja poruka vama? To je najvažnije pitanje. Imamo li pravo, barem mi vjernici, jedni druge vrijeđati onako kako je jučer, na Uskrs, splitski svećenik Delaš urlao prostote, zapravo bogohulio i vikao na novinare?
Ovo vrijeme pandemije i praznih crkava je možda šansa da siđemo u dubine misterija Kristova uskrsnuća i da tražimo novi identitet kršćanstva u svijetu koji se pred našim očima radikalno mijenja.
Kod ovog Uskrsa želim društvo i crkve bez zatucanosti, bez nasilja, bez laži i fanatizma, bez nepravdi, bez samodopadnosti i egocentrizma. Što se mene tiče, moram umrijeti sebi i roditi se nanovo da svima budem brat.
Ključna je rečenica iz Drugog vatikanskog koncila ona koja kaže da se Bog manifestira u svakom čovjeku (…), a najvažnije što čovjeku treba reći je da zaviri u sebe. Rastresenost je procijep u čovjekovoj nutrini, zbog nje se nikad neće susresti sa samim sobom, ona mu priječi pogled u zrcalo vlastitoga srca.
I tu je začetak: obuzdati sama sebe. Tu započinje dijalog. Dijalogizirati je priznati raznolikost, to znači priznati drugoga. Priznati i Hrvata koji mi ide na živce, zagrliti Srbina i Bošnjaka, Židova i Roma, Madžara i Talijana, Slovenca i Čeha… Jedino se tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.
Neka nama kršćanima ovaj Uskrs bude prilika da barem u tome porastemo. Jedan moj dobar drug, filozof Esad Bajtal, nedavno me podsjetio da je važno biti čovjek da bi drugi mogli biti ljudi. Jednostavno, a teško, premda ključno!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nacionalizam ne smije nikada više biti naš put
- Papa Franjo poziva na akciju: Možda da se prestanemo mrziti?
- Vinko Puljić je ponavljao mržnja umjesto da vikne ljubav!
- Plenković slavi Poglavnika kao borca ”za slobodu i nezavisnost”
- Kardinal Puljić bi trebao progovoriti riječima Ivana Pavla II.
- Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin!
- Bog i koronavirus: Onaj koji nosi i koji s nama skupa pati
- Obilježavam 25 godina ove kolumne: sam pred Bogom, sam pred vama
- Bog se igra sa mnom: vratio me u fratarske dane
- Međugorska Gospa je u karanteni: oprez među anđelima i svecima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.