Kritika nametanja privatizacije primarne zdravstvene zaštite

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Povodom najave ministra zdravstva Milana Kujundžića da se predlaže privatizacija kompletne primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj sve naglašenija su propitivanja mogućnosti povratka izvornim načelima dr. Andrije Štampara o razvoju socijalne medicine i organizacije zaštite narodnog zdravlja od 1919. do 1930. godine, te kasnije sve do lipnja 1958. godine.

Primjenom Štamparovih načela i mjera u razvoju socijalne medicine i organizaciji zaštite narodnog zdravlja eliminira se privatizacija i komercijalizacija djelatnosti u javnoj zaštiti zdravlja.

Razmišlja se o povratku Štamparovim načelima, primjerice da liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, da je socijalna terapija važnija od individualne, da se u zaštiti narodnog zdravlja ne smije raditi razlika između ekonomski jakih i slabih, da u organizaciji zaštite narodnog zdravlja liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, da je glavno mjesto liječničkog djelovanja tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacije, da zaštita narodnog zdravlja ima veći ekonomski nego humanitarni značaj, itd.

Već tako pobrojen samo dio Štamparovih načela objašnjava uzroke dosadašnje razgradnje i devastacije Štamparovog modela zaštite narodnog zdravlja. Ta razgradnja se nameće radi komercijaliziranja i privatiziranja svih djelatnosti u hrvatskom zdravstvu.

Umjesto besmislenog referenduma o promjeni političkog sustava trebalo bi raspisati referendum radi provjere pristaju li zaista građani Hrvatske na oktroiranje zakona kojim bi se privatizirala cjelokupna primarna zaštita narodnog zdravlja

Pod vodstvom doc. dr. sc. Aleksandra Džakule s Katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu studenti analiziraju mjere dr. Štampara za razvoj socijalne medicine i organizacije zaštite narodnog zdravlja.

Jedan od zadataka ”studentske analize” je provjeriti djelotvornost tadašnjih Štamparovih mjera i usporedili ih s učincima današnjih, uglavnom promašenih, tzv. reformi zdravstva, naravno, uz uvažavanje razmjernosti razlika zbog napretka medicine za proteklih oko 100 godina.

Istražuju se i mogućnosti prilagođavanja dijela Štamparovih načela i mjera u razvoju socijalne medicine s početka prošlog stoljeća današnjim uvjetima radi obnove organizacije zaštite narodnog zdravlja.

Imaju li vlasti u Hrvatskoj mandat za razgradnju i postupno ukidanje (Štamparove) zaštite narodnog zdravlja i privatiziranje primarne zaštite narodnog zdravlja?

Radi odgovora na to pitanje bi umjesto besmislenog referenduma o promjeni političkog sustava (smanjenju broja zastupnika nacionalnih manjina u Saboru) trebalo raspisati referendum radi provjere pristaju li građani Hrvatske zaista na oktroiranje zakona kojim bi se privatizirala cjelokupna primarna zaštita narodnog zdravlja.

Kao opravdanje za razgrađivanje i devastiranje zaštite narodnog zdravlja i komercijaliziranje djelatnosti u zdravstvu, kao i za opravdavanje uvođenje izlobiranog privatnog zdravstvenog osiguranja, najčešće se navodi da nema novca.

Politikantske obmane su izjave kako više ne može biti besplatna zaštita narodnog zdravlja.

Nikada nakon spomenutih Štamparovih mjera iz 1921. godine zaštita narodnog zdravlja u Hrvatskoj (u okviru bivše Jugoslavije) nije bila besplatna.

Građani su plaćali namjenske poreze za zaštitu narodnog zdravlja. Neinformirane zbunjuju doprinosi za zdravstvo, koji nisu uplaćivanje premija za zdravstveno osiguranje, nego su namjenski porezi za javnu zdravstvenu zaštitu.

Pojam ”obvezno zdravstveno osiguranje” je glupost zakonodavnih vlasti, jer da se radi o osiguranju, onda bi se pružale usluge razmjerne uplaćenim premijama, a uplaćivanje bi bilo dobrovoljno, a ne obvezno kao i za sve ostale poreze bez obzira na njihovu namjenu.

Paradoksalno je da je to što je dr. Andrija Štampar objavio 1920. godine u Glasniku Ministarstva narodnog zdravlja kao kritiku nedemokratskog nametanja (zdravstvenih) zakona u režimu Kraljevine Jugoslavije aktualno i danas u, navodno, demokratičnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj

Riječ je o tome da se za zaštitu narodnog zdravlja plaćaju namjenski porezi (doprinosi), a da bi opravdali svoju nesposobnost u osiguravanju izvora financiranja zaštite narodnog zdravlja, neškolovani ministri zdravstva podvaljuju pojam ”gubici zdravstva”.

Nisu to nikakvi ”gubici zdravstva”, nego manjak prihoda od namjenskih poreza za zaštitu narodnog zdravlja.

Ako se iz poreznih prihoda može financirati nabava 30 borbenih aviona rashodovanih u Izraelu, onda se treba naći i novac za financiranje zaštite narodnog zdravlja.

Jednostavno, to je pitanje odluka u određivanje prioriteta u potrošnji poreznih prihoda.

Istina, ima neracionalnosti u organizaciji sustava zaštite narodnog zdravlja, primjerice, neracionalnosti u organizaciji mreže bolnica ili u nabavi lijekova, sanitetskog materijala, ortopedskih pomagala i proteza posredstvom veledrogerija umjesto vlastitom centraliziranom javnom nabavom izravno od proizvođača na osnovi dugoročnih ugovora i sl.

No, u novinarskom tekstu o fiskalnim aspektima financiranja zaštite narodnog zdravlja teme o neracionalnostima u sustavu zaštite narodnog zdravlja treba prepustiti liječničkom staležu, da se poslužimo govorom dr. Andrije Štampara.

Pokazalo se, međutim, da nikako nije dobro da se pitanjima organizacije zaštite narodnog zdravlja bave fiskalno i financijski neškolovani ministri zdravstva (pogledati ”Zaustaviti neškolovane ministre zdravstva”, objavljen 14. siječnja 2016. godine).

Nelogično je zagovornicima privatiziranja i komercijaliziranja i protivnicima javne zaštite zdravlja povjeravati upravljanje od dr. Štampara ”naslijeđenim” zaista vrijednim i u svijetu priznatim sustavom zaštite narodnog zdravlja.

Republika Hrvatska ekonomski stagnira već više od 40 godina, što je svakako jedan od najznačajnijih uzroka pada prihoda za financiranje zaštite narodnog zdravlja.

Posljedica ekonomske stagnacije je veliki pad broja uplata doprinosa (smanjivanje obveznika doprinosa zbog smanjenja broja zaposlenih).

No, protivnici Štamparovog modela zaštite narodnog zdravlja često svjesno i namjerno ”proračunskim krađama” umanjuju prihode za financiranje javne zaštite zdravlja.

Bilo bi pogrešno kada bi naš sanitetski (zdravstveni) zakon bio nametnut odozgo, kada bi bio djelo nekolicine; on treba biti izražaj rada naših najboljih radnika na polju socijalne politike i narodnog zdravlja. O tom zakonu treba da vodi računa cio liječnički stalež i da sudjeluje u njegovoj izradi (dr. Štampar 1920. godine)

Nedostatni novac za zaštitu narodnog zdravlja mogao se u znatnoj mjeri namicati od prihoda i zarada ostvarenim gospodarenjem prirodnim bogatstvima Republike Hrvatske prije nego što je taj novac preusmjeren iz državnog proračuna u dividende globalnih korporacija.

Već sam objavljivao članke o ”proračunskim krađama” zdravstvenog novca.

Primjerice, Zakonom o zdravstvenom osiguranju (NN, 13/98) ukinut je doprinos za zdravstveno osiguranje umirovljenika, čime je zdravstvo ostalo bez tadašnjih 1,7 milijardi kuna.

Da bi se taj manjak nadoknadio, tadašnjim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti povećan je doprinos za zdravstveno osiguranje s 14 na 18 posto.

Ali, 2001. godine doprinos za zdravstveno osiguranje je smanjen sa 18 na 16 posto, i zatim 2003. godine sa 16 na 15 posto, dakle, praktično sveden na razinu prije ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje umirovljenika, no bez ikakve nadoknade tako ”proračunski ukradenog” zdravstvenog novca.

Ili, tada još formalno izvanproračunskom Fondu za zaštitu zdravlja oduzeti su aktom ministra Hebranga prihodi od doprinosa poslodavaca za ozljede na radu i profesionalnih oboljenja radnika (NN, 75/93) te preusmjereni na osiguravajuće tvrtke izvan sustava javne zaštite narodnog zdravlja.

Brzo se, međutim, pokazalo da ustanove zaštite narodnog zdravlja (hitne službe bolnica) više nisu mogle od osiguravajućih društava naplatiti ni 40 posto troškova liječenja i zbrinjavanja ozlijeđenih na radu i oboljelih od profesionalnih oboljenja.

Zbog toga je nakon 8 godina Zakonom o zdravstvenoj zaštiti donesenim 2001. godine (NN, 94/01) propisano da osiguravateljske tvrtke više ne mogu sklapati ugovore o osiguranju od ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja nego to može isključivo Fond javne zdravstvene zaštite (HZZO).

Najbezobzirnija je bila Hebrangova utaja doprinosa (namjenskoga poreza za zdravstvo). U lipnju 1994. Hebrang je potpisao pravilnik o tzv. privatnom osiguranju (NN, 36/94).

Prema tom pravilniku privatno su se mogle osigurati samo osobe koje su imale mjesečnu plaću veću od tadašnjih 20 tisuća kuna (protuvrijednost 5 tisuća DEM) i bile su oslobođene od plaćanja doprinosa za zdravstvenu zaštitu.

Taj sramni pravilnik diskretno je ukinut tek 31. prosinca 2002. godine, nakon što je više desetaka tisuća osoba, najviše posredstvom Adenda osiguranja, izbjegavalo osam godina plaćati namjenske poreze za zdravstvenu zaštitu, premda su (besplatno) koristili sve resurse javnoga zdravstva – s dodatkom (manje plaćenih) ”nadstandarda”.

Pojam ”obvezno zdravstveno osiguranje” je glupost, jer da se radi o osiguranju, onda bi se pružale usluge razmjerne uplaćenim premijama, a uplaćivanje premija bi bilo dobrovoljno, a ne obvezno kao i za sve ostale poreze

U svim civiliziranim zemljama Hebrang bi zbog toga sjedio više godina u zatvoru.

Predlaganje zakona kojim će se ”privatizirati primarna zdravstvena zaštita” podsjeća na članak dr. Andrije Štampara objavljen u Glasniku Ministarstva narodnog zdravlja listopada 1920. godine:

”Bilo bi pogrešno, kada bi naš sanitetski zakon bio nametnut odozgo, kada bi bio djelo nekolicine; on treba biti izražaj rada naših najboljih radnika na polju socijalne politike i narodnog zdravlja. O tom zakonu treba da vodi računa cio liječnički stalež i da sudjeluje u njegovoj izradi. Naravno da pri tome ne treba voditi računa o svakoj želji i svačijem shvaćanju, ali svakako valja se obazirati na prilike pojedinih krajeva, tako, da novi zakon bude oglednikom svih naših potreba, zahtjeva i stvarnog shvaćanja pri staranju za narodno zdravlje”. 

Paradoksalno je da je to što je dr. Andrije Štampara objavio 1920. godine kao kritiku nedemokratskog nametanja (zdravstvenih) zakona u režimu Kraljevine Jugoslavije aktualno i danas u, navodno, demokratičnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Ukoliko vam je to potrebno, portal Autograf jamči potpunu anonimnost ugroženim građanima.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.

Još tekstova ovog autora:

• Dužnosnička piraterija u znanosti
• Pravosudna lakrdija
• Korporacijska nečovječnost prema platežno odgovornoj osobi
• Posljednji je čas da se zaustavi insolvencijsko uhljebništvo
• Mućke oko izbora sudaca nižih sudova prije lokalnih izbora
• Plenković i Obuljen Koržinek kao ”vlasnici informacija”
• Psihotortura za disidente iz javne uprave i pravosuđa
• Poreznici ”šutke pelješe” političke neistomišljenike
• DORH prijavljen EU zbog izbjegavanja istraga u pravosuđu
• Presude zbog neubrojivosti kao izgovor za zataškavanje

» Svi tekstovi ovog autora