Donedavni austrijski savezni kancelar Sebastian Kurz je, nakon 39 mjeseci (tri godine i tri mjeseca), podnio neopozivu ostavku, a nakon njega povukao se s funkcije i njegov ministar financija. Obojica su mladi političari, u srednjim tridesetim godinama, zgodni, elegantni, yuppies. Naklonjeni inozemni mediji ih nazivaju ”karizmatičnim ličnostima”, dok ih drugi opisno časte pridjevom ”salonski šarlatani”.
Austrija je u posljednjih pet godina ”potrošila” šest šefova vlada, podsjeća ljubljanski Dnevnik. Neosporno je da je taj podatak alarmantan, jer u vremenu pandemije ništa nije nužnije nego mudro, pouzdano i predvidivo kormilarenje vladinim brodom.
I u Hrvatskom saboru ima zastupnika koji su se domogli mandata zahvaljujući svojoj karizmi i lakoumnosti glasača, koje privlače upravo takvi Adonisi. Njihov doprinos borbi s pandemijom svodi se na prikupljanje potpisa za referendumske inicijative kojima žele u roku od 30 dana ukinuti COVID potvrde koje su obvezne za ulazak u državne i javne institucije te da se ovlasti Nacionalnog stožera prebace na Sabor, a sve pod geslom ”protiv koronadiktature”.
Potpuno mi je neshvatljivo kad vidim kako se ljudi guraju oko štandova gdje bi trebali potpisati Mostove inicijative, zapravo ni ne znaju o čemu se radi.
Angela Merkel slovi kao oličenje nekarizmatika. Djelovala je pragmatično, racionalno, odmjereno, pomalo hladno kao osoba koja svoje osjećaje ostavlja po strani, dok obavlja svoje poslove
”Što se ovdje potpisuje?” pitao je jedan postariji građanin, a volonteri će: ”Protiv korone!” I čovjek potpisuje.
Dogodilo se to u nedjelju 5. prosinca, pred crkvom u jednom od prigradskih novozagrebačkih naselja. Dovoljno informacija njemu, i cijelom nizu koji su mu se pridružili, smatrajući da ”ako su predložili saborski zastupnici… onda valjda inicijativa nešto vrijedi”. Dostatno, kao što je vjerojatno izabranim zastupnicima bilo dovoljno elegantno odijelo i elokventni nastup.
Različite su okolnosti, ali nešto je zajedničko ovim scenarijima. Određeni pojedinci sljedbenike s lakoćom pridobivaju, kao da ih privlači nevidljiv magnet pa potisnu zdrav razum i reagiraju kao na zapovijed. To je karizma.
Ali zašto ljudi imaju takvu očitu potrebu povlađivati političarima kojima je dopadljiva forma sve, a sadržaj ih ne zanima. Valjda takvi ”karizmatici” kao predstavnici suverena i naroda, odražavaju njegove, odnosno naše želje, naše potrebe ili što već oni smatraju ”potrebama naroda”, ne moraju biti osobito duhoviti, ne moraju biti bogzna kako obrazovani, moraju zrcaliti prosjek izborne baze. Stručnost, mudrost, trezvenost i predvidivost su ”dosadnije” od iracionalne karizme.
Svakodnevna politika je poput kruha, tako nešto više ne zadovoljava građane i građanke razmažene glamurom koji im dočaravaju mediji. Narod želi ne samo učestale nove slike, nova lica, već, po mogućnosti, nešto zanimljivije. Rasprave, sučeljavanja, argumentiranje ne prolazi, narod traži nekoga koji prekida dosadne rasprave, nameće svoju volju i govori beskompromisno, jasno i glasno: to – i točka.
Njemački sociolog Max Weber je dvadesetih godina 20. stoljeća u svojim radovima navodeći tri tipa legitimne vladavine opisao (i napisao klasiku) karizmatičnog političara.
U židovsko-kršćanskoj tradiciji je karizma ”božji dar” uvjerljivosti, čudotvorstva, mudrosti, snaga okupljati oko sebe sljedbe, učenike i vezati ih uza se nepokolebljivom odanošću. Prema Weberovom mišljenju sljedba je ta koja projicira svoja očekivanja na određenu osobu, od nje očekuje pomoć, spas i nadahnuće. Nadalje, Weber je karizmaticima smatrao Napoleona, Lenjina i Mussolinija, radikalne revolucionare, koji su radikalno rušili sustave i postojeće poretke.
U suvremeno doba karizmatici su bili John F. Kennedy, Willy Brandt, Barack Obama – oni bi svojom pojavnošću izazivali euforiju slušatelja i ljudi su od njih očekivali brda i doline. Ali za sve njih je kad tad kucnuo sat za kraj njihovog javnog djelovanja – i karizma je iščeznula.
U ovo pandemijsko vrijeme svima je prijeko potrebna racionalnost i hladna glava, umjesto sjaja karizme
Njihov politički kraj je kraj njihove karizme, a to je i dio našega kraja. I naše je zatajivanje kad oni iznevjere, poput dvojice austrijskih karizmatika.
Karizma je lako kvarljiva roba – to znaju trezveni političari. Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt za političke vizije nije imao sluha i jednom je rekao: ”Tko ima vizije, taj treba ići psihijatru”. Goethe bi na to uzdahnuo: ”Dobra su vremena kad nam ne trebaju junaci”, a ni karizmatici, ja bih dodala.
Narodi koji su naučili svoju lekciju iz povijesti, naročito su skeptični prema karizmaticima. Suprotnost tome je, po mišljenju Maxa Webera, racionalna legalna vladavina. Njoj nije do spasiteljskih projekata i obećanja, nego do profesionalnog, pragmatičnog, stručnog obavljanja političkih agenda bez pompe i buke, a naglasak je na profesionalnosti i stručnosti.
Angela Merkel slovi kao oličenje nekarizmatika. Djelovala je pragmatično, racionalno, odmjereno, pomalo hladno kao osoba koja svoje osjećaje ostavlja po strani, dok obavlja svoje poslove.
Ni papa Franjo nije obdaren karizmom ličnosti koja pršti od ideja i potiče ljude na akcije. Na njega, kojeg je u vrijeme izbora za papu rijetko tko poznavao, usredotočile su se kojekakve projekcije i očekivanja i vizije ”kršćanske revolucije nove Crkve”.
Papa Franjo je postupao po svome, po svojem nekonvencionalnome stilu, ali bez glamura i pompe. Ne mari za kvalifikacije poput konzervativno, avangarda, napredno, tradicionalno – i djeluje autentično, karizmatično u svojoj antikarizmi. Dobar otac, pastir, dušobrižnik, ali ne i poletni pokretač masa, kao jedan od njegovih prethodnika, papa Wojtyla, koji je bio oličenje karizmatika.
A po njemu se vidi, koliko je karizma ambivalentna. Wojtylini nastupi su bili perfektno inscenirani, izazivali su mase – no s njegovim pastoralnim stilom i naukom nisu se baš svi mogli složiti, i mnogo toga je teološki bilo upitno.
Karizma je zavodljiva, potkupljiva. Karizmatici su, uglađeno rečeno, fleksibilni što se tiče sadržaja, a forma je važna. Manje uglađeno: oni uzimaju od sadržaja, što im se baš sviđa ili zatreba. Kako se potrebe mijenjaju, tako i karizmatici brzo dobiju svoj sjaj, ali ga brzo i izgube.
Zato nisu vrijedni čuđenja rezultati sociološko-politoloških istraživanja, prema kojima su danas elegantni, mlađahni momci prototip političkog karizmatika – i to ne samo za žene, nego i za muškarce.
Austrija je u posljednjih pet godina ”potrošila” šest šefova vlada, podsjeća ljubljanski Dnevnik. Neosporno je da je taj podatak alarmantan, jer u vremenu pandemije ništa nije nužnije nego mudro, pouzdano i predvidivo kormilarenje vladinim brodom
Kult mladosti, kult dotjerane tjelesnosti kao jamac za vječnu mladost jamačno bitno utječe na izbor ličnosti kojem muški i ženski glasači iskazuju povjerenje – i to ne samo glasači u najboljim godinama života, nego i starije osobe obaju spolova.
Starije generacije ne glasaju nužno uvijek i redovito za starije kandidate, a umirovljeničke stranke nisu nigdje u Europi dugog vijeka. (v. Achim Goerres: Das Wahlverhalten älterer Menschen 2 Zeitschrift für Parlamentsfragen /ZParl, sv. 1/2010., str. 102-120). Upravo starije osobe u mladima vide oličenje svojih snova, a snovi mladih starijima su, ne snovi, nego njihova ostvarenja. Iracionalno očekivanje i pritisak ”velikog broja” (mase).
Austrijancima i Austrijankama danas pomalo sine da su promašaji karizmatičnog, ali posrnulog kancelara i njegove ekipe i njihovi promašaji, grijesi onih koji su, zavođeni njegovom vanjštinom, dali njemu svoje glasove i podarili svoje povjerenje.
Momci iz Hrvatskog sabora, koji su dospjeli u Sabor zato što su njihove sredine pod dojmom pojedinih karizmatičnih govornika, počinili su već dovoljno promašaja da bi i njihovi najlojalniji glasači mogli progledati.
Pripadnike svoje generacije, koji su već potpisali referendumsku inicijativu pod geslom ”Dosta je stožerokracije”, rado bih pitali, znaju li što su potpisali, i imaju li bolje rješenje od COVID potvrda i epidemioloških mjera odnosno lockdowna strožeg ili blažeg.
Upravo u ovo pandemijsko vrijeme svima je prijeko potrebna racionalnost i hladna glava, umjesto sjaja karizme.
No nisu ni svi građani Hrvatske izgubili smisao za stvarnost, pa svojim glasovima pružaju otpor pritisku nekritične mase.
Chapeau! Onima koji radije biraju suhi kruh od slatkog koji bi se mogao pretvoriti u gorčinu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina ipak ostavljena i osamljena: Tko uči iz povijesti?
- Dvoumice zbog autokritike jednog pape na pragu smrti
- Seksualna zloporaba djece od strane crkvenih službenika
- Iskrivljena menadžerska etika i bijeg iz fotelje u fotelju
- Dileme oko dopuštanja potpomognutog samoubojstva
- Yes, We care
- Trajno zabraniti skup u Bleiburgu jer Austrija neće fašizam
- Pandemija hara bez obzira na protivnike – antivaksere
- Gospodo biskupi, pušete u isti rog s antivakserima!
- Evangelička molba za oprost zbog šutnje o holokaustu u NDH